Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1813/20 (M.R.)

Odluka donesena 27. 11. 2020.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Pritvor
  • Mjera obezbjeđenja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1813/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP1813/20, rješavajući apelaciju M.R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.R. podnesena protiv rješenjā Općinskog suda u Orašju br. 25 0 K 051362 20 Kv 2 od 6.

aprila 2020. godine i 25 0 K 051362 20 Kpp 3. od 31. marta 2020.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M.R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, kojeg zastupa Dino Dabić, advokat iz Orašja, podnio je 22. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 25 0 K 051362 20 Kv 2 od 6. aprila 2020. godine i 25 0 K 051362 20 Kpp 3. od 31. marta 2020. godine. Uvodne napomene

2. Apelant je prethodno, 1. aprila 2020. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu BiH protiv rješenja Općinskog suda broj 25 0 K 051362 20 Kv od 25. marta 2020. godine kojim mu je određen pritvor u trajanju od mjesec dana, a koji po navedenom rješenju počinje teći 21. marta 2020. godine kao dana lišenja slobode.

3. Odlučujući o apelaciji, Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP- 1261/20 od 20. maja 2020. godine kojom je u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) apelacija odbijena, dok je u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije apelacija odbačena zbog toga što je preuranjena. Osporena rješenja

4. Odlučujući o prijedlogu apelantovog branioca za određivanje jemstva, sudija za prethodni postupak Općinskog suda je donio rješenje broj 25 0 K 051362 20 Kpp 2 od 31. marta 2020. godine kojim je prihvaćeno ponuđeno jemstvo, na način da se apelant koji se nalazi u pritvoru po rješenju istog suda broj 25 0 K 0521362 20 Kpp od 23. marta 2020. godine uz jemstvo od 20.000,00 KM ima pustiti na slobodu i to nakon što Ivo Knežević navedeni iznos uplati na depozit Općinskog suda, kao osiguranje da apelant do kraja krivičnog postupka neće pobjeći. Izrekom rješenja je također određeno da će se, ukoliko apelant pobjegne, rješenjem odrediti da iznos položenog jemstva predstavlja prihod Federacije BiH.

5. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno: da je pravosnažnim rješenjem broj 25 0 K 051362 20 Kpp od 23. marta 2020. godine apelantu određen pritvor na temelju člana 146. stav 1. točka a. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) zbog okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo Primanje dara ili drugih oblika koristi iz člana 380. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH); da je apelantov punomoćnik podneskom od 27. marta 2020. godine predložio da se apelantu umjesto pritvora odredi jemstvo koje bi pružio Ivo Knežević, vlasnik ugostiteljskog objekta koji ima dostupnu imovinsku vrijednost od 20.000,00 KM.

6. Tužilaštvo je istaklo da se protivi navedenom prijedlogu istakavši protuargumente na okolnost da krivično djelo za koje se apelant tereti nije beznačajno s aspekta zaštite zakonitog, savjesnog i pravilnog vršenja službene dužnosti, da se radi o djelu koje pripada koruptivnim krivičnim djelima, da jemstvo ne predstavlja dovoljnu garanciju za osiguranje apelantovog prisustva u postupku.

7. Nakon razmatranja prijedloga, Općinski sud je zaključio da je u konkretnom slučaju utemeljeno određivanje jemstva kao mjere osiguranja apelantovog prisustva tokom krivičnog postupka koji se vodi protiv njega. U vezi s tim je prije svega naveden sadržaj relevantne odredbe člana 141. ZKP FBiH kojom je propisano da se osumnjičenom kojem se treba ili mu je pritvor već određen samo zbog bojazni da bi mogao pobjeći, može ostaviti na slobodi ili se pustiti na slobodu ako on lično ili neko drugi za njega pruži jemstvo da do kraja postupka neće pobjeći a sam osumnjičeni obeća da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti svoje boravište. Jemstvo, u smislu odredbe člana 142. ZKP FBiH kako je dalje navedeno, uvijek glasi na novčani iznos koji se određuje s obzirom na težinu krivičnog djela, lične i porodične prilike i imovno stanje osobe koja daje jemstvo, uz dokaze o imovnom stanju, porijeklu imovine posjedu ili vlasništvu, s tim da se u slučaju bijega rješenjem određuje da je vrijednost dana kao jemstvo prihod Federacije BiH. Općinski sud je imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja ocijenio da je osnovan prijedlog za određivanje jemstva pri čemu je odredio da iznos od 20.000,00 KM isključuje sumnju da bi apelant do kraja krivičnog postupka mogao pobjeći. Pri tome je Općinski sud imao u vidu činjenicu da se radi o krivičnom djelu Primanje dara i drugih oblika koristi za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina, da navedeno krivično djelo pripada skupini koruptivnih krivičnih djela i da njegovo postojanje ne ovisi o visini vrijednosti mita te ga iznos od 20,00 EUR (odnosno 38,00 KM) ne čini beznačajnim. Osim toga, Općinski sud je imao u vidu apelantove lične i porodične prilike i imovno stanje Ive Kneževića koji je za apelanta pružio jemstvo. Također je podsjetio da se prilikom odlučivanja o jemstvu mora voditi računa da učinak jemstva bude proporcionalan, odnosno da iznos mora biti dovoljno visok da ne može uticati na ponašanje osumnjičenog/okrivljenog u pogledu nesmetanog odvijanja krivičnog postupka a s druge strane taj iznos ne smije ograničiti mogućnost prikupljanja jemčevine. Stoga je opasnost od apelantovog bjekstva procijenjena u svjetlu konkretnih okolnosti te je ocijenjeno da se iznosom od 20.000,00 KM postiže proporcionalan učinak odnosno sa na apelanta djeluje da ga odvrati od bijega a da istovremeno taj iznos nije prevelik da bi ga bilo nemoguće prikupiti, te da je navedeni iznos dovoljna garancija za osiguranje apelantovog prisustva u krivičnom postupku.

8. Vijeće Općinskog suda je rješenjem broj 25 0 K 051362 20 Kv 2 od 6. aprila 2020. godine usvojilo žalbu Tužilaštva i preinačilo prvostepeno rješenje u odluci o visini jemstva na način da se jemstvo prihvaća a apelant koji se nalazi u pritvoru po rješenju istog suda od 23. marta 2020. godine uz jemstvo od 30.000,00 KM ima pustiti na slobodu nakon što Ivo Knežević navedeni iznos uplati na depozit Općinskog suda, a sve to kao osiguranje da apelant do kraja krivičnog postupka neće pobjeći. U preostalom dijelu, rješenje je ostalo neizmijenjeno.

9. Nakon ocjene žalbenih razloga vijeće Općinskog suda je zaključio da je žalba osnovana te su u nastavku navedeni razlozi za takav stav. S tim u vezi je ponovljen sadržaj relevantnih odredbi čl. 141. i 142. ZKP FBiH nakon čega je vijeće Općinskog suda ocijenilo da je sudija za prethodni postupak pravilno zaključio da su ispunjeni uvjeti za prihvatanje jemstva ali da visina određenog jemstva od 20.000,00 KM ne daje dovoljnu garanciju za osiguranje apelantovog prisustva u krivičnom postupku. Vijeće naime smatra da obzirom na težinu krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret, njegove lične i porodične prilike i imovno stanje Ive Kneževića koji daje jemstvo za apelanta, iznos jemstva od 30.000,00 KM pruža dovoljne garancije da apelant do kraja krivičnog postupka neće biti nedostupan sudu. U tom pravcu su ponovljeni svi razlozi koje je sudija za prethodni postupak imao u vidu i koji su proistekli iz apelantovog iskaza na okolnost da živi u Derventi sa porodicom i majkom, ali isto tako su cijenejne činjenice na koje je Tužilašvo ukazivalo u postupku i ponovilo u žalbi uz dokaze MUP-a RS pribavljenih operativnim provjerama i to da apelant već duže vrijeme ne živi u porodičnoj kući u Derventi (prodao je) već na području R.Hrvatske u Slavonskom Brodu, te da je stoga znatno umanjen značaj i povjerenje u apelantovu izjavu da neće napuštati boravište u BiH.

10. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Vijeće Općinskog suda je zaključilo da jemstvo u iznosu od 20.000,00 KM nije dovoljno da utiče na apelantovo ponašanje i osigura neometano odvijanje krivičnog postupka, nego da naprotiv, obzirom na utvrđeno činjenično stanje a posebno činjenicu da je za predmetno krivično djelo zaprijećena minimalna kazna zatvora u trajanju od jedne godine, kao i okolnost pod kojima su počinjene radnje za koje se osnovano sumnjiči, jemstvo u iznosu od 30.000,00 KM priuža dovoljnu garanciju da apelant neće pobjeći i da se jemstvom može efikasno osigurati njegovo prisustvo u krivičnom postupku.

Apelacioni navodi

11. Apelant je ukazao da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz čl. II/3.b), d), e), f),

k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno prava iz čl. 3, 5, 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U opširnim apelacionim navodima su suštinski ponovljeni razlozi koji su prethodno istaknuti u apelaciji AP-1261/20 u vezi s rješenjem o određivanju pritvora.

12. U odnosu na osporena rješenja o jemstvu apelant je ukazao „da mu nije jasan mehanizam ukidanja rješenja o jemstvu“ ukoliko Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju evidentiranu pod brojem AP-1261/20, jer se time automatski ne uspostavlja neustavnost rješenja o jemstvu. Relevantni propisi

13. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) u relevantnom dijelu glasi:

Član 141.

Uslovi za određivanje jemstva Optuženi kojem se pritvor ima odrediti ili mu je pritvor već određen samo zbog straha da će pobjeći, može se ostaviti na slobodi, odnosno može se pustiti na slobodu ako on lično ili ko drugi za njega pruži jemstvo da do kraja krivičnog postupka neće pobjeći, a sam optuženi obeća da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti svoje boravište.

Član 142.

Sadržaj jemstva (1) Jemstvo uvijek glasi na novčani iznos koji se određuje, s obzirom na težinu krivičnog djela, lične i porodične prilike optuženog i imovinsko stanje lica koje daje jemstvo.

(2) Jemstvo se sastoji u polaganju gotovog novca, vrijednosnih papira, dragocjenosti ili drugih pokretnina veće vrijednosti koje se lako mogu unovčiti i čuvati ili u stavljanju hipoteke za iznos jemstva na nepokretna dobra lica koje daje jemstvo ili u ličnoj obavezi jednog ili više građana da će u slučaju bjekstva optuženog platiti utvrđeni iznos jemstva.

(3) Lice koje daje jemstvo mora da dostavi dokaze o svom imovinskom stanju, porijeklu imovine, vlasništvu i posjedu nad imovinom koja se daje kao jemstvo.

(4) Ako optuženi pobjegne, rješenjem će se odrediti da je vrijednost data kao jemstvo prihod budžeta Federacije.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Ustavni sud zapaža da je apelant u vezi s osporenim rješenjem o jemstvu suštinski ponovio navode koje je isticao u prethodno podnesenoj apelaciji AP-1261/20 o kojoj je Ustavni sud odlučio Odlukom o dopustivosti i meritumu (vidi, Uvodne napomene, tačka 3.) koja je dostupna na www.ustavnisud.ba.

17. U konkretnoj apelaciji apelant problematizira „mehanizam ukidanja rješenja o jemstvu“, pa će Ustavni sud će osporeno rješenje o jemstvu ispitati samo s procesno pravnog aspekta.

18. Ustavni sud podsjeća da jemstvo u krivičnom postupku služi kao garancija da osumnjičeni, odnosno optuženi neće pobjeći dok krivični postupak ne bude okončan. U konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenih rješenja, proizlazi da je apelantov punomoćnik podnio prijedlog za određivanje jemstva koje je od strane Općinskog suda koji je odlučivao u dvostepenom postupku, prihvaćeno nakon ocjene svih okolnosti konkretnog slučaja i izvedenih dokaza, te je osporenim rješenjem odlučeno da se apelant, koji se nalazi u pritvoru po rješenju istog suda broj 25 0 K 051 362 20 Kpp od 23. marta 2020. godine, pusti na slobodu uz jemstvo od 30.000,00 KM nakon što se navedeni iznos uplati na depozit Općinskog suda kao osiguranje da do kraja krivičnog postupka neće pobjeći.

19. Dovodeći navedeno u vezu sa okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud, podsjeća da je odredbom člana 141. ZKP FBiH propisano da se optuženi kojem se pritvor ima odrediti ili mu je pritvor već određen samo zbog bojazni da će pobjeći, može ostaviti na slobodi, odnosno može se pustiti na slobodu ako on osobno ili ko drugi za njega pruži jemstvo da do kraja krivičnog postupka neće pobjeći, a sam optuženi obeća da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti svoje boravište. Dakle, jemstvo, u suštini, predstavlja određenu zamjenu za pritvor i može se primjenjivati samo ako je pritvor određen (ili se treba odrediti) zbog bojazni od bjekstva. U tom smislu, jemstvo je u konkretnom slučaju određeno kao zamjena za pritvor koji je apelantu određen rješenjem Općinskog suda broj 25 0 K 051362 20 Kpp od 23. marta 2020. godine, za koje Ustavni sud u Odluci AP 1260/20 utvrdio da sadrži dovoljne, konkretne i jasne razloge, kako u pogledu osnovane sumnje kao općeg uvjeta, tako i o posebnim pritvorskim razlozima iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKP FBiH te da stoga nema kršenja prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

20. Imajući u vidu da je Općinski sud u obrazloženju osporenog rješenja naveo jasne i precizne razloge za svoj stav, te da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

21. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1813/20 (M.R.) | Sudska praksa | Aktio