Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1303/19 (H.H.)
Odluka donesena 10. 12. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 385
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-1303/19
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1303/19, rješavajući apelaciju H.H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija koju je podnio H.H.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 053210 18 Gž 3 od 16. januara 2019. godine.
Na osnovu člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da apelantu H.H.
isplati iznos od 3.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija H.H. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 053210 18 Gž 3 od 16.
januara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 053210 18 P 3 od 29. augusta 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. H.H (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 22. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 053210 18 Gž 3 od 16. januara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 053210 18 P 3 od 29. augusta 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženih JP „Elektroprivreda BiH“, „Elektrodistribucija Tuzla“ i Brčko Distrikta BiH - Vlade Brčko Distrikta - Odjeljenja za komunalne poslove - Pododjeljenja za „Elektrodistribuciju Brčko“, kojeg zastupa Pravobranilaštvo Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi), zatraženo je 24. juna 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud, prvotuženi i drugotuženi su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 2. jula do 10. jula 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Tužitelj Š.H. (u daljnjem tekstu: apelantov pravni prednik) je 26. novembra 1998. godine podnio tužbu protiv prvotuženog radi naknade štete, a 11. januara 2006. godine podnio je tužbu i protiv prvotuženog i drugotuženog.
6. Opunomoćenik apelantovog pravnog prednika je na ročištu od 24. marta 2008. godine tražio da se spisu broj P. 2339/06 pripoji spis ovog suda broj P. 37/06 radi vođenja jedinstvenog postupka, pa je Općinski sud na ročištu od 29. aprila 2008. godine donio rješenje o spajanju predmeta broj P. 37/06 sa predmetom broj P. 2339/06, a sve shodno odredbi člana 83. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
7. Apelantov pravni prednik je tokom postupka nekoliko puta precizirao tužbeni zahtjev, a pismenim podneskom od 4. juna 2011. godine konačno je precizirao tužbeni zahtjev.
8. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 053210 08 P od 31. decembra 2013. godine drugotuženi je obavezan da ukloni postojeće stubove električnog dalekovoda preko nekretnina apelantovog pravnog prednika i da izvadi podzemne kablove sa parcele, pobliže označene kao u stavu I izreke presude, a sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Istom presudom je odbijen dio tužbenog zahtjeva apelantovog pravnog prednika kojim je tražio da se drugotuženi obaveže da mu naknadi štetu u iznosu od 3.028,77 KM zbog nekorištenja parcele (ubiranje plodova sa posječenih stabala šljive i poljoprivrednih kultura), pobliže označene kao u izreci presude, površine od najmanje 1000 m2, a sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja (stav II izreke presude).
9. Stavom III izreke presude u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev apelantovog pravnog prednika u odnosu na prvotuženog koji glasi kao u st. I i II izreke ove presude, kao i eventualni tužbeni zahtjev apelantovog pravnog prednika kojim je traženo da mu se solidarno na ime umanjenja vrijednosti parcele, pobliže označene kao u izreci presude, isplati iznos od 11.638,20 KM.
10. Stavom IV izreke presude drugotuženi je obavezan da apelantovom pravnom predniku naknadi troškove postupka u iznosu od 4.005,26 KM, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja, dok je odbijen višak tužbenog zahtjeva apelantovog pravnog prednika za naknadu troškova postupka. Stavom V izreke presude je odbijen zahtjev drugotuženog za naknadu troškova postupka.
11. Kantonalni sud je Rješenjem broj 32 0 P 053210 15 Gž 2 od 12. juna 2015. godine „žalbe uvažio“, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da su žalbe protiv presude prvostepenog suda izjavili zakonski nasljednici apelantovog pravnog prednika i drugotuženi. Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je smrću apelantovog pravnog prednika na osnovu člana 378. stav 1. ZPP nastupio razlog za prekid postupka po sili zakona zbog čega su osnovani žalbeni navodi parničnih stranaka, odnosno da je, zbog pogrešnog postupanja prvostepenog suda u primjeni odredbe člana 378. stav 1. ZPP, taj sud održao glavnu raspravu i donio prvostepenu presudu, a da zakonski nasljednici iza umrlog apelantovog pravnog prednika nisu bili pozvani na ročište.
12. Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 P 053210 17 P 2 od 14. februara 2017. godine predmetni postupak je prekinut zbog smrti apelantovog pravnog prednika uz napomenu da će se on nastaviti kada njegovi zakonski nasljednici preuzmu postupak, ili kada ih sud na prijedlog protivne strane pozove da to učine.
13. Podneskom od 21. marta 2017. godine, a shodno Rješenju o nasljeđivanju Općinskog suda broj 032-0-O-09-000840 od 31. januara 2011. godine, opunomoćenik zakonskih nasljednika je zatražio nastavak predmetnog postupka pred Općinskim sudom na način što je na strani tužitelja označio apelanta i ostale tužitelje.
14. Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 P 053210 17 P 2 od 5. aprila 2017. godine usvojen je zahtjev apelantovog opunomoćenika i ostalih tužitelja za nastavak postupka prekinutog Rješenjem Kantonalnog suda broj 32 0 P 053210 17 P 2 od 14. februara 2017. godine.
15. Postupajući u ponovnom postupku Općinski sud je Presudom broj 32 0 P 053210 18 P 3 od 29. augusta 2018. godine obavezao drugotuženog da ukloni postojeće stubove električnog dalekovoda preko nekretnina apelanta i ostalih tužitelja, da izvadi podzemne kablove sa parcele, pobliže označene izrekom presude, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja (stav I izreke presude). Stavom II izreke presude odbijen je dio tužbenog zahtjeva apelanta i ostalih tužitelja kojim su tražili da se obaveže drugotuženi da im naknadi štetu u iznosu od 3.028,77 KM zbog nekorištenja parcele (ubiranje plodova sa posječenih stabala šljive i poljoprivrednih kultura), površine od najmanje 1000 m2, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
16. Stavom III izreke presude odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužitelja u odnosu na prvotuženog koji glasi kao u st. I i II izreke ove presude, kao i eventualni tužbeni zahtjev kojim je traženo da se solidarno isplati apelantu i ostalim tužiteljima na ime umanjenja vrijednosti parcele, označene kao u izreci presude, iznos od 11.638,20 KM.
17. Stavom IV izreke presude drugotuženi je obavezan da apelantu i ostalim tužiteljima naknadi troškove postupka u iznosu od 4.005,26 KM, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja, dok je višak tužbenog zahtjeva apelanta i ostalih tužitelja za naknadu troškova postupka odbijen. Stavom V izreke presude je odbijen „višak zahtjeva za naknadu troškova postupka“ drugotuženog.
18. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je ponovnom ocjenom izvedenih dokaza (preciziranih na strani 4. i 5. obrazloženja presude) utvrđeno da prvotuženi nije pasivno legitimiran, a da je drugotuženi pasivno legitimiran. Naime, dalekovod koji je postavljen na parceli, pobliže označenoj kao u izreci presude, koja je vlasništvo apelantovog pravnog prednika, nalazi se na području Gornjeg Rahića i predstavlja opremu za obavljanje djelatnosti distribucije električne energije u Distriktu Brčko, a putem dalekovoda prenosi se električna energija za područje Gornjeg Rahića, koje pripada Distriktu Brčko, a ne području Tuzlanskog kantona u kojem se nalazi JP „Elektrodistribucija Tuzla“. Stoga, po ocjeni suda, drugotuženi je pasivno legitimiran u ovoj parnici, a ne prvotuženi, jer on ne može vršiti, niti ima mogućnost da vrši nadzor i upravljanje na postavljenom dalekovodu. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da je u vrijeme podnošenja tužbe apelantovog pravnog prednika u odnosu na prvotuženog 1998. godine prvotuženi bio pasivno legitimiran. Međutim, na osnovu Sporazuma o implementaciji obaveza entiteta iz Konačne arbitražne odluke za Brčko Distrikt BiH (u daljnjem tekstu: Sporazum o implementaciji obaveza entiteta) koji se odnose na snabdijevanje električnom energijom Distrikta Brčko BiH od 25. septembra 2001. godine, Naloga supervizora za Distrikt Brčko BiH od 19. septembra 2009. godine i Odluke „Elektroprivrede BiH“ od 3. septembra 2001. godine drugotuženi je postao pravni sljednik prvotuženog. Naime, saglasno navedenim dokumentima, izvršeno je izdvajanje Poslovnice Rahić iz JP „Elektroprivreda BiH“ - „Elektrodistribucija Tuzla“ i njeno pripajanje organizacionoj jedinici pri Vladi Distrikta Brčko BiH - Pododjeljenju za elektrodistribuciju zaključno sa 31. martom 2000. godine, tako da su sva sredstva - distributivni i građevinski objekti i ostala sredstva kojim je raspolagala Poslovnica Rahić izdvojena iz sredstava JP „Elektroprivreda BiH“.
19. Općinski sud je zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužitelja u odnosu na drugotuženog, kao u stavu I izreke presude, kojim je drugotuženi obavezan da ukloni postojeće stubove električnog dalekovoda i da izvadi podzemne kablove koji se nalaze na predmetnoj parceli.
20. Nadalje, Općinski sud je naveo da je odbio tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužitelja (stav II izreke presude) kojim su tražili da im drugotuženi naknadi štetu u iznosu od 3.028,77 KM zbog nekorištenja predmetne parcele (ubiranje plodova posječenih stabala šljive i poljoprivrednih kultura) zbog zastare predmetnog potraživanja, imajući u vidu da su apelant i ostali tužitelji tužbu u odnosu na drugotuženog za ovaj vid naknade štete podnijeli 11. januara 2006. godine, dakle, protekom roka od tri godine propisanog članom 376. ZOO. Osim navedenog, imajući u vidu da je u nalazu vještaka poljoprivredne struke vještak konstatirao da na licu mjesta nije zatekao stabla voća, pa čak ni panjeve posječenih stabala voćaka, Općinski sud je naveo da su apelant i ostali tužitelji tužbom mogli tražiti naknadu štete za posječena stabla, a ne i izmaklu korist od ubiranja plodova, jer stabala voćaka nema.
21. Dalje, imajući u vidu da je usvojen tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužitelja, kao u stavu I izreke presude, Općinski sud je naveo da je odbio eventualni tužbeni zahtjev kojim su tražili da se tuženi obavežu da im na ime umanjenja vrijednosti predmetne parcele solidarno isplate iznos od 11.638,20 KM kao neosnovan, jer su zaštitu svojih prava u cijelosti ostvarili usvajanjem tužbenog zahtjeva za uklanjanje dalekovoda sa predmetne parcele. Odluku o troškovima postupka taj sud je donio primjenom odredbe čl. 386. i 396. ZPP, važeće Advokatske tarife, Zakona o advokaturi, te Zakona o sudskim taksama, koji su pojedinačno navedeni na str. 13. prvostepene presude.
22. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 053210 18 Gž 3 od 16. januara 2019. godine žalbe apelanta i ostalih tužitelja i drugotuženog su odbijene i prvostepena presuda potvrđena. Istom presudom odbijen je zahtjev apelanta i ostalih tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
23. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da apelant i ostali tužitelji žalbom osporavaju prvostepenu presudu u dijelu kojim je odbijen njihov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog, te u dijelu kojim je odbijen njihov tužbeni zahtjev kojim su tražili da se obaveže drugotuženi da im naknadi štetu zbog nekorištenja predmetne parcele (ubiranje plodova sa posječenih stabala šljive i poljoprivrednih kultura) zbog zastare. U vezi s tim, Kantonalni sud je potvrdio stav prvostepenog suda zaključivši da prvotuženi u okolnostima konkretnog predmeta nije pasivno legitimiran, a da je drugotuženi pasivno legitimiran u ovoj parnici, jer je drugotuženi na osnovu Sporazuma o implementaciji obaveza entiteta od 25. septembra 2001. godine, Naloga supervizora od 19. septembra 2009. godine i Odluke „Elektroprivrede BiH“ od 3. septembra 2001. godine postao pravni sljednik prvotuženog. Dalje, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužitelja zbog zastare. Takav svoj stav Kantonalni sud je obrazložio činjenicom da je rekonstrukcija dalekovoda izvršena 1997. godine, a da je zahtjev za naknadu štete u vidu izgubljene koristi postavljen u tužbi od 11. januara 2006. godine, dakle, protekom roka od tri godine propisanog odredbom člana 376. stav 1. ZOO.
24. Također, Kantonalni sud je naveo da su paušalni navodi apelanta i ostalih tužitelja kojim osporavaju odluku prvostepenog suda o troškovima parničnog postupka, navodeći da je njihov uspjeh u predmetnoj parnici veći od 50%, koliko je to utvrđeno osporenom presudom, odnosno da im na ime troškova parničnog postupka pripada veći iznos od onoga koji im je dosuđen presudom tog suda. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da su apelant i ostali tužitelji u predmetnom sporu uspjeli sa tužbenim zahtjevom za obavezivanje drugotuženog za uklanjanje dalekovodnog stuba i podzemnih kablova sa njihove nekretnine, a da je odbijen njihov zahtjev za naknadu štete zbog nekorištenja predmetne parcele (ubiranje plodova sa posječenih stabala šljive i poljoprivrednih kultura), kao i tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog, na osnovu čega je zaključio da su apelant i ostali tužitelji u predmetnom sporu „kvalitativno i kvantitativno“ uspjeli 50%. Osim navedenog, Kantonalni sud je ukazao da apelant i ostali tužitelji u žalbenom postupku nisu osporavali presudu prvostepenog suda u dijelu kojim je odbijen njihov eventualni tužbeni zahtjev kojim su tražili da im tuženi solidarno na ime umanjenja vrijednosti predmetne parcele isplate iznos preciziran kao u stavu III izreke presude, zbog čega ovaj sud u tom dijelu odluku prvostepenog suda nije ni ispitivao. a)Navodi iz apelacije
25. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant navodi da je proizvoljan stav sudova kojim je odbijen njegov zahtjev za naknadu materijalne štete, kao i eventualni tužbeni zahtjev kojim je traženo da se tuženi obavežu da mu solidarno isplate naknadu na ime umanjenja vrijednosti predmetne parcele. U vezi s tim, apelant navodi da je nebitno ko gazduje postavljenim dalekovodima (stubovi i kablovi), prvotuženi ili drugotuženi, jer je šteta nastupila uništavanjem stabala šljiva „činom postavljanja stubova i postavljanjem podzemnog kabla“, a što je konstatirano nalazom vještaka poljoprivredne struke, te jer je, zbog uništenih stabala voćaka, apelantu izostala korist koju bi ostvario korištenjem navedenog voćnjaka. Dalje navodi da je „tačno da je prvotuženi prenio drugotuženom gazdovanje nad konkretnim instalacijama dalekovoda“, ali da to prvotuženog „ne oslobađa odgovornosti za ranije počinjene štetne radnje“. Obrazloženje sudova da je zahtjev za naknadu štete u odnosu na drugotuženog postavljen protekom roka od tri godine i da se radi o zastari, također, ne daje odgovor na pitanje zašto sud nije prihvatio njegov zahtjev u odnosu na prvotuženog, jer je zahtjev u odnosu na prvotuženog postavljen u roku. Apelant, dalje, smatra da je proizvoljan stav sudova kojim je odbijen njegov zahtjev za isplatu adekvatnog iznosa od prvotuženog na ime umanjenja vrijednosti predmetne parcele. Također, smatra da je proizvoljna odluka o dosuđenim troškovima postupka, jer je, kako ističe, „uspio u većem omjeru od 50%“ zbog čega tvrdi da mu po tom osnovu pripada naknada u većem iznosu nego što mu je to dosuđeno.
26. Apelant, dalje, smatra da je predmetni postupak trajao nedopustivo dugo, više od 20 godina, jer je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 26. novembra 1998. godine. Dalje ističe da je na dužinu trajanja postupka od odlučnog značaja utjecalo postupanje Općinskog i Kantonalnog suda zbog čega tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku i traži naknadu nematerijalne štete. Imajući u vidu navedeno, apelant, također, smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu.
b)Odgovori na apelaciju
27. Kantonalni sud je istakao da nisu povrijeđena prava na koja se apelant pozvao u apelaciji i da u cijelosti ostaje kod razloga datih u obrazloženju presude tog suda.
28. Općinski sud, postupajući sudija, naveo je da je tužba u predmetnom parničnom postupku podnesena 26. novembra 1998. godine, a da je prvostepena presuda donesena 31. decembra 2013. godine na koju je izjavljena žalba drugostepenom sudu. Dalje je naveo da je Kantonalni sud odlučio o žalbi i donio rješenje kojim je ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Nakon toga je prvostepeni sud 14. februara 2017. godine donio rješenje o prekidu postupka zbog smrti apelantovog pravnog prednika, a rješenje o nastavku prvostepenog postupka donio je 5. aprila 2017. godine. Dalje se navodi da mu je predmet presigniran 22. januara 2018. godine, da je odmah zakazano pripremno ročište, da je pripremno ročište dva puta odgađano zbog procesnih razloga, a da se odgađanju postupka nije protivila suprotna strana, te da je prvostepenu presudu kao postupajući sudija donio 29. augusta 2018. godine, dakle, osam mjeseci otkako je zadužio predmet. Nadalje, analizirajući kretanje u spisu, sve procesne radnje preduzimane su blagovremeno u skladu sa dispozicijom stranaka i procesnim smetnjama koje su nastupile tokom postupka (smrt apelantovog pravnog prednika), a budući da je predmetom zadužen 22. januara 2018. godine, smatra da je prvostepena presuda donesena u najkraćem mogućem roku. Također, navodi da je i žalbeni postupak nakon donošenja prvostepene presude trajao vrlo kratko, od oktobra 2018. godine do januara 2019. godine, kada je potvrđena prvostepena presuda, te da je Vrhovni sud 21. maja 2019. godine donio odluku kojom je odbacio reviziju. Prema tome, neosnovani su apelantovi navodi da je postupak previše dugo trajao, da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, kao i apelantovo pravo na imovinu i pravo na nesmetano uživanje posjeda, jer zbog procesnih zahtjeva stranaka i procesnih smetnji, nije bilo moguće brže završiti postupak. Također, smatra da su apelacioni navodi činjenične prirode, odnosno da apelant iskazuje nezadovoljstvo zbog odluka redovnih sudova.
29. Prvotuženi smatra da je osporenim odlukama sudova na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo. Apelantove navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije.
30. Drugotuženi je naveo da je tužba apelantovog pravnog prednika i ostalih podnesena sudu 26. novembra 1998. godine, a da je u odnosu na njega tužba naknadno proširena. Smatra da apelant nije osnovano ukazao ni na jednu povredu prava koje se odnose na pravično suđenje i pravo na imovinu, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
IV.Relevantni propisi
31. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koje glase:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. stav 2. tač. 2) 3) 8) 9) 12) i 13) ovog zakona koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 378. stav 1.
Postupak se prekida:
1) kad stranka umre ili izgubi parničnu sposobnost Član 381. stav 2.
[…] (2) Ako je sud prekinuo postupak iz razloga navedenih u članu 379. stav 1. tačka 1. i stav 2. ovog zakona, postupak će se nastaviti kad se pravomoćno završi postupak pred sudom ili drugim nadležnim organom ili kad sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak.
Član 386.
(1) Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove.
(2) Ako stranka djelomično uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj razmjeran dio troškova.
(3) Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svoga zahtjeva, a zbog toga dijela nisu nastali posebni troškovi.
(4) Prema rezultatu dokazivanja sud će odlučiti hoće li troškove iz člana 385. stav 4. ovoga zakona, podmiriti jedna ili obje stranke ili će ti troškovi pasti na teret troškova suda.
32. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji glasi:
Potraživanje naknade štete Član 376. stav (1) (1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
[…] V.Dopustivost
33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
35. U konkretnom slučaju predmet apelacionog osporavanja je parnični postupak koji je pravosnažno okončan Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 053210 18 Gž 3 od 16. januara 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 5. februara 2019. godine, a apelacija je podnesena 22. marta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI.Meritum
37. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
39. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
40. Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u konkretnom slučaju, između ostalog, radilo o postupku radi naknade štete iz čega proizlazi zaključak da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
a) U odnosu na osporene presude
41. Iz apelacionih navoda proizlazi da se apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje temelje na tvrdnjama da je u postupku proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo.
42. U tom pogledu Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
43. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. maja 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.
44. Dovodeći u vezu navedene stavove s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da prvotuženi u okolnostima konkretnog predmeta nije pasivno legitimiran, a da je drugotuženi pasivno legitimiran u ovoj parnici, jer je drugotuženi na osnovu Sporazuma o implementaciji obaveza entiteta od 25. septembra 2001. godine, Naloga supervizora od 19. septembra 2009. godine i Odluke „Elektroprivrede BiH“ od 3. septembra 2001. godine postao pravni sljednik prvotuženog. Osim navedenog, sudovi su, također, jasno ukazali da je neosnovan tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog zbog zastare predmetnog potraživanja, budući da je rekonstrukcija dalekovoda izvršena 1997. godine, a da je zahtjev za naknadu štete u vidu izgubljene koristi postavljen u tužbi od 11. januara 2006. godine, dakle, protekom roka od tri godine propisanog odredbom člana 376. stav 1. ZOO. U vezi sa apelantovim navodima da mu je odlukom o troškovima postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer je uspio u većem omjeru od 50%, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja drugostepene presude slijedi da su apelant i ostali tužitelji u predmetnom sporu uspjeli sa tužbenim zahtjevom za obavezivanje drugotuženog za uklanjanje dalekovodnog stuba i podzemnih kablova sa njihove nekretnine, a da je odbijen njihov zahtjev za naknadu štete zbog nekorištenja predmetne parcele (ubiranje plodova sa posječenih stabala šljive i poljoprivrednih kultura), kao i tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog na osnovu čega je zaključio da su apelant i ostali tužitelji u predmetnom sporu „kvalitativno i kvantitativno“ uspjeli 50%. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u obrazloženjima osporenih odluka.
45. U odnosu na apelantove navode koji se odnose na eventualni tužbeni zahtjev, Ustavni sud se neće upustiti u ispitivanje ovih navoda budući da iz presude Kantonalnog suda slijedi da apelant i ostali tužitelji u žalbenom postupku nisu osporavali presudu prvostepenog suda u dijelu kojim je odbijen njihov eventualni tužbeni zahtjev kojim su tražili da im tuženi solidarno na ime umanjenja vrijednosti predmetne parcele isplate iznos preciziran kao u stavu III izreke presude, zbog čega ovaj sud u tom dijelu odluku prvostepenog suda nije ni ispitivao.
46. S obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) U odnosu na suđenje u „razumnom roku“
47. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u segmentu suđenja u razumnom roku, dakle, zbog nerazumno dugog trajanja predmetnog postupka koji je, kako navodi, trajao više od 20 godina.
Relevantni principi
48. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir
49. Ustavni sud zapaža da je apelantov pravni prednik podnio tužbu Općinskom sudu 26. novembra 1998. godine, a da je postupak pravosnažno okončan presudom Kantonalnog suda 16. januara 2019. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao oko 20 godina i dva mjeseca, Pri tome Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak prekinut rješenjem Općinskog suda od 14. februara 2017. godine, zbog smrti apelantovog pravnog prednika, što je Općinski sud objektivno sprečavalo da postupa u predmetu do 5. aprila 2017. godine, kada su apelant i ostali tužitelji predložili nastavak predmetnog postupka. Dakle, relevantno razdoblje koje treba uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine predmetnog postupka jeste oko 20 godina.
Analiza dužine trajanja postupka
50. Ustavni sud zapaža da se na strani i tuženog i tužitelja nalazilo više lica, da se postupak vodio radi uklanjanja dalekovoda, naknade štete, te isplate naknade na ime umanjenja vrijednosti predmetne parcele, da je u postupku izveden veći broj materijalnih dokaza, te da je izvršeno vještačenje vještaka poljoprivredne struke i vještaka geometra. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se radilo o složenom predmetu.
51. Nadalje, Ustavni sud uočava da je apelantov pravni prednik prvo podnio tužbu u odnosu na prvotuženog, a zatim i u odnosu na drugotuženog, te da je u više navrata precizirao tužbeni zahtjev, što jeste njegovo procesno pravo, ali konzumacija tog prava produžava postupak u kojem se ono konzumira. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka apelantov pravni prednik umro, što je nesporno utjecalo na dužinu trajanja postupka.
52. U odnosu na ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je tužba podnesena 26. novembra 1998. godine, a da iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da su preduzimane radnje u predmetu do 29. aprila 2008. godine (više od devet godina), kada je Općinski sud donio rješenja o spajanju postupka, te da je prva prvostepena presuda donesena 31. decembra 2013. godine, dakle, nakon 15 godina od podnošenja tužbe. U odnosu na navedeno, Ustavni sud nalazi da je Općinski sud u odgovoru na apelaciju naveo da su sve procesne radnje preduzimane blagovremeno (Općinski sud nije precizirao niti jednu procesnu radnju) u skladu sa dispozicijom stranaka i procesnim smetnjama koje su nastupile tokom postupka (smrt apelantovog pravnog prednika), a budući da je predmetom zadužen 22. januara 2018. godine, smatra da je prvostepena presuda donesena u najkraćem mogućem roku (osam mjeseci otkako je zadužio predmet). Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u nastavku postupka donijeli više procesnih rješenja, te dvije meritorne presude u roku od oko pet godina.
53. Sumirajući sve navedeno i uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je u predmetnom postupku, koji je u relevantnom periodu trajao oko 20 godina, u kojem je prva prvostepena presuda donesena nakon 15 godina od podnošenja tužbe povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, a odgovornost za dužinu trajanja postupka u konkretnom slučaju snosi Općinski sud, koji u odgovoru na apelaciju nije ponudio objektivno prihvatljive razloge za ovako dugo trajanje predmetnog postupka.
54. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
55. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
56. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. Vidi, Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13, 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17od 6. juna 2019. godine, i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, apelantu treba isplatiti iznos od 3.000,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
57. Apelant, također, tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da apelant kršenje ovog prava vezuje za primjenu prava, a imajući u vidu elaboraciju iz prethodnih tačaka ove odluke u kojima je zaključeno da u konkretnom slučaju nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu, Ustavni sud i apelantove navode o kršenju prava na imovinu smatra neosnovanim.
VII.Zaključak
58. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije, jer je predmetni postupak u relevantnom periodu trajao oko 20 godina, a odgovornost za dužinu trajanja postupka u konkretnom slučaju snosi Općinski sud, koji u odgovoru na apelaciju nije ponudio objektivno prihvatljive razloge za ovako dugo trajanje predmetnog postupka.
59. Nasuprot tome, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju presuda ne postoji bilo kakva proizvoljnost u primjeni relevantnih odredaba ZPP i ZOO.
60. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/ 3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o kršenju toga prava temelje na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede u tom pogledu.
61. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
62. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević