Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2052/19 (Borac d.d. Travnik)
Odluka donesena 27. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Državno vlasništvo
- Društveno vlasništvo
- Vlasničko-pravni odnosi
- Privatizacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2052/19
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2052/19, rješavajući apelaciju „Borca“ d.d. Travnik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Borca“ d.d. Travnik podnesena protiv presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH br.
96 0 P 086912 18 Rev od 25. marta 2019. godine i 96 0 P 086912 18 Gž od 25. septembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 P 086912 15 P od 5. februara 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. „Borac“ d.d. Travnik (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupa Amer Ramić, advokat iz Brčkog, podnio je 10. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) br. 96 0 P 086912 18 Rev od 25. marta 2019. godine i 96 0 P 086912 18 Gž od 25. septembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 086912 15 P od 5. februara 2018. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda, Begzade H. Mehmedagić, Anisa H. Mehmedagića i Asmira H. Mehmedagića (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: drugotuženi, zajedno: tuženi) zatraženo je 29. jula 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Apelacioni sud je dostavio odgovor 13. augusta 2020. godine, tuženi 20. augusta 2020. godine, a Osnovni sud 26. augusta 2020. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 0 P 086912 15 P od 5. februara 2018. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 086912 18 Gž od 25. septembra 2018. godine, odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apelant posjednik i vlasnik poslovnog prostora i stambenih zgrada, preciziranih u presudi, što su tuženi dužni priznati i trpjeti da se apelant upiše u knjizi položenih ugovora, katastarskim i zemljišnim knjigama kao posjednik i vlasnik navedenog poslovnog prostora, odnosno da se upiše kao suvlasnik stambenih zgrada, te kao sunosilac prava građenja, odnosno prava korištenja zemljišta pod zgradom koje služi za redovnu upotrebu precizirane zgrade i kao suposjednik sa idealnim dijelom od 101/884 u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja, kao i da je apelant stekao valjan pravni osnov za stjecanje prava posjeda i vlasništva na preciziranom poslovnom prostoru i stambenim zgradama, što su tuženi dužni priznati i trpjeti da se apelant upiše u knjizi poslovnog prostora, odnosno da se upiše kao suvlasnik stambene zgrade, te kao sunosilac prava građenja i kao suposjednik sa idealnim dijelom od 101/884 u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja, te da se obavezuju tuženi da apelantu predaju u posjed i na slobodno raspolaganje, oslobođen od svih lica i stvari, poslovni prostor naveden i opisan u stavu I ove presude. Presudom je obavezan apelant da tuženim naknadi troškove postupka precizirane u presudi.
6. U obrazloženju presude Osnovnog suda, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda, navedeno je da je predmet spora precizirani poslovni prostor koji se nalazi u prizemlju stambeno-poslovne zgrade broj 1 i stambene zgrade preciziranih u presudi a da pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru apelant temelji na kupovini, odnosno na kupoprodajnom Ugovoru koji su 29. maja 1963. godine zaključili pravni prednici prvotuženih, poimenično navedeni u presudi, kao prodavci, i apelantov pravni prednik - Industrija odjeće, rublja i obuće „Borac" Travnik (u daljnjem tekstu: apelantov prednik), kao kupac, za koji su dobili saglasnost Savjeta za privredu Opštinske skupštine Opštine Travnik 5. juna 1963. godine. Utvrđeno je da na navedenom kupoprodajnom ugovoru nedostaju potpisi prodavaca i da nije proveden u javnim evidencijama (u zemljišnoj knjizi i katastarskom operatu), ali da je, prema apelantovoj tvrdnji, u potpunosti izvršen (da je prodavcima apelantov prednik isplatio ugovorenu cijenu, a oni mu predali u posjed precizirani poslovni prostor koji je bio u apelantovom posjedu do izbijanja posljednjih ratnih sukoba), što tuženi nisu sporili. Utvrđeno je i da su prvotuženi kao nasljednici svojih prednika-prodavaca-uknjiženi sa pravom vlasništva na zgradi u kojoj se nalazi predmetni poslovni prostor i sa pravom korištenja zemljišta na kome se nalazi grada, dok je zemljište u postupku nacionalizacije građevinskog zemljišta uknjiženo kao društveno vlasništvo (od 1959. godine).
7. Osnovni sud je obrazložio da je, prema nalazu vještaka ekonomske struke, predmetni poslovni prostor evidentiran kao osnovno sredstvo preduzeća koje su preuzeli manjinski dioničari, odnosno da je preduzeće izvršilo prodaju dionica tako da je struktura kapitala 56,41% privatni kapital, a ostalo 43,59 državno vlasništvo. S tim u vezi, Osnovni sud je obrazložio da dioničari imaju samo upravljačko pravo, ali ne i stvarno pravo, tako da po osnovu dionica nisu mogli steći stvarno pravo na poslovnom prostoru, odnosno nisu mogli steći pravo vlasništva, jer se pravo vlasništva stječe samo na način propisan odredbama relevantnih zakona o vlasništvu. S obzirom na to da apelant čija je imovina u većinskom privatnom vlasništvu, prema mišljenju tog suda, ne može biti pravni sljedbenik državnog preduzeća u pogledu imovine koja se nalazi u Distriktu, Općinski sud je istakao da, prema Nalogu supervizora za Brčko Distrikt od 14. augusta 2001. godine, predmetni poslovni prostor nije mogao ni biti predmet privatizacije u entitetima, tj. u Federaciji Bosne i Hercegovine. Osnovni sud je obrazložio i da, s obzirom na to da kupoprodajni ugovor čiji su predmet bile predmetne nekretnine nije zaključen u skladu sa odredbama Zakona o prometu zemljišta i zgrada - prečišćeni tekst („Službeni list SFRJ“ broj 43/65) koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, jer prije zaključenja nije pribavljeno mišljenje javnog pravobranioca, niti je obavljeno javno nadmetanje, a niti je izvršena valjana ovjera predmetnog kupoprodajnog ugovora, Osnovni sud je zaključio da je sporni kupoprodajni ugovor zaključen protivno pozitivnom propisu i da kao takav ne proizvodi pravno djejstvo. S tim u vezi, zaključeno je i da apelantov prednik, pa time ni apelant, nije stekao pravo vlasništva na preciziranom poslovnom prostoru, kao ni pravo korištenja na zemljištu, jer nisu imali valjan pravni osnov za stjecanje i jer apelant ne može steći više prava nego što je njegov pravni prednik imao. Osnovni sud je naveo i da izvršenje spornog kupoprodajnog ugovora isplatom kupoprodajne cijene i predajom u posjed, odnosno činjenica da je apelant precizirani poslovni prostor držao u posjedu do početka rata, prema mišljenju tog suda, ne može konvalidirati nepostojanje pretpostavki za zaključenje ugovora propisanih odredbom člana 38. Zakona o prometu zemljišta i zgrada. Osnovni sud je naveo da činjenica da je precizirani poslovni prostor bio upisan u popisnoj listi apelanta nije dokaz njegovog vlasništva, nego samo posjeda (popisna lista predstavlja imovinu koju određeno preduzeće posjeduje i ekonomski koristi). Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je utvrdio da nisu osnovani ni osnovni tužbeni zahtjev (da se utvrdi da je apelant posjednik i vlasnik spornog poslovnog prostora i nosilac prava građenja na zemljištu), ni eventualni tužbeni zahtjev (da je apelant stekao valjan pravni osnov za stjecanje prava posjeda i prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru), te je taj sud odbio oba tužbena zahtjeva.
8. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Apelacionom vijeću Apelacionog suda koji je Presudom broj 96 0 P 086912 18 Rev od 25. marta 2019. godine reviziju odbio kao neosnovanu, te odbio i zahtjeve tuženih za naknadu revizionog postupka. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav nižestepenih sudova, te istaknuto da, kada je u pitanju revizioni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, taj sud ističe da je apelant u pravu kada tvrdi da su nižestepeni sudovi pogrešno tumačili i primijenili relevantne odredbe Zakona o prometu zemljišta i zgrada iz 1954. godine kada su se pozvali na odredbu člana 38. i zaključili da kupoprodajni ugovor nije mogao proizvesti pravno djejstvo i da kupac nije mogao steći pravo vlasništva bez pribavljene saglasnosti nadležnog javnog pravobranioca i da su osnovanost tužbenog zahtjeva trebali ocijeniti sa aspekta odredbe člana 46. Zakona o prometu nepokretnosti SRBiH budući da se apelant tokom postupka pozivao na usmeno zaključeni kupoprodajni ugovor koji je u cijelosti izvršen. Apelacioni sud je obrazložio da se, prije svega, obaveza pribavljanja saglasnosti nadležnog javnog pravobranioca, propisana odredbom člana 38. Zakona o prometu zemljišta i zgrada iz 1954. godine, nalazi u Glavi V naslovljenoj kao „Kupovina i prodaja zemljišta i zgrada od strane političko-teritorijalnih jedinica", dakle, odnosi se na državni organ. Međutim, kako je obrazloženo, u Glavi III tog zakona propisan je postupak prometa zemljišta i zgrada između privrednih organizacija i privatnih osoba (kako je ta glava i naslovljena) i u odredbi člana 22. tog zakona propisano je da privredna organizacija može, uz prethodnu saglasnost Savjeta za privredu Narodnog odbora sreza, od privatnog lica kupiti poljoprivredno zemljište, zgradu i građevinsko zemljište koju saglasnost je kupac-prednik apelantaishodio 5. juna 1963. godine rješenjem Savjeta za privredu Opštinske skupštine Opštine Travnik, srez Sarajevo. S tim u vezi, Apelacioni sud je obrazložio da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, ali da pogrešna primjena materijalnog prava kao osnov za preinačenje nižestepenih presuda ne postoji ako uz primjenu pravilne materijalnopravne odredbe treba donijeti jednaku odluku.
9. Obrazloženo je da, kada su prije stupanja na snagu Zakona o prometu nepokretnosti SRBiH (prije 5. januara 1979. godine) ugovorne strane, kupac – prednik apelanta i prodavci – prednici tuženihizvršili u cijelosti obaveze iz ugovora o prodaji predmetnog poslovnog prostora, pošto su prodavci predali u posjed kupcu sporni poslovni prostor, pri čemu je predaja čin ispunjenja ugovora o prodaji, a kupac je isplatio u cijelosti ugovorenu cijenu, prema odredbi člana 46. stav 1. tog zakona, smatra se punovažnim iako nije sklopljen u pisanoj formi. Pod pojmom prometa nepokretnosti kada je u pitanju pribavljanje nepokretnosti od građana, kao što je ovdje slučaj, prema obrazloženju tog suda, navedeni zakon u odredbi člana 2. podrazumijeva pribavljanje nepokretnosti u društveno vlasništvo od građana, dok Zakon o svojini na dijelovima zgrada („Službeni list SFRJ" broj 43/65- prečišćeni tekst, koji obuhvaća i Zakon o svojini na dijelovima zgrada, objavljen u „Službenom listu FNRJ" broj 16/59), propisuje u odredbi člana 1. da posebni dijelovi zgrade mogu biti u građanskoj svojini ili u društvenoj svojini, te da na posebnom dijelu zgrade može postojati i svojina na idealnim dijelovima (stav 2). Prema mišljenju tog suda, dakle, navedenom odredbom člana 46. Zakona o prometu nepokretnosti na snazi je ostavljen ugovor o prometu sporne nekretnine (poslovnog prostora) iako nije sačinjen u pisanoj formi (uzima se da se radi o usmenom ugovoru kada nedostaje potpis prodavca), budući da su ugovorne strane u cjelini izvršile obaveze iz ugovora. Kako je kupac preciziranog poslovnog prostora radna organizacija, to, prema mišljenju tog suda, nije mogao steći pravo vlasništva (svojine), već samo pravo korištenja, odnosno pravo raspolaganja, dok je precizirani poslovni prostor (ili idealni dio zgrade) postao društveno vlasništvo (svojina) i tako su bili uknjiženi u zemljišnoj knjizi (sve nekretnine u društvenom vlasništvu-svojini morale su biti upisane u zemljišnoj knjizi kao nekretnine u društvenom vlasništvu-svojini). Obrazloženo je da je nakon uspostave Distrikta, tj. na osnovu Zakona o upisu stvarnih prava na nekretninama u vlasništvu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine" broj 26/04), Osnovni sud po službenoj dužnosti izvršio upis prava vlasništva u korist Distrikta, a upisi prava upravljanja, korištenja i raspolaganja, bez obzira na vrstu i oblik organiziranja titulara tih prava, bili su izbrisani.
10. Apelacioni sud je obrazložio da, kada je sporni poslovni prostor kupila radna organizacija 29. maja 1963. godine, on je postao društveno vlasništvo, a na stvarima u društvenom vlasništvu niko nije imao pravo vlasništva, osim specifičnih subjektivnih prava koja su u pravnom poretku društvenog vlasništva postojala kao prava određenih pravnih subjekata kao što su pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja. Sve stvari u Distriktu koje su se zatekle u društvenom vlasništvu ili u samostalnom posjedu nekadašnjih subjekata društvenog vlasništva iz Bosne i Hercegovine, kako je obrazloženo, na osnovu Aneksa arbitražne odluke za Brčko od 18. augusta 1998. godine, Statuta Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i Objedinjavajućeg naloga supervizora za Brčko od 14. augusta 2001. godine postale su ex lege javna imovina i imovina Distrikta kojom se bez odobrenja supervizora ne može raspolagati. Time je isključeno vlasništvo pravnih sljednika (univerzalnih i singularnih) nekadašnjih ovlaštenika prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja tim stvarima, pa tako i pravo vlasništva apelanta na preciziranom poslovnom prostoru, kao i stjecanje prava vlasništva putem dionica (prema zakonskim rješenjima u Distriktu i Federaciji Bosne i Hercegovine, dionice vlasnicima daju pravo da učestvuju u upravljanju društvom, uz to, kako je naveo taj sud, nije suvišno napomenuti da je iz pismenih dokumenata u spisu predmeta jasno da je 15. aprila 2004. godine nakon uspostave Distrikta apelant organiziran kao dioničko društvo), pri čemu valja imati na umu da su navedeni Arbitražna odluka i Nalog supervizora iznad domaćih zakona. Imajući u vidu navedeno Apelacioni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenim činjenicama. Apelant navodi da je nesporno dokazao da je na 31. decembar 1991. godine imao status preduzeća u pretežno privatnom vlasništvu, dakle, prije nastanka Brčko Distrikta, tako da njegova imovina nije mogla biti ni društvena, ni državna imovina, niti su se svi navedeni zakoni i dokumenti mogli primijeniti na apelanta, niti je apelant na imovini imao samo pravo korištenja i raspolaganja. Apelant smatra da redovni sudovi svoje odluke zasnivaju na fikciji da je apelant bio društveno preduzeće iako je jasno da to nije tačno, te da su postupajući na navedeni način redovni sudovi apelantu oduzeli imovinu koja je njegova. Navodi i da je na sasvim zakonit način kupio precizirane nekretnine, te da se Vrhovni sud u svojoj presudi poziva na Zakon o prometu nepokretnosti SRBiH koji nižestepeni sudovi nisu ni spomenuli, a pogotovo nisu primijenili. b)Odgovor na apelaciju
12. Apelacioni sud je naveo hronologiju postupka i sadržaje osporenih presuda, te istakao da je u osporenim presudama dato jasno i argumentirano obrazloženje, uključujući i analizu pojma društvene/državne imovine i njenog odnosa sa relevantnim propisima, zbog čega smatra da nije bilo kršenja apelantovog prava i da apelaciju treba odbiti.
13. Osnovni sud je naveo da su apelacioni navodi neosnovani i neargumentirani, te da su redovni sudovi na te navode već dali odgovore u osporenim presudama.
14. Tuženi su naveli da nije bilo kršenja apelantovih prava na koja se poziva u apelaciji, te da je drugotuženi preciziranu nekretninu stekao na zakonit način na osnovu Naloga supervizora a čija je suština bila da se sva ovakva imovina ostavlja u vlasništvu drugotuženog do donošenja Zakona o privatizaciji Brčko Distrikta.
V. Relevantni propisi
15. Objedinjavajući Nalog supervizora o privatizaciji od 14. augusta 2001. godine u relevantnom dijelu glasi:
Gorepomenuti Nalog supervizora o privatizaciji od 4. decembra 1997. godine, kao i gorepomenuti dopunski Nalog supervizora o privatizaciji od 26. juna 1999. godine se ovim objedinjuju u ovaj Nalog koji ima punu pravnu snagu.
Sve radnje koje su agencije za privatizaciju u entitetima preduzele do datuma navedenih u prethodnom paragrafu u vezi sa privatizacijom javnih, državnih ili društvenih preduzeća ili druge takve imovine koja se nalazi u Brčko Distriktu nemaju i neće imati pravni osnov u pogledu prenosa vlasništva ili u pogledu drugih pravnih osnova, osim do stepena do kojeg te radnje mogu biti izričito potvrđene i pismenim putem odobrene sa moje strane poslije datuma izdavanja ovog objedinjavajućeg Naloga.
Dok se ne usvoji Zakon o privatizaciji Brčko Distrikta, javna, državna ili društvena preduzeća kao i ostala takva imovina koja se nalazi u Brčko Distriktu će ostati imovina Brčko Distrikta, a prenos vlasništva nad tom imovinom se uopće ne može izvršiti dok ja za to ne dam izričito pismeno odobrenje.
Ovaj Nalog stupa na snagu odmah i biće objavljen u „Službenom glasniku Brčko Distrikta“.
16. U Zakonu o upisu stvarnih prava na nekretninama u vlasništvu Brčko Distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH" broj 26/04) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovim zakonom se uređuje način upisa stvarnih prava na nekretninama koje su vlasništvo Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Brčko distrikt). Član 2.
Osnovni sud Brčko distrikta će po službenoj dužnosti izvršiti upis prava vlasništva i bilo kojeg drugog stvarnog prava u korist Brčko distrikta na svim nekretninama, upisanim u zemljišnim knjigama tog suda, na kojima je do stupanja na snagu ovog zakona kao vlasništvo bila upisana općenarodna imovina, društveno vlasništvo, državno vlasništvo, vlasništvo zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije, vlasništvo društvenopolitičkih organizacija, mjesnih zajednica i drugih pravnih lica u društvenom ili državnom vlasništvu ili bilo koji drugi oblik vlasništva osim privatnog.
Član 3.
Upisi prava upravljanja, korišćenja i raspolaganja na nekretninama iz člana 2. ovog zakona, bez obzira na vrstu i oblik organizovanja titulara tih prava, brišu se po službenoj dužnosti.
Član 4.
Odredbe članova 2. i 3. shodno se primjenjuju i na promjene stanja u katastarskom operatu Distrikta.
17. U Zakonu o svojini na dijelovima zgrada („Službeni list SFRJ“ br. 43/65 - prečišćeni tekst i 57/65) relevantne odredbe glase:
Opšte odredbe Član 1.
Posebni delovi zgrade mogu biti u građanskoj svojini ili u društvenoj svojini (etažna svojina).
Na posebnom delu zgrade može postojati i svojina na idealnim delovima.
Predmet etažne svojine mogu biti samo pojedini stanovi i pojedine poslovne prostorije.
18. Zakon o prometu zemljišta i zgrada („Službeni list SFRJ“ br. 43/65 - prečišćeni tekst, 57/65, 17/67 i 11/74) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o prometu zemljišta i zgrada („Službeni list SFRJ“ broj 43/65 - prečišćeni tekst) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 22.
Radna organizacija može od građanina ili građanskog pravnog lica kupiti poljoprivredno zemljište, zgradu ili građevinsko zemljište.
Član 38.
Prenosom prava svojine odnosno prava korišćenja na zgradu podignutu na dodeljenom građevinskom zemljištu, prelazi na onoga koji stiče zgradu i pravo korišćenja zemljišta.
19. U Zakonu o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91) relevantne odredbe glase:
Član 46. stav 1.
Ugovori o prometu nepokretnosti zaključeni do stupanja na snagu ovog zakona, iako nisu sačinjeni u pismenoj formi punovažni su ako su ugovorne strane do stupanja na snagu ovog zakona izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz ugovora nastaju.
VI. Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 086912 18 Rev od 25. marta 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. aprila 2019. godine a apelacija je podnesena 10. maja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1)Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
27. Ustavni sud, prije svega, naglašava da se u konkretnom slučaju radi o postupku vezanom za pitanje stjecanje prava vlasništva na nekretninama. Prema tome, član 6. stav 1. Evropske konvencije je u konkretnom slučaju primjenjiv.
28. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presude redovnih sudova tvrdeći da su redovni sudovi, donoseći te presude, proizvoljno primijenili materijalno pravo, te pogrešno utvrdili činjenice. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava i da li su činjenice pogrešno utvrđene.
30. Dovodeći u kontekst citirane zakonske propise sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelantovim navodima, jasno i argumentirano obrazložili zašto je trebalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev pozivajući se pri tome na odredbe citiranih zakona i Naloga supervizora za Brčko Distrikt a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da iz relevantnih zakonskih odredaba koje su važile u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora, čiji su predmet bile precizirane nekretnine, kako su to i obrazložili redovni sudovi, proizlazi da je radna organizacija mogla kupiti nekretnine od drugog pravnog lica ili građanina, ali da na njima nije mogla steći pravo vlasništva, jer je pravo vlasništva moglo biti samo u građanskoj svojini, odnosno svojini fizičkih lica ili u društvenoj (kasnije državnoj) svojini. Dakle, time što je radna organizacija kupila nekretnine one nisu postajale njeno vlasništvo, već društveno (državno), a radna organizacija je imala prava korištenja, raspolaganja i upravljanja. Kako je apelantov prednik bio radna organizacija, to apelant, kako su i obrazložili redovni sudovi, nije ni mogao steći pravo vlasništva na preciziranim nekretninama, niti je na njega pravo vlasništva u konkretnom slučaju moglo biti preneseno, jer nije ni postojalo. S obzirom na navedeno jasno je da je pravo vlasništva na preciziranim nekretninama donošenjem Zakona o upisu stvarnih prava na nekretninama u vlasništvu Brčko Distrikta BiH postalo vlasništvo drugotuženog, odnosno državno vlasništvo, a da su brisana sva prava upravljanja, korištenja i raspolaganja koja je na njima imao apelant. Zbog svega navedenog, te kako iz stanja spisa proizlazi da su utvrđene sve relevantne činjenice za donošenje odluka u konkretnom slučaju i kako apelant svojim navodima nije doveo u pitanje zaključke redovnih sudova, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani.
31. Pri tome, u vezi sa apelantovim navodima da je većim dijelom bio u privatnom vlasništvu, odnosno u vlasništvu dioničara prije donošenja navedenih odluka supervizora i da se one zbog toga na apelanta ne mogu primijeniti, Ustavni sud podsjeća da su redovni sudovi dali argumentirano obrazloženje i o tom pitanju, ističući da dioničari nisu mogli steći pravo vlasništva na nekretninama, već samo pravo upravljanja s obzirom na to da se radi o nekretninama u društvenom/državnom vlasništvu, a ne u apelantovom vlasništvu. Ustavni sud smatra da su navedena obrazloženja u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.
32. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, dakle, iz stanja spisa proizlazi da precizirane nekretnine nisu ni bile predmet privatizacije, niti je apelant bio upisan u zemljišne knjige kao vlasnik precizirane nekretnine zbog čega se na konkretan slučaj ne može primijeniti praksa Ustavnog suda iz npr. predmeta broj AP 2157/08 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 2157/08 od 30. maja 2009. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenom predmetu, u kojem je jedan od apelanata-drugoapelant bio Trgovina «Borac» Travnik d.d. Travnik, Ustavni sud je usvojio apelaciju i utvrdio povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U navedenoj odluci, u tački 49, Ustavni sud je zaključio da je Vrhovni sud pri donošenju svoje odluke „arbitrarno protumačio relevantne zakonske odredbe i da je propustio da uzme u obzir relevantne odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima. Članom 20. ovog zakona reguliran je pravni osnov stjecanja prava vlasništva, a kada je u pitanju stjecanje prava vlasništva na osnovu pravnog posla, kao što je to slučaj sa apelantima, onda je vlasništvo stečeno upisom u zemljišne knjige, kako je to i propisano članom 33. navedenog zakona. Naime, drugoapelant je prije zaključenja kupoprodajnog ugovora sa apelantima bio upisan u zemljišne knjige kao vlasnik spornog poslovnog prostora, što znači da je u tom njegovom pravu bila koncentrirana sva pravna vlast koja može postojati na jednoj stvari i koja mu je dala ovlaštenja da raspolaže tom stvari.“ Pri tome Ustavni sud skreće pažnju i na svoju odluku i u predmetu broj AP 1164/10 od 10. jula 2010. godine (također dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojem je prvotuženi bio „Borac“ d.d. Travnik i u kojem je apelantovu apelaciju odbacio kao prima facie neosnovanu s obzirom na to da je utvrđeno da ni apelant, niti prvotuženi, a ni trećetuženi nisu bili upisani u zemljišne knjige kao vlasnici poslovnog prostora koji je bio predmet tog postupka i za koji je, između ostalog, traženo da se utvrdi da je vlasništvo tužitelja u tom predmetu. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava.
Pravo na imovinu
34. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno i pravo na imovinu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava veže za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenim činjenicama koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke pri čemu nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje. S bzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
35. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo ili pogrešno utvrdili činjenice kada su zaključili da apelant nije mogao steći pravo vlasništva na preciziranim nekretninama, jer ni njegov prednik njihovom kupovinom nije stekao to pravo s obzirom na to da je kao radna organizacija mogao steći samo pravo korištenja, raspolaganja i upravljanja, a vlasništvo je bilo društveno, te jer su takve nekretnine nakon donošenja relevantnih propisa drugotuženog i supervizora postale državno vlasništvo do donošenja zakona o privatizaciji Brčko Distrikta pri čemu apelantovi dioničari nisu mogli steći pravo vlasništva na preciziranim nekretninama, već samo pravo upravljanja, jer ni apelant na njima nije bio vlasnik.
36. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za navode o proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenim činjenicama, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije proizvoljno primijenjeno, niti su činjenice pogrešno utvrđene.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević