Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3578/19 (H.A.)
Odluka donesena 27. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član II/2 Ustava BiH
- Radni spor
- Član I/2. Ustava BiH
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3578/19
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3578/19, rješavajući apelaciju H. A., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija H. A. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 43 0 Rs 131696 17 Rev od 11. juna 2019. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Rs 131696 16 Rs od 25. maja 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelant H. A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Salih Lemeš, advokat iz Visokog, podnio je 13. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Rs 131696 17 Rev od 11. juna 2019. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Rs 131696 16 Rs od 25. maja 2017. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio JZU „Zavod za bolesti od ovisnosti Zeničko-dobojskog kantona“ (u daljnjem tekstu: tuženi) da ga vrati na poslove Medicinskog tehničara u Odjeljenju za stacionarni tretman – Detox, do donošenja odluke o apelaciji. Pored toga, apelant je zatražio da Ustavni sud privremenom mjerom odloži izvršenje troškova parničnog postupka dosuđenih presudom Vrhovnog suda od 11. juna 2019. godine do donošenja odluke o apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 3578/19 od 4. oktobra 2019. godine kojom je odbio apelantov zahtjev kao neosnovan.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Općinskog suda i tuženog zatraženo je 18. oktobra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Općinski sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 21. oktobra 2020. do 6. novembra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda broj 43 0 Rs 131696 16 Rs od 25. maja 2017. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio se utvrdi da je odlukom o otkazu ugovora o radu od 4. decembra 2015. godine apelantu nezakonito otkazan ugovor o radu od 31. januara 2013. godine, da se poništi odluka o otkazu ugovora o radu od 4. decembra 2015. godine, da se utvrdi da je odlukom o odbijanju prigovora na odluku o otkazu ugovora o radu od 12. januara 2016. godine nezakonito odbijen apelantov prigovor na navedenu odluku, da se obaveže tuženi da apelanta vrati na rad, tj. uspostavi mu radnopravni status i rasporedi ga na poslove koje je radio ili druge odgovarajuće poslove, te je obavezan apelant da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da je apelant bio zaposlenik tuženog i da mu je odlukom o otkazu ugovora o radu od 4. decembra 2015. godine prestao radni odnos zaključen na neodređeno vrijeme bez otkaznog roka zbog teže povrede radne obaveze, te je istakao da je sporno bilo pitanje da li je otkaz bio zakonit i da li je ispoštovano apelantovo pravo na odbranu. Ukazao je da se u konkretnom slučaju primjenjuje Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“ broj 62/15), koji je stavljen van snage odlukom Ustavnog suda Federacije BiH od 17. februara 2016. godine jer je taj zakon bio na snazi do 16. marta 2016. godine kada je objavljena navedena odluka Ustavnog suda Federacije BiH (s obzirom na to da u izreci navedene odluke nije naznačeno da ima retroaktivno djelovanje), dok je odluka o otkazu ugovora o radu donesena 4. decembra 2015. godine, a predmetna tužba podnesena 11. februara 2016. godine. Naveo je da je odluka o otkazu ugovora o radu od 4. decembra 2015. godine donesena na osnovu čl. 97. i 104. Zakona o radu i čl. 84, 89. i 94. Pravilnika o radu tuženog od 15. novembra 2012. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik o radu), te preporuke Disciplinske komisije od 1. decembra 2015. godine. Općinski sud je naveo da je u obrazloženju odluke o otkazu ugovora o radu navedeno da je šef Odjeljenja za ambulantni tretman H. A. 30. septembra 2015. godine dobio usmeni prigovor pacijenta na apelantov rad, nakon čega je direktoru podnio zahtjev da se ti navodi provjere, te da je u zahtjevu od 30. novembra 2015. godine tražio da se pregledaju snimci videonadzora neposrednih rukovodilaca, glavne sestre S. H. i glavnog tehničara Odjeljenja za ambulantni tretman N. B. i daju izjave na navedene okolnosti. U obrazloženju je nadalje navedeno da su glavna sestra i glavni tehničar u izjavi od 30. novembra 2015. godine potvrdili da su pregledom snimka videokamere utvrdili da apelant lijek metadon koji se koristi kao terapijsko sredstvo razblažuje s vodom, te da je apelant u pisanoj izjavi od 30. novembra 2015. godine naveo da je vodu sipao da namiri manjak u količini metadona. Zatim je navedeno da je odlukom od 30. novembra 2015. godine formirana Disciplinska komisija u sastavu od četiri člana sa zadatkom da razmotri prijavu neposrednih rukovodilaca, uzme izjavu imenovanog, pregleda snimke nadzornih kamera i donese prijedlog disciplinske mjere, te da je 1. decembra 2015. godine Disciplinska komisija održala sastanak o čemu je sačinjen zapisnik. Nadalje je navedeno da je komisija utvrdila da je apelant neovlašteno razblaživao koncentrirani lijek metadon prije pojedinačnog doziranja, čime je neovlašteno smanjivao koncentraciju lijeka, te direktno ugrozio adekvatno provođenje tretmana, na koji način je počinio težu povredu radne obaveze nesavjesnog i nemarnog izvršenja radne obaveze s reperkusijama na cijelu zdravstvenu ustanovu, te shodno tome sačinila preporuku u kojoj predlaže direktoru da prema apelantu provede mjere predviđene Zakonom o radu i Pravilnikom o radu. U odluci o otkazu ugovora o radu u konačnici je navedeno da je apelantu data mogućnost da se izjasni o elementima koji mu se stavljaju na teret u skladu s odredbom člana 101. Zakona o radu, te da je odredbom člana 89. Pravilnika o radu nemarno i nesavjesno izvršavanje radne obaveze propisano kao teža povreda radne obaveze. Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 104. Zakona o radu propisano da se otkaz daje u pismenoj formi (stav 1), te da je poslodavac obavezan, u pisanoj formi, obrazložiti otkaz (stav 2). U vezi s tim je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da u odluci o otkazu nije navedeno vrijeme navodno izvršene povrede radne obaveze, te je istakao da obrazloženje odluke sadrži razloge otkaza, odredbe zakona i Pravilnika o radu na kojima se zasniva, kao i da je odluka potkrijepljena relevantnim činjenicama. Općinski sud je nadalje ukazao da je odredbom člana 97. stav 1. Zakona o radu propisano da poslodavac može radniku otkazati ugovor o radu bez obaveze poštovanja otkaznog roka u slučaju da je radnik odgovoran za teži prijestup ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos. Zatim, istaknuto je da je Pravilnikom o radu propisano da se zaposleniku može otkazati ugovor o radu bez obaveze poštovanja otkaznog roka u slučaju kada je zaposlenik odgovoran za težu povredu radnih obaveza utvrđenih ovim pravilnikom i drugim općim aktima Zavoda, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od Zavoda da nastavi ugovor o radu (član 84. stav 1), da je kao teža povreda radnih obaveza zbog kojih se daje otkaz zaposleniku propisano neizvršenje ili nesavjesno ili neblagovremeno ili nemarno izvršenje radnih obaveza (član 89. tačka 1), te da o pravima i obavezama zaposlenika iz radnog odnosa odlučuje direktor, odnosno lice koje on ovlasti (član 96). U vezi s tim je istakao da je u sporovima pokrenutim povodom odluka o otkazu ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza sud nadležan da utvrdi da li je povrijeđen postupak donošenja odluke o otkazu i da li su istinito utvrđene činjenice na osnovu kojih je odluka o otkazu donesena. Općinski sud je nadalje ukazao da je odredbom člana 100. Zakona o radu propisan prekluzivni rok za davanje otkaza iz člana 97. Zakona o radu, koji iznosi 60 dana od saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz, a najduže godinu dana od dana učinjene povrede. Općinski sud je istakao da je tačno da je u obrazloženju odluke o otkazu ugovora o radu navedeno da je H. A. 30. septembra 2015. godine dobio usmeni prigovor na apelantov rad, međutim, zauzeo je stanovište da se navedeni rok ima računati od 27. novembra 2015. godine kao dana kada je, nakon prijave pacijenta da je redovno kupovao metadon od apelanta, izdata naredba za pregled videozapisa sigurnosne kamere i utvrđeno da je u devet sati i šest minuta apelant u flašu metadona koja je već bila za trećinu prazna sipao vodu. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da je odluka o otkazu donesena u roku propisanom odredbom člana 100. Zakona o radu, te je pri tome istakao da navedeno proizlazi iz odluke o otkazu, zahtjeva od 30. novembra 2015. godine (kojim je od glavne sestre i glavnog tehničara traženo da pregledaju snimke videonadzora), te saglasnih iskaza svjedoka H. A., S. H., N. B. i S. K. da je 27. novembra 2015. godine šef ambulante pozvao S. H. da je obavijesti da mu je o pacijent prijavio da mu je apelant prodao lijek metadon.
8. Općinski sud je nadalje ukazao da je odredbom člana 101. Zakona o radu propisano da ako poslodavac otkazuje ugovor o radu zbog ponašanja ili rada radnika obavezan je omogućiti radniku da se izjasni o elementima odgovornosti koja mu se stavlja na teret, te je istakao da je apelant u toku postupka tvrdio da mu nije omogućeno da iznese svoju odbranu u smislu navedene zakonske odredbe. U vezi s tim je istakao da je u izvještaju od 30. novembra 2015. godine, koji je napisan rukom i potpisan od apelanta, apelant izjavio da za svoj postupak koji je zabilježen videokamerom kako razblažuje metadon daje obrazloženje da bi namirio manjak u količini metadona. Nadalje je naveo da je 2. decembra 2015. godine proveden disciplinski postupak, a po prijavi nadređenih u vezi s težom povredom apelantove radne obaveze, da je član disciplinske komisije S. K. upoznao apelanta o činjenicama koje mu se stavljaju na teret i dao mu priliku da se izjasni o povredama koje je učinio tako što je u metadon sipao vodu, što je utvrđeno pregledom videosnimaka, te da je apelant zahtijevao da vidi snimak, kojem zahtjevu nije udovoljeno. Naveo je da je zatim apelant upitan na koji način je napravljen manjak metadona, na šta je apelant izjavio da su prije bile volonterke na dijeljenju metadona i da je na taj način napravljen manjak, pa je zbog toga sipao vodu, kao i da apelant nije odgovorio na pitanja glavnog tehničara i glavne sestre zbog čega nije prijavio postojanje manjka. U zapisniku sa disciplinskog postupka je nadalje konstatirano da apelant 24. novembra 2015. godine nije bio na podjeli metadona u ambulanti Zavoda jer je bio na terenu u Tešnju i da ne zna stanje metadona od prethodnog dana, te da se na snimku videonadzora vidi da je 25. novembra 2015. godine, kada nisu radile volonterke, apelant razblaživao metadon. U konačnici je u zapisniku navedeno da apelant ostaje pri izjavi koju je ranije dao, da nije želio da se izjasni oko razblaživanja metadona i na koji način je utvrđivao manjak, odgovarajući da nije imao snimke videonadzora, te da je konstatirano da je apelantu u skladu sa zakonom data mogućnost da iznese svoju odbranu, što apelant nije bio spreman dati u tom momentu. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da je tuženi omogućio apelantu da se izjasni o elementima odgovornosti koja mu se stavlja na teret u smislu odredbe člana 101. Zakona o radu, te je ocijenio neosnovanim apelantove navode da nije bio svjestan sadržaja koji potpisuje, kao i da je iskaz dao pod prijetnjom otkazom. U konačnici, Općinski sud je istakao da nisu od utjecaja na donošenje odluke apelantovi navodi da tuženi nije dokazao postojanje pravilnika ili sličnog akta kojim je izričito propisan postupak rukovanja s metadonom, kao i navodi da tuženi ničim nije dokazao da je utvrđen manjak metadona, s obzirom na to da su saslušani svjedoci na identičan način opisali na koji način postupaju počevši od izdavanja metadona, zaduženja, načina podjele, postupka evidentiranja eventualnog manjka ili viška metadona (da se odgovarajuća doza metadona sipa u plastičnu čašu, nakon čega se razblažuje sa vodom ili sokom).
9. Presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Rs 133696 17 Rsž od 23. oktobra 2017. godine uvažena je apelantova žalba i prvostepena presuda je preinačena tako što je utvrđeno da je nezakonita odluka o otkazu ugovora o radu od 4. decembra 2010. godine kojom je apelantu otkazan ugovor o radu od 31. januara 2013. godine i odluka od 12. januara 2016. godine kojom je odbijen apelantov prigovor na odluku o otkazu, pa su one poništene, tuženi obavezan da apelanta vrati na rad, tj. uspostavi mu radnopravni status, rasporedi ga na poslove koje je radio ili druge odgovarajuće poslove, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.
10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio odlučne činjenice, ali da je pogrešno primijenio odredbe člana 97. stav 1. u vezi sa čl. 100, 101. i
104. Zakona o radu. Ukazao je da je apelant, shodno odredbi člana 101. Zakona o radu, imao pravo na odbranu, te je istakao da ograničenje tog prava čini odluku o otkazu nezakonitom. Naveo je da iz utvrđenog činjeničnog stanja, koje kao pravilno prihvata i taj sud, proizlazi da se apelantu na teret kao teža povreda radne obaveze stavlja nemarno i nesavjesno izvršavanje radne obaveze iz člana
89. Pravilnika o radu, da je tuženi za navodnu povredu saznao od jednog pacijenta (ne navodeći niti kada, niti od kojeg pacijenta, niti šta je tačno saznao od pacijenta), da je u odluci o otkazu ugovora o radu navedeno da je to saznanje od pacijenta bilo 30. septembra 2015. godine, a potom tokom postupka da je saznanje bilo 27. novembra 2015. godine, također od pacijenta, bez navođenja o kojem se pacijentu konkretno radi, ili bilo kakve izjave iz koje bi se moglo utvrditi kada je to saznanje tuženi zaprimio. Također je naveo da je H. A. izdiktirao izjavu od 30. novembra 2015. godine koju je apelant napisao, te da je H. A. izjavio da apelant te prilike nije znao šta da piše i da je bio zbunjen, te da apelantu u toku disciplinskog postupka, a niti prvostepenog sudskog postupka nisu predočeni dokazi kojima se potvrđuju navodi tuženog i na koje bi se apelant trebao izjasniti. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zauzeo stanovište da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je apelantu omogućeno da se izjasni o elementima odgovornosti koje mu se stavljaju na teret, odnosno da mu je omogućeno pravo na odbranu iz člana 101. Zakona o radu. Nadalje je naveo da tuženi u toku prvostepenog postupka nije konkretizirao u čemu se sastoji povreda apelantove radne dužnosti, te je istakao da apelantova izjava od 30. novembra 2015. godine ne može predstavljati priznanje, što odluku o otkazu čini nezakonitom. Pri tome je naglasio da je odluka o otkazu nezakonita i iz razloga što tuženi nije dokazao kada je navodna povreda radne obaveze učinjena i kada je za nju saznao. U vezi s tim je istakao da je u odluci o otkazu ugovora o radu kao dan saznanja za navodnu povredu radne obaveze naveden 30. septembar 2015. godine (kao dan kada je H. A. navodno dobio usmeni prigovor pacijenta na apelantov rad), što je prvostepeni sud prihvatio, te da tuženi nije ponudio dokaze da je za navodnu povredu radne obaveze saznao 27. novembra 2015. godine. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je ocijenio pogrešnim zaključak prvostepenog suda da je tuženi za navodnu povredu apelantove radne obaveze saznao 27. novembra 2015. godine, te je istakao da tuženi nije dokazao kada je povreda učinjena i kada je za nju saznao. S obzirom na to da je u odluci o otkazu kao dan saznanja za navodnu povredu radne obveze naveden 30. septembar 2015. godine, Kantonalni sud je zaključio da je odluka o otkazu od 4. decembra 2015. godine donesena po proteku roka iz člana 100. Zakona o radu, što je čini nezakonitom.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 43 0 Rs 131696 17 Rev od 11. juna 2019. godine usvojena je revizija tuženog i drugostepena presuda je preinačena tako što je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena, te je apelant obavezan da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka.
12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezoniranje nižestepenih sudova, te je istakao da je pravilnost i zakonitost drugostepene presude dovedena u pitanje revizijom tuženog. Vrhovni sud je naveo da, prije svega, nije tačno da tuženi nije dokazao koje apelantovo postupanje predstavlja težu povredu radne obaveze i kada je ona izvršena budući da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tuženi, nakon usmenog prigovora pacijenta od 30. septembra 2015. godine, pregledom snimaka videonadzora utvrdio da je apelant vodom razblaživao lijek metadon, čime je direktno ugrozio adekvatno provođenje tretmana. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud donio odluku na osnovu pogrešnog tumačenja odredbe člana 101. Zakona o radu. Ukazao je da pravo radnika na odbranu podrazumijeva mogućnost njegovog izjašnjenja o elementima odgovornosti koji mu se stavljaju na teret, a ne obavezu poslodavca da radniku dostavlja pribavljene dokaze o njegovom ponašanju. U vezi s tim je istakao da je apelant bio upoznat da je njegovo ponašanje zabilježeno videokamerom i da mu je data mogućnost da se o tome izjasni, te da apelant u svom izjašnjenju nije osporio razblaživanje lijeka vodom, nego je svoj postupak pravdao postojanjem manjka lijeka koji je na taj način želio namiriti. Vrhovni sud je zauzeo stanovište da se apelant na taj način izjasnio o činjenicama koje su bile razlog za donošenje osporene odluke o otkazu ugovora o radu, ali tuženi to opravdanje nije prihvatio, te je apelantovo postupanje ocijenio kao nesavjestan rad, odnosno težu povredu radne obaveze. Slijedom navedenog je zaključio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da okolnost da tuženi nije dostavio tužiocu traženi snimak videonadzora ne predstavlja uskraćivanje prava na odbranu, s obzirom na to da je apelantu data mogućnost da se izjašnjava o činjenicama koje su na taj način utvrđene, a o čemu ga je poslodavac upoznao. U konačnici, Vrhovni sud je naglasio da je na opravdanost donesene odluke od utjecaja i činjenica da je zbog prirode posla koji je apelant obavljao i ozbiljnosti učinjene povrede pravila službe, zbog tužiočevog postupanja moglo doći do štete po život i zdravlje pacijenata koji koriste usluge tuženog.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i da je došlo do kršenja čl. I/2. i II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant navodi da je izjavu od 30. novembra 2015. godine diktirao H. A. i da je izjavu dao pod pritiskom, da u navedenoj izjavi nije preciziran razlog zbog kojeg se izjava daje, da li je to disciplinska povreda ili nešto drugo, te da mu nije saopšteno da mu se na teret stavlja teža povreda radne dužnosti, zbog čega smatra da navedena izjava nije pravno valjan dokaz. Navodi da mu u toku disciplinskog postupka na njegovo traženje nije omogućen uvid u snimak videonadzora, te da je samim traženjem snimka apelant osporio radnju koja mu se stavlja na teret. Navodi da snimak videonadzora nije pregledan ni od svih članova Disciplinske komisije u disciplinskom postupku jer su ga vidjeli samo S. H. i N. B., kao ni u predmetnom parničnom postupku, već je sud, pored postojanja neposrednog materijalnog dokaza u vidu videosnimka, odlučivao na osnovu posrednih dokaza, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, kao i da je činjenično stanje u predmetnom postupku utvrđeno na proizvoljan način. Navodi i da je, u situaciji kada dokaz uvidom u videozapis nije proveden, upitna kredibilnost svjedoka koji su vodili disciplinski postupak. Nadalje navodi da je naredba da se pregleda snimak data 30. novembra 2015. godine, a da su N. B. i S. H. izjavili da su to učinili 27. novembra 2015. godine, kao i da su lica koja su prijavila navodnu povredu apelantove radne dužnosti imenovana u Disciplinsku komisiju, te da je S. K. odlučivao i u prvostepenom i u drugostepenom disciplinskom postupku. Navodi da mu nikada nije dostavljen pisani pravilnik o rukovanju metadonom, da je standardna procedura da se metadon prije podjele pacijentima razblažuje, te da je za postojanje teže povrede radne obaveze u konkretnom slučaju tuženi bio dužan dokazati da li je apelant razblaživao više ili manje metadona. Apelant navodi da je u konkretnom slučaju protekao rok od 60 dana iz člana 100. Zakona o radu, s obzirom na to da je u obrazloženju odluke o otkazu navedeno da je tuženi saznao za povredu apelantove radne obaveze 30. septembra 2015. godine, a tuženi u toku postupka nije pružio drugi dokaz na okolnost vremena saznanja za navodnu povredu apelantove radne obaveze. Apelant se pozvao na Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2091/14 od 7. marta 2017. godine.
b)Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da je u obrazloženju osporene odluke iznio razloge za odluke, te da nije došlo do povrede prava na koja se apelant u apelaciji pozvao.
15. Općinski sud je naveo da ne smatra potrebnim davati izjašnjenje na predmetnu apelaciju s obzirom na to da je u obrazloženju osporene odluke dao sve razloge i činjenice za donošenje valjane i zakonite odluke.
16. Tuženi je naveo da su apelacioni navodi u cijelosti neosnovani i da se apelacija ne odnosi na povredu ustavnih prava, već na osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja i generalno nezadovoljstvo uspjehom u postupku. Naveo je da su svi svjedoci predloženi od tuženog, kojima je sud poklonio vjeru, izjavili da je 27. novembra 2015. godine, nakon prijave jednog pacijenta, H. A. izdao naredbu za pregled videonadzora i da je utvrđeno da je apelant razblaživao metadon, iz čega proizlazi da je odluka o otkazu donesena unutar zakonskog prekluzivnog roka. Također je naveo da je odluka o otkazu donesena na osnovu prijave troje odgovornih službenika tuženog i apelantove izjave kojom je priznao počinjenje teže povrede radne obaveze iz člana 89. Pravilnika o radu, te da je u odluci o otkazu navedena hronologija događaja, tačno naznačena apelantova radnja koja predstavlja težu povredu radne obaveze, kao i obrazloženje razloga zbog kojih se apelantu daje otkaz. Naveo je da je apelant i u disciplinskom postupku učinio nespornim da je 25. novembra 2015. godine izvršio dosipanje metadona pravdajući taj postupak manjkom.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“ broj 62/15) u relevantnom dijelu glasi: Otkaz poslodavca bez obaveze poštivanja otkaznog roka Član 97.
(1) Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku, bez obaveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je radnik odgovoran za teži prijestup ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos.
(2) U slučaju lakših prijestupa ili lakših povreda radnih obaveza iz ugovora o radu, ugovor o radu se ne može otkazati bez prethodnog pisanog upozorenja radniku.
(3) Pisano upozorenje iz stava 2. ovog člana sadrži opis prijestupa ili povrede radne obaveze za koje se radnik smatra odgovornim i izjavu o namjeri da se otkaže ugovor o radu bez davanja predviđenog otkaznog roka za slučaj da se prijestup ponovi u roku od šest mjeseci nakon izdavanja pisanog upozorenja poslodavca.
(4) Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu utvrđuju se vrste prijestupa ili povreda radnih obaveza iz st. 1. i 2. ovog člana.
Rok za otkaz ugovora o radu bez poštivanja otkaznog roka Član 100.
U slučajevima iz čl. 97. i 99. ovog zakona, ugovor o radu može se otkazati u roku od 60 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz, ali najduže u roku od jedne godine od dana učinjene povrede.
Omogućavanje iznošenja odbrane radnika Član 101.
Ako poslodavac otkazuje ugovor o radu zbog ponašanja ili rada radnika, obavezan je omogućiti radniku da se izjasni o elementima odgovornosti koja mu se stavlja na teret.
Pisana forma otkaza Član 104.
(1)Otkaz se daje u pisanoj formi.
(2)Poslodavac je obavezan, u pisanoj formi, obrazložiti otkaz.
(3)Otkaz se dostavlja radniku, odnosno poslodavcu kojem se otkazuje.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 43 0 Rs 131696 17 Rev od 11. juna 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. augusta 2019. godine, a apelacija je podnesena 13. septembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja čl. I/2. i II/2. Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
25. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
26. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.
27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
28. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, za razliku od Kantonalnog suda, zauzeo stanovište da je apelantu davanjem mogućnosti da se izjasni o činjenici da je videokamerom zabilježeno da je suprotno standardnoj proceduri razblaživao lijek metadon, koji postupak je apelant obrazložio namirivanjem manjka tog lijeka, omogućeno pravo na odbranu u smislu odredbe člana 101. Zakona o radu, smatrajući pri tome da tuženi, s ciljem omogućavanja apelantovog prava na odbranu, nije bio dužan da apelantu omogući uvid u navedeni videosnimak. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja redovnih sudova proizlazi da je apelant obaviješten o povredi radne dužnosti koja mu se stavlja na teret i da je imao mogućnost da se o tome izjasni, što je i učinio izjavom od 30. novembra 2015. godine i u disciplinskom postupku provedenom 2. decembra 2015. godine,kada nije osporio da je 25. novembra 2017. godine razblaživao metadon vodom, već je takav postupak pravdao namirivanjem manjka navedenog lijeka. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o proizvoljnosti zaključka Vrhovnog suda da mu je, uprkos činjenici da mu nije omogućen uvid u videosnimak kojim su zabilježene navedene apelantove radnje, tuženi omogućio pravo na odbranu neosnovani. U pogledu apelantovih navoda da su redovni sudovi u predmetnom postupku odlučivali na osnovu posrednih dokaza, uprkos činjenici da postoji materijalni dokaz – videosnimak, Ustavni sud ukazuje da redovni sudovi, shodno načelu dispozitivnosti sadržanom u Zakonu o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučuju na osnovu dokaza koje prezentiraju parnične stranke, te je Vrhovni sud u konkretnom slučaju, na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog na osnovu izvedenih dokaza (apelantove izjave, zapisnika i odluka iz disciplinskog postupka i iskaza svjedoka) nižestepenih sudova zaključio da je tuženi dokazao da je apelant počinio težu povredu radne obaveze na osnovu koje je donesena osporena odluka o otkazu ugovora o radu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je apelant, shodno odredbi člana 135. ZPP-a, u predmetnom parničnom postupku imao mogućnost da predloži sudu da tuženog kao stranku kod koje se nalazi videosnimak pozove da taj dokaz dostavi kao apelantov dokazni prijedlog.
29. Nadalje, u pogledu apelantovih navoda da je osporena odluka o otkazu donesena po proteku roka od 60 dana propisanog odredbom člana 100. Zakona o radu jer je u obrazloženju odluke o otkazu navedeno da je tuženi saznao za povredu apelantove radne obaveze 30. septembra 2015. godine, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja redovnih sudova proizlazi da je navedenog datuma šef Odjeljenja za ambulantni tretman H. A. zaprimio usmeni prigovor pacijenta na apelantov rad, dok je činjenica da je apelant 25. novembra 2015. godine razblaživao metadon utvrđena 27. novembra 2015. godine pregledom videosnimaka nadzorne kamere. Dakle, apelantova faktička radnja koja je predstavljala težu povredu radne obaveze iz člana 89. tačka 1. Pravilnika o radu i osnov za donošenje osporene odluke o otkazu je, prema obrazloženju redovnih sudova, utvrđena 27. novembra 2015, a ne 30. septembra 2015. godine. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi da je odluka o otkazu od 4. decembra 2015. godine donesena po proteku zakonskog prekluzivnog roka neosnovani. Pri tome, Ustavni sud ne smatra da činjenica da je u obrazloženju odluke o otkazu navedeno da je zahtjev za pregled videosnimaka nadzorne kamere izdat 30. novembra 2015. godine dovodi u pitanje činjenične i pravne zaključke redovnih sudova, niti pravičnost predmetnog postupka u cjelini.
30. U vezi s apelantovim pozivanjem na Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2091/14 od 7. marta 2017. godine, Ustavni sud ukazuje da je navedenom odlukom usvojena apelacija i utvrđena povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije iz razloga što je Ustavni sud smatrao da u disciplinskom postupku protiv policijskog službenika, koji je bio predmet osporavanja u tom apelacionom postupku, nisu ispoštovane proceduralne obaveze i rokovi propisani relevantnim pravilnikom koji je uređivao odnosni disciplinski postupak (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2091/14 od 7. marta 2017. godine, tačke 37–42, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud pri tome ukazuje da je u navedenoj odluci, u odnosu na navode apelanta iz tog postupka o povredi prava na odbranu u disciplinskom postupku, podsjetio da je Evropski sud u predmetu Trubić protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, predmet Trubić protiv Hrvatske, aplikacija broj 44887/10, presuda od 2. oktobra 2012. godine) prihvatio stav da se odluka u disciplinskom postupku protiv policijskog službenika može zasnivati na pisanom iskazu svjedoka, pod uvjetom da je policijski službenik upoznat sa sadržajem tog iskaza i da mu je omogućeno da se o takvom iskazu očituje (op. cit. AP 2091/14, tačka 42). Dakle, iz navedenog proizlazi da se i u slučaju primjene navedenog standarda Evropskog suda ne bi moglo zaključiti da je u predmetnom disciplinskom postupku povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu s obzirom na to da se odluka o otkazu u predmetnom slučaju zasnivala na videosnimku sa čijim sadržajem je apelant bio upoznat i o kojoj se izjasnio.
31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost niti u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja, niti u pogledu primjene materijalnog prava u postupanju Općinskog i Vrhovnog suda koji su na osnovu izvedenih dokaza zaključili da je tuženi dokazao da je apelant počinio težu povredu radne dužnosti koja je predstavljala osnov za donošenje odluke o otkazu, kao i da je tuženi u disciplinskom postupku upoznao apelanta o vremenu i mjestu njegove činjenične radnje, da je ta radnja kvalificirana kao teža povreda radne obaveze, kao i da mu je omogućio da iznese svoju odbranu, što je apelant i učinio, te da je tuženi odluku o otkazu donio u zakonom propisanom prekluzivnom roku.
32. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na imovinu
33. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. Ostali navodi
34. Ustavni sud primjećuje da se apelant pozvao na povredu principa vladavine prava iz člana I/
2. Ustava Bosne i Hercegovine, međutim, te navode apelant nije obrazložio, odnosno nije pružio bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da je u predmetnom postupku došlo do povrede principa vladavine prava. Dovodeći u vezu navedeno s prethodnim zaključkom o neosnovanosti apelantovih tvrdnji o proizvoljnosti redovnih sudova pri utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi principa vladavine prava, također, neosnovani. Nadalje, apelant se pozvao na povredu odredbe člana II/2 (Međunarodni standardi) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da ova odredba ne garantira neko posebno samostalno pravo, već da, zapravo, definira da se slobode i prava predviđeni u Evropskoj konvenciji i njenim protokolima „direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima“. Međutim, imajući u vidu prethodna razmatranja u vezi s apelacionim navodima o povredi prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su osporene odluke upravo donesene uz poštovanje navedenih standarda. VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u predmetnom parničnom postupku, dao jasno i precizno obrazloženje za zaključak o zakonitosti osporene odluke o otkazu ugovora o radu, koje Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne smatra rezultatom proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava.
36. Ustavni sud, također, zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim, a samim tim nije došlo ni do povrede člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević