Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-875/19 (Z.Ć., H. Ć. i E. K.)
Odluka donesena 22. 12. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građevinska dozvola
- Pristup sudu
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član I/2. Ustava BiH
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Pravo na pravnu sigurnost
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-875/19
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 875/19, rješavajući apelaciju Z. Ć. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. decembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Z. Ć., H. Ć. i E. K.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 015285 19 Uvp 2 od 22.
januara 2019. godine.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantima Z. Ć., H. Ć. i E. K. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati ukupan iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantima Z. Ć., H. Ć. i E. K. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Z. Ć., H. Ć. i E. K.
podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 015285 19 Uvp 2 od 22. januara 2019. godine u odnosu na pravo na pristup sudu kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i načelo vladavine prava iz člana I/2. Ustava BiH.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Z. Ć., H. Ć. i E. K. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Ismet Pelak, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 27. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 015285 19 Uvp 2 od 22. januara 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Kantonalnog suda, Ministarstva prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Općine Stari Grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općina) zatraženo je 15. septembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni i Kantonalni sud, Ministarstvo i Općina su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 21. septembra do 8. oktobra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Postupak donošenja rješenja o urbanističkoj saglasnosti
5. Rješenjem Službe za urbanizam, stambene i komunalne poslove Općine Stari Grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: Služba) broj 05/4-ĆN-364-297/98 od 15. jula 1998. godine izdata je urbanistička saglasnost Z. K. za izgradnju parking prostora u Ulici Sagrdžije-Bjelina čikma u Sarajevu, na zemljištu bliže opisanom u izreci navedenog rješenja (u daljnjem: tekstu: predmetni objekt). Navedenim rješenjem utvrđeni su urbanističko-tehnički uvjeti i obaveze Z. K. kao investitora radova (u pogledu obima i vrste radova određeni su radovi na osiguranju postojećih objekata, njihovih temelja, izgradnja potpornih zidova), precizirano je da je objekt privremenog karaktera s rokom trajanja do privođenja zemljišta krajnjoj namjeni i da se on ima ukloniti po isteku roka ili ranije na zahtjev organa uprave bez prava na naknadu. Također je konstatirano da se na osnovu tog rješenja ne mogu izvoditi nikakvi radovi te da je potrebno u roku od 12 mjeseci od dana prijema rješenja zatražiti odobrenje za građenje i da u protivnom rješenje prestaje da važi.
6. Apelanti su 10. septembra 2003. godine Službi podnijeli zahtjev za obnovu postupka izdavanja urbanističke saglasnosti od 15. jula 1998. godine i građevinske dozvole od 29. juna 2001. godine, pozivajući se na činjenicu da kao susjedi nisu bili uključeni u postupak njihovog donošenja. Služba je apelantima dostavila obavijest od 15. septembra 2003. godine u kojoj je navela da taj organ u toku postupka izdavanja urbanističke saglasnosti nije udovoljio zahtjevu apelanata, to jeste nije im priznao status stranke u postupku jer je cijenio da rješavanje stvari koja je predmet postupka nije od utjecaja na prava i interese imenovanih. Zaključkom Službe od 17. septembra 2003. odbačen je prijedlog za obnovu postupka okončanog rješenjima Službe od 15. jula 1998. godine i obnovu postupka okončanog rješenjem od 29. juna 2001. godine, koji su apelanti podnijeli 10. septembra 2003. godine. Apelanti su 24. septembra 2003. godine izjavili žalbu protiv navedenog zaključka Službe. Rješenjem Ministarstva od 28. aprila 2004. godine odbijena je žalba apelanata protiv zaključka od 17. septembra 2003. godine.
7. Presudom Kantonalnog suda broj U-478/04 od 11. januara 2006. godine uvažena je tužba apelanata protiv rješenja Ministarstva od 28. aprila 2004. godine, pobijano rješenje i prvostepeni zaključak su poništeni i predmet je vraćen Službi na ponovni postupak. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da prvostepeni organ prilikom odlučivanja u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti nije odlučio o zahtjevu apelanata za uključenje u predmetni postupak, da ih nije uključio u predmetni postupak, niti im je dostavio rješenje o urbanističkoj saglasnosti. Presudom je ukazano da prvostepeni organ povodom zahtjeva apelanata za obnovu postupka treba razdvojiti ta dva zahtjeva, i to na obnovu postupka izdavanja urbanističke saglasnosti od 15. jula 1998. godine i obnovu postupka izdavanja građevinske dozvole od 29. juna 2001. godine, nakon čega će odlučiti o zahtjevima uz utvrđenje činjenice da li je apelantima priznat status stranke.
8. Zaključkom Službe od 6. aprila 2006. godine priznato je svojstvo stranke apelantima u predmetu obnove postupka izdavanja urbanističke saglasnosti.
9. Zaključkom Službe od 6. aprila 2006. godine dozvoljena je obnova postupka izdavanja urbanističke saglasnosti. Rješenjem Ministarstva od 27. septembra 2006. godine (povodom žalbe Z. K.) poništen je zaključak Službe od 6. aprila 2006. godine i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. Ministarstvo je u rješenju navelo da je prvostepeni organ donio zaključak, a da nije utvrdio, shodno odredbi člana 253. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), da li su ispunjeni svi zakonski uvjeti za obnovu postupka, odnosno da li je zahtjev pravovremeno podnesen, da li ga je podnijelo ovlašteno lice i da li su okolnosti na kojima se zasniva učinjene vjerovatnim, te da li su izneseni dokazi i okolnosti takvi da mogu dovesti do drugačijeg rješenja.
10. Apelanti su protiv rješenja Ministarstva od 27. septembra 2006. godine tužbom pokrenuli upravni spor pred Kantonalnim sudom. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 003261 06 U od 24. marta 2010. godine tužba apelanata radi poništenja navedenog rješenja Ministarstva je odbijena. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je tuženo Ministarstvo pravilno postupilo kada je zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja poništilo prvostepeni zaključak od 6. aprila 2006. godine i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak u kojem apelanti kao i druga zainteresirana lica i stranke mogu učestvovati u postupku i imati mogućnost da štite svoja prava i interese, te se izjasniti o svim činjenicama bitnim za rješavanje konkretne upravne stvari, odnosno iznijeti razloge i primjedbe iz tužbe i ostale razloge.
11. Apelanti su 8. jula 2011. godine Službi podnijeli zahtjev za proglašavanje ništavim rješenja od 15. jula 1998. godine kojim je izdata urbanistička saglasnost.
Postupak izdavanja građevinske dozvole
12. Rješenjem Službe broj UP-I-05-23-2306/99-ĆN od 29. juna 2001. godine izdata je građevinska dozvola Z. K. za izgradnju predmetnog objekta, uz uvjete date u tač. II, III, IV, V, VI, VII i VIII tog rješenja. Tačkom III izreke rješenja je određeno da investitor može otpočeti s radovima tek nakon što rješenje postane izvršno, pridržavajući se u svemu građevinsko-tehničkih propisa za zaštitu prava susjeda i trećih lica.
13. Apelanti su zahtjevom od 31. marta 2006. godine tražili da se proglasi ništavim navedeno rješenje Službe od 29. juna 2001. godine kojim je izdata građevinska dozvola Z. K. Zaključkom Službe od 3. februara 2007. godine zahtjev apelanata je odbačen kao preuranjen (zato što je Služba donijela zaključak od 6. aprila 2006. godine kojim je dozvoljena obnova postupka izdavanja urbanističke saglasnosti, a koji nije okončan). Apelanti su protiv zaključka od 3. februara 2007. godine podnijeli žalbu, koja je rješenjem Ministarstva od 31. maja 2007. godine odbijena, pa su apelanti protiv tog rješenja 10. jula 2007. godine podnijeli tužbu Kantonalnom sudu. Odlučujući o tužbi apelanata Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 U 000751 07 U od 25. maja 2011. godine tužbu uvažio, osporeno rješenje tuženog Ministarstva i prvostepeni zaključak poništio i predmet vratio na ponovni postupak kako bi upravni organi odlučili o zahtjevu apelanata u smislu odredbi člana 264. i 265. ZUP-a.
14. U ponovnom postupku povodom izvršenja presude Kantonalnog suda od 25. maja 2011. godine Služba je zakazala usmenu raspravu 24. augusta 2011. godine kako bi apelantima shodno čl. 7, 8. i 133. ZUP-a omogućila da se očituju o konkretnoj pravnoj stvari i da im se omogući da zaštite svoja prava i pravne interese. Nakon što su saslušane sve stranke u postupku (uključujući i apelante), te izvršen uvid u dokumentaciju u spisu, Služba je donijela Rješenje broj UP-I-05-23- 2306/99-ĆN od 29. septembra 2011. godine kojim je odbijen zahtjev apelanata za proglašavanje ništavim rješenja Službe od 29. juna 2001. godine (kojim je Z. K. izdata građevinska dozvola). U obrazloženju rješenja je navedeno da su prilikom izdavanja građevinske dozvole ispoštovani svi uvjeti iz odredbi člana 144. tada važećeg Zakona o prostornom uređenju, te da razlozi koje su apelanti naveli nisu razlozi koji se navode kao razlozi za ništavost rješenja iz odredbe člana 264. ZUP-a. Apelanti su protiv navedenog rješenja uložili žalbu, povodom koje je Ministarstvo donijelo Rješenje broj 05-23-3239/11 od 24. februara 2012. godine kojim je žalbu odbilo kao neosnovanu.
15. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 015285 12 U od 18. februara 2015. godine odbijena je tužba apelanata podnesena 7. aprila 2012. godine za poništenje navedenog rješenja Ministarstva od 24. februara 2012. godine (stav I izreke). Stavom II izreke presude u dijelu tužbe koji se odnosi na proglašavanje ništavim rješenja od 29. septembra 2011. i 15. jula 1998. godine po zahtjevu apelanata od 8. jula 2011. godine tužba je odbačena.
16. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je odluku donio nakon održane javne i usmene rasprave u prisustvu apelanata i odsustvu uredno obaviještenog tuženog Ministarstva. Dalje je navedeno da su apelanti tužbom tražili da Kantonalni sud proglasi ništavim kako osporeni upravni akt tuženog organa od 24. februara 2012. godine, tako i akte prvostepenog organa čije se proglašavanje ništavim traži, rješenje Službe od 29. septembra 2011. godine, te meritorno odluči u konkretnoj upravnoj stvari i proglasi ništavim rješenja o urbanističkoj saglasnosti od 15. jula 1998. godine i rješenje o odobrenju za građenje od 29. juna 2001. godine shodno članu 264. tačka 5. ZUP-a.
17. Ispitujući pobijano rješenje Ministarstva od 24. februara 2012. godine, Kantonalni sud je najprije naveo da je tuženo Ministarstvo pravilno postupilo kada je utvrdilo da apelanti kao razloge za ništavost rješenja Službe od 29. juna 2001. godine nisu naveli razloge propisane članom 264. ZUP-a, zbog čega je žalbu apelanata odbio. Međutim, Kantonalni sud je također smatrao da apelanti, s obzirom na to da nisu učestvovali u postupku donošenja rješenja Službe od 29. juna 2001. godine (o izdavanju građevinske dozvole, čije proglašavanje ništavim traže), a koju činjenicu su i sami apelanti istakli u tužbi u konkretnom upravnom sporu, nisu ni legitimirani za podnošenje zahtjeva za proglašavanje ništavim navedenog rješenja. Kantonalni sud se pozvao na odredbe člana
264. ZUP-a i člana 265. ZUP-a (kojim je propisano da se rješenje na prijedlog stranke, kao i po službenoj dužnosti ili na prijedlog tužioca ili ombudsmana, može u svako doba proglasiti ništavim). Kantonalni sud je dalje naveo da bi stranka bila legitimirana za podnošenje konkretnog zahtjeva mora učestvovati u postupku donošenja rješenja čija se ništavost traži zahtjevom. Stoga je, kako je zaključeno, zahtjev apelanata trebao biti odbačen kao podnesen od neovlaštenih lica, bez daljnjeg utvrđivanja uvjeta za proglašavanje rješenja ništavim. Međutim, s obzirom na to da je zahtjev apelanata odbijen i prvostepenim rješenjem, kao i osporenim rješenjem, Kantonalni sud je smatrao da takvim odlukama nije povrijeđen zakon na štetu apelanata, pa je odlučio kao u izreci odluke. U pogledu dijela tužbe koji se odnosi na proglašavanje ništavim rješenja Službe od 29. septembra 2011. i 15. jula 1998. godine, odnosno po zahtjevu apelanata za proglašavanje ništavim od 8. jula 2011. godine, Kantonalni sud je utvrdio da o njemu ne može odlučivati jer nije nadležan za odlučivanje o zahtjevu za proglašavanje ništavim rješenja upravnih organa, te je stoga tužba u tom dijelu odbačena.
18. Apelanti su protiv presude Kantonalnog suda od 18. februara 2015. godine Vrhovnom sudu podnijeli zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku s prijedlogom da se pobijana presuda ukine ili preinači. Vrhovni sud se Rješenjem broj 09 0 U 0152855 Uvp od 13. decembra 2018. proglasio stvarno nenadležnim za postupanje u konkretnom predmetu i cio spis dostavio Kantonalnom sudu kao stvarno nadležnom sudu na daljnji postupak i odlučivanje. U obrazloženju rješenja je navedeno da budući da je rješenje Službe od 29. juna 2001. godine donijeto primjenom odredbi iz čl. 129. i 144. Zakona o prostornom uređenju („Službeni list SRBiH“ br. od 9/87 do 25/94), a koja materija, u skladu s odredbom iz člana III.4. tačka f) Ustava Federacije BiH, spada u nadležnost kantona, to je za odlučivanje o zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke nadležan kantonalni sud.
19. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 015285 19 Uvp 2 od 22. januara 2019. godine zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda broj 09 0 U015285 12 U od 18. februara 2015. godine je odbijen. U obrazloženju presude je navedeno da su apelanti u zahtjevu naveli da je prvostepeni sud zakazao raspravu koja je održana 18. februara 2015. godine, ali da je, donoseći pobijanu presudu, propustio da razmotri predložene dokaze u vezi s razlozima istaknutim u tužbi, te utvrdi činjenično stanje, čime je povrijedio odredbe iz članova 33. stav 3. i 34. Zakona o upravnim sporovima, te je pogrešnom primjenom odredbe iz člana 264. ZUP-a zaključio da apelanti nisu bili stranke u upravnom postupku, zbog čega je tužbu odbio.
20. Dalje je u obrazloženju navedeno da je Kantonalni sud na osnovu člana 45. Zakona o upravnim sporovima ispitao zakonitost pobijane presude u granicama zahtjeva i povrede propisa iz člana 41. stav 3. tog zakona, te je odlučio kao u izreci presude. Kantonalni sud je u provedenom postupku vanrednog preispitivanja utvrdio da donošenjem pobijane presude prvostepeni sud nije povrijedio kantonalni zakon ili drugi kantonalni propis, niti je došlo do povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od utjecaja na rješenje stvari, zbog čega je, prema ocjeni tog suda, zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke neosnovan. Kantonalni sud je primjenom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u izreci ove presude. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), i to u segmentu prava na pristup sudu i prava na suđenje u razumnom roku. Također smatraju da im je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i načelo vladavine prava iz člana I/2. Ustava BiH. Istakli su da su vlasnici i uživaoci nekretnina koje graniče sa susjednom parcelom na kojoj je investitoru Z. K. izdata urbanistička saglasnost i građevinska dozvola za izgradnju predmetnog objekta. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pristup sudu jer je u konačnici osporenom odlukom Kantonalnog suda odbijen njihov zahtjev za proglašavanje ništavim rješenja o izdavanju građevinske dozvole jer je pogrešno utvrđeno da apelanti nisu bili stranka u postupku. Također, odlukom Kantonalnog suda je odbačen zahtjev apelanata od 8. jula 2011. godine kojim su urgirali kod Službe postupanje po njihovim zahtjevima/prijedlozima za proglašavanje ništavim rješenja Službe od 15. jula 1998. godine i obnovu postupka. Smatraju da je Kantonalni sud, postupajući na navedeni način, povrijedio pravo apelanata na pristup sudu jer je proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo.
22. Budući da su u vrijeme donošenja spornih rješenja (o urbanističkoj saglasnosti i građevinskoj dozvoli) na snazi bili materijalni propisi (Zakon o prostornom uređenju SRBiH, Zakon o građevinskom zemljištu SRBiH, Regulacioni plan „Baščaršija“) prema kojim se sporna rješenja nisu mogla donijeti, prema mišljenju apelanata, rješenja su ništava shodno članu 264. tačka 5) ZUP-a. Time je, kako smatraju apelanti, povrijeđeno ustavno načelo vladavine prava. Pored toga, smatraju da nisu imali djelotvorne pravne lijekove (žalbu, tužbu u upravnom sporu, zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke) budući da su njihovi zahtjevi da se rješenje o građevinskoj dozvoli proglasi ništavim bili bezuspješni. Naveli su da su kao vlasnici susjednih nekretnina (kuće i okućnice) trebali biti uključeni u postupak izdavanja spornih rješenja kojima je dozvoljena izgradnja predmetnog objekta (parkinga), što je utjecalo na njihova prava na mirno uživanje imovine.
23. Apelanti, također, ističu da je u postupcima upravnog spora pred Kantonalnim sudom povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku jer je od dana podnošenja tužbe 10. jula 2007. godine do dana donošenja presude 25. maja 2011. godine proteklo tri godine, 10 mjeseci i 15 dana, a od podnošenja tužbe 7. aprila 2012. godine do donošenja presude od 18. februara 2015. godine proteklo je dvije godine, 10 mjeseci i 11 dana. Istakli su i da je postupak po zahtjevu od 16. aprila 2015. godine za vanredno preispitivanje sudske odluke trajao tri godine, devet mjeseci i 11 dana, uključujući postupak pred Vrhovnim sudom i u konačnici pred Kantonalnim sudom. Apelanti su predložili da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporenu presudu Kantonalnog suda od 22. januara 2019. godine i upravne akte prvostepenog organa od 15. jula 1998. i 29. juna 2001. godine kao protivne Ustavu BiH i Evropskoj konvenciji.
b) Odgovori na apelaciju
24. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je rješenje tog suda doneseno primjenom odredbi člana 41. st. 2. i 3. Zakona o upravnim sporovima, prema kojim se zahtjev za vanredno preispitivanje može podnijeti Vrhovnom sudu zbog povrede federalnog zakona ili drugog federalnog propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od utjecaja na rješenje stvari putem Kantonalnog suda, a Kantonalnom sudu zbog povrede kantonalnog zakona ili drugih kantonalnih propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od utjecaja na rješenje stvari. Kako su pravila postupka uvijek propisana federalnim zakonom ili drugim federalnim propisom, to je kriterij za ocjenu nadležnosti suda kojem se može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje, povreda materijalnog zakona, odnosno drugog propisa zbog kojeg se pobija pravomoćna odluka kantonalnog suda nezavisno od povrede pravila postupka. Kako je rješenje od 29. juna 2001. godine donijeto primjenom odredbi iz čl. 129. i 144. Zakona o prostornom uređenju, koja materija, u skladu s odredbom iz člana III.4. tačka f) Ustava Federacije BiH, spada u nadležnost kantona, to je za odlučivanje o zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke nadležan kantonalni sud.
25. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u postupku upravnog spora i postupku vanrednog preispitivanja odluke tog suda nije došlo do povrede ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
26. Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da u postupku pred tim upravnim organom nisu povrijeđena prava apelanata na koja su se pozvali u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
27. Služba je u odgovoru na apelaciju iscrpno navela hronologiju predmetnog postupka. Pored ostalog, istakla je da joj je aktom Ministarstva od 25. februara 2019. godine dostavljen zahtjev/prijedlog za nadležno postupanje kojim su apelanti tražili obnovu postupaka okončanih rješenjima od 15. jula 1998. godine (o urbanističkoj saglasnosti) i 29. juna 2001. godine (o građevinskoj dozvoli) navodeći činjenicu da kao susjedi nisu bili uključeni u postupke njihovog izdavanja. Također je istaknuto da će taj organ, nakon što izvrši rekonstrukciju spisa, postupiti po zahtjevu apelanata za proglašenje ništavim rješenja od 15. jula 1998. godine (kojim je izdata urbanistička suglasnost).
V.Relevantni propisi
28. U Zakonu o prostornom uređenju – prečišćeni tekst („Službeni list SRBiH“ br. 9/87, 23/88, 24/89, 10/90, 14/90 – ispravka, 15/90 i 14/91 i „Službeni list RBiH“ broj 25/94) relevantne odredbe glase:
Član 124. stav (1) tačka g) Urbanistička saglasnost sadrži:
g) eventualne obaveze u odnosu na susjede i prava drugih lica.
Član 135. stav (1) U postupku izdavanja urbanističke saglasnosti primjenjuje se Zakon o opštem upravnom postupku, ukoliko odredbama ovog zakona nije drukčije utvrđeno.
Član 150. st. (1) i (3) Odobrenje za građenje izdaje opštinski organ uprave nadležan za poslove građenja.
Jedan primjerak odobrenja dostavlja se nadležnom opštinskom inspektoru.
29. U Zakonu o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:
Član 7.
U postupku se mora utvrditi pravo stanje stvari i u tom cilju moraju se utvrditi sve činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
Član 8.
(1) Prije donošenja rješenja stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja.
(2) Rješenje se može donijeti bez prethodnog izjašnjenja stranke samo u slučajevima kad je to zakonom dopušteno.
Član 48.
Stranka je osoba po čijem je zahtjevu pokrenut postupak ili protiv koje se vodi postupak, ili koja radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo da učestvuje u postupku.
Član 133. stav 1.
(1) Prije donošenja rješenja imaju se utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su značajne za rješenje i strankama omogućiti da ostvare i zaštite svoja prava i pravne interese, o čemu se stara službena osoba koja vodi postupak.
2. Rješavanje o obnovi postupka Član 252. st. 1. i 2.
(1) Prijedlog za obnovu postupka stranka predaje ili šalje organu koji je o predmetu rješavao u prvom stupnju ili organu koji je donio rješenje kojim je postupak okončan.
(2) O prijedlogu za obnovu postupka rješava onaj organ koji je donio rješenje kojim je postupak okončan.
Član 253.
(1) Kad organ koji je nadležan za rješavanje o prijedlogu za obnovu primi prijedlog, dužan je da ispita da li je prijedlog pravovremen i izjavljen od ovlaštene osobe i da li je okolnost na kojoj se prijedlog temelji učinjena vjerovatnom.
(2) Ako uvjeti iz stava 1. ovog člana nisu ispunjeni, nadležni organ će svojim zaključkom odbaciti prijedlog.
(3) Ako su uvjeti iz stava 1. ovog člana ispunjeni, nadležni organ će ispitati da li su okolnosti, odnosno dokazi koji se iznose kao razlog za obnovu takvi da bi mogli dovesti do drugačijeg rješenja, pa ako utvrdi da nisu, odbit će prijedlog svojim rješenjem.
6. Oglašavanje rješenja ništavim Član 264.
Ništavim se oglašava rješenje:
1) koje je u upravnom postupku doneseno u stvari iz sudske nadležnosti ili u stvari o kojoj se uopće ne može rješavati u upravnom postupku;
2) koje bi svojim izvršenjem moglo prouzrokovati neko djelo kažnjivo po kaznenom zakonu;
3) čije izvršenje uopće nije moguće;
4) koje je donio organ bez prethodnog zahtjeva stranke (član 124.), a na koje rješenje stranka nije naknadno izričito ili prećutno pristala;
5) koje sadrži nepravilnost koja je po nekoj izričitoj zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti.
Član 265.
(1)Rješenje se može u svako doba oglasiti ništavim po službenoj dužnosti ili po prijedlogu stranke ili tužioca ili ombudsmena.
(2)Rješenje se može oglasiti ništavim u cijelosti ili djelimično.
(3)Rješenje oglašava ništavim organ koji ga je donio ili drugostepeni organ, a ako drugostepenog organa nema - odgovarajući organ iz stava 1. člana 261.
ovog zakona.
(4)Protiv rješenja kojim se neko rješenje oglašava ništavim ili se odbija prijedlog stranke ili tužioca, ili ombudsmena za oglašavanje rješenja ništavim dopuštena je žalba. Ako nema organa koji rješava o žalbi, protiv takvog rješenja može se neposredno pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda.
VI.Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 U 015285 19 Uvp 2 od 22. januara 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 4. februara 2019. godine, a apelacija je podnesena 27. februara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelanti pobijaju odluku Kantonalnog suda tvrdeći da je tom odlukom povrijeđeno njihovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu prava na pristup sudu i suđenja u razumnom roku, pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kao i načelo vladavine prava iz člana I/2. Ustava BiH. Pravo na pravično suđenje
35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
36. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
37. U konkretnom slučaju apelanti su pred organima uprave i redovnim sudom tražili proglašavanje ništavim rješenja o građevinskoj dozvoli i urbanističkoj saglasnosti kojim je dozvoljena izgradnja predmetnog objekta (parking prostora) na parceli koja graniči s nekretninama apelanata (kuća i okućnica), uz pridržavanje propisa za zaštitu prava susjeda, što pokreće pitanja koja se tiču imovinskih prava apelanata u vezi s nesmetanim korištenjem njihove imovine u odnosu na susjednu nekretninu, zbog čega Ustavni sud smatra da apelanti u ovom predmetu uživaju garancije iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5115/18 od 9. septembra 2020. godine, tačka 38, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustanisud.ba).
A)U odnosu na osporenu odluku
38. Apelanti kršenje prava na pristup sudu vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava kada je Kantonalni sud odbio dio tužbe koji se odnosio na zahtjeve za poništenje rješenja o građevinskoj dozvoli, a odbacio dio tužbe koji se odnosio na zahtjev apelanata da Kantonalni sud neposredno i meritorno odluči o ništavosti rješenja Službe od 29. septembra 2011. godine (kojim je odbijen zahtjev apelanata za proglašavanje ništavim rješenja kojim je izdata građevinska dozvola) i rješenja od 15. jula 1998. godine kojim je izdata urbanistička saglasnost. Apelanti zbog navedenog smatraju da im je uskraćeno pravo na pravično suđenje u segmentu pristupa sudu.
39. Ustavni sud podsjeća da prema stavu Evropskog suda član 6. stav 1. Evropske konvencije osigurava svakome pravo da pred sudom povede postupak u vezi sa svojim građanskim pravima i obavezama: na taj način ovaj član uključuje „pravo na sud“, od čega pravo pristupa, to jest pravo na pokretanje postupka u građanskim predmetima, predstavlja jedan aspekt (vidi Evropski sud, Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991, serija A, broj 209, str. 20, stav 59). Zatim, koncept „odluka“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije pretpostavlja konačno rješenje spora pred sudom, a to i jeste svrha „prava na sud“. Stoga, u situaciji kada je zakonom dozvoljena mogućnost izjavljivanja žalbe i takva žalba bude izjavljena sudu koji je nadležan da odluči o činjeničnim i pravnim pitanjima, svrha „prava na sud“ u vidu „odluke“ koja predstavlja konačno rješenje o pravu će postojati tek kada o izjavljenoj žalbi bude i odlučeno.
40. Ustavni sud zapaža da je predmetni upravni postupak, postupak upravnog spora i vanrednog preispitivanja sudske odluke, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, pokrenut zahtjevom apelanata od 31. marta 2006. godine kojim su pred Službom tražili da se proglasi ništavim rješenje Službe od 29. juna 2001. godine kojim je izdata građevinska dozvola Z. K. za izgradnju predmetnog objekta. U toku postupka apelanti su se u ponovnom postupku pred Službom na održanoj usmenoj raspravi 24. augusta 2011. godine, shodno čl. 7, 8. i 133. ZUP-a, očitovali o konkretnoj pravnoj stvari s ciljem zaštite svojih prava i pravnih interesa. Ustavni sud, također, zapaža da je Kantonalni sud u postupku upravnog spora, na prijedlog apelanata, održao javnu i usmenu raspravu na kojoj su učestvovali apelanti iznoseći svoje tvrdnje i argumente u pogledu tužbenog zahtjeva.
41. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud presudom donesenom u postupku upravnog spora, a protiv koje je odbijen zahtjev apelanata za vanredno preispitivanje, odbio kao neosnovanu tužbu apelanata za poništenje konačnog upravnog akta – rješenja Ministarstva od 24. februara 2012. godine kojim je odbijena žalba apelanata protiv rješenja Službe od 29. septembra 2011. godine (kojim je odbijen zahtjev apelanata za proglašavanje ništavim rješenja o građevinskoj dozvoli). U pogledu tog dijela odluke Kantonalnog suda Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud najprije utvrdio da je Ministarstvo pravilno odlučilo kada je utvrdilo da apelanti u zahtjevu za proglašavanje ništavim rješenja o građevinskoj dozvoli nisu naveli razloge propisane članom 264. ZUP-a i da je to rješenje u skladu s odredbama tada važećeg Zakona o prostornom uređenju, zbog čega je žalbu apelanata odbilo. Pored toga, Kantonalni sud je smatrao da je zahtjev apelanata trebao biti odbačen kao podnesen od neovlaštenih lica, bez daljnjeg utvrđivanja uvjeta za proglašavanje rješenja ništavim shodno čl. 264. i 265. ZUP-a budući da apelanti nisu učestvovali kao stranke u postupku donošenja rješenja, čije proglašavanje ništavim traže. Međutim, s obzirom na to da je zahtjev apelanata odbijen i prvostepenim rješenjem od 29. septembra 2011. godine, kao i osporenim rješenjem Ministarstva, Kantonalni sud je smatrao da takvim odlukama nije povrijeđen zakon na štetu apelanata, pa je u tom dijelu odbio tužbu apelanata. Imajući u vidu navedeno i u vezi s tim tvrdnje apelanata o povredi prava na pristup sudu Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku apelantima omogućeno da konkretni predmet iznesu pred sud, da neposredno na javnoj raspravi obrazlože svoje razloge i tvrdnje i da o tome Kantonalni sud, kao sud pune jurisdikcije, donese svoju odluku. Ustavni sud zapaža da su organi uprave meritorno ispitali zahtjev apelanata i utvrdili da nisu osnovani navodi o postojanju razloga za ništavost iz člana 264. ZUP-a, a takav zaključak upravnih organa Kantonalni sud je (pored stava da je tužba trebala biti odbačena) smatrao pravilnim i u tom dijelu je tužbu odbio. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju u kojem su apelanti imali pristup nadležnim organima uprave i nadležnom sudu, koji su ispitali zahtjev apelanata i dali obrazloženje za svoje odluke koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, nema povrede prava na pristup sudu kao jednog od aspekata prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1782/07 od 24. juna 2009. godine, tačka 42).
42. U pogledu dijela tužbe koji se odnosi na proglašavanje ništavim rješenja Službe od 29. septembra 2011. i 15. jula 1998. godine, odnosno po zahtjevu apelanata za proglašavanje ništavim od 8. jula 2011. godine, Kantonalni sud je utvrdio da o njemu ne može odlučivati jer nije nadležan za odlučivanje o zahtjevu za proglašavanje ništavim rješenja upravnih organa, te je stoga tužba u tom dijelu odbačena. U vezi s navedenim Ustavni sud zapaža da su apelanti u podnesenoj tužbi, kojom su pokrenuli upravni spor, zatražili da Kantonalni sud sam i neposredno meritorno odluči o ništavosti rješenja od 29. septembra 2011. godine (kojim je odbijen zahtjev za proglašavanje ništavim rješenja o građevinskoj dozvoli) i rješenja od 15. jula 1998. godine (o urbanističkoj saglasnosti). U pogledu zaključka Kantonalnog suda da nije nadležan za odlučivanje o zahtjevu za proglašavanje ništavim rješenja upravnih organa, Ustavni sud zapaža da je članom 265. stav 3. ZUP-a propisano da rješenje proglašava ništavim organ koji ga je donio ili drugostepeni organ. Također, stavom 4. člana 265. ZUP-a je propisano da je protiv rješenja kojim se neko rješenje proglašava ništavim ili se odbija prijedlog stranke (ili tužioca ili ombudsmena) za proglašavanje rješenja ništavim dopuštena žalba, a ako nema organa koji rješava o žalbi, protiv takvog rješenja može se neposredno pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda. U odnosu na rješenje Službe od 29. septembra 2011. godine Ustavni sud zapaža da su apelanti protiv tog rješenja podnijeli žalbu Ministarstvu koje je donijelo rješenje od 24. februara 2012. godine, koje je predmet konkretnog upravnog spora. U odnosu na rješenje Službe od 15. jula 1998. godine Ustavni sud zapaža da shodno navedenim odredbama člana 265. ZUP-a rješenje proglašava ništavim organ koji ga je donio ili drugostepeni organ, dok je stavom 4. istog člana propisano kada se može neposredno pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda, što u konkretnom predmetu nije slučaj, imajući u vidu navedene odredbe ZUP-a. Stoga, Ustavni sud smatra da zaključak Kantonalnog suda da u konkretnom slučaju nije nadležan da neposredno odlučuje o zahtjevu za proglašavanje ništavim navedenih rješenja nije proizvoljan, niti je time povrijeđeno pravo na pristup sudu zbog proizvoljne primjene procesnog zakona.
43. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom Kantonalnog suda nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu prava na pristup sudu.
B)Pravo na suđenje u „razumnom roku“
44. Ustavni sud zapaža da apelanti predmetni postupak osporavaju i u odnosu na dužinu trajanja postupaka upravnog spora pred Kantonalnim sudom i postupak povodom zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti i s tog aspekta. a)Relevantna načela
45. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
46. Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav
1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
47. Ustavni sud zapaža da su apelanti tužbu u prvom setu postupaka pred Kantonalnim sudom podnijeli 10. jula 2007. godine i da je do dana donošenja presude 25. maja 2011. godine proteklo tri godine i deset mjeseci. U ponovnom postupku upravnog spora pred Kantonalnim sudom od podnošenja tužbe 7. aprila 2012. godine do donošenja presude od 18. februara 2015. godine proteklo je dvije godine i deset mjeseci. Dakle, postupci upravnog spora u predmetnom postupku trajali su više od šest godina i osam mjeseci i to je relevantni period koji će Ustavni sud ispitati.
48. Što se tiče složenosti predmetnog postupka, Ustavni sud je mišljenja da se on može smatrati relativno složenim imajući u vidu pravna i činjenična pitanja koja su trebala biti riješena, kao i broj stranaka u postupku.
c) Analiza dužine trajanja postupka
49. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se u konkretnom slučaju radi o upravnom postupku, postupku upravnog spora i postupku za vanredno preispitivanje sudske odluke. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da su postupci pred upravnim organima u oba seta postupaka trajali u razumnim rokovima (nešto više od jedne godine ili kraće). Ustavni sud dalje zapaža da je prvi set postupaka pred Kantonalnim sudom trajao tri godine i deset mjeseci i da je Kantonalni sud u tom postupku tužbu apelanata uvažio, osporeno rješenje tuženog Ministarstva i prvostepeni zaključak poništio i predmet vratio na ponovni postupak kako bi upravni organi odlučili o zahtjevu apelanata u smislu odredbi čl. 264. i 265. ZUP-a. U ponovnom postupku Kantonalni sud je presudu donio u roku od gotovo tri godine. U odnosu na postupak za vanredno preispitivanje sudske odluke Ustavni sud zapaža da se dužina postupka pred Vrhovnim sudom, koji se proglasio nenadležnim, može staviti na teret apelantima jer su zahtjev podnijeli nenadležnom sudu. Ustavni sud, dalje, zapaža da je postupak za vanredno preispitivanje sudske odluke pred Kantonalni sudom kao nadležnim sudom proveden u kratkom roku od jednog mjeseca.
50. Ustavni sud zapaža da predmetni postupak karakterizira i poništavanje upravnih akata po tužbi od 10. jula 2007. godine, te vraćanje predmeta na ponovni upravni postupak, pa u vezi s tim Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci realiziraju svoja prava. Shodno tome, Ustavni sud naglašava da je za pravni sistem od krucijalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Cijeneći navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u prethodnim tačkama ove odluke u svjetlu relevantnih činjeničnih okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da dužina postupka sagledanog u cjelini, te cijeneći posebno dužinu dva seta upravnih sporova (prvi je trajao gotovo četiri, a drugi gotovo tri godine) ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri tome, teret odgovornosti za dužinu predmetnog postupka u pretežnom dijelu leži na Kantonalnom sudu.
51. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava apelanata na suđenje u „razumnom roku“ kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
52. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
53. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantima treba isplatiti ukupan iznos od 1.000,00 KM. Navedeni iznos apelantima je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Djelotvoran pravni lijek
54. U vezi s navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi s kojim pravima smatraju da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da su apelanti imali i koristili mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u upravnom postupku (pravo na žalbu, tužba u upravnom sporu, zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke). Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom apelanata u konkretnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu neosnovani. Ostali navodi
55. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelanti ove navode vežu za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava i pristup sudu, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. U odnosu na navode o povredi ustavnog načela vladavine prava iz člana I/2. Ustava BiH prema kojem „BiH je demokratska država koja funkcioniše u skladu sa zakonom“ Ustavni sud zapaža da apelanti smatraju da su rješenja kojima je dozvoljena gradnja predmetnog objekta ništava shodno članu 264. tačka 5) ZUP-a, zbog čega je zakon povrijeđen na njihovu štetu. Imajući u vidu obrazloženje Kantonalnog suda u osporenoj odluci, Ustavni sud zaključuje da konkretni predmet ne pokreće pitanja zaštićena navedenom odredbom Ustava BiH, te su i ovi navodi apelanata neosnovani.
VIII.Zaključak
56. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku koje je osigurano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni postupak koji je u dijelu postupaka upravnog spora pred Kantonalnim sudom trajao više od šest godina i osam mjeseci, što je utjecalo na ukupnu prekomjernu dužinu postupka.
57. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pristup sudu koje štiti član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije kada je osporenom odlukom odbijen zahtjev apelanata za proglašavanje rješenja ništavim jer nisu bili stranka u upravnom postupku.
58. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada apelanti kršenje tog prava vezuju za pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, te kada su apelanti imali mogućnost da koriste i kada su koristili zakonom propisane pravne lijekove.
59. Nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti ove navode vežu za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava i pristup sudu, a Ustavni sud je utvrdio da nema povrede prava apelanata koje štiti član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
60. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno načelo vladavine prava iz člana I/2. Ustava BiH kada je utvrđeno da konkretni predmet ne pokreće pitanja zakonitosti iz navedene odredbe Ustava BiH.
61. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
62. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević