Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2997/20 ("Maksmara" d.o.o. Banjaluka)
Odluka donesena 27. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2997/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. studenog 2020. godine, u predmetu broj AP-2997/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela "Maksmara" d.o.o. Banja Luka, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela "Maksmara" d.o.o. Banja Luka protiv Presude Okružnoga suda u Banjaluci broj 71 0 P 295397 20 Gž od 8. lipnja 2020. godine i Presude Osnovnoga suda u Banjaluci broj 71 0 P 295397 19 P 2 od 10. listopada 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. "Maksmara" d.o.o. Banjaluka (u daljnjemu tekstu: apelantica), koju zastupaju Branislav Kosić i Sanjin Kosić, odvjetnici iz Banjaluke, podnijela je 17. kolovoza 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnoga suda u Banjaluci (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 295397 20 Gž od 8. lipnja 2020. godine i Presude Osnovnoga suda u Banjaluci broj 71 0 P 295397 19 P 2 od 10. listopada 2019. godine
2. U predmetnomu postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnoga suda, obvezana je apelantica da tužitelja (N.M.) isplati na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom, na ime izgubljene zarade za određeno razdoblje određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom, na ime rente na temelju izgubljene zarade određeni iznos mjesečno počevši od 10. svibnja 2019. godine, sve dok za to postoje zakonski uvjeti, ili do drugačije odluke suda, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki dospjeli, a neisplaćeni iznos.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni je sud istakao da je prvostupanjski sud, između ostaloga, utvrdio da je tužitelj bio u radnome odnosu kod apelantice i da je 22. srpnja 2016. godine pretrpio povredu na radu, da je prilikom obavljanja poslova na gradilištu povrijedio oko prilikom varenja, kada su mu čestice od varenja upale u oko. Okružni je sud istakao da je nadalje utvrđeno da apelantica nije dokazala da postoji odgovornost tužitelja i njegov doprinos nastanku štete, da je vještak liječničke struke (S.C.) utvrdio procent umanjenja životne aktivnosti od 25%, da je prvostupanjski sud cijenio da je kod tužitelja procent umanjenja životne aktivnosti manji, te utvrdio da je pravična naknada za ovaj vid štete 2.000,00 KM u smislu odredbe čl. 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjemu tekstu: ZOO). Okružni je sud istakao da je, odlučujući o zahtjevu tužitelja za isplatu novčanoga iznosa na ime rente na temelju izgubljene zarade, prvostupanjski sud temeljem odredbe čl. 185. ZOO utvrdio određeni iznos i obvezao apelanticu da na ime rente plaća određeni mjesečni iznos. Okružni je sud istakao da je u konkretnomu slučaju utvrđeno da je šteta nastala kao posljedica opasne djelatnosti (rad na izgradnji građevinskoga objekta), te da za takvu štetu u smislu čl. 174. st. 1. ZOO odgovara onaj koji obavlja ili organizira određenu djelatnost u svoju korist. Okružni je sud istakao da se ove odgovornosti štetnik (tj. ovdje apelantica) može osloboditi ako bi dokazao da je šteta nastala isključivom radnjom oštećenoga (ovdje tužitelja) ili treće osobe, i to samo ako se radi o takvome ponašanju ovih osoba koje se nisu mogle predvidjeti niti su se posljedice mogle izbjeći ili otkloniti. Okružni je sud istakao da u ovoj pravnoj stvari navedeni uvjeti se nisu ostvarili jer je apelantica s obzirom na prirodu i način posla kojega je tužitelj obavljao u vrijeme štetnoga događaja, mogla predvidjeti mogućnost nastanka štetnoga događaja. Okružni je sud istakao da apelantica nije dokazala da je tužitelj samoinicijativno i bez naloga apelantice obavljao predmetni posao, tako da se ne mogu prihvatiti tvrdnje da je tužitelj isključivo odgovoran za posljedice nezgode na radu, odnosno da postoji njegov doprinos u konkretnomu slučaju. Okružni je sud istakao da iz dokaza koji su izvedeni pred prvostupanjskim sudom proistječe da apelantica nije tužitelju, a ni ostalim radnicima osigurala svu potrebnu zaštitnu opremu za obavljanje poslova na koje ih je kritičnoga dana raspodijelila. Okružni je sud istakao da je pravilna odluka prvostupanjskoga suda i u dijelu kojim je tužitelju dosuđena razlika naknade štete na ime izgubljenih plata, temeljem odredbe čl. 189. st. 3. ZOO.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, smatrajući da „apelantica ne može biti odgovorna za štetu koja je nastala isključivo radnjama tužitelja koji je samoinicijativno, bez radnog naloga, bez znanja i odobrenja apelantice kao poslodavca vršio poslove varenja i to bez zaštitnih naočala, što ne bi uradio nijedan radnik početnik sa minimumom znanja i radnoga iskustva“, te da su „bili ispunjeni zakonski uvjeti za potpuno oslobađanje apelantice od odgovornosti za predmetnu štetu“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tomu pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnoga suda, Ustavni sud, nasuprot apelantičinim navodima o tome da su bili ispunjeni zakonski uvjeti za potpuno oslobađanje apelantice od odgovornosti za predmetnu štetu, ne nalazi da su osporene odluke utemeljena na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZOO. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njezine tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević