Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2103/19 (CENTROTRANS-TRANSPORT ROBE d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 27. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Kamata
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Nenadležnost za odlučivanje
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2103/19
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2103/19, rješavajući apelaciju „Centrotrans-Transport robe“ d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka a), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Centrotrans-Tansport robe“ d.d. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 120740 18 Rev od 19.
februara 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 120740 16 Pž 2 od 14. februara 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 120740 09 Ps od 12. novembra 2015.
godine u odnosu na dio tužbenog zahtjeva o kojem je odlučeno ovim presudama, te zbog dužine trajanja postupka koji se trenutno nalazi na rješavanju pred Općinskim sudom u Sarajevo o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Centrotrans- Transport robe“ d.d. Sarajevo podnesena zbog navodne povrede člana 1. i člana 2. stav 1. tač. c), d) i e) Amandmana V, Odjeljak II - o ljudskim pravima Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i čl. 7. i 17.
Opće deklaracije o ljudskim pravima zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Centrotrans-Transport robe“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirsad Sipović, advokat iz Sarajeva, podnio je 15. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 120740 18 Rev od 19. februara 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 120740 16 Pž 2 od 14. februara 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 120740 09 Ps od 12. novembra 2015. godine (u odnosu na dio tužbenog zahtjeva o kojem je odlučeno ovim presudama). Također, apelant je predmetnom apelacijom osporio i dužinu trajanja predmetnog postupka, koji se trenutno, prema stanju spisa, nalazi pred Općinskim sudom u pogledu preostalog dijela tužbenog zahtjeva.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, opunomoćenika Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužena) i „Bora“ d.o.o. Banja Luka (umješač na strani tužene, u daljnjem tekstu: umješač) zatraženo je 8. i 9. septembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju. Podneskom od 16. septembra 2020. godine advokat Andrea Zubović-Devedžić (opunomoćenik tužene u postupku pred redovnim sudovima) je obavijestila Ustavni sud da nije ovlaštena da zastupa tuženu, sada Addiko Bank d.d. Sarajevo, u odnosu na apelaciju. Stoga je Ustavni sud 1. oktobra 2020. godine zatražio od Addiko Bank d.d. Sarajevo da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud, Addiko Bank d.d. Sarajevo i umješač su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 11. septembra do 5. oktobra 2020. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je 27. oktobra 2009. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tužene.
6. U toku postupka je umješač podnio zahtjev za miješanje na strani tužene. Odlučujući o zahtjevu, Općinski sud je utvrdio da je tužena umješaču u cijelosti ustupila svoje dospjelo potraživanje koje ima prema apelantu po osnovu Ugovora o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom broj 6037303437 od 1. augusta 2006. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor). Shodno navedenom, Općinski sud je ocijenio da umješač ima direktan pravni interes da se umiješa na strani tužene u smislu člana 370. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pa je na ročištu održanom 7. maja 2015. godine donio rješenje kojim dozvoljava miješanje umješača na strani tužene.
7. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Ps 120740 09 Ps od 12. novembra 2015. godine, u stavu 1. izreke, naloženo je tuženoj da apelantu na ime naknade štete po osnovu većeg obračuna i naplate kamata na mjesečne anuitete za realizirani dio kredita isplati iznos od 379.775,25 KM u roku od 30 dana. Presudom je u stavu 2. izreke odbijen u preostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženoj da u cijelosti realizira predmetni ugovor, i to tako što će preostali novčani iznos nerealiziranog kredita od 4.638.594,12 KM apelantu nastaviti sukcesivno plasirati na način opisan u izreci presude, dok se, s druge strane, apelant obavezuje da će nastaviti otplatu mjesečnih anuiteta kako preostalog neotplaćenog iznosa ranije realiziranog dijela odobrenog kredita, tako i naknadno plasiranog preostalog dijela kredita u određenom broju rata i sa kamatom opisanom u izreci. Također je odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo da se naloži tuženoj da apelantu isplati pričinjenu materijalnu štetu u iznosu od 13.328.882,34 KM, koja je nastala usljed djelomične realizacije odobrenog kredita, odnosno zbog obustave realizacije preostale 2/3 odobrenog kredita (sve precizirano u izreci), i to: 1. na ime izgubljene dobiti iznos od 8.000.000,00 KM, zbog onemogućavanja izgradnje garažno-poslovnog objekta u Sarajevu, uslijed čega je apelantu izostalo uvećanje njegove imovine u navedenom iznosu, 2. na ime izgubljene dobit u iznosu od 4.900.000,00 KM zbog onemogućavanja stavljanja u funkciju predmetnog garažno-poslovnog prostora i ostvarivanja dobiti po tom osnovu i 3. materijalnu štetu u iznosu od 49.107,09 KM (preko dosuđenog iznosa iz stava 1. izreke) zbog nezakonitog većeg obračunavanja i naplate kamata na mjesečne anuitete za realizirani dio kredita. Presudom je dalje odbijen i apelantov eventualni tužbeni zahtjev kojim je traženo da se raskine predmetni ugovor, pa slijedom navedenog da se naloži tuženoj da apelantu na ime pričinjene materijalne štete isplati iznos od 13.328.882,34 KM, i to: 1. na ime izgubljene dobiti iznos od 8.000.000,00 KM zbog onemogućavanja izgradnje garažno-poslovnog objekta u Sarajevu, uslijed čega je apelantu izostalo uvećanje njegove imovine u navedenom iznosu, 2. na ime izgubljene dobit u iznosu od 4.900.000,00 KM zbog onemogućavanja stavljanja u funkciju predmetnog garažno-poslovnog prostora i ostvarivanja dobiti po tom osnovu i 3. materijalnu štetu u iznosu od 49.107,09 KM (ostatak iznosa koji nije dosuđen kroz primarni tužbeni zahtjev) zbog nezakonitog većeg obračunavanja i naplate kamata na mjesečne anuitete za realizirani dio kredita. Također je odbijen i eventualni zahtjev da se naloži Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda da na osnovu ove presude izvrši brisanje založnog prava-hipoteke upisane u korist tužene na nekretninama upisanim u apelantovo vlasništvo, bliže opisanim u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), i da se utvrdi da je prestalo pravno djejstvo ranije izdatih solo-mjenica (precizno navedenih u izreci) do iznosa dospjelog potraživanja u korist tužene, kao sredstvo osiguranja vraćanja odobrenog dugoročnog kredita po predmetnom ugovoru za izgradnju garažno-poslovnog centra u Sarajevu, što je tužena dužna trpjeti. Također, presudom je u stavu 3. izreke obavezan apelant da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su apelant i tužena 1. augusta 2006. godine zaključili predmetni ugovor na osnovu kojeg je apelantu odobren dugoročni kredit u iznosu od 7.000.000.00 KM u svrhu izgradnje garažno-poslovnog centra u Sarajevu, te da je ugovoreni rok korištenja kredita bio do 1. augusta 2007. godine. Dalje je naveo da je nakon potpisivanja predmetnog ugovora potpisan i Aneks I predmetnog ugovora kojim je, kao i u predmetnom ugovoru, predviđena sukcesivna uplata na osnovu prezentiranih građevinskih situacija uz dopunu da je uplate moguće vršiti i na osnovu računa i/ili ugovora. Istaknuo je da je do isteka roka korištenja kredita (1. august 2007. godine) tužena apelantu sukcesivnim uplatama plasirala ukupan iznos od 2.361.405,88 KM, koji je apelant i utrošio. Dalje je istaknuo da je nakon toga tužena, pozivajući se na rok korištenja kredita i činjenicu da apelant nije osigurao građevinsku dozvolu koja je neophodna kao bi se realizirala svrha ugovora o kreditu, prestala sa plasmanom daljeg iznosa, smatrajući da ne postoji dalji osnov za plasiranje preostalog iznosa. Također je ukazao da je na osnovu predmetnog ugovora izvršen upis hipoteka u korist tužene na predmetnim nekretninama, te da su tuženoj predate i bjanko potpisane mjenice sa klauzulom, „bez protesta“ na način predviđen predmetnim ugovorom, a u predmetnom ugovoru su tačno propisani način i uvjeti korištenja navedenih instrumenata osiguranja kredita. Općinski sud je naveo da nije sporno da je tužitelj izdjejstvovao građevinsku dozvolu tek 16. jula 2008. godine (pravomoćna 15. septembra 2008 godine), a da je rok korištenja kredita bio do 1. augusta 2007. godine. Dalje je naveo da nije sporno da je apelant kasnio sa otplatama mjesečnih anuiteta kredita prema dinamici koja je bila ugovorena, te da apelant nije pristao na potpisivanje nuđenih aneksa II i III predmetnog ugovora.
9. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da apelant zasniva svoj tužbeni zahtjev tražeći naknadu štete na ime izgubljene dobiti zbog onemogućavanja izgradnje garažno-poslovnog objekta i zbog onemogućavanja njenog stavljanja u funkciju, smatrajući da mu je pričinjena materijalna šteta usljed djelimične realizacije odobrenog kredita, Općinski sud je zaključio da je u navedenom dijelu tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. S tim u vezi, obrazložio je da su odredbama predmetnog ugovora, kao i aneksom I, jasno bila definirana prava i obaveze ugovornih strane, te rokovi, dinamika i način vraćanja, korištenja i plasmana kredita, te da je, shodno tome, svrha odobrenog kredita bila finansiranje izgradnje garažno-poslovnog centra. Dalje je obrazložio da su članom 9. predmetnog ugovora jasno regulirane apelantove obaveze, gdje je, između ostalog, navedeno da je apelant obavezan da tokom pripremnih radova osigura pravosnažnu građevinsku dozvolu, što on nesporno nije učinio u roku korištenja kredita propisanom u članu 3. predmetnog govora (do 1. augusta 2007. godine). Po mišljenju Općinskog suda, navedenim su se stekli uvjeti za prestanak daljeg plasmana sredstava apelantu od tužene, imajući u vidu istek roka korištenja kredita, kao i odredbu člana 10. predmetnog ugovora u kojem je, između ostalog, navedeno da banka može otkazati kredit, proglasiti ga dospjelim i zahtijevati cjelokupno iskorišten kredit zajedno sa kamatama i drugim troškovima i prije dospijeća ako se ne udovoljava obavezama navedenim u članu 9. predmetnog ugovora. Dalje je ukazao da izmijenjena tačka j) člana 9. predmetnog ugovora nije ni na koji način utjecala na ostale obaveze predviđene članom 9, kako je to apelant smatrao, s obzirom na to da je jedina novina, odnosno razlika nastala u pogledu prezentiranja dokaza za sukcesivni plasman kredita uz napomenu da je i u Aneksu I izričito navedeno da ostale odredbe predmetnog ugovora ostaju nepromijenjene. Istaknuo je da apelant nije pristao na potpisivanje Aneksa II predmetnog ugovora, koji je predviđao mogućnost da se, nakon dobijanja pravomoćne građevinske dozvole, nastavi dalji plasman odobrenog kredita, čime je i onemogućio tuženu na dalji plasman kredita nakon isteka roka korištenja kredita. Dalje je ukazao da je i u članu 4. predmetnog ugovora bila predviđena mogućnost sporazumnog produženja roka važenja ugovora aneksom, što nikada nije učinjeno. Također je istaknuo da navedeno ide u prilog činjenici da je rok važenja predmetnog ugovora, odnosno rok korištenja kredita bio jasno definiran i obavezujući, te da, iako je postojala mogućnost, nikada nije izmijenjen. Shodno tome, kako je Općinski sud ocijenio da je tužena, vodeći se rokom korištenja kredita, kao i neispunjenjem preuzetih obaveza od apelanta, osnovano obustavila plasman daljih kreditnih sredstava apelantu, iz navedenog proizlazi da su sva potraživanja i obavezivanja tužene po tom osnovu u cijelosti neosnovana. Po mišljenju Općinskog suda, apelant neosnovano zasniva svoj tužbeni zahtjev tražeći obavezivanje tužene na dalji plasman kredita, kao i na naknadu štete, te tražeći raskid predmetnog ugovora koji je prestao obavezivati istekom roka korištenja kredita i u skladu sa članom 10. predmetnog ugovora.
10. Općinski sud je zaključio da su irelevantni za konkretnu pravnu stvar apelantovi navodi koji se odnose na zaključeni ugovor o finansiranju između tužene i Evropske investicione banke Luksemburg (u daljnjem tekstu: EIB), prema kojem je odobreno finansiranje projekta za koji je potpisan predmetni ugovor. S tim u vezi, obrazložio je da je apelant nedvosmisleno bio upoznat sa činjenicom da navedeno zaključivanje ugovora između EIB-a i tužene ni na koji način ne mijenja apelantovu pravnu poziciju u odnosu na tuženu, niti utječe na apelantove finansijske obaveze prema tuženoj, niti apelanta kao korisnika kredita stavlja u bilo kakav pravni ili finansijski odnos sa EIB-om. Kada je riječ o instrumentima osiguranja kredita, njihovom aktiviranju i valjanosti, Općinski sud je ocijenio da je i u pogledu instrumenta osiguranja apelantova obaveza bila jasno definirana predmetnim ugovorom, i to tako što su i apelant, kao i solidarni dužnici dobrovoljno pristali na predmetne instrumente osiguranja, kao i njihovo aktiviranje pod uvjetima predviđenim predmetnim ugovorom. Kako nije sporno da je apelant kasnio sa isplatama anuiteta, kao i da još uvijek nije vraćen cjelokupno plasirani iznos kredita, a imajući u vidu i obim odlučivanja parničnog suda i suda u izvršnom postupku, Općinski sud je zaključio da je u cijelosti neosnovan i dio tužbenog zahtjeva kojim se traži da se naloži Zemljišnoknjižnom uredu suda brisanje založnog prava - hipoteke. Općinski sud je naveo da, u pogledu pravnog djejstva izdatih mjenica, navodi suda izneseni u prethodnom stavu, važe i za ovaj instrument osiguranja uz napomenu da apelant nije ničim dokazao da je prestalo njihovo pravno djejstvo.
11. U pogledu obračuna kamata, odnosno sporne činjenice da li je tužena u skladu sa predmetnim ugovorom i Odlukom o kamatnim stopama obračunavala kako ugovorenu, tako i zateznu kamatu, Općinski sud je naveo relevantne odredbe predmetnog ugovora i Odluke o kamatnim stopama, te nalaz vještaka finansijske struke. Shodno navedenom, Općinski sud je utvrdio iznos štete koju je apelant pretrpio zbog pogrešnog i nezakonitog obračuna tužene kako ugovorene, tako i zakonske zatezne kamate na dospjele iznose anuiteta, imajući u vidu odredbe Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja i čl. 103, 105 i 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pa je i donesena odluka kao u stavu 1. izreke presude. Općinski sud je, također, ukazao da je ocijenio i sve ostale dokaze koji su izveli i apelant i tužena, ali da ih, odlučujući o spornim činjenicama, nije posebno obrazlagao našavši da su irelevantne za konkretnu pravnu stvari i da ne mogu utjecati na drugačiju odluku suda.
12. Apelant je podnio žalbu protiv presude Općinskog suda.
13. Kako Kantonalni sud nije donio odluku o apelantovoj žalbi, apelant je podnio apelaciju zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 4522/17 od 31. januara 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) usvojio apelantovu apelaciju, utvrdio povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog dužine trajanja postupka u predmetu pred Kantonalnim sudom broj 65 0 Ps 120740 16 Pž 2, naložio Vladi Kantona Sarajevo da apelantu isplati iznos od po 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, te naložio predsjedniku Kantonalnog suda da, u skladu sa ovom odlukom, odmah preduzme odgovarajuće mjere za okončanje postupka u predmetu broj 65 0 Ps 120740 16 Pž 2 u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
14. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 120740 16 Pž 2 od 14. februara 2018. godine djelomično su uvažene žalbe apelanta i tužene u dijelu prvostepene presude o dosuđenom iznosu naknade štete na ime više obračunatih zateznih kamata (dosuđeni iznosi 4.140,05 KM i 95.798,82 KM), te je u tom dijelu presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, dok su u preostalom dijelu odbijene žalbe apelanta i tužene i prvostepena presuda potvrđena. Presudom je, također, ukinuta odluka prvostepenog suda i u pogledu odluke o troškovima postupka.
15. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da odnos između tužene i EIB-a predstavlja pravni odnos koji je nezavisan od odnosa koji je apelant uspostavio sa tuženom zaključenjem predmetnog ugovora i Aneksa I, te da je za rješavanje konkretnog spora bitan ugovoreni pravni odnos stranaka. Nadalje, citirao je odredbu člana 1065. ZOO, te ukazao da je rok trajanja predmetnog ugovora ugovoren do 1. augusta 2007. godine (do kada su stranke bile u obligaciji kao pravnom odnosu), kada je prestalo njegovo pravno djejstvo u pogledu realizacije obaveza koje nisu dospjele do tog momenta. Kantonalni sud je naveo da pravilnim tumačenjem člana 9. predmetnog ugovora i Aneksa I, dovodeći ih u vezu sa ostalim odredbama predmetnog ugovora, proizlazi da pribavljanje pravosnažne građevinske dozvole nije bio uvjet za početak realizacije i sukcesivnog plasmana odobrenog kredita, ali da je to bio uvjet za potpunu realizaciju ugovora. Istaknuo je da je apelant građevinsku dozvolu pribavio trinaest mjeseci nakon isteka roka korištenja kredita, a time i nakon prestanka pravnog osnova za preostalu isplatu novčanog kreditnog iznosa. Slijedom navedenog, po mišljenju Kantonalnog suda, apelant neosnovano zahtijeva od tužene ispunjenje obaveze isplatom novčanih sredstava u određenom iznosu, te naknadu štete zbog neispunjavanja obaveze, odnosno neosnovano zahtijeva da se utvrdi da je predmetni ugovor raskinut i da mu iz tog osnova pripada pravo na naknadu štete. Na osnovu navedenog, suprotno navodima apelantove žalbe, Kantonalni sud je ocijenio da iz dokaza i na osnovu njih utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlazi da je dokazano da na strani tužene postoji građanskopravna odgovornost, odnosno nezakonitost postupanja u pogledu obustave isplate preostalog novčanog iznosa kredita.
16. Kantonalni sud je naveo da apelantovi navodi koji su se odnosili na sredstva osiguranja predmetnog ugovora nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost odluke prvostepenog suda o odbijanju tužbenog zahtjeva kojim se traži da se naloži Zemljišnoknjižnom uredu brisanje založnog prava - hipoteke i da se utvrdi da je prestalo pravno djejstvo ranije izdatih solo-mjenica do iznosa dospjelog potraživanja. Dalje je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio postojanje odgovornosti tužene u pogledu dijela tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete zbog pogrešnog obračuna ugovorenih kamata, pravilno ocjenjujući osnovanost zahtjeva dosuđujući apelantu naknadu štete u visini iznosa štete shodno odredbi člana 154. stav 1. ZOO. Međutim, po mišljenju Kantonalnog suda, odluka prvostepenog suda u pogledu visine dosuđenog iznosa štete na ime nepravilnog obračuna zakonske zatezne kamate pravilno se dovodi u pitanje navodima žalbe stranaka. S tim u vezi, obrazložio je da se osnovano u žalbi tužene navodi da je prvostepeni sud u tom dijelu prvostepene presude povrijedio odredbe člana 8. u vezi sa članom 123. ZPP. Dalje je obrazložio da, kako navedene propuste nije moguće otkloniti raspravom pred drugostepenim vijećem, žalba je uvažena i prvostepena presuda ukinuta u tom dijelu odluke prvostepenog suda da bi se u ponovnom postupku otklonili učinjeni propusti. Također, Kantonalni sud je, u skladu sa odredbom iz člana 396. stav 3. ZPP, ukinuo odluku suda o troškovima postupka, tako što će sud u tom dijelu u ponovnom postupku donijeti konačnu odluku.
17. Apelant je 19. aprila 2018. godine podnio reviziju protiv presude Kantonalnog suda, te nakon dostavljanja odgovora na reviziju Općinski sud je 1. oktobra 2018. godine spis predmeta dostavio Vrhovnom sudu na postupanje po reviziji.
18. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 120740 18 Rev od 19. februara 2019. godine odbijena je apelantova revizija, te je odbijen zahtjev tužene za naknadu troškova za sastavljanje odgovora na reviziju.
19. U obrazloženje presude Vrhovni sud je naveo da ne stoji povreda odredbe člana 8. ZPP, jer je drugostepeni sud u okviru kontrolne funkcije prihvatio da je prvostepeni sud ocijenio sve dokaze savjesno i brižljivo kako svaki dokaz posebno, tako i sve dokaze zajedno. Dalje je naveo da je drugostepeni sud ocijenio sve žalbene navode od odlučnog značaja i da je za svoju odluku dao odgovarajuće razloge. Vrhovni sud je ocijenio da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava odbili preostali dio glavnog tužbenog zahtjeva. S tim u vezi, obrazložio je da je tužena, rukovodeći se rokom korištenja kredita, kao i neispunjenjem preuzetih ugovornih obaveza od apelanta, osnovano obustavila plasman daljih kreditnih sredstava apelantu. Dalje je obrazložio da kod takvog stanja stvari predmetni ugovor se, shodno odredbi člana 10, smatra raskinutim danom otpremanja otkaznog pisma preporučenom poštom na adresu korisnika kredita. Po mišljenju Vrhovnog suda, pravo zahtijevati putem suda ispunjenje preostalog iznosa nerealiziranog kredita pripadalo bi apelantu samo da je u cijelosti ispunio svoje ugovorne obaveze (član 124. ZOO). Kako je utvrđeno da apelant nije u roku korištenja kredita do 1. augusta 2007. godine ispunio obavezu pribavljanja građevinske dozvole, istaknuo je da apelant nije aktivno legitimirana osoba za postavljeni zahtjev prema tuženoj. Polazeći od utvrđenja da je predmetni ugovor prestao postojati zbog navedenog apelantovog propusta, a ne tužene, Vrhovni sud je naveo da je bilo osnova da se odbije tužbeni zahtjev i za naknadu materijalne štete na ime izgubljene dobiti. S tim u vezi, obrazložio je da apelant ne može na vlastitoj povredi ugovorne obaveze graditi činjenični i pravni osnov za naknadu tražene materijalne štete, već je morao dokazati povredu ugovorne obaveze od tužene, što je propustio učiniti, a onda i konkretnu visinu izgubljene dobiti (član 126. ZPP).
20. Vrhovni sud je zaključio da je meritorno odlučivanje nižestepenih sudova u odnosu na eventualni zahtjev bilo pogrešno. S tim u vezi, obrazložio je da o eventualnom zahtjevu sud može odlučivati tek kada u cijelosti odbije glavni tužbeni zahtjev, a kad sud makar i djelomično usvoji glavni tužbeni zahtjev, onda nije ovlašten odlučivati o eventualnom zahtjevu. Po mišljenju Vrhovnog suda, kod takvog stanja stvari prvostepeni sud je u odnosu na eventualni zahtjev trebalo da deklaratornim rješenjem utvrdi da se smatra da taj zahtjev nije bio podnesen. Istaknuo je da povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ZPP, a to je bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude (član 209. ZPP). Kako na postojanje ove povrede odredaba parničnog postupka ne ukazuje apelantova revizija, Vrhovni sud je nije mogao uzeti u obzir. Polazeći od toga da nije bilo mjesta da se o eventualnom zahtjevu meritorno odlučuje od nižestepenih sudova, ni Vrhovni sud se nije mogao upustiti u ispitivanje zakonitosti presude o odbijanju eventualnog tužbenog zahtjeva.
21. U ponovnom postupku Općinski sud je pozvao apelanta da u određenom roku uredi tužbu, odnosno da tužbeni zahtjev predloži u skladu sa odlukom Kantonalnog suda i da označi tuženog prema podacima iz sudskog registra. Apelant je 21. juna 2019. godine dostavio uređenu tužbu, pa kako je sud utvrdio da podnesak nije dostavljen u dovoljnom broju primjeraka, pozvao je apelantovog zastupnika da dostavi primjerak i za umješača, koji je dostavio 18. septembra 2019. godine. Općinski sud je zakazao ročište za glavnu raspravu, koje još uvijek nije okončano i nije donesena nova odluka u dijelu tužbenog zahtjeva u kojem je ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen na ponovni postupak.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
22. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i opća zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, čl. I/2, II/2, II/5. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 7. i 17. Opće deklaracije o ljudskim pravima, člana 2. stav 3. tač. a), b) i c) i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, te člana 1. i člana 2. stav 1. tač. c), d) i e) Amandmana V - Odjeljak II-o ljudskim pravima Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.
23. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te u okolnosti da obrazloženje osporenih presuda ne sadrži zakonske elemente propisane odredbom člana 191. stav 4. ZPP. Apelant ukazuje da je Općinski sud povrijedio načelo slobodne ocjene dokaza na apelantovu štetu zbog toga što su se određeni provedeni dokazi međusobno dopunjavali ili isključivali, pa je Općinski sud propustio da ih dovede u međusobnu vezu i da ocijeni njihovu vjerodostojnost. Tvrdi da je prvostepeni sud samo nabrojao izvedene dokaze, a da nije naveo njihovu ocjenu i značaj za utvrđeno činjenično stanje. Smatra da je Općinski sud onemogućio apelanta da raspravljanjem pred sudom dokaže pravno relevantne činjenice kojim je dokazivao osnovanost tužbenog zahtjeva. Apelant je dalje naveo da je, zbog navedenog, prvostepeni sud propustio pravilno utvrditi činjenično stanje, te da je na osnovu toga proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Posebno ukazuje na odlučnu činjenicu da je finansijska sredstva kredita od sedam miliona maraka odobrio EIB, koja se realiziraju kao ekonomska pomoć državi kroz finansiranje važnih projekata, koji kredit se dodijelio apelantu posredstvom tužene kao komercijalne banke. Apelant se poziva na veći broj odluka Ustavnog suda.
24. Apelant ističe da predmetna parnica traje više od 10 godina i da još uvijek nije pravomoćno okončana. Također, tvrdi da mu je nakon donošenja drugostepene presude ponovo povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku, jer prvostepeni sud nije zakazao ni pripremnom ročište, ni glavnu raspravu u ponovnom postupku.
b)Odgovori na apelaciju
25. Vrhovni sud navodi da je donio zakonitu odluku i da su apelantovi navodi neosnovani.
26. Kantonalni sud navodi da je 16. marta 2016. godine zaprimio predmetni spis na postupak rješavanja o žalbi, pa da ne stoje apelantovi navodi o povredi razumnog roka za donošenje odluke o apelantovom zahtjevu. Smatra da u postupku donošenja osporene odluke nisu povrijeđena pravila Evropske konvencije i njenih protokola.
27. Općinski sud navodi tok predmetnog postupka.
28. Addiko Bank d.d. Sarajevo smatra apelacione navode neosnovanim, te da osporenim odlukama nije povrijeđen niti jedan član Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije i njenih protokola, te Opće deklaracije o ljudskim pravima i Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
29. Umješač smatra apelacione navode neosnovanim, te ističe da je u postupku pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno i procesno pravo.
V.Relevantni propisi
30. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se tekst Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 191. stav 4.
(4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se ti zahtjevi zasnivaju, dokaze i ocjenu dokaza, kao i propise na kojima je sud zasnovao presudu.
31. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list Socijalističke federativne republike Jugoslavije“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list Republike Bosne i Hercegovine“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljivan u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji glasi:
Član 1065.
Ugovorom o kreditu banka se obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vreme, za neku namenu ili bez utvrđene namene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vreme i na način kako je utvrđeno ugovorom.
VI.Dopustivost
32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Dopustivost u odnosu na navodnu povredu člana 1. i člana 2. stav 1. tač. c), d) i e) Amandmana V Odjeljak II- o ljudskim pravima Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i čl. 7. i 17. Opće deklaracije o ljudskim pravima
33. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na povredu člana 1. i člana 2. stav 1. tač. c), d) i
e) Amandmana V Odjeljak II-o ljudskim pravima Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i čl. 7. i 17. Opće deklaracije o ljudskim pravima Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda.
34. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
35. Član 18. stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;
36. Ustavni sud naglašava da je članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine propisano da Ustavni sud ima nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu. S obzirom na to da se apelant poziva na povredu odredaba člana 1. i člana 2. stav 1. tač. c), d) i e) Amandmana V Odjeljak II-o ljudskim pravima Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da ovaj sud nije nadležan za odlučivanje o navodnoj povredi odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, jer to nisu pitanja „koja su sadržana u ovom ustavu“, u smislu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da Opća deklaracija o ljudskim pravima nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine, ni u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini zbog čega Ustavni sud nije nadležan ni za odlučivanje o navodnoj povredi odredaba čl. 7. i 17. Opće deklaracije o ljudskim pravima. Osim toga, prava koja su garantirana čl. 7. i 17. Opće deklaracije o ljudskim pravima (nediskriminacija i pravo na imovinu) suštinski su garantirana i Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom i na njih se apelant pozvao, što će biti razmotreno prilikom razmatranja merituma apelacije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1245/18 od 17. decembra 2019. godine, stav 20, dostupna na www.ustavnisud.ba).
37. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je u ovom dijelu odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Dopustivost u odnosu na suđenje u razumnom roku
38. Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
39. U odnosu na apelantove navode kojima osporava dužinu trajanja predmetnog parničnog postupka, Ustavni sud zapaža da predmetni postupak još nije u cijelosti okončan. Naime, prema stanju iz spisa, predmetni parnični postupak je u dijelu tužbenog zahtjeva vraćen na ponovni postupak, te je u toku pred Općinskim sudom. S obzirom na navedeno, predmetna apelacija je, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, u ovom dijelu dopuštena u odnosu na pravo na donošenje odluke u „razumnom roku“ kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Dopustivost u odnosu na osporene odluke
40. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
41. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 120740 18 Rev od 19. februara 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 16. marta 2019. godine a apelacija je podnesena 15. maja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija dopustiva i u ovom dijelu. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
42. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija i u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
43. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i opća zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, čl. I/2, II/2, II/5. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, te član 2. stav 3. tač. a), b) i c) i član 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
Pravo na pravično suđenje
44. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
45. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
46. Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju postupak odnosi na ispunjenje predmetnog ugovora i naknadu štete iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
aU odnosu na osporene odluke
47. Apelant tvrdi da su u predmetnom postupku proizvoljno ocijenjeni dokazi, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, te da osporene presude ne sadrže obrazloženje koje zadovoljava standarde pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
48. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
49. Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očito proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05).
50. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud nalazi da je prvostepeni sud proveo dokazni postupak i utvrdio činjenično stanje, te na osnovu relevantnih odredaba materijalnog prava djelomično usvojio apelantov tužbeni zahtjev. Navedenu odluku prvostepenog suda je potvrdio Kantonalni sud u žalbenom postupku u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev i u dijelu kojim je dosuđena naknade štete po osnovu većeg obračuna i naplate ugovorene kamate, dok je prvostepena presuda ukinuta u dijelu koji se odnosi na dosuđenje naknade štete po osnovu većeg obračuna i naplate zakonske zatezne kamate i u tom dijelu predmet je vraćen na ponovni postupak. Protiv takve odluke Kantonalnog suda Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, na osnovu izvedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, na tri sudske instance bili jedinstveni u stavu da je tužena, vodeći se rokom korištenja kredita, kao i neispunjenjem preuzetih obaveza od apelanta, osnovano obustavila plasman daljih kreditnih sredstava apelantu, te da su sva potraživanja i obavezivanja tužene po tom osnovu u cijelosti neosnovana. Dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe ZOO sa odlučenjem redovnih sudova i obrazloženjem koje su u vezi sa tim dali, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelantovim navodima, detaljno analizirali sve dokaze koji su izvedeni u toku postupka i dali njihovu ocjenu koja se ne doima proizvoljnom, te da apelantu nije onemogućeno da raspravlja pred sudom. U pogledu apelacionih navoda o povredi prava na obrazloženu odluku, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama odgovorili na svaki apelantov navod koji je ocijenjen kao bitan i relevantan za odlučenje, te da su za svoje stavove dali valjane, jasne i logične razloge koji u svemu korespondiraju sa standardom obrazložene odluke iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne nalazi elemente koji bi ukazivali na arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih propisa na apelantovu štetu, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova u osporenim odlukama.
51. Pri tome, u pogledu apelantovog pozivanja na odluke Ustavnog suda koje je naveo u apelaciji, Ustavni sud ukazuje da je sve navedeno imao u vidu prilikom donošenja ove odluke, ali da smatra da to ni na koji način ne utječe na drugačiju odluku u apelantovom slučaju. c)U odnosu na dužinu trajanja postupka Relevantni principi
52. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
53. Osim navedenog, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoj pravosudni sistem na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).
Period koji se uzima u obzir
54. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut apelantovom tužbom 27. oktobra 2009. godine. Budući da postupak u predmetnoj pravnoj stvari još nije u potpunosti okončan, proizlazi da postupak u konkretnom slučaju traje 11 godina. Međutim, imajući u vidu Odluku Ustavnog suda broj AP 4522/17 od 31. januara 2018. godine, te podržavajući praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta – ocjene trajanja postupka nakon odluke Ustavnog suda – pokretali identična pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1497/08 od 8. decembra 2010. godine, stav 43, i AP 3658/16 od 23. aprila 2018. godine, stav 28, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud će razmotriti apelantove navode u vezi sa eventualnom povredom prava na donošenje odluke u razumnom roku u periodu od donošenja Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 4522/17 od 31. januara 2018. godine do donošenja ove odluke Ustavnog suda, a to je period od dvije godine i deset mjeseci. Analiza dužine trajanja postupka
55. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku u kojem je apelant podnio tužbu radi ispunjenja predmetnog ugovora i naknade štete. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, da je izveden veći broj dokaza, te da su vršena tri vještačenja (vještaci geodetske, građevinske i finansijske struke), Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o složenijem predmetu. U pogledu apelantovog ponašanja, Ustavni sud zapaža da apelant u ponovnom postupku nije dostavio u dovoljnom broju primjeraka podnesak kojim je uredio tužbu, što je u određenoj mjeri doprinijelo dužini trajanja postupka. Ustavni sud smatra postupak značajnim za apelanta, jer se radi o zahtjevu za ispunjenje ugovora o kreditu kojim je finansirana izgradnja garažno-poslovnog objekta.
56. Ustavni sud zapaža da je u citiranoj Odluci broj AP 4522/17 Ustavni sud zaključio da postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i naložio predsjedniku Kantonalnog suda da odmah preduzme odgovarajuće mjere za okončanje predmetnog postupka. Ustavni sud dalje zapaža da je Kantonalni sud donio odluku o žalbama u roku od 15 dana nakon usvajanja navedene odluke Ustavnog suda (14. februara 2018. godine), nakon čega je apelant podnio reviziju, te da je i postupak po reviziji okončan u relativno kratkom roku (četiri mjeseca od dana dostavljanja predmetnog spisa Vrhovnom sudu). Nadalje, Ustavni sud zapaža da je nakon donošenja odluke o reviziji (19. februara 2019. godine) predmetni spis dostavljen Općinskom sudu na postupanje i da Općinski sud još uvijek nije donio odluku. Ustavni sud zapaža da se Općinski sud nije izjasnio o navodima o trajanju postupka, ali da, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud još uvijek ne može ocijeniti period od jedne godine i devet mjeseci, koliko traje ponovni postupak, kao pretjerano dug. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom slučaju navedeni period u kojem nije okončan predmetni postupak još uvijek nije prešao granice „razumnog roka“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
57. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
58. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
59. Apelant navodi da je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje da je apelant u konkretnom slučaju koristio zakonom predviđeni pravni lijek, prvo žalbu protiv prvostepene presude, odnosno reviziju protiv drugostepene presude, a koje pravne lijekove su Kantonalni sud i Vrhovni sud, suprotno apelacionim navodima, razmotrili i zaključili da su neosnovani, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluke u apelantovu korist sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
Zabrana diskriminacije
60. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kojim je regulirana opća zabrana diskriminacije u vezi sa uživanjem svih prava određenih zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da, iako se apelant nije izričito izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da apelant, osim pozivanja na kršenje navedenih prava, nije ponudio bilo kakav argument i dokaz koji bi upućivali na to da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran, odnosno da je, u smislu standarda tog prava, drugačije tretiran u odnosu na druga lica u istoj situaciji bez razumnog opravdanja. Stoga, budući da apelant u apelaciji ne nudi relevantne argumente koji bi uputili na suprotan zaključak, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, kao i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
Pravo na imovinu
61. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacione tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istaknuo u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Ostali navodi
62. U vezi sa apelantovim pozivanjem na odredbe čl. I/2, II/2. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da navedene odredbe upućuju na princip vladavine prava i na poštivanje prava i sloboda iz Evropske konvencije i njenih protokola, te da, zapravo, ne uspostavljaju nikakva posebna prava koja već nisu ispitana u prethodnim tačkama ove odluke. U pogledu apelantovog ukazivanja na kršenje člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud podsjeća da je navedenim članom propisano da sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove, da im se vrati imovina koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava i da dobiju kompenzaciju za imovinu koja im ne može biti vraćena. Međutim, iz okolnosti konkretnog slučaja proizlazi da garancije prava na povratak izbjeglih i raseljenih lica nisu bile predmet konkretnog postupka, pa Ustavni sud smatra da je bespredmetno da ispituje ove apelantove navode.
63. Također, Ustavni sud zapaža da apelant ukazuju i na kršenje člana 2. stav 3. tač. a), b) i c) i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (kojima je garantirano pravo na djelotvoran pravni lijek i zabrana diskriminacije). S obzirom na to da su navedenim odredbama, suštinski, zagarantirana ista prava kao i odredbama člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 13. i 14. Evropske konvencije, koji su razmotreni u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da je bespredmetno da posebno ispituje apelantove navode o kršenju prava Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. VIII.Zaključak
64. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi u obrazloženju ovih odluka dali jasne, precizne i detaljne razloge za zaključak da je tužena, vodeći se rokom korištenja kredita, kao i neispunjenjem preuzetih obaveza od apelanta, osnovano obustavila plasman daljih kreditnih sredstava apelantu, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju još uvijek nema povrede prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u postupku koji u relevantnom periodu traje dvije godine i deset mjeseci u okviru kojeg su donesene dvije meritorne odluke, a koji je u toku pred Općinskim sudom.
65. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je apelant imao mogućnost da koristi i kada je koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku, koje su Kantonalni sud i Vrhovni sud razmotrili i zaključili da su neosnovani, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da pravni lijek nije rezultirao donošenjem odluka u apelantovu korist sama po sebi ne vodi kršenju ovog prava.
66. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i općom zabranom diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju budući da apelant nije ponudio nikakve argumente u prilog tvrdnji o svojoj navodnoj diskriminaciji.
67. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kad se navodi o povredi tog prava zasnivaju na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nema proizvoljnosti u tom pogledu.
68. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka a) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
69. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević