Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1974/19 (S. L.)

Odluka donesena 27. 11. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pretpostavka nevinosti
  • In dubio pro reo
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1974/19

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1974/19, rješavajući apelaciju Stefana Lukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Stefana Lukića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 003650 18 Kž od 26. februara 2019. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 003650 16 K od 19. aprila 2018. godine

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Stefan Lukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Goran Nešković, advokat iz Doboja, podnio je 3. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 003650 18 Kž od 26. februara 2019. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 003650 16 K od 19. aprila 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, u periodu od 22. juna do 13. oktobra 2020. godine od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republičko tužilaštvo) i Okružnog javnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Republičko tužilaštvo i Tužilaštvo su u periodu od 1. jula do 23. oktobra 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Okružnog suda broj 13 0 K 003650 16 K od 19. aprila 2018. godine apelant je proglašen krivim zato što je počinio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 410. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem KZRS) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i tri mjeseca. Na osnovu člana 61. st. 1, 2, i 3. KZRS apelantu je izrečena mjera bezbjednosti zabrane upravljanja motornim vozilom B kategorije u trajanju od dvije godine, dok su B. M. i R. P. (srodnici oštećene M. D.), na osnovu člana 108. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), sa imovinskopravnim zahtjevom upućene na parnicu.

6. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je proveden obiman dokazni postupak (detaljno navedeno na 3. stranici presude), te da je sve provedene dokaze cijenio kako svaki pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi, a sve u smislu člana 295. stav 2. ZKPRS. Okružni sud je istakao šta je propisano odredbom člana 51. stav 1. tačka 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: ZOBS), te je naveo da, prema ocjeni tog suda, provedeni dokazi daju dovoljno osnova za zaključak da se apelant nije pridržavao citirane zakonske odredbe jer je upravljajući vozilom propustio da se zaustavi kada mu je bilo upaljeno crveno svjetlo – zabrana prolaza na uređaju za davanje svjetlosnih znakova i prošao vozilom kroz crveno svjetlo u raskrsnici, što je za posljedicu imalo kontakt s drugim vozilom, te „udar“ u oštećenu M. D., koja se kao pješak nalazila na trotoaru i koja je preminula uslijed zadobijenih povreda.

7. Okružni sud je naveo da je prema nalazu i mišljenju stručnog tima vještaka Fakulteta za saobraćaj i komunikacije Sarajevo (u daljnjem tekstu: tim vještaka Fakulteta) saobraćajna nezgoda nastala usljed apelantovog propusta – nepreduzimanja usporenja u prilazu raskrsnici i neopreznog ulaska u raskrsnicu u uslovima kada je najvjerovatnije imao zabranu prema semaforskom regulisanju tokova u raskrsnici. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da nije imao razloga da ne povjeruje stručnom timu vještaka Fakulteta, pa je na osnovu tog nalaza izveo zaključak o apelantovoj krivičnoj odgovornosti za prouzrokovanje saobraćajne nezgode. Okružni sud je naveo da je do istog zaključka o apelantovoj krivici došao i na osnovu iskaza svjedoka J. Đ., M. V., M. B. i N. Š. koji su se nalazili u drugom vozilu (koje je učestvovalo u saobraćajnoj nesreći) i svjedoka S. B., koja se nalazila neposredno pored oštećene M. D. i bila očevidac saobraćajne nezgode, a kojim svjedocima je sud poklonio vjeru. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je analizirajući sadržaj iskaza svjedoka J. Đ., M. V., M. B. i N. Š. izveo zaključak da ti svjedoci najvjernije iskazuju način i dinamiku odvijanja saobraćajne nezgode, da su im iskazi u bitnim dijelovima saglasni i da ni u najmanjoj mjeri ne izazivaju sumnju u pogledu onoga što su iznosili, kako u pogledu saobraćajne situacije koja je prethodila saobraćajnoj nezgodi tako i u pogledu odigravanja nezgode i nastupanja posljedica. Okružni sud je naveo da je odbrana pokušavala diskreditovati vjerodostojnost iskaza svakog od tih svjedoka, ali da ni u jednom segmentu nije dovedena u pitanje njihova objektivnost prilikom svjedočenja. Osim toga, Okružni sud je naveo da i iskaz svjedoka S. B. govori u prilog činjenici da se vozač drugog vozila u potpunosti pridržavao saobraćajnih propisa, te da je odbrana osporavajući sadržaj iskaza svjedoka S. B. iskaz tendenciozno i nepravilno tumačila. Okružni sud je, dalje, naveo da prihvatajući kao vjerodostojne iskaze svjedoka J. Đ., M. V., M. B., N. Š. i S. B. nije prihvatio suprotne iskaze svjedoka Z. Š., S. K. i P. K. koji su svojim iskazima predstavili sasvim drugačiju verziju događaja, te, prema ocjeni tog suda, nisu vjerodostojni i kao takvi su neprihvatljivi s obzirom na to da su iskazali visok stepen pristrasnosti u korist odbrane. Osim toga, Okružni sud je naveo da je cijenio iskaz apelanta kao svjedoka i našao da, osim dijela u kojem navodi da je kritičnog dana pio pivo, da se osjećao sposobnim za upravljanje vozilom, da su semafori u raskrsnici radili, da poznaje saobraćajne propise i koji je za sud prihvatljiv, u svemu preostalom je neprihvatljiv s obzirom na rezultate analiziranih dokaza (vještačenje, iskazi svjedoka optužbe, materijalni dokazi optužbe i dr.).

8. Nadalje, Okružni sud je naveo da su tokom postupka kao dokazi odbrane izvršena dva saobraćajno-tehnička vještačenja i saslušani su vještaci M. V. i V. B. Okružni sud je istakao da je svim nalazima vještaka saobraćajne struke (uključujući i tim vještaka Fakulteta) zajednički zaključak da se tehničkim putem nije moglo utvrditi koji učesnik saobraćajne nezgode je ušao u raskrsnicu kada je za njegov smjer kretanja bilo uključeno crveno svjetlo. Okružni sud je naveo da je prvenstveno važno naglasiti da odlučne činjenice i okolnosti koje su poslužile za izvođenje zaključaka timu vještaka Fakulteta, a iz kojih se izvodi zaključak o apelantovoj krivičnoj odgovornosti, nisu u suprotnosti sa zaključcima iz nalaza i mišljenja vještaka M. V. i V. B. Naime, prema nalazima i mišljenima svih vještaka, a na osnovu raspoloživih dokaza, saobraćajno-tehničkim vještačenjem nije bilo moguće pouzdano i precizno utvrditi na koji način je u vrijeme saobraćajne nezgode bilo regulisano prvenstvo prolaza na raskrsnici, pa je sud tu odlučnu činjenicu utvrdio na osnovu drugih dokaza – iskaza svjedoka. Osim toga, Okružni sud je naveo da povećana brzina kretanja apelantovog vozila u momentu kontakta vozila nije bila direktno vezana za uzrok nastanka nezgode, uz napomenu da je prema vještačenju tima vještaka Fakulteta ukazano da je, između ostalog, do nezgode došlo i usljed propusta kod apelanta koja se sastoji u nepreduzimanju usporenja u prilazu raskrsnici, dok se vještak M. V. u tom pravcu nije deklarisao, već se isključivo bazirao na brzinu kretanja apelantovog vozila u momentu nezgode. U svakom slučaju, Okružni sud je naveo da je kao uzrok nezgode isključena nepropisna brzina kretanja apelantovog vozila, ali da je zato iz svih vještačenja proizašlo da je primarni i isključivi uzrok saobraćajne nezgode prolazak vozila u raskrsnici kada je imalo zabranu prolaska zbog upaljenog crvenog signala na semaforu. Kod takvog stanja stvari, Okružni sud je naveo da, iako se u činjeničnom opisu izreke optužbe, odnosno presude navode i drugi propusti: nepropisna brzina i vožnja u alkoholisanom stanju, kao uzrok nastanka nezgode isključivo je određen apelantov prolazak vozilom kroz crveno svjetlo u raskrsnici, pa samim tim svi prigovori u pogledu brzine kretanja apelantovog vozila nisu od značaja, pogotovo jer su brzine kretanja vozila apelanta i drugog učesnika u saobraćaju utvrđene od vještaka sa neznatnim razlikama. U tom smislu, Okružni sud je naveo da je tim vještaka Fakulteta za svoj zaključak o uzroku nezgode koristio podatke i činjenice iz dokaznog materijala u spisu, dok su vještaci M. V. i V. B. u svojim nalazima i mišljenjima polazili od ocjene rezultata dokaznog postupka od suda i u zavisnosti od toga su opredijelili svoj konačni zaključak u pogledu uzroka saobraćajne nezgode. Naime, prema nalazu i mišljenju vještaka M. V. i V. B., ukoliko bi sud utvrdio da je apelant prošao kada mu je na semaforu bio crveni signal, onda bi on bio odgovoran za saobraćajnu nezgodu, a u suprotnom bio bi odgovoran vozač drugog vozila. Što se tiče vještačenja vještaka V. B., Okružni sud je naveo da ni on nije mogao tehničkim putem utvrditi da li je i koje vozilo prošlo kroz crveno svjetlo, već je za svoj zaključak dao više varijanti zasnovanih na sadržaju iskaza saslušanih svjedoka. Međutim, Okružni sud je naveo da samo sud može vrednovati vjerodostojnost iskaza saslušanih svjedoka, te da je u konkretnom slučaju vještak V. B. analizirajući iskaze pojedinih svjedoka donosio nepouzdane zaključke o njihovoj istinitosti i prihvatljivosti, koristeći parcijalne dijelove iskaza, takoreći pojedine riječi svjedoka o uzročnosti saobraćajne nezgode, iako nije kvalifikovan da procjenjuje vjerodostojnost subjektivnih dokaza.

9. Osim toga, Okružni sud je naveo da je apelant krivično djelo učinio sa umišljajnim oblikom vinosti, i to s eventualnim umišljajem jer je bio svjestan da usljed njegovih radnji i postupaka u javnom saobraćaju može nastupiti zabranjena posljedica koja se sastoji u ugrožavanju javnog saobraćaja i pri tome izazivanju opasnosti po život ljudi, pa je on na tu posljedicu pristao, dok je u odnosu na težu posljedicu smrt oštećene postupao sa svjesnim nehatom. Naime, Okružni sud je naveo da iz apelantovog iskaza proizlazi da on poznaje saobraćajne propise, da živi u Doboju (gdje se dogodila saobraćajna nezgoda) i da mu je dobro poznata predmetna raskrsnica, ali da je i pored toga grubo prekršio saobraćajne propise (član 51. stav 1. tačka 1. ZOBS-a) kada je „uletio“ u veoma frekventnu raskrsnicu u centru grada dok je imao zabranjen prolaz zbog upaljenog crvenog svjetla na semaforu, iz čega jasno proizlazi da je apelant pristao na nastupanje posljedice osnovnog djela koje se sastoji u ugrožavanju saobraćaja i konkretnoj, neposrednoj, stvarnoj, bliskoj opasnosti po život ljudi. Istovremeno, Okružni sud je naveo da je apelant s takvim oblikom nepropisne vožnje bio svjestan da može doći do povrjeđivanja, odnosno smrti ljudi, iako on to nije želio i pogrešno je smatrao da takva posljedica neće nastupiti. Međutim, s obzirom na sam oblik nepropisne vožnje koju je apelant preduzeo i koja je bila veoma rizična, kao posljedica je nastupila smrt oštećene M. D., čime je u odnosu na težu posljedicu apelant postupao sa svjesnim nehatom.

10. Imajući u vidu izneseno, Okružni sud je naveo da su se u apelantovim radnjama ostvarila sva obilježja krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 410. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZRS jer je nesumnjivo utvrđeno postojanje nepropisne vožnje u vidu grubog kršenja saobraćajnih propisa vožnjom kroz crveno svjetlo, kada je imao izričitu zabranu prolaza i ulaska u raskrsnicu, a koja je u uzročnoj vezi s nastalom posljedicom.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 13 0 K 003650 18 Kž od 26. februara 2019. godine odbijene su žalbe Tužilaštva i apelanta i potvrđena je prvostepena presuda.

12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da apelant u žalbi ističe da je na osnovu pogrešne ocjene dokaza prvostepeni sud izveo pogrešan zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Međutim, Vrhovni sud je naveo da su činjenična utvrđenja prvostepene presude potpuna i pravilna, zasnovana na brojnim dokazima izvedenim na glavnom pretresu, koji su ocijenjeni na način koji propisuje odredba člana 295. stav 2. ZKPRS. Vrhovni sud je naveo da su u obrazloženju prvostepene presude iscrpno pobrojani svi dokazi koji su provedeni na glavnom pretresu, te da je detaljno navedeno na kojim dokazima je presuda zasnovana, a svi dokazi su brižljivo i savjesno ocijenjeni kako pojedinačno tako i u vezi s drugim dokazima, data su obrazloženja i razlozi zbog kojih su ti dokazi prihvaćeni, a istovremeno su analizirani i ocijenjeni i dokazi odbrane u pogledu odlučnih činjenica. Vrhovni sud je naveo da takvo obrazloženje ne ostavlja utisak proizvoljnosti, zbog čega se ne može prihvatiti tvrdnja iz žalbe da prvostepeni sud nije s jednakom pažnjom ispitao i utvrdio kako činjenice koje terete apelanta tako i one koje mu idu u korist. Takvim pristupom ocjeni izvedenih dokaza izveden je i konačan, a prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilan zaključak da je apelant počinio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 410. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZRS.

13. Naime, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud analizirao sadržaj iskaza svjedoka J. Đ., M. V., M. B. i N.Š. (koji su se nalazili u drugom vozilu), doveo ih u vezu s iskazom svjedoka S. B. (koja je bila u društvu sa oštećenom M. D.), pa je pravilno ocijenio njihove iskaze kao vjerodostojne jer su u odlučnim i bitnim činjenicama saglasni, a o tome je dao detaljno i valjano obrazloženje koje u cijelosti prihvata i taj sud. Vrhovni sud je, dalje, istakao da je prvostepeni sud analizirao sadržaj nalaza saobraćajnih vještačenja tima vještaka Fakulteta, vještaka M. V. i V. B., pa je prihvatio vještačenje tima vještaka Fakulteta koje je doveo u vezu s iskazima svjedoka J. Đ., M. V., M. B., N. Š. i S. B., te dao valjane razloge zbog čega je prihvatio to vještačenje i iskaze navedenih svjedoka, a zbog čega nije prihvatio iskaze svjedoka Z. Š. i S. K., te apelantov iskaz dat u svojstvu svjedoka.

14. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud analizirao i saobraćajno-tehnička vještačenja vještaka M. V. i V. B., te je pravilno utvrdio da odlučne činjenice i okolnosti koje su poslužile za izvođenje zaključaka timu vještaka Fakulteta nisu u suprotnosti sa zaključcima iz nalaza i mišljenja vještaka M. V. i V. B. jer ta dva vještaka polaze od ocjene rezultata dokaznog postupka od suda i u zavisnosti od toga opredjeljuju svoj konačni zaključak u pogledu uzroka saobraćajne nezgode. Prema vještačenju tima vještaka Fakulteta, apelant je najvjerovatnije prošao kroz crveno svjetlo u raskrsnici, međutim, prvostepena presuda svoje utvrđenje da je saobraćajna nezgoda posljedica kršenja propisa od apelanta ne zasniva samo na ovom vještačenju već i na subjektivnim dokazima, i to iskazima svjedoka J. Đ., M. V., M. B., N. Š. i S. B.

15. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud u pogledu oblika apelantove vinosti dao valjano obrazloženje jasno definišući apelantov psihički odnos prema osnovnom djelu, pravilno ga određujući kao eventualni umišljaj, jer je apelant bio svjestan da ulaskom u raskrsnicu protivno izričite zabrane saobraćajno-svjetlosne signalizacije u vidu crvenog svjetla na semaforu, što predstavlja grubo kršenje saobraćajnih propisa, može ugroziti javni saobraćaj i dovesti u opasnost život ljudi, pa kada i pored toga preduzima tu radnju u saobraćaju, on pristaje na nastupanje takve posljedice, odnosno pristaje da takva njegova radnja može ugroziti javni saobraćaj i dovesti u opasnost živote ljudi. Teža posljedica konkretne saobraćajne nezgode – smrt jednog lica je obuhvaćena njegovim nehatom (svjesni nehat) jer je olako držao da do takve, teže posljedice neće doći.

16. Slijedom iznesenog, Vrhovni sud je naveo da smatra da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjen krivični zakon i da su apelantove radnje pravilno kvalifikovane kao krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 410. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZRS, odnosno da je pravilno utvrđeno da je apelant prekršio odredbu člana 51. stav 1. tačka 1. ZOBS-a i da je taj apelantov propust u uzročno-posljedičnoj vezi s nastankom saobraćajne nezgode, a u vezi s tim i s nastalom posljedicom – smrt jednog lica. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

17. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

18. Apelant navodi da sudovi nisu ispravno cijenili dokaze i da su zbog pogrešne ocjene dokaza pogrešno zaključili da je on prilikom ulaska u raskrsnicu prošao kroz crveno svjetlo na semaforu. U vezi s tim, apelant smatra da su sudovi neosnovano poklonili vjeru svjedocima J. Đ., „M. Đ.“, M. V. i N. Š. koji su bili u vozilu koje je takođe bilo učesnik saobraćajne nesreće, te svjedoku S. B. koja je bila prijateljica oštećene M. D. Nasuprot tome, apelant smatra da sudovi neosnovano nisu poklonili vjeru iskazu vještaka V. B. Apelant, dalje, smatra da nije jasno utvrđeno kojom brzinom je vozio kada je ušao u raskrsnicu, odnosno da su kontradiktorni iskazi vještaka po tom pitanju, te da sud nije dao razloge zbog čega nije prihvatio brzinu koju je utvrdio vještak M. V., a koja je išla u apelantovu korist. Apelant smatra da je trebao biti oslobođen primjenom instituta in dubio pro reo, te navodi da je sud pogrešno zaključio da je apelant djelo učinio s eventualnim umišljajem i da je pogrešno primijenio odredbu člana 410. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZRS. Osim toga, apelant navodi da drugostepeni sud nije dao pravilne razloge zbog čega je odbio apelantovu žalbu. b)Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je istakao da su apelacioni navodi neosnovani jer su i prvostepeni i drugostepeni sud donijeli pravilne i zakonite presude, kojima nisu povrijeđena apelantova prava, kao i da je savjesno i u mjeri u kojoj mu to nalaže ZKPRS cijenio sve žalbene navode i o njima dao sasvim jasne odgovore. Iz navedenih razloga Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. Okružni sud je, prije svega, naveo da je apelant propustio podnijeti zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv pravosnažne presude, zbog čega taj sud smatra da apelant nije iskoristio sve djelotvorne pravne lijekove prije podnošenja apelacije. Okružni sud je, dalje, naveo da apelant u apelaciji ponavlja sve argumente koje je iznosio u redovnom postupku, a koji se u suštini odnose na osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je Vrhovni sud u svojoj presudi razmatrao te prigovore i nije ih prihvatio, za šta je dao uvjerljivo obrazloženje. Slijedom iznesenog, Okružni sud je naveo da nisu povrijeđena apelantova prava, te je predložio da se apelacija odbije ili odbaci.

21. Tužilaštvo je navelo da se apelacijom osporavaju činjenična utvrđenja redovnih sudova, iako uloga Ustavnog suda nije da vrši provjeru utvrđenog činjeničnog stanja. Takođe, Tužilaštvo je navelo da pobijane presude sadrže razloge o odlučnim činjenicama i da su zasnovane na provedenim dokazima, zbog čega je neosnovan apelacioni navod da su dokazi pogrešno ocijenjeni. Na osnovu iznesenog, Tužilaštvo je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Republičko tužilaštvo je navelo da u osporenim odlukama nema ništa što ukazuje da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo ili pogrešno utvrdili činjenično stanje, a odluke su zasnovane na slobodnoj ocjeni dokaza, zbog čega je navelo da smatra da u postupku nisu povrijeđena apelantova prava.

V.Relevantni propisi

23. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) u relevantnom dijelu glasi:

Ugrožavanje javnog saobraćaja Član 410.

(1) Učesnik u saobraćaju na putevima koji se ne pridržava saobraćajnih propisa i time tako ugrozi javni saobraćaj da dovede u opasnost život ljudi ili imovinu većeg obima, pa usljed toga kod drugoga nastupi teška tjelesna povreda ili imovinska šteta preko 3.000 KM, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

(...)

(3) Ako je usljed djela iz st. 1. ili 2. ovog člana nastupila smrt jednog ili više lica, učinilac će se kazniti za djelo iz stava 1. zatvorom od dvije do dvanaest godina, a za djelo iz stava 2. zatvorom od jedne do osam godina.

24. Zakon o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 6/06, 75/06 – ispravka, 44/07, 84/09, 48/10, 18/13, 8/17, 89/17 i 9/18)

25. U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 6/06, 75/06 – ispravka, 44/07, 84/09, 48/10 i 18/13) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 51.

(1) Na raskrsnici i na drugom mjestu na kome je saobraćaj reguliran uređajima za davanje svjetlosnih saobraćajnih znakova za učesnike u saobraćaju, svjetlosni saobraćajni znakovi imaju sljedeća značenja:

1) crveno svjetlo - zabrana prolaza;

(...)

26. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:

Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo Član 3.

(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.

Slobodna ocjena dokaza Član 15.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.

Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 13 0 K 003650 18 Kž od 26. februara 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. marta 2019. godine, a apelacija je podnesena 3. maja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] 2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

34. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.

35. Apelant smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, te da su izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni. Takođe, apelant smatra da je povrijeđeno načelo in dubio pro reo.

36. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

37. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).

38. Ustavni sud, takođe, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 295. stav 2. ZKPRS). Pri tome, prema članu 15. ZKPRS, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

39. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, te proizvoljnu ocjenu dokaza, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao u žalbi na prvostepenu presudu, o čemu se drugostepeni sud dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnio. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Okružnog suda slijedi na kojim dokazima je taj sud zasnovao svoju odluku, i to prije svega na nalazu i mišljenju tima vještaka Fakulteta, koji dokaz je doveo u vezu s iskazima svjedoka J. Đ., M. V., M. B., N. Š. i S. B., a koje je ocijenio kao vjerodostojne i saglasne u odlučnim činjenicama. Nadalje, iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da Okružni sud nije prihvatio iskaze svjedoka odbrane Z. Š., S. K. i P. K. jer ih je ocijenio kao pristrasne i suprotne drugim provedenim dokazima. U vezi s nalazom i mišljenjem vještaka M. V. i V. B., Ustavni sud smatra da je Okružni sud naveo da se nalazi ovih vještaka u ključnim dijelovima slažu s nalazima tima vještaka Fakulteta, ali da vještaci M. V. i V. B. svoj zaključak o uzroku nezgode baziraju na ocjeni rezultata dokaznog postupka od suda, za razliku od tima vještaka Fakulteta koji su za svoj zaključak koristili podatke i činjenice iz dokaznog materijala u spisu. Osim toga, Ustavni sud zapaža, a kako to proizlazi iz obrazloženja prvostepene presude, da je u odnosu na navode o brzini kretanja vozila kojim je upravljao apelant taj sud jasno ukazao da brzina kojom je vozio apelant nije od značaja za utvrđivanje njegove krivične odgovornosti. Takođe, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je apelant upravljajući vozilom grubo zanemario odredbe člana 51. stav 1. tačka 1. ZOBS-a budući da je ušao u raskrsnicu iako mu je bilo upaljeno crveno svjetlo na semaforu, usljed čega je nastupila smrt jednog lica, te da je apelant u odnosu na prouzrokovanu posljedicu postupao iz svjesnog nehata, odnosno da je olako držao da ona neće nastupiti ili da će je moći spriječit, dok je u odnosu na osnovno djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 410. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZRS postupao s eventualnim umišljajem jer je bio svjestan da ulaskom u raskrsnicu protivno izričite zabrane – crvenog svjetla na semaforu može ugroziti javni saobraćaj i dovesti u opasnost život ljudi. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud vrlo detaljno obrazložio svoj zaključak o stepenu apelantove krivice. Dalje, Ustavni sud zapaža da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Vrhovnog suda koji je zaključio da je prvostepeni sud cijenio svaki dokaz pojedinačno i sve dokaze zajedno, te da je nakon ocjene svih izvedenih dokaza, dovodeći ih u međusobnu vezu i u vezu s apelantovom odbranom, pravilno zaključio da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen, odnosno da su u apelantovim radnjama sadržana bitna obilježja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, te da nije osnovan prigovor povrede KZRS. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i za one koje nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, kao ni elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. S obzirom na to, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda iznesenih u tom pravcu, nije ponudio odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da su oni neosnovani.

40. U pogledu apelantovih tvrdnji da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza na osnovu kojih proizlazi da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. U vezi s navedenim načelom, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Takođe, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na Tužilaštvu, te da, prema načelu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret na način kako je navedeno u izreci prvostepene presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo jer iz osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje predmetnog krivičnog djela, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neosnovana.

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, kao i primjene materijalnog prava, te da nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1974/19 (S. L.) | Sudska praksa | Aktio