Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2013/19 (S. M.)

Odluka donesena 27. 11. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pretpostavka nevinosti
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • In dubio pro reo
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2013/19

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2013/19, rješavajući apelaciju Safeta Melića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Safeta Melića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 K 009087 18 Kž 2 od 23. januara 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 K 009087 17 K 2 od 27. decembra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Safet Melić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupa Advokatsko društvo „Adil Lozo i drugi“ iz Travnika, podnio je 9. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 06 0 K 009087 18 Kž 2 od 23. januara 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 K 009087 17 K 2 od 27. decembra 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Srednjobosanskog kantona Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 1. oktobra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Kantonalno tužilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 12. do 15. oktobra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 06 0 K 009087 16 K od 26. septembra 2016. godine apelant je oslobođen optužbe za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. preuzetog Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), kako je to pobliže opisano u izreci presude. Određeno je da troškovi krivičnog postupka padaju na teret budžetskih sredstva, a oštećeni R. T. i Z. P. su s imovinsko-pravnim zahtjevom upućeni na građansku parnicu.

6. Rješenjem Vrhovnog suda broj 06 0 K 009087 16 Kž od 9. augusta 2017. godine djelimično je uvažena žalba kantonalnog tužioca, te je prvostepena presuda ukinuta i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je prvostepeni sud propustio ocijeniti iskaze svjedoka J. T. i Z. P. u vezi s ostalim dokazima, a posebno u dijelovima u kojima su se oni izjašnjavali o apelantovim radnjama preduzetim prema oštećenim licima, odnosno da ih je propustio cijeniti u odnosu na iskaz oštećenog R. T. koji se izjašnjavao na navedene okolnosti. Budući da se ti dijelovi iskaza odnose na odlučne činjenice, Vrhovni sud je naveo da se žalbom kantonalnog tužioca osnovano ukazuje na to da prvostepeni sud nije postupio u skladu sa članom 296. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) i da je to moglo biti od utjecaja na donošenje pravilne i zakonite presude. Nadalje, da je prvostepeni sud svoju presudu zasnivao i na dijelu iskaza oštećenog R. T., koji je dat u toku istrage, iako oštećenom R. T. taj dio iskaza nije predočen na glavnom pretresu, niti mu je, u smislu člana 288. stav 1. ZKPFBiH, omogućeno da u tom dijelu objasni ili pobije svoj prethodni iskaz, odnosno da se radi o dokazu koji nije iznesen na glavnom pretresu, a presuda se, shodno članu 296. stav 1. ZKPFBiH može zasnovati samo na dokazima i činjenicama koji su izneseni na glavnom pretresu. U vezi s tim Vrhovni sud je naveo da je povreda navedenih zakonskih odredbi mogla biti od utjecaja na donošenje pravilne i zakonite odluke. U konačnici, Vrhovni sud je zaključio da je u postupku pred prvostepenim sudom učinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 312. stav 2.

ZKPFBiH.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 06 0 K 009087 17 K 2 od 27. decembra 2017. godine apelant je proglašen krivim zbog toga što je, na način detaljno opisan u izreci presude, tokom rata u Bosni i Hercegovini, u vrijeme oružanog sukoba između pripadnika Armije Bosne i Hercegovine i Vojske Republike Srpske, na području Travnika, u kasarni Petar Mećava, kao pripadnik Armije Bosne i Hercegovine, postupao suprotno odredbama člana 3. stav 1. tač. a) i c) Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine (u daljnjem tekstu: Ženevska konvencija), čime je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. preuzetog KZSFRJ. Apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od godinu i šest mjeseci. Osim toga, apelant je oslobođen dužnosti naknade troškova krivičnog postupka, a oštećeni R. T. i Z. P. su s imovinsko-pravnim zahtjevom upućeni na građansku parnicu.

8. U obrazloženju prvostepene presude Kantonalni sud je naveo da su na ponovo održanom glavnom pretresu preuzeti dokazi izvedeni tokom prvostepenog postupka, te da su, kao dokazi optužbe, pročitani iskazi svjedoka R. T., Z. P., J. T., F. Š., G. Z. V., M. M., O. M. i E. Š., nakon čega se pristupilo izvođenju materijalnih dokaza optužbe (detaljno pobrojani na stranicama 4. i 5. presude). Nadalje, da su, kao dokazi odbrane, pročitani iskazi svjedoka M. S., V. S. i F. D., apelantov iskaz, te materijalni dokazi odbrane (detaljno pobrojani na stranici 5. presude). Kantonalni sud je naveo da je dokazni postupak odbrane dopunjen tako što su na glavnom pretresu direktno i unakrsno ispitani svjedoci E. M. i R. T., te da je u dokaze uvršten i nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra dr. S. T.

9. Kantonalni sud je istakao da je apelantu izmijenjenom optužnicom na teret stavljeno da je zarobljene civile R. T., S. T. i P. P. fizički zlostavljao u više navrata, nanoseći im povrede rukama i nogama po svim dijelovima tijela, te da je u tri navrata apelant prosuo kantu s vodom na pod ćelije, nakon čega je naredio R. T. da to šinjelom obriše, kao i da mu je skakao po leđima s obje noge u čizmama, a zatim ga nastavio udarati nogama po cijelom tijelu. Kantonalni sud je naveo da je oštećeni R. T. u svom iskazu potvrdio navode iz optužnice. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao na sadržaj iskaza svih saslušanih svjedoka, kao i na apelantov iskaz dat u svojstvu svjedoka.

10. Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije sporno da je apelant bio pripadnik Armije Bosne i Hercegovine i da navedeno proizlazi iz podataka Federalnog ministarstva za pitanja branilaca i invalida domovinskog rata, ovjerene kopije matičnog kartona, te podataka Sektora za pitanja evidencija iz oblasti vojne obaveze. Nadalje, da je apelant u novembru 1992. godine obavljao poslove stražara u prostorijama pritvora u kasarni „Petar Mećava“ u Travniku, a što proizlazi iz iskaza svjedoka optužbe i odbrane, kao i apelanta. Također, da nije sporno ni da su oštećeni R. T., S. T. i P. P. u navedenom periodu bili pritvoreni u pritvorskim ćelijama u kojima je apelant bio stražar. Nadalje, da iz dopisa naslovljenog kao potražnja zarobljenika iz srpskih logora Armije BiH od 4. decembra 1992. godine proizlazi da su, između ostalih, S. T. i R. T. bili ratni zarobljenici.

11. Kantonalni sud je naveo da se činjenice koje su među strankama bile sporne odnose na suprotstavljene teze odbrane i optužbe o vremenu i okolnostima pod kojima su preduzete inkriminirane radnje, odnosno na svojstvo oštećenog R. T. U vezi s tim Kantonalni sud je naveo da nije sporno da je oštećeni R. T. bio pripadnik Vojske Republike Srpske, što ne spori, a što proizlazi i iz spisa Okružnog vojnog suda u Travniku, pred kojim je pravomoćno osuđen, a nakon toga i amnestiran. Nadalje, da nije sporno ni da su u novembru 1992. godine oštećene R. T. i S. T. zarobili pripadnici Armije Bosne i Hercegovine. Kantonalni sud je naveo da iz iskaza apelanta, ali i ostalih svjedoka proizlazi da oštećeni R. T. u momentu zarobljavanja nije bio na izvršenju vojnog zadatka. Nadalje, da je oštećeni R. T. bio u uniformi i imao oružje, da je zajedno s oštećenim S. T. došao u selo Lendiće, gdje je živio prije sukoba, kako bi obišao kuće, te pregledao traktor i eventualno ga osposobio za vožnju, a što potvrđuje svjedok J. T. Kantonalni sud je istakao da je oštećeni R. T., nakon što nije uspio pokrenuti traktor, krenuo napustiti selo, te da je tada zarobljen i da mu je oduzeto oružje. U vezi s tim Kantonalni sud je istakao da prihvata da se radilo o civilnom licu. Kantonalni sud je naveo da su oštećeni S. T. i P. P. u inkriminiranom periodu imali svojstvo civila, odnosno da se prema izvedenim dokazima radilo o licima koja nisu neposredno učestvovala u neprijateljstvima.

12. Kantonalni sud je naveo da je oštećeni R. T. direktni očevidac događaja, a da su svjedoci Z. P. (sin preminulog oštećenog P. P.) i J. T. (sin preminulog oštećenog S. T.; iskaz navedenog svjedoka dat pred CJB Banjaluka PS Gradiška od 29. decembra 2011. godine pročitan je uz primjenu člana 288. ZKPFBiH nakon što je utvrđeno da je i navedeni svjedok preminuo 12. jula 2014. godine) posredan izvor informacija. Nadalje, da su iskazi navedenih svjedoka u bitnom i odlučnom saglasni s ostalim izvedenim dokazima. Kantonalni sud je naveo da je oštećeni R. T. dao detaljan i iscrpan opis događaja, da je dva puta svjedočio na glavnom pretresu (i kao svjedok optužbe i kao svjedok odbrane), te da je svoj iskaz dao i u prethodnom postupku, kao i da je bio vrlo uvjerljiv i decidiran. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da iz iskaza navedenog svjedoka proizlazi da poznaje apelanta dugi niz godina, te da je apelant poznavao i oštećenog S. T., a što je potvrdio i apelant. Kantonalni sud je također naveo da iz iskaza svjedoka Z. P. proizlazi da je od oca saznao da ga je apelant stalno tukao i da mu je tada polomljeno šest rebara i skočni zglob. Nadalje, da iz iskaza svjedoka J. T. proizlazi da je oštećene apelant svakodnevno udarao rukama, nogama, palicom, odnosno „svim i svačim“. Kantonalni sud je zaključio da nije postojao niti jedan razlog da se iskazima navedenih svjedoka ne pokloni vjera.

13. Kantonalni sud je dalje naveo da je oštećeni R. T. decidirano opisao dolazak u kasarnu u Travniku, odnosno da je naveo da je njega i oštećenog S. T., H. J. vukao za po jednu nogu istovremeno preko asfaltirane piste 30-40 m do silaska u pritvor. Kantonalni sud je naveo da svjedok G. Z. V. (koji je dovezao oštećene do kasarne) nije potvrdio te navode, ali da tvrdnje tog svjedoka nisu dovele u pitanje opis događaja koji je dao oštećeni R. T. Kantonalni sud je naveo da je svjedok G. Z. V. naveo da su jednom prilikom dovezli do kasarne zarobljene Srbe, koje je identificirao kao dvije starice, četiri vojnika i dva starija čovjeka, ali da navedeni svjedok ne poznaje, niti je poimenično naveo o kojim licima se radi, zbog čega je njegov iskaz ocijenjen nepreciznim i paušalnim. Nasuprot tome, Kantonalni sud je istakao da je oštećeni R. T. precizno naveo da je imao povez na očima, koji mu je spao, te da je tada vidio da ih vuče H. J.

14. Kantonalni sud je zaključio da je iskaz oštećenog R. T. istinit, objektivan i u odlučnim dijelovima saglasan s iskazima svjedoka Z. P. i J. T., a potkrijepljen dijelom i iskazima ostalih svjedoka, kao i materijalnim dokazima. Kantonalni sud je zaključio da su oštećeni zlostavljani u kasarni u Travniku i na osnovu iskaza svjedoka F. Š., iz kojeg proizlazi da je vidio povrede na glavi oštećenih u vidu modrica (navedeni svjedok je došao u smjenu treći dan nakon što su oštećeni zarobljeni). Nadalje, da i iz iskaza svjedoka E. Š. proizlazi da je poznavao oštećenog P. P., te da je vidio da je P. P. bio vezan žicom, te da ga je navedeni svjedok oslobodio, kao i da je primijetio da su pojedini imali ožiljke po licu, najvjerovatnije od batina, ali da niko od njih to nije htio priznati. Kantonalni sud je također naveo da je povredu na oštećenom R. T. u vidu modrice na obrazu primijetio i svjedok F. D. Kantonalni sud je istakao da su iskazi navedenih svjedoka dovoljno kvalitetni za donošenje zaključka o tome da se inkriminirani događaj desio na način kako je opisano u izreci presude. Kantonalni sud je naveo da je apelantova radnja umišljajnog karaktera i da predstavlja povredu pravila međunarodnog prava.

15. Kantonalni sud je istakao da je apelantov iskaz dat u svojstvu svjedoka usmjeren na potpuno izbjegavanje vlastite krivične odgovornosti. Nadalje, zaključio je da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio uračunljiv, odnosno da je mogao shvatiti značaj svog djela i upravljati svojim postupcima, zbog čega je krivično odgovoran. U konačnici, imajući u vidu olakšavajuće okolnosti na strani apelanta (pobliže navedene na stranici 19. presude), stepen apelantove krivične odgovornosti, pobude iz kojih je krivično djelo počinjeno, odnosno povrede zaštićenog dobra i okolnosti pod kojima je djelo počinjeno, Kantonalni sud je naveo da je primijenio institut ublažavanja kazne i apelantu izrekao kaznu zatvora ispod propisane donje granice za krivično djelo za koje je proglašen krivim, smatrajući da će se izrečenom krivično-pravnom sankcijom ostvariti svrha kažnjavanja.

16. Presudom Vrhovnog suda broj 06 0 K 009087 18 Kž 2 od 23. januara 2019. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca i prvostepena presuda je potvrđena.

17. U obrazloženju drugostepene presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da apelantov branilac u žalbi nije određeno naveo koje dokaze je prvostepeni sud tumačio parcijalno i tendenciozno, odnosno selektivno u dijelovima koji idu na teret apelantu i zbog čega smatra da takva ocjena dokaza upućuje na zaključak da je prvostepeni sud imao subjektivno uvjerenje da je apelant kriv. Nadalje, da se navodi o povredi pretpostavke nevinosti i pravila in dubio pro reo odnose na osporavanje pravilnosti činjeničnih zaključaka prvostepenog suda. U vezi s tim Vrhovni sud je istakao da se činjenični zaključci ne mogu dovesti u pitanje paušalnim žalbenim prigovorima.

18. Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud iskaz oštećenog R. T., u skladu s načelom slobodne ocjene dokaza, doveo u vezu i s drugim izvedenim dokazima, te zaključio da je iskaz oštećenog R. T. istinit i objektivan, te u odlučnim dijelovima saglasan s drugim izvedenim dokazima. Nadalje, da, i prema ocjeni Vrhovnog suda, oštećeni R. T. u svom iskazu nije iskazao nesigurnost koja bi dovela u pitanje njegovu vjerodostojnost, te da se suprotni žalbeni navodi ukazuju neosnovani. Također, u odnosu na iskaz oštećenog R. T. u dijelu u kojem je naveo da mu je apelant, nakon što ga je natjerao da briše pod, skakao na leđa u čizmama, Vrhovni sud je naveo da ni u slučaju kada je samo oštećeni R. T. isticao navedene tvrdnje, odnosno kada nije bilo drugih neposrednih očevidaca spornog događaja, nije dovedena u pitanje pravilnost takvog utvrđenja prvostepenog suda.

19. Vrhovni sud je dalje naveo da se zaključak prvostepenog suda da je apelant lice koje je prema oštećenim preduzimalo radnje opisane u izreci prvostepene presude ne zasniva samo na iskazima oštećenog R. T. i svjedoka Z. P. U vezi s tim Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud, u skladu sa članom 296. stav 2. ZKPFBiH, cijenio sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, te da je na osnovu takve ocjene izveo zaključak da li je neka činjenica dokazana. Nadalje, budući da apelantov branilac u žalbi nije naveo konkretne razloge za svoju tvrdnju da iskazi svjedoka Z. P. i oštećenog R. T. jedan drugog diskreditiraju, Vrhovni sud je istakao da takvi žalbeni navodi ne dovode u pitanje ocjenu navedenih dokaza i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. U odnosu na iskaz svjedoka J. T., dat pred CJB Banjaluka PS Gradiška, Vrhovni sud je naveo da nije bilo procesnih smetnji da se navedeni dokaz prihvati kao zakonit. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud s jednakom pažnjom cijenio sadržinu dokaza i optužbe i odbrane, te da je na osnovu takve ocjene dokaza dao određene i jasne razloge zašto određene činjenice nalazi utvrđenim.

20. Vrhovni sud je istakao da se u žalbi apelantovog branioca osnovano ističe da se oštećeni R. T., kao pripadnik Vojske Republike Srpske, nije mogao smatrati civilnim licem. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da su radnje za koje je apelant proglašen krivim preduzete prema dvije kategorije zaštićenih lica (vojnicima i civilnim licima). Međutim, da zajednički član 3. Ženevske konvencije štiti, između ostalog, i lica koja su uslijed lišenja slobode onesposobljena za borbu, a što je u konkretnom slučaj u odnosu na oštećenog R. T. U vezi s tim Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je i oštećeni R. T. uživao zaštitu prema odredbi člana 3. IV ženevske konvencije, te da se apelantove radnje mogu kvalificirati kao ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ.

21. U odnosu na žalbene navode kojima se ukazivalo na ocjenu dokaza u presudi od 26. septembra 2016. godine, Vrhovni sud je naveo da je navedena presuda ukinuta rješenjem tog suda od 9. augusta 2017. godine i da je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Nadalje, da je navedenim rješenjem ukazano na propuste koji su učinjeni pri ocjeni dokaza, a koji bi mogli biti od utjecaja na donošenje pravilne i zakonite presude. U vezi s tim Vrhovni sud je naveo da u skladu s načelom slobodne ocjene dokaza, u smislu člana 16. ZKPFBiH, pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenice nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Nadalje, da iz navedenog slijedi da to pravo nije uvjetovano ni ranijom ocjenom sadržajno istih izvedenih dokaza, a posebno kada su pri ranijoj ocjeni dokaza učinjeni propusti na koje je ukazao neposredno viši sud. Vrhovni sud je istakao da to što su u ponovnom postupku isti dokazi drugačije cijenjeni, samo po sebi, ne upućuje na zaključak o nedosljednosti suda u primjeni zakona pri ocjeni dokaza do granice potpune proizvoljnosti.

22. U odnosu na pozivanje apelantovog branioca na Odluku Ustavnog suda broj AP 1123/11 Vrhovni sud je naveo da stav zauzet u navedenoj odluci nije primjenjiv u konkretnom slučaju kada je prvostepeni sud u istom predmetu donio različite odluke, i to nakon što je raniju odluku tog suda ukinuo neposredno viši sud. Vrhovni sud je zaključio da se žalbom apelantovog branioca prvostepena presuda neosnovano pobija zbog bitnih povreda odredbi krivičnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede krivičnog zakona.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

23. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ukratko navodi hronologiju predmetnog postupka. Apelant smatra da je nakon provedenog dokaznog postupka povrijeđeno načelo in dubio pro reo, te da je sud u ponovljenom krivičnom postupku imao subjektivno uvjerenje da je apelant kriv. Nadalje, ističe da su dokazi tumačeni parcijalno, tendenciozno i selektivno u dijelovima koji idu na teret apelantu. Apelant tvrdi da je na ponovo održanom glavnom pretresu sve ostalo nepromijenjeno, odnosno da je ostalo isto činjenično stanje, isti sadržaj dokaza, kao i da Vrhovni sud nije naložio drugačiju ocjenu dokaza, što potvrđuje nedosljednost u primjeni zakona. Apelant, također, smatra da je u konkretnom slučaju primjenjiva Odluka Ustavnog suda broj AP 1123/11, kojom se uređuje pitanje pravne sigurnosti i vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim apelant navodi da su u konkretnom slučaju različite odluke na istom činjeničnom osnovu i različiti stavovi Kantonalnog suda od strane istog vijeća doveli u pitanje povjerenje u pravosuđe, a pogotovo jer nije dato pojašnjenje kako je došlo do različite ocjene dokaza. U konačnici, apelant naglašava da je onemogućen da ima jasne i nedvosmislene razloge za njegovu osudu, koja je nastala nakon ukidanja oslobađajuće presude samo iz formalnih razloga, kako je to navedeno u rješenju Vrhovnog suda od 9. augusta 2017. godine. Nadalje, da se stječe utisak da je prvostepeni sud razumio da treba donijeti osuđujuću presudu, bez obzira na to što se to nigdje ne navodi.

b)Odgovori na apelaciju

24. Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani navodi apelacije, te da se iz apelantovih navoda ne može izvesti zaključak da mu je osporenom presudom tog suda povrijeđeno neko od prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine ili Evropskom konvencijom. Nadalje, da je apelant zanemario činjenicu da je raniju odluku prvostepenog suda nakon odlučivanja o žalbi kantonalnog tužioca ukinuo Vrhovni sud jer je tužiočevom žalbom osnovano ukazano da je prvostepeni sud propustio izvedene dokaze ocijeniti pojedinačno i u međusobnoj vezi, u skladu sa članom 296. stav

2. ZKPFBiH. U vezi s tim Vrhovni sud je naveo da je u ponovnom postupku od strane prvostepenog suda ocjena izvedenih dokaza izvršena u skladu s navedenom zakonskom odredbom, te da se u apelaciji neosnovano navodi da je od strane suda izvršena „različita ocjena dokaza“ iako to nije naložio Vrhovni sud. Vrhovni sud je također naveo da apelant neosnovano tvrdi da se postupanjem suda kreira pravna nesigurnost i da je time povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, te da, u vezi s tim, nije osnovano ni apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 1123/11 budući da stav izražen u navedenoj odluci nije primjenjiv u konkretnom predmetu. U konačnici, Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

25. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri pravnom stavu iz svoje odluke, a u kojoj su izneseni i detaljno obrazloženi stavovi tog suda o apelantovim navodima. Kantonalni sud je istakao da osporenom odlukom nije povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije, a ni ostala prava zajamčena Evropskom konvencijom, odnosno Ustavom Bosne i Hercegovine.

26. Kantonalno tužilaštvo je, između ostalog, navelo da su apelantovi navodi neosnovani, te da je postupanje Kantonalnog suda i Vrhovnog suda u cijelosti bilo u skladu sa zakonskim propisima. Kantonalno tužilaštvo je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

27. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77 – ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 – ispravka, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 8/92 – ispravka, 10/92, 16/92 i 13/94). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Član 142. stav 1.

(1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku telesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovečna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda telesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu veru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primenjivanje mera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obaveštajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjavanje stanovništva, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

28. Ženevska konvencija o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine

29. Ukaz o ratifikaciji Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata („Službeni list FNRJ“ broj 24/50) Sukobi koji nemaju međunarodni karakter Član 3. stav (1) tač. a) i c) U slučaju oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog sukoba i koji izbije na teritoriji jedne od Visokih strana ugovornica, svaka od Strana u sukobu biće dužna da primenjuje bar sledeće odredbe:

1) Prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, podrazumevajući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica onesposobljena za borbu usled bolesti, rane, lišenja slobode, ili iz kojeg bilo drugog uzroka, postupaće se u svakoj prilici, čovečno, bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, veri ili ubeđenju, polu, rođenju ili imovnom stanju, ili kome bilo drugom sličnom merilu.

U tom cilju, zabranjeni su i u buduće se zabranjuju, u svako doba i na svakom mestu, prema gore navedenim licima sledeći postupci:

a) povrede koje se nanose životu i telesnom integritetu, naročito sve vrste ubistva, osakaćenja, svireposti i mučenja;

[...]

c) povrede ličnog dostojanstva, naročito uvredljivi i ponižavajući postupci;

[...]

30. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

VI.Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 06 0 K 009087 18 Kž 2 od 23. januara 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov zastupnik je primio 11. marta 2019. godine, a apelacija je podnesena 9. maja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te ukazuje na povredu načela vladavine prava i pravne sigurnosti iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

37. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

38. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.

39. Apelant smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, te da su izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni, a što je dovelo i do kršenja načela vladavine prava i pravne sigurnosti. Također, apelant smatra da je povrijeđeno načelo in dubio pro reo.

40. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

41. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).

42. Ustavni sud, također, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKPFBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKPFBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

43. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, te proizvoljnu ocjenu dokaza, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom postupka pred prvostepenim i drugostepenim sudom, o čemu su se prvostepeni i drugostepeni sud dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili. U vezi s tim Ustavni sud prvenstveno ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ukazao na kojim dokazima je zasnovao svoju odluku, i to, prije svega, na iskazu svjedoka oštećenog R. T., koji je ocijenjen kao istinit, objektivan i u odlučnim dijelovima saglasan sa iskazima svjedoka Z. P. i J. T., a potkrijepljen dijelom i s iskazima ostalih svjedoka (F. Š., E. Š., F. D.), kao i s materijalnim dokazima. Nadalje, iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je Kantonalni sud iskaz svjedoka G. Z. V. ocijenio nepreciznim i paušalnim, dok je u odnosu na iskaz apelanta kao svjedoka smatrao da je usmjeren na potpuno izbjegavanje vlastite krivične odgovornosti. Ustavni sud, također, zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da su iskazi svjedoka dovoljno kvalitetni za donošenje zaključka o tome da se inkriminirani događaj desio na način kako je opisano u izreci presude. Nadalje, da je apelantova radnja umišljajnog karaktera i da predstavlja povredu pravila međunarodnog prava. Dalje, Ustavni sud zapaža da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Vrhovnog suda koji je zaključio da je prvostepeni sud, u skladu sa članom 296. stav 2. ZKPFBiH, cijenio sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, te da je na osnovu takve ocjene izveo zaključak da je apelant prema oštećenim preduzimao radnje opisane u izreci prvostepene presude. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i one koje nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. S obzirom na to, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda iznesenih u tom pravcu, nije ponudio odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da su oni neosnovani.

44. U odnosu na apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 1123/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1123/11 od 22. marta 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud zapaža da su u navedenom predmetu apelanti, u odnosu na povredu načela pravne sigurnosti, smatrali da je drugostepeni sud propustio obrazložiti zašto je u njihovom slučaju odustao od ranije prakse prema kojoj je u sličnim okolnostima odlučivao da se radi samo o produženom krivičnom djelu pranja novca, a ne i o realnom stjecaju krivičnih djela utaje poreza i pranja novca, koju je slijedio prvostepeni sud, kao i da je izostalo obrazloženje zbog čega je Sud Bosne i Hercegovine smatrao da je nadležan da postupa u njihovom slučaju s obzirom na to da je krivično djelo utaje poreza propisano Krivičnim zakonom Federacije BiH i da je oštećena samo Federacija BiH, u vezi s čim je ukazano na presudu tog suda u drugom predmetu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u navedenoj odluci Ustavnog suda utvrđena povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, između ostalog, zbog toga što su redovni sudovi propustili da daju adekvatne razloge i obrazloženja za odstupanje od ranije prakse u rješavanju važnog pravnog pitanja, sudeći pri tome kao sud posljednje instance, i u situaciji kad zakonom nije propisan mehanizam putem kojeg bi izmjena stava bila preispitana, čime su povrijedili načelo pravne sigurnosti kao segment prava na pravično suđenje. Nasuprot tome, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju, a kako to proizlazi iz činjenica konkretnog predmeta, rješenjem Vrhovnog suda od 9. augusta 2017. godine ukinuta prvostepena presuda (kojom je apelant oslobođen optužbe za krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret) i predmet je vraćen tom sudu na ponovno suđenje, uz obrazloženje da je prvostepeni sud, između ostalog, propustio ocijeniti iskaze određenih svjedoka u vezi s ostalim dokazima, odnosno da prvostepeni sud nije postupio u skladu sa članom 296. stav 2. ZKPFBiH. Nadalje, da je u ponovljenom postupku prvostepeni sud ispravio propuste na koje je ukazao Vrhovni sud, odnosno da je ocijenio dokaze u skladu sa članom 296. stav 2. ZKPFBiH, te proglasio apelanta krivim za krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret, a koju odluku je potvrdio Vrhovni sud. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se konkretna pravna situacija i činjenice predmeta ne mogu dovesti u vezu s Odlukom Ustavnog suda u predmetu broj AP 1123/11. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelacioni navodi neosnovani i da ni na koji način ne dovode u pitanje pravo na pravično suđenje.

45. U pogledu apelantovih tvrdnji da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza na osnovu kojih proizlazi da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. U vezi s navedenim načelom, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da, prema načelu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret na način kako je navedeno u izreci prvostepene presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo jer iz osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje predmetnog krivičnog djela, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neosnovana.

46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, te budući da nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, kao ni elemenata koji bi pokretali pitanje povrede načela vladavine prava i pravne sigurnosti. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog.

48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2013/19 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio