Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2904/20 (M. C.)
Odluka donesena 27. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2904/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2904/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Mijo Cvitić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mijo Cvitić protiv Presude Kantonalnoga suda u Novome Travniku broj 128 0 K 024736 20 Kž od 1. lipnja 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Jajcu broj 128 0 K 024736 18 K od 28. studenoga 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Mijo Cvitić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Jajca, kojega zastupa Hajrudin Pokvić, odvjetnik iz Bugojna, podnio je 9. kolovoza 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Novome Travniku (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 128 0 K 024736 20 Kž od 1. lipnja 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Jajcu broj 128 0 K 024736 18 K od 28. studenoga 2019. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, apelant je oglašen krivim radi izvršenja teškoga kaznenoga djela protiv sigurnosti javnoga prometa iz čl. 336. st. 3. u svezi sa čl. 332. st. 3. Kaznenoga zakona FBiH, pa mu je za počinjeno djelo izrečena uvjetna osuda, na način da mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istodobno određeno da se tako utvrđena kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine od dana pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je apelantu na teret stavljeno da je upravljajući motornim vozilom marke Ford kritičnoga dana u kritično vrijeme povrijedio odredbu čl. 49. st. 4. Zakona o sigurnosti prometa na cestama kao blanketnu normu. Kantonalni je sud istakao da je navedenom odredbom propisano da vozač koji ulazi vozilom na put koji je prometnim znakom označen kao put s prvenstvom prolaza, dužan je propustiti sva vozila koja se kreću tim putem. Kantonalni je sud istakao da je nesporno utvrđeno da je autobus marke Mercedes se kretao iz pravca Jajca regionalnim putem, a apelant se kretao lokalnim putem Bistrica – Divičani, na kojemu je bio znak izričite naredbe „križanje c cestom s prvenstvom prolaza“. Kantonalni je sud istakao da se, dakle, apelant kretao lokalnom cestom, dok se drugi sudionik u prometu kretao regionalnom cestom sa pravom prvenstva prolaza, te da je apelant bio u obvezi da propusti sva vozila koja se kreću regionalnom cestom, i da se nakon toga sa lokalnoga puta uključi na cestu s prvenstvom prolaza. Kantonalni je sud istakao da stoga, suprotno prizivnim navodima apelanta o utvrđenom činjeničnom stanju, brzina kojom su se kretali sudionici ove prometne nezgode nije od odlučnoga značaja, niti je ona uzrok nastanka prometne nezgode, nego je uzrok nastanka činjenica da je apelant upravljajući motornim vozilom oduzeo prvenstvo prolaza drugom sudioniku u prometu. Kantonalni je sud istakao da se ovakav zaključak suda temelji na nalazu vještaka prometne struke (S.M.), s tim da valja istaknuti i da je drugi vještak (D.S.), kojega je obrana angažirala, u svojemu nalazu u zaključku također naveo da je osobni automobil apelanta uključivanjem sa lokalne ceste na regionalnu cestu oduzeo pravo prvenstva vozaču autobusa. Kantonalni je sud istakao da ni prizivni navodi u odnosu na odluku o kaznenopravnoj sankciji nije utemeljen, iz razloga što je apelantu izrečena uvjetna osuda, čime su u dovoljnoj mjeri došle do izražaja sve olakotne okolnosti se stječu na strani apelanta i čime se ista sankcija ne pokazuje kao prestroga.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, smatrajući da „sud nije sa jednakom pažnjom ispitivao činjenice i dokaze koje idu u korist apelantu i činjenice koje ga terete“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević