Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1126/19 (B.S.)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Povreda
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Miješanje
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Privatni život
- Kleveta
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Ograničenja prava iz čl. 10.
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
- Sloboda izražavanja
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se proglašava zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine.
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-1126/19
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1126/19, rješavajući apelaciju B. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija B. S.
Utvrđuje se povreda člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 126057 17 Gž 2 od 13. juna 2018. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 126057 17 Gž 2 od 13. juna 2018. godine.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu B. S. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu B. S. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Kantonalnom sudu i Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija B. S. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 126057 17 Gž 2 od 13. juna 2018. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zato što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. B. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Vesna Rujević, advokat iz Banjaluke, podnio je 15. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 126057 17 Gž 2 od 13. juna 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog suda zatražen je odgovor na apelaciju. Ustavni sud je zatražio odgovor i od tuženih Pink BiH Company d.o.o. Sarajevo i Aleksandra Hršuma iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi), te je nakon neuspješnog pokušaja uručenja putem poštanske službe, dostavljanje obavljeno putem oglasne ploče Ustavnog suda 26. novembra 2020. godine.
3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 2. jula 2020. godine, Općinski sud 9. jula 2020. godine, dok Osnovni sud i tuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Tok postupka
5. Apelant je 29. decembra 2006. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv prvotuženog, drugotuženog i trećetužene Snježane Baltić (u daljnjem tekstu: trećetužena ili gledateljica) radi naknade štete zbog klevete. Apelant je u tužbi naveo da je u izuzetno gledanoj emisiji prvotuženog „Zabranjeni forum“, koja se emitira u zemlji i inostranstvu u udarnom terminu, čija je tema bila „Pedofilija u Bosni i Hercegovini“, 5. oktobra 2006. godine objavljena kleveta emitiranjem neistinite izjave gledateljice, od koje se tuženi nisu ogradili, a drugotuženi, koji lično poznaje apelanta kao neuropsihijatra i načelnika na Neuropsihijatrijskoj klinici KBC u Banjoj Luci, gledateljicu je kao gosta na istoj televiziji datim komentarom svjesno podržao u njenom izražavanju. Dakle, apelant smatra da je kleveta učinjena u pogledu njegove ličnosti, ugleda i dostojanstva, gradeći i podstičući animozitet i mržnju prema njemu, stavljanjem mu etikete „izvršioca gnusnog krivičnog djela i nasilnika seksualne orijentacije“ i izvršioca krivičnog djela davanja mita.
6. Tuženi su u odgovoru na tužbu 27. februara 2008. godine istakli prigovor mjesne nenadležnosti Osnovnog suda u predmetnoj pravnoj stvari.
7. Osnovni sud je 30. novembra 2009. godine donio Rješenje broj 71 0 P 049886 06 P kojim je usvojio prigovore tuženih i proglasio se mjesno nenadležnim. Po pravomoćnosti rješenja od 30. novembra 2009. godine, Osnovni sud je 3. februara 2010. godine cio spis dostavio na nadležno postupanje Općinskom sudu, koji je proveo pripremno i ročište za glavnu raspravu na kojem je apelant predmetnu tužbu povukao u odnosu na trećetuženu.
8. Rješenjem Općinskog sud od 9. februara 2011. godine broj 65 0 P 126057 10 P utvrđeno je da je u ovoj pravnoj stvari tužba povučena u odnosu na trećetuženu. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 126057 14 Gž od 27. juna 2016. godine žalba tuženih je odbijena i potvrđeno rješenje prvostepenog suda.
9. Općinski sud je, postupajući u ponovnom postupku, Presudom broj 65 0 P 126057 17 P 2 od 7. jula 2017. godine obavezao tužene da apelantu na ime naknade nematerijalne štete solidarno isplate iznos od 3.000,00 KM, sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate i da mu naknade troškove parničnog postupka u iznosu pobliže označenom izrekom presude. U preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa apelantov tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan.
10. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je, nakon provedenog postupka u kojem je izveden niz dokaza koje su predložile parnične stranke, utvrđeno da je među parničnim strankama nesporno da su tuženi u TV emisiji „Zabranjeni forum“, koja se emitira u zemlji i inostranstvu u večernjim terminima, čija je tema bila „Pedofilija u Bosni i Hercegovini“, na PINK BH TV (u daljnjem tekstu: TV PINK) 5. oktobra 2006. godine objavili izjavu gledateljice predmetne emisije, koja se telefonski javila direktno u program iznoseći navode koji su predmet ovog spora. Dakle, Općinski sud je ukazao da je u predmetnom slučaju sporno da li navedeno ima elemente klevete i da li su tuženi odgovorni za nju.
11. Uvidom u CD – emisija „Pedofilija u Bosni i Hercegovini“, koja je emitirana 5. oktobra 2006. godine, utvrđeno je da se gledateljica telefonski direktno javila u emisiju i da dio koji se odnosi na javljanje gledateljice u navedenu emisiju glasi:
„Aleksandar Hršum: Republika Srpska na vezi, halo Snježana za kraj. Dobro veče.
Snježana Baltić: Dobro veče Aleksandar Hršum: Kako ste?
Snježana Baltić: Dobro veče, evo, poštovanje, čula sam vašu emisiju, uključila sam se malo kasnije, ali želim, ovaj, da iznesem svoj slučaj.
Aleksandar Hršum: Recite.
Snježana Baltić: Zovem iz Novog Grada.
Aleksandar Hršum: Dobro.
Snježana Baltić: Slučaj je veoma kompleksan.
Aleksandar Hršum: Dobro.
Snježana Baltić: Ovaj, radi se o tome da je nada mnom izvršeno krivično djelo silovanje od strane Stojaković Bogdana, bivšeg načelnika Psihijatrijske klinike Banja Luka. Radi se o tome da je slučaj išao na sud, Osnovni sud Banja Luka. Jednostavno tu se stavila tačka zbog mita, zbog korupcije, na meni su i dalje ostale traume. Šta, šta se dešava sa pravosuđem? Šta se dešava sa ljekarima na Psihijatrijskoj klinici. Slušala sam vaš komentar, gospođe Burgić, načelnice sadašnje Klinike u Banja Luci koje je jedna divna žena i fantastična, vi je lično poznajete kao ljekara i student ste bili u Banja Luci i sve. Šta i kako dalje? Jer slučaj ostaje i dalje otvoren, ali taj isti Stojaković se šeta, a njegov sin, molim vas, koji je to paradoks, je poslije njegovog odlaska u penziju, je došao na, na mjesto njegovo, znači na mjesto načelnika klinike, Psihijatrijske klinike, Banja Luka. A sada hvala Bogu, kažem hvala bogu, sada je načelnica klinike gospođa Burgić.
Aleksandar Hršum: Znači vi ste bili žrtva seksualnog nasilja?
Snježana Baltić: Jeste, konkretno načelnika, ovaj tadašnjeg načelnika, koji je sada penzionisan Stojaković Bogdana. Bila sam na sudu, više puta sam...
Aleksandar Hršum: Hvala vam, razumjeli smo cijelu priču, evo gospođice Sumonja kratko, još jedan slučaj iz života, zaista slučaj koji...
G. Sumonja: Još jedan slučaj koji se tiče pravosuđa.
Aleksandar Hršum: Dobro, u takvoj zemlji živimo, ali bitno je da smo čuli ovakve informacije i da znamo kako to živimo u zemlji koja se zove Bosna i Hercegovina.“
12. Dalje, Općinski sud je naveo da je uvidom u spis Okružnog javnog tužilaštvu Banja Luka (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) broj KT 675/01 utvrđeno da je protiv apelanta pred tim Tužilaštvom pokrenuta istraga prema Rješenju broj Ki-17/02 od 21. marta 2002. godine povodom zahtjeva od 24. decembra 2001. godine zbog krivičnog djela obljube nad nemoćnim licem iz člana 184. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i krivičnog djela silovanja iz člana 183. stav 1. citiranog zakona, koja je obustavljena Naredbom o obustavljanju istrage KT-675/01 od 9. aprila 2005. godine zbog nedostatka dokaza da je apelant kao osumnjičeni počinio navedena krivična djela.
13. Općinski sud je dalje naveo da se nakon više godina poslije obustavljanja istrage u izuzetno gledanoj TV emisiji „Zabranjeni forum“, koju prvotuženi kao TV kanal PINK TV BiH emitira u zemlji i inostranstvu u udarnom terminu, čija je tema bila „Pedofilija u Bosni i Hercegovini“, telefonski direktno u program javila gledateljica (Snježana Baltić) i navela da ju je silovao tadašnji načelnik Psihijatrijske klinike – apelant, čije ime i prezime je u svom javljanju, koje je trajalo 4-5 minuta, dva puta ponovila, i to drugi put na pitanje urednika i voditelja – drugotuženog. U vezi s tim Općinski sud je ukazao da je relevantnim odredbama ZZK definirano značenje naziva kleveta, da je kleveta nanošenje štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinitih činjenica, identificiranjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu, da se kleveta definira kao pojam koji se koristi za nezakoniti čin namjere i nepažnje, čime je uzrokovana povreda drugog lica putem iznošenja ili širenja neistinitih činjenica trećem licu, tako da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti da se pojedini navodi iz spornog priloga mogu smatrati klevetom. Općinski sud je istakao da je posebno cijenio sadržaj odredbe člana 7. ZZK, te da je uzeo u obzir sve okolnosti slučaja kao što su način, oblik i vrijeme iznošenja izražavanja, te prirodu i stepen prouzrokovane štete, na osnovu čega je utvrdio da su tuženi u konkretnom slučaju postupali u suprotnosti s odredbama Zakona o medijima koji u čl. 19. i 39. propisuje da su mediji dužni objavljivati tačne, nepristrasne i objektivne informacije zasnovane na provjerenim činjenicama uz poštovanje ljudskog dostojanstva i fundamentalnih prava drugih, a da su novinari dužni da se pridržavaju provjerenih činjenica u svim oblicima novinarskog izražavanja, da poštuju profesionalne i etičke standarde uz poštovanje ugleda lica o kojem iznose informacije. Također je navedeno da ugled podrazumijeva poštovanje koje pojedinac ima u okviru određene zajednice i da apelant kao tužilac ima pravo da ga brani u postupku pred sudom.
14. Općinski sud je istakao da se u predmetnom slučaju odgovornost tuženih za štetu prouzrokovanu apelantu ogleda u iznošenju činjenica koje se odnose na apelantovu ličnost, odnosno iznošenju neistinitih i klevetničkih tvrdnji lica koje se uključilo u emisiju, čiji je urednik i voditelj bio drugotuženi, a koji TV kanal se nalazi u vlasništvu prvotuženog. Odgovornost tuženih ogleda se u gruboj nepažnji, uslijed koje su tuženi dopustili da se klevetnički navodi gledateljice iznesu u spornoj emisiji „Zabranjeni forum“, odnosno jer je drugotuženi kao voditelj sporne emisije bio dužan da gledateljicu koja se direktno uključila u emisiju prekine i isključi iz javljanja na samom početku kada je spomenula apelantovo ime i prezime, njegovu funkciju i kada ga je optužila za krivično djelo silovanja. Smatra da je iskusni voditelj i urednik ovakve teške optužbe morao prepoznati, spriječiti i odmah se ograditi, a da drugotuženi to nije učinio, nego je dozvolio da gledateljica ponovi da ju je silovao apelant, ponovo navodeći njegovo ime, prezime i funkciju. Općinski sud smatra da je drugotuženi na ovaj način, u smislu odredbe člana 4. stav d) ZZK, učinio radnju klevete, te nanio štetu ugledu fizičkog lica s obzirom na to da je ovaj sud već utvrdio da su gore navedene tvrdnje neistinite, te da je nepažnjom zanemarena istinitost izražavanja gledateljice. Dalje je navedeno da tuženi nisu morali dokazati istinitost izražavanja lica kojem su dozvolili da se direktno uključi u emisiju koja se prikazuje uživo, ali su morali dokazati da nisu znali da je to izražavanje neistinito, odnosno da nisu nepažnjom zanemarili njegovu neistinitost, a da u konkretnom slučaju tuženi nisu dokazali da su uložili makar i minimum napora kako bi provjerili sadržaj navoda i tvrdnji prije njihovog objavljivanja, tj. prije dozvoljavanja gledateljici da se direktno uključi u program i jer je voditelj emisije imao mogućnost prekidanja ili isključenja gledateljice kada je čuo da optužuje uglednog ljekara psihijatra, koji je bio njegov gost u nekoliko ranijih emisija, za silovanje, već je težinu ove optužbe i njenu neistinitost zanemario grubom nepažnjom. Vrlo ozbiljne tvrdnje o počinjenju krivičnog djela silovanja su morale upozoriti voditelja na težinu optužbe, koja se pronijela u emisiji i koju su čuli milioni ljudi, zbog čega se ovakvo postupanje tuženih, prema ocjeni Općinskog suda, ne može smatrati dobronamjernim, niti postupanjem u skladu s općeprihvaćenim profesionalnim standardima novinarstva. Općinski sud je također ukazao na sadržaj odredbe čl. 6. i 8. ZZK. Dakle, imajući u vidu citirane odredbe ZZK, smatra da su tuženi u skladu sa članom 6. citiranog zakona nepažnjom prenijeli izražavanje neistinite činjenice, da se apelant u skladu sa članom 8. tog zakona obratio tuženim radi objavljivanja demantija ili javnog izvinjenja tuženih, međutim tuženi to nisu učinili, nisu objavili demanti i na taj način ublažili nastanak štete. Općinski sud je dalje ukazao da je nesporno da su tuženi imali pravo na slobodu izražavanja, što im je zajamčeno Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda jer je sloboda govora i izražavanja zagarantirana i Ustavom BiH, ali isto tako da nijedno demokratsko društvo ne dopušta zloupotrebu tih sloboda i prava i da zaštita nekog osnovnog ljudskog prava građanina uvijek mora biti vrednovana u korelaciji s potencijalnim kršenjem drugog osnovnog ljudskog prava. U vezi s tim je ukazao na praksu Evropskog suda za ljudska prava: „Kažnjavanje novinara koji prenosi izjave drugih u intervjuu ozbiljno umanjuje doprinos medija u raspravi o temama od javnog interesa i ne smije se preduzimati osim ako postoje posebno jaki razlozi da bi se to napravilo“ (Jersild protiv Danske, presuda Evropskog suda od 23. septembra 1994. godine). Općinski sud je istakao da u konkretnom slučaju postoje „veoma jaki razlozi“ za utvrđivanje odgovornosti tuženih jer su grubom nepažnjom dozvoli da se u predmetnoj emisiji pronese neistina i kleveta, kojom se apelant optužuje da je počinilac krivičnog djela silovanja, a pri tome tuženi nisu učinili ništa da spriječe prenošenje klevete.
15. Općinski sud je naveo da je primjenom odredbe člana 200. ZOO i člana 10. ZZK odlučio o naknadi nematerijalne štete za nanošenje duševnih boli zbog povrede apelantove časti i ugleda. U vezi s tim Općinski je istakao da je prije svega cijenio nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke dr. Abdulaha Kučukalića, koji je u svom nalazu konstatirao da je apelant u tom periodu trpio duševne boli zbog narušenog ugleda i časti u intenzitetu i dužini kako je to precizirano u nalazu, koje su se ogledale u različitim psihičkim sadržajima, na koji način je, prema ocjeni suda, apelant dokazao nematerijalnu štetu koju je trpio kroz duševne boli zbog narušene časti i ugleda, te da mu stoga pripada iznos nematerijalne štete kao u izreci presude kao satisfakcija za pretrpljene duševne boli i da dosuđeni iznos treba da bude u srazmjeri s štetom nanesenom ugledu oštećenog, sve prema članu 10. stav 1. ZZK. Također, prilikom odlučivanja o visini obeštećenja apelanta, Općinski sud je naveo da je imao u vidu da je apelant podnio zahtjev za ispravku klevetničkog izražavanja 1. novembra 2006. godine, pa je, postupajući u smislu člana 8. ZZK, pokušao ublažiti štetu, kao i činjenicu da apelant nije javna ličnost, te da stoga nije izložen većoj dozi kritike od ostalih građana. Općinski sud je istakao da je apelantu dosudio iznos na ime nematerijalne štete kao u izreci presude, dok je u preostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao previsoko postavljen.
16. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 126057 17 Gž 2 od 13. juna 2018. godine žalbu tuženih uvažio i presudu prvostepenog suda u stavu I izreke preinačio tako što je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obavežu da mu na ime naknade nematerijalne štete isplate iznos od 3.000,00 KM s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka. Istom presudom apelant je obavezan da tuženim naknadi troškove postupka u iznosu kao u izreci presude.
17. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su tuženi izjavili žalbu protiv presude prvostepenog suda zbog povreda odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi je istaknuto da se u predmetnom slučaju radilo o emisiji uživo i telefonskom javljanju gledateljice uživo kada novinar nema mogućnost da utječe na iznesenu tvrdnju na način kako bi to mogao uraditi prilikom dokumentiranog filma ili priloga da provjeri iznesene tvrdnje prije njihovog eventualnog objavljivanja u programu, zbog čega smatraju da nisu postojali „veoma jaki razlozi“ za utvrđivanje njihove odgovornosti, kako je to zaključio prvostepeni sud. Također navode da je apelant imao mogućnost da naknadu nematerijalne štete potražuje od lica koje je navedeno izjavilo, što je prvobitno i uradio, ali je naknadno u odnosu na nju povukao tužbu.
18. Kantonalni sud je istakao da su neosnovani žalbeni navodi tuženih u pogledu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostepeni sud, odlučujući o postavljenom tužbenom zahtjevu, dozvolio provođenje svih dokaza koje su parnične stranke predložile u toku postupka, a koje je, prema ocjeni tog suda, prvostepeni sud pravilno cijenio shodno odredbi člana 8. ZPP. Međutim, tuženi osnovano žalbom ukazuju na pogrešnu primjenu materijalnog prava jer shodno utvrđenom činjeničnom stanju tuženi nisu odgovorni za klevetu budući da u konkretnom slučaju ne postoji aktivnost tuženih koja bi se okarakterizirala kao kleveta kako je to definirano članom 4. tačka d) ZZK. Dakle, nesporna je činjenica da se u TV emisiju „Zabranjeni forum“, koja se emitirala uživo 5. oktobra 2006. godine, telefonski javila gledateljica koja se predstavila punim imenom i prezimenom, te tvrdila da ju je apelant silovao i da se protiv njega vodio postupak koji je obustavljen. Radilo se o emisiji, čija je tema bila „Pedofilija u Bosni i Hercegovini”, koja je koncipirana tako da u emisiji, pored stručnjaka – gostiju, učestvuju i gledaoci koji mogu postavljati pitanja i komentirati određene pojave u društvu koje su tema emisije. Iz navedenog proizlazi da sporne tvrdnje koje bi predstavljale klevetu nije iznio drugotuženi, već je samo kao voditelj emisije omogućio trećem licu da ih iznese. Naime, Kantonalni sud je naveo da drugotuženi nije mogao znati šta će izjaviti lice koje se javilo direktno u emisiju, pa se od njega nije moglo ni očekivati da spriječi iznošenje navedenih tvrdnji, niti za njih može biti odgovoran, te da bi utvrđivanje odgovornosti drugotuženog zbog toga što je bio voditelj emisije u kojoj je došlo do iznošenja izjave, koju je dalo neko treće lice, u negativnom kontekstu utjecalo na doprinos medija u diskusijama o pitanjima koja su od značaja za javnost i što bi značilo i bilo preveliko opterećenje za novinare u svim medijima. Za utvrđivanje odgovornosti tuženih Kantonalni sud je istakao da nisu postojali naročito jaki razlozi, pogotovo kada se ima u vidu da apelant nije tražio da se utvrdi odgovornost lica koje je izreklo tvrdnje koje su predmet tužbenog zahtjeva za naknadu štete zbog klevete. Prema tome, Kantonalni sud smatra da, prema stanju spisa i utvrđenim činjenicama, kod tuženih nije postojala, a nije mogla ni postojati namjera da se bilo kome, pa ni apelantu načini šteta jer emisija, koja je emitirana uživo, nije bila van pravila profesionalnog izvještavanja, niti su tuženi zloupotrijebili svoja prava i slobode, odnosno nisu prekoračili granice zaštićenih načela prava na slobodu izražavanja zajamčenih Ustavom BiH i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da mu je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je osporenom odlukom proizvoljno primijenjeno materijalno pravo i da je iz tog razloga odluka suda proizvoljna i neosnovana. Također smatra da mu je povrijeđeno pravo na dužinu trajanja predmetnog postupka kao segmentu prava na pravično suđenje jer je, kako navodi, predmetni postupak trajao nerazumno dugo – nepunih dvanaest godina, zbog čega apelant traži naknadu nematerijalne štete.
20. Apelant, dalje, smatra da je Kantonalni sud pogrešno cijenio da telefonsko izražavanje gledateljice s kojom je razgovor vodio drugotuženi nije u vezi i nema elemente emitirane emisije o temi „Pedofilija u Bosni i Hercegovini“. Ističe da je drugotuženi inicirao gledateljicu da ponovi klevetničku izjavu, a zatim ju je svojim komentarom podržao, grubo vrijeđajući njegovo dostojanstvo i ugled. Dakle, u vezi s povredom prava na slobodu izražavanja apelant smatra da je drugostepeni sud zanemario stav Evropskog suda da novinari nisu odgovorni za izjave drugih, osim ako ih podržavaju, a što se desilo u ovom slučaju. U vezi s tim također smatra da taj sud u obrazloženju presude nije dao razloge da li su tuženi namjerno ili iz nepažnje emitirali neistinite činjenice, bez ograđivanja od njih, i da li su emitirane neistine iznesene protiv apelanta relevantne za javni interes, zanemarujući etičke standarde izražavanja i načelo nevinosti jer je, kako navodi, potrebna i etičnost u izvještavanju kako bi se zadovoljio koncept društvene odgovornosti. Najveći dio odgovornosti, prema apelantovom mišljenju, snosi drugotuženi koji u određenom trenutku „djeluje da je vođen svojim profesionalnim i ličnim moralnim načelima, mada je imao tehničke mogućnosti i etičku obavezu da se ogradi od klevetničke izjave gledateljice“. Dakle, smatra da se tuženi nisu niti jednom riječju ogradili od „izjave“ gledateljice iznesene u TV programu, već je novinar inicirao gledateljicu da ponovi klevetu, niti su našli za shodno da provjere istinitost izražavanja gledateljice i da mu se izvine. Apelant, također, smatra da je na tuženim bilo da dokažu istinitost objavljene neistinite činjenice za njega, da ona nije uvredljiva, da drugotuženi nije podržao neistinitu izjavu gledateljice i da je sporna kleveta iznesena putem medija bila društveno opravdana, kao i da nije bilo tehničke i druge mogućnosti da se ograde od nje, a što nisu ni učinili, a drugostepeni sud o ovim bitnim pitanjima nije dao odgovor u presudi. Također smatra da je presudom drugostepenog suda povrijeđeno načelo proporcionalnosti u odnosu na ravnotežu između ograničenja slobode medija, s jedne strane, i ugleda i dostojanstva ličnosti apelanta, s druge strane, na štetu časti i ugleda apelanta, negirajući neetičnost u izvještavanju kako bi se zadovoljio koncept društvene odgovornosti.
b) Odgovori na apelaciju
21. Kantonalni sud smatra da obrazloženje presude tog suda predstavlja odgovor na apelantove navode iznesene u apelaciji. Što se tiče apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na dužinu trajanja postupka, Kantonalni sud je naveo da je radio u skladu s planom koji je Visoko sudsko i tužilačko vijeće sačinilo za sve sudove – rješavanje predmeta prema starosti inicijalnog akta.
22. Općinski sud je također naveo da u potpunosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje odluke. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na dužinu trajanja postupka navodi da je cjelokupan postupak vodio u skladu sa svim odredbama propisanim ZPP, zbog čega te apelantove navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
23. Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 59/02, 19/03 i 73/05) u relevantnom dijelu glasi:
Cilj zakona Član 1.
Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu.
Značenje naziva koji se koriste u zakonu Član 4.
Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju slijedeća značenja:
[...] d)kleveta - radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu.
Član 5.
(1) Ovaj zakon primjenjuje se na zahtjeve za naknadu štete zbog klevete, bez obzira kako je zahtjev označen.
(2) Javnom organu nije dozvoljeno da podnese zahtjev za naknadu štete zbog klevete.
(3) Javni službenik može privatno i isključivo u ličnom svojstvu podnijeti zahtjev za naknadu štete zbog klevete.
Odgovornost za klevetu Član 6.
(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.
(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.
(3) Lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice.
(4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.
(5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
[...]
24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 10.
(1)Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2)Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI.Dopustivost Dopustivost ratione materiae
25. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
26. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
28. Apelant osporava presudu Kantonalnog suda tvrdeći da mu je tom presudom prekršeno pravo iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
h) Slobodu izražavanja.
30. Član 10. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i saopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.
2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva
31. Iz apelacije i osporene presude nesumnjivo proizlazi da je apelant u konkretnoj pravnoj stvari bio u ulozi tužioca tražeći od suda zaštitu od klevete, što znači da tužbeni zahtjev nije bio upravljen protiv apelanta zbog nekog njegovog izražavanja. Kako član 10. Evropske konvencije štiti slobodu izražavanja, a stav 2. ovog člana regulira u kojim slučajevima ta sloboda može biti ograničena, Ustavni sud smatra da apelant nije bio „žrtva“ kršenja člana 10. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, tačka 18, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se apelantovi navodi u vezi s povredom člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Dopustivost u odnosu na ostale navode
32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 126057 17 Gž 2 od 13. juna 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. januara 2019. godine, a apelacija je podnesena 15. marta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na ostale navode ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
36. Apelant pobija presudu Kantonalnog suda tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i segment prava na pravično suđenje, suđenje u razumnom roku.
37. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da je osporena presuda rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava jer se tuženi nisu ogradili od spornog izražavanja, odnosno prenošenja izjave gledateljice, koja se telefonski direktno javila u TV emisiju „Zabranjeni forum“, na način da su je prekinuli ili isključili iz programa, već da je drugotuženi kao voditelj emisije čak dozvolio da gledateljica ponovi da ju je silovao apelant, navodeći opet njegovo puno ime, prezime i funkciju, na koji način je nanesena šteta njegovom ugledu, pri čemu svoje argumente pravno kvalificira kao kršenje prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, „pravo na ugled“ zaštićeno je u okviru prava na privatni život iz člana 8. Evropske konvencije, pa će Ustavni sud, slijedeći praksu Evropskog suda, u konkretnom slučaju ispitati da li su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite po tom članu, odnosno je li osporenom odlukom postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava: prava na ugled i prava na slobodu izražavanja.
Pravo na zaštitu ugleda
38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
39. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih
40. Pravo na ugled pojedinca predstavlja element njegovog „privatnog života“ zaštićenog članom 8. Evropske konvencije, kako to u svojoj praksi ističu i Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavni sud (vidi Ustavni sud, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4431/15 od 31. januara 2018. godine, tačka 36. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, podsjeća da prema praksi Evropskog suda pravo pojedinca na ugled predstavlja element njegovog „privatnog života“ zaštićenog članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Chauvy i drugi protiv Francuske broj 64915/01, stav 70, ECHR 2004-VI, Pfeifer protiv Austrije broj 12556/03, stav 38, ECHR 2007-XII i Petrina protiv Rumunije, presuda od 14. oktobra 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stav 28). Osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog „privatnog života“ i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana.
41. Ustavni sud, prije svega, treba dati odgovor da li predmetni postupak ulazi u sferu apelantovog „privatnog života“, odnosno apelantovog prava na ugled iz člana 8. Evropske konvencije. Dakle, Ustavni sud smatra da je pravo na apelantov ugled u okolnostima konkretnog predmeta dovedeno u pitanje izjavom gledateljice koja se direktno telefonski uključila u emisiju „Zabranjeni forum“, čija je tema bila „Pedofilija u Bosni i Hercegovini“, i koja je svojom izjavom oklevetala apelanta da je počinilac krivičnog djela silovanja, a drugotuženi kao voditelj emisije je pitanjem: „Znači, vi ste bili žrtva seksualnog nasilja?“ dozvolio da gledateljica ponovi da ju je silovao apelant, navodeći opet njegovo puno ime, prezime i funkciju, koju tvrdnju su tuženi direktno prenijeli javnosti, što nesporno ulazi u sferu apelantovog prava na ugled iz člana 8. Evropske konvencije.
42. Dalje, osporena odluka kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbijen nesumnjivo predstavlja miješanje u njegovo pravo iz člana 8. Evropske konvencije, koje je i zakonito i ima legitiman cilj – zaštitu prava drugih, odnosno zaštitu slobode izražavanja novinara iz člana 10. Evropske konvencije.
43. U vezi s tim Ustavni sud, najprije, podsjeća da pravo na privatni život iz člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije spadaju u grupu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definiraju samo pravo, a da drugim stavom definiraju dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava pod uvjetima propisanim drugim stavom. Ustavni sud ukazuje da član 8. Evropske konvencije štiti pojedinca od proizvoljnog miješanja države u njegov privatni život, te da država, osim toga, ima i pozitivnu obavezu da osigura poštovanje privatnog života pojedinca. S druge strane, sloboda izražavanja predstavlja jedan od suštinskih temelja demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak i samoostvarenje svakog pojedinca. Kada je u pitanju član 10. stav 2. Evropske konvencije valja podsjetiti da se sloboda izražavanja odnosi ne samo na „informacije“ ili „ideje“ koje naiđu na pozitivan ili ravnodušan prijem, ili koje se smatraju neuvredljivim, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju. To su pretpostavke pluralizma, tolerancije i slobodoumlja bez kojih jedno „demokratsko društvo“ ne može postojati. Kao što je propisano članom 10. Evropske konvencije, sloboda izražavanja može biti podložna izuzecima, koji, međutim, moraju biti strogo tumačeni, a potreba za bilo kakvim ograničenjem mora biti ubjedljivo utvrđena (vidi Evropski sud, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine, predstavka broj 5493/72, stav 49). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u toj presudi zauzeo stav da izvještavanje zasnovano na intervjuima, kasnije uređivanim ili ne, predstavlja jedno od najvažnijih sredstava pomoću kojih je štampa u mogućnosti da igra svoju vitalnu ulogu „čuvara javnog interesa ” (public watchdog), te da bi sankcioniranje novinara zbog asistiranja prilikom širenja izjava koje je dalo neko lice značajno u negativnom smislu utjecalo na doprinos medija diskusijama o pitanjima koja su od javnog interesa, i ona ne bi trebala da bude predviđena, osim ako za to ne postoje naročito jaki razlozi (vidi Evropski sud, Jersild protiv Danske, presuda od 23. septembra 1994. godine, predstavka broj 15890/89, tačka 35. s daljnjim referencama). Međutim, Ustavni sud ukazuje da su i u tom predmetu uzete u obzir sve okolnosti slučaja i da se ovaj stav Evropskog suda ne može posmatrati van tog konteksta.
44. Ustavni sud će, dalje, ispitati da li je osporenom odlukom postignuta pravična ravnoteža između ova dva navedena prava. U vezi s tim Ustavni sud naglašava da su relevantni kriteriji za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni u praksi Evropskog suda i sumirani u predmetu Von Hanover protiv Njemačke (br. 2). Ti kriteriji su: doprinos raspravi od javnog interesa; koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ i šta je predmet izvještavanja; ponašanje lica o kojem je riječ prije objavljivanja članka; način pribavljanja informacija i njihova istinitost; sadržaj, forma i posljedice objavljivanja i, gdje je primjenljivo, ozbiljnost izrečene sankcije (vidi Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (br. 2), presuda od 7. februara 2012. godine, apl. br. 40660/08 i 60641/08, tač. 108– 113). Ustavni sud smatra da su ovi kriteriji mutatis mutandis primjenljivi i na konkretni predmet.
45. Primjenjujući navedene kriterije na konkretan slučaj, Ustavni sud, prije svega, zapaža da se sporna emisija ticala teme „Pedofilija u Bosni i Hercegovini“, čiji je cilj bila rasprava o spolnoj nastranosti, jednoj vrsti seksualne perverzije, sklonosti prema djeci istog ili suprotnog spola. O tim informacijama, prema mišljenju Ustavnog suda, nesumnjivo postoji opći interes javnosti, pa sporna emisija koja se bavila tim pitanjem, kao takva, predstavljala je doprinos „temi“, odnosno debati od općeg interesa. Sljedeći bitan kriterij koji se uzima u obzir je način na koji su pribavljene informacije, da li je s licem koje je u pitanju kontaktirano radi informacija, te da li mu je data mogućnost da odgovori na iznesene navode. Na taj način, između ostalog, utvrđuje se da li je novinar postupao u dobroj namjeri, što može biti njegova odbrana od klevete čak i kada su informacije koje je prenio neistinite. Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud, primjenjujući ovaj kriterij, podsjetio da je i ranije pridavao veliku važnost tome da li su domaći sudovi analizirali način na koji su novinari dobili informacije, da li su ih pokušali verificirati s aplikantima prije objavljivanja i da li su aplikantima omogućili da odgovore na navode iznesene u istom članku (vidi Evropski sud, Ion Carstea protiv Rumunije, presuda od 28. oktobra 2014. godine, predstavka broj 20531/06, stav 35). Ostali faktori koji se, također, uzimaju u obzir u ovakvim predmetima su prethodno ponašanje lica o kojima se piše (npr. da li je to lice već samo o sebi iznosilo neke stvari javno), sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, te težina nametnute sankcije.
46. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da se odgovornost tuženih ogleda u gruboj nepažnji, uslijed koje su tuženi dopustili da se klevetnički navodi gledateljice iznesu u spornoj emisiji „Zabranjeni forum“, odnosno jer je drugotuženi kao voditelj sporne emisije bio dužan da gledateljicu koja se direktno uključila u emisiju prekine i isključi iz javljanja na samom početku kada je spomenula apelantovo ime i prezime, njegovu funkciju i kada ga je optužila za krivično djelo silovanja. Smatra da je iskusni voditelj i urednik ovakve teške optužbe morao prepoznati, spriječiti i odmah se ograditi, a da drugotuženi to nije učinio, nego je dozvolio da gledateljica ponovi da ju je silovao apelant, ponovo navodeći njegovo ime, prezime i funkciju. Na ovaj način Općinski sud smatra da je drugotuženi u smislu odredbe člana 4. stav d) ZZK učinio radnju klevete, te nanio štetu ugledu fizičkog lica, s obzirom na to da je ovaj sud već utvrdio da su gore navedene tvrdnje neistinite, te da je nepažnjom zanemarena istinitost izražavanja gledateljice, ukazao da su tuženi bili dužni dokazati da nisu znali da je to izražavanje gledateljice neistinito i da su grubom nepažnjom zanemarili njegovu neistinitost. Ustavni sud, također, zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da su tuženi imali mogućnost da objave demanti koji je apelant uputio tuženim radi ublažavanja prouzrokovane štete ili s ciljem njihovog javnog izvinjenja, ali tuženi to nisu učinili. Ustavni sud smatra da se prvostepeni sud bavio načelima procjene u pogledu ograničenja debate od javnog interesa, da je miješanje bilo disproporcionalno cilju kojem se teži i da nije bilo nužno u demokratskom društvu jer su tuženi omogućili gledateljici da iznese neistine o apelantu, odnosno jer su neistinite tvrdnje prenijeli javnosti – što predstavlja klevetu. Nasuprot tome, prema shvaćanju Kantonalnog suda, u situaciji kada sporne tvrdnje koje predstavljaju klevetu nije iznio drugotuženi, nego je samo kao voditelj emisije omogućio trećem licu da ih prenese jer nije mogao znati šta će izjaviti lice koje se direktno javilo u emisiju, pa se od njega nije ni moglo očekivati da spriječi iznošenje takvih tvrdnji, niti za njih može biti odgovoran, a za utvrđivanje odgovornosti tuženih nisu postojali naročito jaki razlozi, pogotovo kada se ima u vidu da apelant nije tražio da se utvrdi odgovornost gledateljice koja je te tvrdnje iznijela. Posljedično tome, prema zaključku Kantonalnog suda, ne postoji aktivnost tuženih koja bi se okarakterizirala kao kleveta kako je to definirano u članu 4. tačka d) ZZK. Imajući u vidu navedeni stav Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da se taj sud nije bavio pitanjem da li su tuženi kao profesionalni novinari poštovali profesionalne standarde, na osnovu čega bi se, između ostalog, moglo zaključiti da li su prilikom omogućavanja gledateljici da direktno iznese sporne tvrdnje o apelantu postupali razumno i u skladu s profesionalnim standardima, da su se ogradili od prenošenja neistinitih tvrdnji na način da su gledateljicu isključili iz programa ili prekinuli i da li su mu omogućili da se njegov demanti objavi u sljedećoj emisiji. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, nije obavio odgovarajuću analizu spornog izražavanja na način kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda uspostavljeni praksom tog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između apelantovog prava iz člana 8. Evropske konvencije i prava tuženih iz člana 10. Evropske konvencije. Naime, voditelj emisije, koji je iskusan u svom poslu i urednik emisije, nije mogao spriječiti javljanje bilo koga u kontakt-emisiju koja je takvog tipa da omogućava javljanje gledalaca. U takvoj situaciji je teško kontrolirati šta će gledalac reći. Međutim, kada je čuo da se izjava gledateljice ne odnosi na temu emisije, već da govori o navodnom zlostavljanju koje je navodno pretrpjela od lica koje nije ni bilo gost u emisiji, voditelj je trebao prekinuti gledateljicino javljanje i objasniti da je tema emisije pedofilija. Umjesto toga, on je tražio potvrdu njene izjave još jednim pitanjem, a zatim je dao i vlastiti komentar. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom Kantonalnog suda kao konačnom odlukom u predmetnom postupku nije postignuta pravična ravnoteža između apelantovog prava na ugled i prava tuženih na slobodu izražavanja, čime je došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
47. Ustavni sud nalazi da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
48. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
49. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
50. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade nematerijalne štete zbog klevete, dakle, nesporno se radi o predmetu građansko-pravne prirode, te stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na suđenje u „razumnom roku“
51. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u segmentu suđenja u razumnom roku isključivo kao posljedica nerazumno dugog trajanja predmetnog postupka, koji je, kako navodi, trajao nepunih dvanaest godina.
Relevantna načela
52. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir
53. Ustavni sud zapaža da je apelant podnio tužbu Osnovnom sudu 29. decembra 2006. godine i postupak je pravomoćno okončan presudom Kantonalnog suda 13. juna 2018. godine. Dakle, relevantan period koji treba uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine predmetnog postupka jeste period od 11 godina i pet mjeseci.
Analiza dužine trajanja postupka
54. Ustavni sud zapaža da se postupak vodio zbog klevete, koji, po svojoj suštini, nije hitan predmet, da je u postupku izveden već broj materijalnih dokaza, te da je izvršeno vještačenje po vještaku medicinske struke. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenom predmetu. Ustavni sud ne nalazi elemente koji bi ukazivali da je apelant doprinio dužini trajanja postupka.
55. Ustavni sud, dalje, uočava da je apelant podnio tužbu u odnosu na tužene 29. decembra 2006. godine, da je Osnovni sud prvo odlučivao o prigovoru mjesne nenadležnosti Osnovnog suda koji su tuženi istakli u odgovoru na tužbu 27. februara 2009. godine, da je Osnovni sud, po pravomoćnosti rješenja kojim je usvojio prigovor tuženih, predmetni spis dostavio Općinskom sudu na nadležno postupanje 3. februara 2010. godine, nakon čega je apelant podneskom od 29. januara 2010. godine obavijestio Općinski sud da predmetnu tužbu povlači u odnosu na trećetuženu, o čemu je taj sud odlučio rješenjem od 9. februara 2011. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 27. juna 2016. godine (rješenje doneseno nakon više od pet godina), tako što je žalba tuženih odbijena kao neosnovana. Ustavni sud ponavlja da je tužba podnesena 29. decembra 2006. godine, a da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je prvostepena presuda donesena 7. jula 2017. godine, dakle nakon deset godina i šest mjeseci od podnošenja tužbe, nakon čega je Kantonalni sud o žalbi tuženih odlučio u roku od 11 mjeseci. Ustavni sud uočava da je Općinski sud u odgovoru na apelaciju naveo da je cjelokupan postupak vodio u skladu sa svim odredbama propisanim ZPP, a da je Kantonalni sud istakao da postupa po Planu rješavanja predmeta koji je sačinilo Visoko sudsko i tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine, kao i da je u predmetnom postupku došlo do promjene postupajućeg sudije.
56. Sumirajući sve navedeno i uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaju, Ustavni sud smatra da je u predmetnom postupku, koji je u relevantnom periodu trajao 11 godina i pet mjeseci, povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, a odgovornost za dužinu trajanja postupka u konkretnom slučaju u najvećoj mjeri snosi Kantonalni sud koji je u jednoj fazi postupka odluku donio nakon više od pet godina, a koji u odgovoru na apelaciju nije ponudio objektivno prihvatljive razloge za ovako dugo trajanje predmetnog postupka.
57. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
58. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stava (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
59. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Sarajevskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali navodi
60. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede prava na pravično suđenje u segmentu primjene materijalnog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
61. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer Kantonalni sud pri donošenju osporene odluke nije obavio odgovarajuću analizu na način kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda uspostavljeni praksom tog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između prava iz čl. 8. i 10. Evropske konvencije.
62. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije, kada je postupak relevantnom periodu trajao od 11 godina i pet mjeseci, a najveću odgovornost za dužinu trajanja postupka u konkretnom slučaju snosi Kantonalni sud, koji u odgovoru na apelaciju nije ponudio objektivno prihvatljive razloge za ovako dugo trajanje predmetnog postupka.
63. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u vezi s povredom člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
64. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (1) i člana 74. i Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
65. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević