Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2983/20 ("Union auto" d.o.o. Banja Luka)

Odluka donesena 27. 11. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Troškovi i izdaci
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2983/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. studenog 2020. godine, u predmetu broj AP-2983/20, rješavajući apelaciju koju je podnio "Union auto" d.o.o. Banja Luka, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Union auto" d.o.o. Banja Luka protiv Rješenja Okružnoga suda u Banjaluci broj 71 0 P 268619 20 Gž 2 od 16. lipnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. "Union auto" d.o.o. Banja Luka (u daljnjemu tekstu: apelant), kojega zastupa Igor Sjerikov, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 15. kolovoza 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnoga suda u Banjaluci (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 268619 20 Gž 2 od 16. lipnja 2020. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnoga suda, odbijen je zahtjev apelanta za oslobađanje od plaćanja troškova parničnoga postupka, u predmetu po tužbi koja je dostavljena prvostupanjskome sudu 26. rujna 2017. godine i zavedena pod poslovni broj suda 71 0 P 268619 17 P.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni je sud istakao da je prema stanju predmetnoga spisa apelant podnio prijedlog za oslobađanje od obveze plaćanja sudske pristojbe na priziv od 19. veljače 2019. godine. Okružni je sud istakao da je odlučujući o prijedlogu apelanta prvostupanjski sud rješenjem od 7. ožujka 2019. godine isti odbio. Okružni je sud istakao da je drugostupanjski sud presudom od 12. studenoga 2019. godine odbio priziv apelanta i potvrdio rješenje prvostupanjskoga suda od 7. ožujka 2019. godine. Okružni je sud istakao da je apelant potom ponovno 19. prosinca 2019. godine prijedlogom tražio da se oslobodi sudske pristojbe, ističući da je točno da je Okružni sud već odlučivao o zahtjevu apelanta za oslobađanje od obveze plaćanja sudske pristojbe, ali da je odluka suda utemeljena na dokumentima koje nije dostavio, pa da smatra da ima pravo ponovno postaviti isti prijedlog. Okružni je sud istakao da je pobijanim rješenjem prvostupanjski sud odbio ponovni prijedlog apelanta za oslobađanje od obveze plaćanja sudske pristojbe. Okružni je sud istakao da u konkretnomu slučaju o prijedlogu apelanta za oslobađanje od obveze plaćanja sudske pristojbe pravomoćno je odlučeno rješenjem prvostupanjskoga suda 7. ožujka 2019. godine, te da kod činjenice da je apelant 19. prosinca 2019. godine ponovno podnio prvostupanjskome sudu isti prijedlog, nije bilo mjesta u smislu odredbe čl. 196. st. 2. Zakona o parničnom postupku, da se o tome prijedlogu odlučuje, te da je navedeni prijedlog prvostupanjski sud trebao odbaciti. Okružni je sud istakao da, bez obzira što je prvostupanjski sud ponovno odbio prijedlog apelanta od 19. prosinca 2019. godine za oslobađanje od obveze plaćanja sudske pristojbe, to nije bilo utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijanoga rješenja, s obzirom da odbijanje kao i odbacivanje prijedloga apelanta ima iste pravne posljedice, a to je da apelant nema pravo na sudsku zaštitu. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u biti, smatra da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivnopravne propise, smatrajući da „time što sudovi u Republici Srpskoj smatraju da pravna lica ne mogu da traže oslobađanje obveze plaćanja takse zapravo osporavaju pravo na pristup sudu pravnim licima čiji su računi blokirani i koji nisu u mogućnosti da plate taksu“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2983/20 ("Union auto" d.o.o. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio