Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-617/19 (JU Veterinarski institut Republike Srpske „dr. Vaso Butozan“ Banjaluka)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Javna vlast
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-617/19
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 617/19, rješavajući apelaciju JU Veterinarski institut Republike Srpske „Dr Vaso Butozan“ Banjaluka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija JU Veterinarski institut Republike Srpske „Dr Vaso Butozan“ Banjaluka podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 105828 18 Pž od 16. novembra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. JU Veterinarski institut Republike Srpske „Dr Vaso Butozan“ Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa Branislav Cvijanović, advokat iz Banjaluke, podnijela je 8. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 105828 18 Pž od 16. novembra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Višeg privrednog suda i tuženog „Lukas computers“ d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 2. jula 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Viši privredni sud je dostavio odgovor na apelaciju 10. jula 2020. godine, a tuženi 13. jula 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu kojim je tražio da se tuženom nametne obaveza vraćanja iznosa od 46.800,00 KM plaćenog na ime ugovora o pružanju usluga, Okružni privredni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) donio je Presudu broj 57 0 Ps 105828 13 Ps od 16. maja 2018. godine kojom je usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao tuženog da apelantu isplati iznos od 46.800,00 KM s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, te isplati troškove postupka u visini od 7.675,00 KM s kamatom od dana donošenja prvostepene presude.
6. Iz obrazloženja presude proizlazi da je u dokazanom postupku utvrđeno da su parnične stranke u januaru 2011. godine zaključile ugovor o pružanju usluga po kom je apelant naručilac, a tuženi izvršilac posla. Navedenim ugovorom tuženi se obavezao da će izraditi rješenje aplikativnog softvera za apelantove potrebe. Utvrđeno je da je rok izvršenja posla bio četiri mjeseca, a način plaćanja 20% od ugovorenog iznosa od 46.800,00 KM po potpisivanju ugovora, a 80% po završetku posla, i to u roku od 60 dana, te da je po zaključenju ugovora apelant tuženom isplatio iznos od 9.360,00 KM, a iznos od 37.440,00 KM 31. avgusta 2011. godine. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi da je 17. novembra 2011. godine apelantov direktor izdao nalog da se ispita na koji način je predmetni ugovor zaključen i da se ispita rad instaliranog softvera. Komisija je 23. novembra 2011. godine podnijela izvještaj da softver nije stavljen u funkciju i da apelantova internet stranica nije ažurirana. Zapisnikom od 30. novembra 2012. godine, koji je nazvan „izvještaj o izradi softvera“, koji je sačinio apelant, utvrđeno je da je zadnja posjeta tuženog apelantu bila 25. juna 2012. godine i da softver nije implementiran i da je toga dana ugašen. Utvrđeno je da je u toku 2014. godine angažovan drugi izvođač, te da je taj izvođač instalirao softver po kome sada apelant radi. Nalazom vještaka elektrotehničke struke D. M. od 28. septembra 2017. godine utvrđeno je da tuženi kao izvođač radova nije izvršio svoje poslove onako kako je ugovoreno, da nije ispoštovao ugovoreni period, da smatra da je period od četiri mjeseca za izvođenje navedenih radova kratak, te da u trenutku davanja nalaza 2017. godine ugovoreni softver ne postoji ni na jednom računaru kod apelanta, kao ni internet stranica na pripadajućoj adresi. Iz nalaza i mišljenja Elektrotehničkog fakulteta Banjaluka koji je sačinjen u aprilu 2013. godine, prije podnošenja tužbe, po apelantovom zahtjevu, utvrđeno je da tuženi nije u potpunosti završio posao jer nije isporučena prateća dokumentacija, aplikacija ne zadovoljava sve funkcionalnosti definisane ugovorom i ima veliki broj tehničkih nedostataka. Po prijemu izvještaja apelant se nekoliko puta usmeno obraćao tuženom zahtjevom za povrat uplaćenog novca sa zakonskom zateznom kamatom, te kako se tuženi oglušio, apelant je podneskom od 30. avgusta 2013. godine obavijestio tuženog da raskida predmetni ugovor o pružanju usluga od 17. januara 2011. godine, na koji podnesak tuženi nije odgovorio.
7. Okružni sud je naveo da je iz svih izvedenih dokaza, uvidom i čitanjem te saslušanjem tuženog u svojstvu parnične stranke, saslušanjem svjedoka i saslušanjem vještaka elektrotehničke struke, utvrdio da tuženi nije postupio u skladu s ponudom i navedenim ugovorom, te da apelant nije mogao da evidentira primanje, odnosno evidenciju uzoraka od prijemne kancelarije prema laboratorijama i obratno. Naime, utvrđeno je da softver nije bio u funkciji, odnosno da nije bio funkcionalan, što su potvrdili i saslušani svjedoci, apelantovi radnici, kao i svjedoci M. K. i Ž. I. koji su sačinili izvještaj u skladu s apelantovim traženjem i konstatovali da softver nije funkcionalan. Navedeno je konstatovao i vještak elektrotehničke struke koji je kao stručno lice u nalazu i mišljenju naveo da ugovoreni softver ne postoji, kao ni internet stranica, da je tuženi počeo implementaciju softvera, ali da je nije završio, odnosno da je napravio nefunkcionalni softver, da je rok od četiri mjeseca kratak rok za izradu softvera, te da ne postoji zapisnik o primopredaji softvera na korišćenje koji praktično označava završetak implementacije. Takođe, istaknuto je da su saslušani svjedoci izjavili da je softver nefunkcionalan, odnosno da nije realizovan, osim svjedoka D. D. koji je bio apelantov direktor u vrijeme zaključenja ugovora, te radnika tuženog. Međutim, sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka elektrotehničke struke kao stručnog lica koji raspolaže stručnim znanjem i koji je jedini kompetentan da dâ mišljenje da li aplikativni softver funkcioniše ili ne.
8. S obzirom na to da je utvrdio da je apelant podneskom 30. avgusta 2013. godine obavijestio tuženog da raskida ugovor u skladu sa članom 124 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te da potražuje naknadu štete jer tuženi nije ispunio svoju obavezu u skladu sa ponudom, odnosno ugovorom od 17. januara 2011. godine, Okružni privredni sud je usvojio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti.
9. Naime, Okružni privredni sud je utvrdio da su se parnične stranke nalazile u materijalnopravnom odnosu po osnovu ugovora o djelu iz odredbe člana 600 ZOO-a, da je apelant shodno odredbi člana 262 ZOO-a svoju obavezu izvršio, a da tuženi nije izvršio svoju obavezu i da je kriv za neizvršenje obaveze u skladu s odredbom člana 155 ZOO-a. Kako je apelant u cijelosti izvršio svoju obavezu, a tuženi nije svoju, svojom krivicom, Okružni privredni sud je utvrdio da je zahtjev osnovan.
10. Iz obrazloženja presude proizlazi i da je tuženi tokom postupka istakao i prigovor zastare navodeći da je članom 6 ugovora ugovorena garancija za usluge od godine dana od dana njihovog kvalitativnog prijema, što je konstatovano u posebnom zapisniku uslugoprimca i uslugodavca. Sud nije prihvatio prigovor zastare potraživanja, te je u vezi s tim istaknuto da se garancija odnosi na kvalitet radova, a s obzirom na to da nema zapisnika o prijemu radova, to sud nije mogao računati garantni rok od nekog datuma jer on ne postoji. Pored toga, Okružni privredni sud je prigovor zastare tuženog odbio pozivajući se na odredbe čl. 360, 361 i 374 ZOO-a jer je ugovor zaključen 17. januara 2011. godine, odnosno 24. januara 2011. godine, a tužba je podnijeta 14. oktobra 2013. godine, pa nije protekao ni trogodišnji rok zastare.
11. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 105828 18 Pž od 16. novembra 2018. godine žalba tuženog je usvojena, Presuda Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 105828 13 Ps od 16. maja 2018. godine je preinačena tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
12. U obrazloženju presude je navedeno da je tuženi u žalbi istakao da ga apelant nikada nije pismeno obavijestio o nedostacima u izvršenom poslu, da je vršena obuka radnika, što znači da je posao završen, da prvostepeni sud nije pravilno cijenio otpremnicu od 22. avgusta 2011. godine u kojoj je konstatovana primopredaja izvršenog posla, te da se apelant prvi put tuženom obratio 3. avgusta 2013. godine kada ga je pismeno obavijestio da raskida ugovor. U žalbi je takođe istaknuto da je komisija koju je imenovao novi direktor formirana dva i po mjeseca nakon prijema radova, i to na okolnosti kako je ugovor zaključen, da Elektrotehnički fakultet i imenovani vještak nalaz nisu sačinili na osnovu konkretnog softvera, da je nalaz rađen s velikom vremenskom distancom od dana završetka posla, te da se u razrješenju ovog spora trebalo primijeniti materijalno pravo koje definiše ugovor o prodaji.
13. Odlučujući o žalbenim navodima tuženog, Viši privredni sud je, prije svega, istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da ugovor koji je zaključen između parničnih stranaka ima sve elemente ugovora o djelu iz odredbe člana 600 ZOO-a, te su ocijenjeni kao neosnovani žalbeni navodi tuženog da su se u razrješenju predmetnog spora trebale primijeniti odredbe ovog propisa koje definišu ugovor o prodaji. Naime, navedenim ugovorom tuženi se kao poslenik obavezao da će da instalira novi softver sa internet stranicom i da obuči apelantove radnike da se koriste novim programom, a apelant kao naručilac posla se obavezao da će taj rad da plati tuženom.
14. Dalje je navedeno da, imajući u vidu materijalnopravni odnos u kome su se parnične stranke nalazile, mjerodavan propis koji treba primijeniti u razrješenju konkretnog spora su odredbe zakona koje definišu ugovor o djelu. U vezi s tim je dalje istaknuto da je odredbom člana 606 ZOO-a propisano koje su obaveze poslenika, a odredbom člana 622 ZOO-a propisano je koje su obaveze naručioca. Jedna od obaveza naručioca, kako je to propisano odredbama čl. od 614 do 621 ZOO-a, jeste da se primljeni rad odmah pregleda, te da se o uočenim nedostacima odmah obavijesti poslenik, a ukoliko se nedostaci ne mogu odmah uočiti običnim pregledom, tada o nedostatku koji se poslije pojavi ima obavezu da odmah, u roku od mjesec dana, obavijesti poslenika. Zatim, članom 616 ZOO-a je propisano da naručilac koji je poslenika na vrijeme obavijestio o nedostacima izvršenog posla ne može svoje pravo ostvarivati sudskim putem po isteku godine dana od učinjenog obavještenja.
15. Viši privredni sud je, cijeneći navedenu zakonsku odredbu, smatrao da se na osnovu provedenih dokaza da utvrditi da je 31. avgusta 2011. godine tuženom u cijelosti plaćena cijena za ugovoreni posao, a iz sadržaja ugovora proizlazi da je sa navedenim danom posao u cijelosti izvršen i primljen od tuženog. Ukoliko su se i pojavili skriveni nedostaci na ovom izvršenom poslu, apelant nije dokazao da je o tome pismeno obavijestio tuženog, a od navedenog datuma do dana podnošenja tužbe proteklo je više od dvije godine (član 615 stav 2 ZOO-a). Iz navedenog proizlazi da je naručilac protekom zakonom propisanog roka izgubio pravo da se poziva na nedostatke na izvršenom poslu, te je izgubio pravo na ostvarivanje zaštite koju u tom slučaju zakon predviđa.
16. Viši privredni sud je ocijenio da je tuženi osnovano u žalbi ukazao da apelant nije dokazao da je prije 30. avgusta 2013. godine, kada je obavijestio tuženog da raskida ugovor, pismenim putem obavijestio tuženog o uočenim nedostacima na primljenom poslu. Iz dokaza koji je apelant proveo i koji je sačinio sam apelant, a to je izvještaj o izradi softvera sačinjen 30. novembra 2012. godine i zaveden 29. decembra 2012. godine, da se utvrditi da je apelant ugasio softver 25. juna 2012. godine, gdje je navedeno da je to dan zadnje posjete tuženog i da softver nije implementiran. Iz navedenog proizlazi da je apelant utvrdio da izvršeni rad ima nedostatke i da se zbog toga ne može upotrebljavati od 25. juna 2012. godine. Apelant nije pismenim putem pozvao tuženog da te nedostatke otkloni, tj. nije postupio onako kako je to propisano odredbom člana 620 ZOO-a, a imao je mogućnost da zahtijeva da se nedostaci otklone, da ukoliko to tuženi ne izvrši sam, to učini na račun tuženog, ili da traži da se naknada koja je ugovorena snizi ili da dâ izjavu o raskidu ugovora.
17. Naručiocu posla pripada pravo na raskid ugovora samo ako je nedostatak takav da čini posao neupotrebljivim ili da je obavljen u suprotnosti s izričitim uslovima. Samo u toj situaciji naručilac može, ne tražeći prethodno da se otklone nedostaci, raskinuti ugovor. To u ovom postupku apelant nije dokazao. U skladu s teretom dokazivanja, prema ocjeni ovog suda, apelant nije dokazao da je nedostatak na poslu koji je uradio tuženi postojao, nije dokazao da su nedostaci na koje je ukazano nalazom vještaka, koga je angažovao apelant prije pokretanja sudskog postupka, takvi da urađeni posao čini neupotrebljivim. Takođe je navedeno da apelant nije dokazao da se pismenim putem obraćao tuženom da se uočeni nedostaci otklone, nije dokazao ko je 2014. godine taj posao uradio, da li je posao urađen u potpunosti ili je dorađen posao koji je tuženi uradio. U vezi s tim je istaknuto da se nalaz i mišljenje vještaka – Elektrotehničkog fakulteta Banjaluka urađen 2017. godine, pet godina nakon završenog posla, tri godine nakon instaliranja softvera od drugog izvođača, ne može prihvatiti kao valjan dokaz.
18. Na osnovu svega navedenog, Viši privredni sud je preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev, te obavezao apelanta da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 9.441.50 KM.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na mirno uživanje imovine iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
20. Prema apelantovom mišljenju, Viši privredni sud je u potpunosti postupio arbitrarno, propuštajući da cijeni sve provedene dokaze tokom postupka, a one dokaze koje je cijenio obrazlagao je na potpuno arbitraran način, što je dovelo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu.
21. Navodi da je tokom postupka iz svih provedenih dokaza potvrđeno da usluga tuženog nikada nije izvršena, slijedom čega se ni rokovi propisani odredbama ZOO-a za prijavu nedostataka za izvršene usluge na koje se drugostepeni sud poziva ne mogu primijeniti u konkretnoj procesnopravnoj situaciji. Takođe, navodi da iz dokaza provedenih na glavnoj raspravi proizlazi da je apelant kontinuirano u više navrata prijavljivao tuženom probleme s funkcionisanjem softvera, na što ukazuje i elektronska korespodencija, povodom čega su predstavnici tuženog do momenta utuženja u više navrata pristupali u apelantove prostorije. Konačno, ističe da je Viši privredni sud u svom obrazloženju cijenio dokaz koji nije proveden na glavnoj raspravi i koji je doveden u pogrešan vremenski kontekst. Naime, tokom postupka nije predložen kao dokaz, pa samim tim nije ni proveden, „nalaz i mišljenje vještaka – Elektrotehničkog fakulteta Banjaluka“ iz 2017. godine, već je Elektrotehnički fakultet sačinio samo Stručni izvještaj sa zaključnim mišljenjem broj 70-2213/12 od 29. decembra 2012. godine koji je tokom postupka proveden kao dokaz, pa samim time taj dokaz se ne može dovoditi u odnosni vremenski kontekst koji je u obrazloženju presude naveo Viši privredni sud.
b) Odgovor na apelaciju
22. Viši privredni sud i tuženi su naveli da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovih prava na pravično suđenje na koja se poziva u apelaciji, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
23. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
UGOVOR O DELU
Odeljak 1.
OPŠTE ODREDBE
Pojam Član 600.
Ugovorom o delu poslenik (preduzimač, izvođač radova) obavezuje se da obavi određeni posao, kao što je izrada ili opravka neke stvari ili izvršenje nekog fizičkog ili intelektualnog rada i sl. a naručilac se obavezuje da mu za to plati naknadu.
ODGOVORNOST ZA NEDOSTATKE
Pregledanje izvršenog dela i obaveštavanje poslenika Član 614.
(1)Naručilac je dužan pregledati izvršeno delo čim je to po redovnom toku stvari moguće i o nađenim nedostacima bez odlaganja obavesti poslenika.
Skriveni nedostaci Član 615.
(1)Ako se docnije pokaže neki nedostatak koji se nije mogao otkriti običnim pregledom, naručilac se ipak može pozvati na njega, pod uslovom da o njemu obavesti poslenika što pre, a najduže u roku od mesec dana od njegovog otkrivanja.
(2)Istekom dve godine od prijema obavljenog posla, naručilac se više ne može pozvati na nedostatke.
Prestanak prava Član 616.
(1)Naručilac koji je poslenika na vreme obavestio o nedostacima izvršenog posla ne može svoje pravo ostvariti sudskim putem po isteku godine dana od učinjenog obaveštenja.
Pravo zahtevati uklanjanje nedostataka Član 618.
(1)Naručilac koji je uredno obavestio poslenika da izvršeni rad ima neki nedostatak može zahtevati od njega da nedostatak ukloni i za to mu odrediti primeren rok.
(2)On ima pravo i na naknadu štete koju trpi zbog toga.
(3)Ako uklanjanje nedostatka zahteva preterane troškove, poslenik može odbiti da ga izvrši, ali u tom slučaju naručiocu pripada, po njegovom izboru, pravo na sniženje naknade ili raskid ugovora, kao i pravo na naknadu štete.
Raskidanje ugovora u posebnom slučaju Član 619.
Kad obavljeni posao ima takav nedostatak koji ga čini neupotrebljivim ili je obavljen u suprotnosti sa izričitim uslovima ugovora, naručilac može, ne tražeći prethodno otklanjanje nedostatka, raskinuti ugovor i zahtevati naknadu štete.
Pravo naručioca u slučaju drugih nedostataka izvršenog posla Član 620.
(1)Kad izvršeni posao ima nedostatak zbog koga delo nije neupotrebljivo, odnosno kad posao nije izvršen u suprotnosti sa izričitim uslovima ugovora, naručilac je dužan dopustiti posleniku da nedostatak otkloni.
(2)Naručilac može odrediti posleniku primeren rok za otklanjanje nedostatka.
(3)Ako poslenik ne otkloni nedostatak do isteka tog roka, naručilac može, po svom izboru, izvršiti otklanjanje nedostatka na račun poslenika, ili snositi naknadu, ili raskinuti ugovor.
(4)Kad se radi o neznatnom nedostatku, naručilac se ne može koristiti pravom na raskid ugovora.
(5)U svakom slučaju on ima pravo i na naknadu štete.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 105828 18 Pž od 16. novembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. decembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 8. februara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
29. S obzirom na to da apelant ima status javne ustanove, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
31. U vezi s istaknutim prigovorima, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
32. Ustavni sud se, dakle, shodno navedenom, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Takođe, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su izneseni prigovori osnovani.
33. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da, suprotno apelantovim navodima, osporena presuda Višeg privrednog suda kao konačna presuda u ovom predmetu sadrži jasna i argumentovana obrazloženja zašto je trebalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev. Ustavni sud ukazuje da se pri tome Viši privredni sud pozvao na relevantne odredbe ZOO-a i zaključio da je apelant protekom zakonom propisanog roka izgubio pravo da se poziva na nedostatke na izvršenom poslu, te je izgubio pravo na ostvarivanje zaštite koju u tom slučaju zakon predviđa, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
34. Naime, iz obrazloženja osporene presude Višeg privrednog suda, koje je Ustavni sud interpretirao u činjeničnom dijelu ove odluke, proizlazi da je Viši privredni sud utvrdio da je 31. avgusta 2011. godine tuženom u cijelosti plaćena cijena za ugovoreni posao, te da je s navedenim danom posao u cijelosti izvršen i primljen od tuženog. Osim toga, Viši privredni sud je ukazao da apelant, ukoliko su se i pojavili skriveni nedostaci na ovom izvršenom poslu, nije dokazao da je o tome pismeno obavijestio tuženog. Imajući u vidu da je od navedenog datuma do dana podnošenja tužbe proteklo više od dvije godine iz odredbe člana 615 stav 2 ZOO-a, Viši privredni sud je zaključio da je apelant kao naručilac protekom zakonom propisanog roka izgubio pravo da se poziva na nedostatke na izvršenom poslu, te je izgubio pravo na ostvarivanje zaštite koju u tom slučaju zakon predviđa.
35. Takođe, Viši privredni sud je utvrdio da apelant nije pismenim putem pozvao tuženog da te nedostatke otkloni, tj. nije postupio na način kako je to propisano odredbom člana 620 ZOO-a, zbog čega je Viši privredni sud zaključio da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se tuženom nametne obaveza vraćanja iznosa od 46.800,00 KM plaćenog na ime ugovora o pružanju usluga. Naime, Viši privredni sud je ocijenio da apelant nije dokazao da je prije 30. avgusta 2013. godine, kada je obavijestio tuženog da raskida ugovor, pismenim putem obavijestio tuženog o uočenim nedostacima na primljenom poslu. Viši privredni sud je ukazao da naručiocu posla pripada pravo na raskid ugovora samo ako je nedostatak takav da čini posao neupotrebljivim ili da je obavljen u suprotnosti s izričitim uslovima, te da samo u toj situaciji naručilac može, ne tražeći prethodno da se otklone nedostaci, raskinuti ugovor, a što u predmetnom postupku apelant nije dokazao. Viši privredni sud je ocijenio da apelant nije dokazao da je nedostatak na poslu koji je tuženi uradio postojao, nije dokazao da su nedostaci na koje je ukazano nalazom vještaka, koga je angažovao apelant prije pokretanja sudskog postupka, takvi da urađeni posao čini neupotrebljivim, nije dokazao da se pismenim putem obraćao tuženom da se uočeni nedostaci otklone, nije dokazao ko je 2014. godine taj posao uradio, da li je posao urađen u potpunosti ili je dorađen posao koji je uradio tuženi, te je zaključio da se nalaz i mišljenje vještaka – Elektrotehničkog fakulteta Banjaluka urađen 2017. godine, pet godina nakon završenog posla, tri godine nakon instaliranja softvera od drugog izvođača, ne može prihvatiti kao valjan dokaz.
36. Ustavni sud, takođe, zapaža da je apelant naveo da je Viši privredni sud u svom obrazloženju cijenio dokaz koji nije proveden na glavnoj raspravi i koji je doveden u pogrešan vremenski kontekst „nalaz i mišljenje vještaka – Elektrotehničkog fakulteta Banjaluka“ iz 2017. godine, s obzirom na to da je Elektrotehnički fakultet sačinio samo stručni izvještaj sa zaključnim mišljenjem od 29. decembra 2012. godine koji je tokom postupka proveden kao dokaz. U vezi s ovim apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da je Okružni privredni sud kao dokaz proveo nalaz vještaka elektrotehničke struke D. M. od 28. septembra 2017. godine kojim je utvrđeno da tuženi kao izvođač radova nije izvršio svoje poslove onako kako je ugovoreno, da nije ispoštovao ugovoreni period, da smatra da je period od četiri mjeseca za izvođenje navedenih radova kratak, te da u trenutku davanja nalaza 2017. godine ugovoreni softver ne postoji ni na jednom računaru kod apelanta, kao ni internet stranica na pripadajućoj adresi, te ovaj nalaz i mišljenje prihvatio, a Viši privredni sud je u obrazloženju naveo da se nalaz i mišljenje vještaka – Elektrotehničkog fakulteta Banjaluka urađen 2017. godine, pet godina nakon završenog posla, tri godine nakon instaliranja softvera od drugog izvođača, ne može prihvatiti kao valjan dokaz. Ne ulazeći u to da li se radi o grešci u pisanju (s obzirom na to da se u oba slučaja radi o nalazu i mišljenju sačinjenom 2017. godine), ili je Viši privredni sud imao u vidu neki drugi dokument u odnosu na one predočene sudu u prvostepenom postupku, Ustavni sud zapaža da Viši privredni sud ovaj nalaz nije prihvatio, te sagledavajući postupak u cjelini smatra da ova okolnost, sama po sebi, nije dovela do povrede prava na pravično suđenje.
37. S obzirom na sve navedeno, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na kojima je Viši privredni sud zasnovao svoju odluku, Ustavni sud smatra da, suprotno apelantovim navodima, dato obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na apelantovu štetu.
38. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na imovinu
39. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
40. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine kada nema ništa što bi ukazivalo da je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo kada je odbijen apelantov tužbeni zahtjev i kada je, pri tome, dato jasno i argumentovano obrazloženje koje je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.
41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
42. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević