Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1429/19 (B.S.)

Odluka donesena 27. 11. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1429/19

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1429/19, rješavajući apelaciju B. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija B. S.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 062571 18 Rev od 8. januara 2019. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da apelantu B. S. u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija B. S. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 062571 18 Rev od 8. januara 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 062571 14 Gž od 19. juna 2018. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 062571 10 P od 2.

decembra 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelant B. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Podgorice, Crna Gora, kojeg zastupa Minja Simović, advokat iz Podgorice, Crna Gora, podnio je 28. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 062571 18 Rev od 8. januara 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 062571 14 Gž od 19. juna 2018. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 062571 10 P od 2. decembra 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i „Sarajevo-osiguranja“ d.d. Sarajevo, Filijala Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je u periodu od 8. do 10. septembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 16. do 29. septembra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Presudom Osnovnog suda u Mostaru broj P 1493/89 od 29. januara 1990. godine (u daljnjem tekstu: presuda iz 1990. godine), koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-327/99 od 27. januara 2000. godine, obavezan je tuženi da apelantu iz osnova materijalne štete isplati iznos od 55.627,67 YU dinara sa kamatom od presuđenja do isplate, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.925,97 YU dinara.

6. Na osnovu navedenih presuda, apelant je podnio prijedlog za dozvolu izvršenja protiv tuženog kao izvršenika, te je Općinski sud Rješenjem broj I-351/00 od 12. oktobra 2000. godine dozvolio predloženo izvršenje, na koje je tuženi podnio prigovor. U postupku odlučivanja po prigovoru provedeno je finansijsko vještačenje kojim je utvrđeno da ukupan iznos od 60.139,64 YU dinara koje je tuženi bio dužan isplatiti apelantu, kada je izvršena denominacija u konvertibilnu marku kao važeću valutu u Bosni i Hercegovini, iznosi 0,02 KM.

7. Rješavajući u ponovnom postupku, nakon što je njegova prethodno donesena odluka ukinuta u žalbenom postupku i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, Općinski sud je Rješenjem broj 07 58 I 018000 00 I od 5. decembra 2006. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07-000526 od 3. maja 2007. godine, djelomično usvojio prigovor tuženog tako da se denominirana vrijednost iznosa glavnog duga i troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 60.193,64 YU dinara utvrđuje na iznos od 0,01 KM. Dosljedno navedenom utvrđenju, tuženom je naloženo da apelantu isplati navedeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom počev od 21. januara 1990. godine pa do 18. septembra 1991. godine, te od 24. novembra 1995. godine pa do isplate, te da mu naknadi troškove izvršnog postupka u iznosu od 95,00 KM.

8. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 1748/07 od 14. oktobra 2009. godine odbacio kao nedopuštenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 007-0- Gž-07-000 526 od 3. maja 2007. godine i Rješenja Općinskog suda broj 07 58 I 018000 00 I od 5. decembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1748/07 od 14. oktobra 2009. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

Postupak okončan osporenim odlukama

9. Apelant je 4. marta 2010. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi naknade inflatorne štete. Tužba je proslijeđena tuženom, koji je dao odgovor na tužbu.

10. Općinski sud je 1. jula 2013. godine održao pripremno ročište na kojem su predloženi dokazi i određeno da će vještak finansijske struke provesti vještačenje. Prvo ročište za glavnu raspravu je održano 9. septembra 2013. godine, na kojem je proveden dokaz saslušanjem vještaka, te je Općinski sud prihvatio apelantov prijedlog da vještak dopuni svoj nalaz. Na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 29. oktobra 2013. godine pred Općinskim sudom konstatovano je da su stranke primile dopunjeni nalaz vještaka, ponovo je provedeno saslušanje vještaka i odbijen apelantov zahtjev za novu dopunu vještačenja, provedeni dokazi uvidom i čitanjem u materijalnu dokumentaciju, te date završne riječi stranaka, nakon čega je glavna rasprava završena.

11. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 062571 10 P od 2. decembra 2013. godine obavezan je tuženi isplatiti apelantu iznos od 0,054.645.396 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 4. marta 2010. godine kao dana podnošenja tužbe do isplate, dok je preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev odbijen. Presudom je također određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U presudi je kao vrijednost spora naveden iznos od 11.000,00 KM.

12. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u predmetnom postupku sporno da li apelant ima pravo na naknadu štete zbog gubitka vrijednosti novca (valute YU dinara), u kojoj je izraženo potraživanje u presudi iz 1990. godine, a potom i rješenju o izvršenju od 12. oktobra 2000. godine. Dalje je citirao odredbu člana 278. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Općinski sud je naveo da je vještak finansijske struke proveo vještačenje na okolnosti utvrđivanja stvarne visine štete po presudi iz 1990. godine u YU dinarima sa svim dospjelim kamatama do dana pravomoćnosti presude, da se dobijeni iznos veže za čvrstu valutu koja će se izraziti u konvertibilnim markama na dan izvršenog vještačenja, te je detaljno naveo nalaz i mišljenje vještaka od 19. augusta 2013. godine.

13. Dalje je naveo da je apelant podneskom od 5. augusta 2013. godine tražio da vještak dopuni nalaz tako što će utvrditi iznos glavnog duga i troškova postupka u čvrstoj valuti DM na dan donošenja prvostepene presude, a od tada do dana davanja nalaza da na taj iznos obračuna zakonsku zateznu kamatu, pa je Općinski sud dozvolio da vještak dopuni nalaz na predloženi način.

14. Ukazao je da su, nakon što je vještak dopunio svoj nalaz 16. septembra 2013. godine, apelant i tuženi prigovorili na nalaz. Apelant je tražio da se kamata obračuna kapitalizirano, dok se tuženi u cijelosti protivio takvom načinu obračuna. Općinski sud je odbio apelantov zahtjev za ponovnu dopunu nalaza vještaka finansijske struke.

15. Općinski sud je naveo da postavljeni tužbeni zahtjev, u suštini, predstavlja zahtjev za naknadu štete zbog gubitka vrijednosti novca (valute YU dinara) u kojoj je izraženo potraživanje u presudi iz 1990. godine, a potom i rješenju o izvršenju od 12. oktobra 2000. godine. Dalje je naveo da navedeno nema uporište u članu 278. stav 2. ZOO-a, a ni u nekoj drugoj normi tog ili drugog materijalnog prava, koje stajalište je zauzeo i Vrhovni sud u presudama br. 58 0 P 021923 09 Rev od 13. maja 2010. godine i 58 0 P 037263 11 Rev od 22. novembra 2011. godine. U vezi s tim, obrazložio je da je načelo monetarnog nominalizma koje proizlazi iz člana

394. ZOO-a primjena imperativne zakonske norme i isključuje odgovornost dužnika za gubitak vrijednosti novca jer je prema istoj odredbi dužnik dužan isplatiti upravo onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, dok se inflatorna kretanja, odnosno promjena domaće valute ni u kojem slučaju ne mogu smatrati štetom. Prema mišljenju Općinskog suda, da bi tuženi odgovarao za štetu koju je apelant pretrpio zbog docnje tuženog u ispunjenju novčane obaveze, njegovu odgovornost treba cijeniti prema općim pravilima o odgovornosti iz člana 154. ZOO-a. Istaknuo je da se šteta iz člana 278. stav 2. ZOO-a mora dokazati na osnovu općih pravila za naknadu štete, odnosno, pored same krivice, neophodno je dokazati stepen te krivice kako bi se mogli odrediti obim i vrsta štete. Prema mišljenju Općinskog suda, apelant nije dokazao krivicu tuženog, niti nastalu štetu i njen obim, a apelant se ne može pozivati na apstraktnu mogućnost ulaganja novca na štednju i na taj način dokazivati svoju štetu. Zbog navedenog, Općinski sud nije prihvatio dopunjeni nalaz vještaka od 16. septembra 2013. godine.

16. Na osnovu nalaza vještaka finansijske struke i njegovog saslušanja, Općinski sud je utvrdio da na naknadu štete zbog gubitka vrijednosti novca (valute YU dinara) u kojoj je potraživanje u presudi iz 1990. godine izraženo iznos glavnog duga od 55.627,67 YU dinara i troškova parničnog postupka u iznosu od 4.925,97 YU dinara iznosi 0,006.019.364 KM, dok sa obračunom kamate metodom prostog kamatnog računa po stopama zatezne kamate koje su važile za odgovarajuće periode na glavni dug ukupno potraživanje apelanta iznosi 546.453,98 YU dinara ili 0,054.645.396 KM. Općinski sud je prihvatio nalaz vještaka od 19. augusta 2013. godine koji je sačinjen u skladu s računovodstvenim standardima i pravilima struke, zasnovan na materijalnopravnim propisima imperativnog karaktera, koji je pretvaranje YU dinara u konvertibilnu marku izvršio prema pravilima o denominaciji utvrđenim u Odluci o sprovođenju uredbe o novcu Republike Bosne i Hercegovine, Uredbe sa zakonskom snagom o promjeni vrijednosti dinara i prema Zakonu o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine. Dalje je istakao da zbog navedenog nije prihvatio pretvaranje YU dinara u tadašnju vrijednost njemačke marke, a potom u konvertibilnu marku jer se radi o primjeni materijalnog prava imperativnog karaktera, čija se primjena u postupku denominacije i konverzije obaveze koja glasi u YU dinarima u sadašnju važeću valutu ne može zaobići. Prema mišljenju Općinskog suda, vještak je pravilno postupio kada nije obračunao zateznu kamatu za period od 18. septembra 1991. godine do 23. novembra 1995. godine (u presudi očitom omaškom navedeno 1955. godine) jer se prema odredbi člana 2. stav 3. Zakona o visini zakonske zatezne kamate na neizmirene dugove zakonska kamata neće obračunavati za period neposredne ratne opasnosti.

17. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 062571 14 Gž od 19. juna 2018. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

18. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je propustom tuženog, koji se ogleda u neisplati štete i troškova postupka po presudi iz 1990. godine, apelantu nastala šteta jer je taj apelantov prigovor raspravljen u izvršnom postupku, u kojem je utvrđena denominirana vrijednost glavnog duga u iznosu od 7.975,00 KM, troškova postupka u iznosu od 703,00 KM i zakonske zatezne kamate po stopama koje su vrijedile za odgovarajuće obračunske periode. Dalje je naveo da tuženi nije doprinio nastanku štete, iako tuženi nije poslije isteka roka za dobrovoljno ispunjenje obaveze (paricionog roka) isplatio apelantu dosuđeni iznos jer je mogućnost zahtijevanja te isplate u izvršnom postupku po presudi iz 1990. godine bila na strani apelanta kao tražioca izvršenja. Istaknuo je da pojam inflatorne štete apelant pogrešno zasniva na članu 158. ZOO-a. U vezi s tim, ukazao je da šteta zbog gubitka vrijednosti domaćeg novca nije šteta koja se nadoknađuje po odredbi člana 278. stav 2. ZOO-a. Dalje je obrazložio da načelo monetarnog nominalizma isključuje odgovornost tuženog za gubitak vrijednosti domaćeg novca kroz vrijeme trajanja docnje u izvršenju jer postojanje takve štete ne proizlazi iz same činjenice obezvrjeđenja novca. Prema mišljenju Kantonalnog suda, apelantov tužbeni zahtjev predstavlja zahtjev za naknadu štete zbog gubitka vrijednosti domaćeg novca za koju naknadu apelant nema uporište ni u članu 278. stav 2, ni u članu 190. ZOO-a, a niti u drugoj zakonskoj odredbi. Kantonalni sud je naveo da iz sadržaja člana 278. ZOO-a proizlazi da ta zakonska određenja imaju u vidu samo štetu koju je apelant pretrpio do donošenja presude iz 1990. godine, te da je navedenom presudom definitivno, trajno i cjelovito uređen sporni pravni odnos iz kojeg on može crpiti samo pravo na zateznu kamatu, onako kako je njom određeno, a nikako i pravo na revalorizaciju dosuđenog iznosa, kako je apelant tražio postavljenim tužbenim zahtjevom. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da je prvostepeni sud odbijanjem provođenja drugog dopunskog vještačenje počinio bitnu povredu parničnog postupka na apelantovu štetu jer je predmet i obim vještačenja odredio upravo apelant u smislu člana 148. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Prema mišljenju Kantonalnog suda, navedeno ne znači da će apelant biti taj koji će sudskom vještaku kao stručnjaku u toj oblasti određivati način izračuna, pa je prvostepeni sud pravilno postupio kada je procesnim rješenjem na zapisnik odbio ovaj apelantov prijedlog.

19. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 062571 18 Rev od 8. januara 2019. godine odbijena je apelantova revizija, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka nastalih u povodu revizije.

20. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je pravilno drugostepeni sud u obrazloženju svoje odluke odgovorio na apelantov prigovor koji se odnosio na dopunu nalaza vještaka. U vezi s tim, obrazložio je da, s obzirom na sadržaj nalaza vještaka finansijske struke, koji je potpun, jasan i nije protivrječio samom sebi i izvedenim dokazima, nije bilo potrebno pozivati vještaka da dopuni svoj nalaz i mišljenje (član 155. stav 2. ZPP-a). Vrhovni sud je ponovio da apelantov zahtjev za naknadu štete zbog gubitka vrijednosti domaćeg novca nema osnov u odredbi člana 278. stav 2. ZOO-a, te da, prema tumačenju tog suda, iz sadržaja člana 278. stav

2. ZOO-a proizlazi da to zakonsko određenje ima u vidu samo štetu koju je apelant pretrpio do donošenja presude iz 1990. godine. U vezi s tim, i Vrhovi sud je naglasio da je tom presudom definitivno uređen sporni pravni odnos, pa kada je po zahtjevu apelanta kao oštećenog umjesto uspostave prijašnjeg stanja po članu 185. stav 1. ZOO-a dosuđena naknada u novcu po članu 185. stav 4. ZOO-a, apelantovo pravo nastavlja da egzistira i kao potpuno određena novčana tražbina iz koje apelant može crpiti samo pravo na zateznu kamatu, onako kako je presudom određeno, a ne i pravo na revalorizaciju dosuđenog iznosa. Istaknuo je da naknada štete zbog gubitka vrijednosti domaćeg novca nije šteta koja se nadoknađuje po odredbi člana 278. stav 2. ZOO-a, niti šteta koja ima svoj osnov u bilo kojoj drugoj normi materijalnog prava. Također je istaknuo da načelo monetarnog nominalizma iz člana 394. ZOO-a isključuje odgovornost tuženog za gubitak vrijednosti domaćeg novca kroz vrijeme trajanja docnje u izvršenju jer postojanje takve štete ne proizlazi iz same činjenice obezvrjeđenja novca. U vezi s tim, ukazao je da takav stav korespondira praksi tog suda u sličnim činjeničnim i pravnim pitanjima, na koju su se pozvali i nižestepeni sudovi, te Ustavnog suda (Odluka broj AP 2121/06).

21. Prema mišljenju Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju se nisu ostvarile ni pretpostavke za naknadu štete u smislu odredaba iz člana 154. stav 1, čl. 155, 158. i 189. stav 1. ZOO-a (štetna radnja, protivpravnost štetne radnje, uzročna veza između štetne radnje i štete). U vezi s tim, obrazložio je da apelant u toku postupka nije dokazivao krivicu tuženog u skladu s općim pravilima o naknadi štete pa je neosnovan revizioni navod da docnja u izvršenju pretpostavlja krivicu tuženog. Dalje je obrazložio da je osim krivice neophodno dokazati stepen krivice kako bi se mogli odrediti obim i vrsta štete. Istaknuo je da nije dokazana ni izgubljena dobit, kod kojeg vida je apelant bio u obavezi dokazati da se ta šteta „mogla osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem“. Prema mišljenju Vrhovnog suda, sama mogućnost određenog toka stvari ili posebnih okolnosti treba predstavljati tzv. realnu šansu, u kojem slučaju je apelant dužan dokazati da je njegova namjera oročenja novca i postizanja koristi u vidu kamata bila konkretna namjera, ne samo tvrditi da je takva mogućnost postojala. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

22. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje, i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je prvostepeni sud postupio suprotno odredbi člana 278. stav 2. u vezi sa članom 154. stav 1. ZOO-a, te da je šteta nastala isključivo krivicom tuženog zbog nepostupanja po presudi iz 1990. godine. Smatra da su redovni sudovi postupali suprotno članu 12. ZOO-a, čime je došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava na apelantovu štetu, a također je povrijeđeno i načelo zakonitosti. Apelant smatra da mu je u postupku trebala biti dosuđena obična šteta i izmakla korist u vidu zakonske zatezne kamate na glavni dug i troškove parničnog postupka, u skladu s presudom iz 1990. godine. Osim toga, apelant navodi da je vještak pogrešno računao kamatu jer se kamata trebala kapitalizirati. Također, apelant smatra da je uskraćivanjem suda da vještak dopuni svoj nalaz prema primjedbama iz podneska došlo do proizvoljne primjene odredbi ZPP-a i člana 6. Evropske konvencije jer je sud uskratio apelantu pravo da dokaže svoje navode. Ističe da je vještak u dopunskom nalazu izračunao materijalnu štetu sa troškovima kao osnovni dug, koji iznos je bez ikakvog osnova prešao u vlasništvo tuženog, te je oduzimanjem te imovine bez pravnog osnova, osim povrede člana 210. stav 2. ZOO-a, povrijeđen i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je apelant ostao bez imovine. Apelant ukazuje na Odluku Ustavnog suda broj AP 3493/12.

23. Apelant, također, ukazuje da postupak traje neopravdano dugo, i to u predmetu koji je činjenično i pravno jednostavan, te traži naknadu nematerijalne štete u visini od 5.000,00 KM. b)Odgovor na apelaciju

24. Vrhovni sud navodi da ostaje pri razlozima datim u revizionoj odluci, te da u postupku donošenja navedene odluke nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.

25. Kantonalni sud navodi da ostaje pri svojoj odluci i razlozima za njeno donošenje, te smatra da osporenom odlukom nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a ni pravo na pravično suđenje u razumnom roku.

26. Općinski sud smatra da u postupku pred ovim sudom, a ni prvostepenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a ni pravo na pravično suđenje u razumnom roku.

27. Tuženi smatra da odluke donesene u prethodnom izvršnom postupku i parničnom postupku nisu povrijedile apelantovo pravo na imovinu kada je u pitanju postupak sprovođenja izvršenja presude iz 1990. godine. Smatra da su redovni sudovi pravilno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo, te je uz odgovor na apelaciju dostavio nekoliko odluka Vrhovnog suda koje se odnose na primjenu zakonske denominacije i obračun zakonske zatezne kamate na neizmirena dugovanja.

V.Relevantni propisi

28. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).

29. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 148. st. 1. i 3.

(1) Stranka koja predlaže vještačenje dužna je u prijedlogu da naznači predmet i obim vještačenja, kao i da predloži lice koje će da izvrši vještačenje.

(3) Ako stranke ne postignu sporazum o licu koje treba biti određeno za vještaka i predmetu i obimu vještačenja, odluku o tome će donijeti sud.

Član 155. st. 2. i 3.

(2) Ako vještak dostavi nalaz ili mišljenje koji su nejasni, nepotpuni ili protivrječni sami sebi ili izvedenim okolnostima, sud će pozvati vještaka da ih dopuni, odnosno ispravi, i odrediti rok za ponovno dostavljanje nalaza i mišljenja.

(3) Ukoliko vještak ni po pozivu suda ne dostavi potpun i razumljiv nalaz i mišljenje, sud će, uz prethodno izjašnjenje stranaka, odrediti drugog vještaka.

30. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list Republike Bosne i Hercegovine“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Načelo savesnosti i poštenja Član 12.

U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savesnosti i poštenja.

Osnovi odgovornosti Član 154. stav 1.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Postojanje krivice Član 158.

Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namerno ili nepažnjom.

Obična šteta i izmakla korist Član 189. st. 1. i 3.

(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

(3) Pri oceni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje sprečeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

Potpuna naknada Član 190.

Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile posle prouzrokovanja štete dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.

Pravo na potpunu naknadu Član 278.

(1) Poverilac ima pravo na zateznu kamatu bez obzira na to da li je pretrpeo kakvu štetu zbog dužnikove docnje.

(2) Ako je šteta koju je poverilac pretrpeo zbog dužnikovog zadocnjenja veća od iznosa koji bi dobio na ime zatezne kamate, on ima pravo zahtevati razliku do potpune naknade štete.

Načelo monetarnog nominalizma Član 394.

Kad obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kad zakon određuje što drugo. VI.Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 062571 18 Rev od 8. januara 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. februara 2019. godine, a apelacija je podnesena 28. marta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

37. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

38. Ustavni sud konstatuje da se u konkretnom slučaju postupak odnosi na naknadu inflatorne štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. aU odnosu na osporene odluke

39. Ustavni sud podsjeća da apelant tvrdi da su u predmetnom postupku proizvoljno primijenjene odredbe ZOO-a i ZPP-a, te da je uskraćivanjem suda da vještak dopuni svoj nalaz prema primjedbama iz apelantovog podneska sud uskratio pravo apelantu da dokaže svoje navode.

40. U vezi s tim navodima, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

41. Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očito proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05).

42. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud nalazi da je Općinski sud proveo dokazni postupak i utvrdio činjenično stanje, te na osnovu relevantnih odredaba materijalnog prava djelomično usvojio apelantov tužbeni zahtjev. Navedena odluka potvrđena je u žalbenom postupku presudom Kantonalnog suda, te je Vrhovni sud odbio reviziju protiv drugostepene odluke. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, na osnovu nalaza vještaka finansijske struke i njegovog saslušanja, utvrdio da na naknadu štete zbog gubitka vrijednosti novca (valute YU dinara) u kojoj je potraživanje u presudi iz 1990. godine izraženo iznos glavnog duga i troškova parničnog postupka iznosi 0,006.019.364 KM, dok sa obračunom kamate apelantovo ukupno potraživanje iznosi 0,054.645.396 KM. Pri tome, Općinski sud je obrazložio razloge kojima se vodio kada je prihvatio nalaz vještaka, ukazujući na zakonske odredbe prema kojima je izvršio pretvaranje YU dinara u konvertibilne marke. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, na sve tri sudske instance, detaljno obrazložili razloge zbog kojih apelantov zahtjev za naknadu štete zbog gubitka vrijednosti domaćeg novca nema uporište u članu 278. stav 2. ZOO-a, kao i da nisu ispunjene pretpostavke za naknadu štete u smislu odredaba iz člana 154. stav 1, čl. 155, 158. i 189. stav 1. ZOO-a, što se u okolnostima konkretnog slučaja ne čini proizvoljnim. Stoga, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi detaljno i jasno analizirali sve okolnosti konkretnog slučaja, doveli ih u kontekst relevantnih odredaba ZOO-a i ZPP-a, te donijeli svoje odluke. Osim toga, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost ni u odbijanju apelantovog zahtjeva za dopunu vještačenja po drugi put s obzirom na data obrazloženja sudova i njihova ovlaštenja predviđena relevantnim odredbama ZPP-a, niti da je navedenim apelant onemogućen da dokaže svoje navode. Dakle, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u svojim presudama za svoje stajalište dali valjane, jasne i logične razloge u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

43. U pogledu apelantovog ukazivanja na Odluku Ustavnog suda broj AP 3493/12, Ustavni sud primjećuje da je u navedenoj odluci zaključio da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije pred nepristranim sudom jer je u istom predmetu ista sutkinja učestvovala kao predsjednica vijeća u kojem je donesena odluka o apelantovoj žalbi kojom je ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen na ponovni postupak i u sastavu sudskog vijeća koje je odlučivalo o apelantovoj reviziji (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3493/12 od 14. oktobra 2015. godine, tačka 38, dostupna na www.ustavnisud.ba). Iako se u tom predmetu također radilo o parničnom postupku za naknadu inflatorne štete, Ustavni sud podsjeća da je u toj odluci razmatrao samo princip nepristranosti suda iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je smatrao da zbog utvrđene povrede u tom segmentu nema potrebe ispitivati navode o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Kako Ustavni sud u navedenoj odluci broj AP 3493/12 nije razmatrao primjenu materijalnog i procesnog prava i data obrazloženja sudova, Ustavni sud smatra da se stavovi navedeni u toj odluci ne mogu dovesti u vezu s konkretnim predmetom. c)U odnosu na navode o dužini trajanja postupka Relevantni principi

44. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

45. Osim navedenog, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoj pravosudni sistem na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).

Period koji se uzima u obzir

46. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 4. marta 2010. godine kao dana podnošenja tužbe pa do 8. januara 2019. godine kada je Vrhovni sud donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje je oko osam godina i deset mjeseci.

Analiza dužine trajanja postupka

47. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku u kojem je apelant podnio tužbu radi naknade inflatorne štete protiv tuženog. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu. Ocjenjujući značaj postupka za apelanta, Ustavni sud smatra da se radi o postupku značajnom za apelanta jer je zbog denominacije i konverzije valute njegovo potraživanje u YU dinarima obezvrijeđeno.

48. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud donio prvostepenu presudu 2. decembra 2013. godine, dakle oko tri godine i devet mjeseci nakon podnošenja tužbe. Drugostepeni postupak pred Kantonalnim sudom je trajao oko četiri i po godine, a revizioni postupak je trajao šest mjeseci (sve računajući od donošenja prethodne odluke). Sumirajući sve navedeno, tj. cijeneći trajanje postupka u cjelini, te uzimajući u obzir da se ne radi o složenom predmetu, Ustavni sud zaključuje da pretežnu odgovornost za dužinu postupka u konkretnom slučaju snosi Kantonalni sud, kojem je trebalo četiri i po godine da donese odluku kojom je potvrđena prvostepena odluka i koja je donesena na sjednici vijeća. Pri tome, Kantonalni sud nije dao objašnjenje u vezi s apelacionim navodima o dužini trajanja predmetnog postupka.

49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

50. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

51. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. juna 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine i AP 1888/18 od 11. marta 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku apelantu treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.

52. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

53. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istaknuo u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak trajao oko osam godina i deset mjeseci, za što najveću odgovornost snosi Kantonalni sud koji za navedeno nije dao nikakve razloge.

55. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO-a i ZPP-a na konkretan slučaj, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

56. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kad se navodi o povredi tog prava zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nema proizvoljnosti u tom pogledu.

57. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1429/19 (B.S.) | Sudska praksa | Aktio