Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3661/20 (M.K. i I.L.)
Odluka donesena 27. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Kolektivni ugovor
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3661/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3661/20, rješavajući apelacije M. K. i I. L., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
M. K. protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 Rs 055962 15 Rsž od 7. rujna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 Rs 055962 14 Rs od 14. listopada 2015. godine;
I. L. protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 Rs
056116 16 Rsž od 7. rujna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 Rs 056116 14 Rs od 3. prosinca 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neutemeljene.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3661/20
1. M. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Kvesić&Martinović d.o.o. Široki Brijeg, podnio je 13. listopada 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 Rs 055962 15 Rsž od 7. rujna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 Rs 055962 14 Rs od 14. listopada 2015. godine.
2. AP-3663/20
2. I. L. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jajca, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Kvesić&Martinović d.o.o. Široki Brijeg, podnio je 13. listopada 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 53 0 Rs 056116 16 Rsž od 7. rujna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 Rs 056116 14 Rs od 3. prosinca 2015. godine.
3. U predmetnim postupcima, koji su okončani osporenim odlukama Kantonalnog suda, odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata kojim su tražili da se tuženi (J.P. Hrvatske telekomunikacije d.d. Mostar) obaveže da im na ime dijela neisplaćene plaće za precizirani vremenski period isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.
4. U obrazloženju osporenih odluka Kantonalni sud je naveo da iz utvrđenih činjenica proizlazi da su apelanti zaposleni kod tuženog, te da je predmet spora visina plaće, koja prema shvaćanju apelanata treba biti obračunata primjenom bruto satnice, jer to proizlazi iz čl. 43. i 45. Kolektivnog ugovora za područje telekomunikacija u F BiH (u daljnjem tekstu: GKU). Kantonalni sud je istakao da je odredbom članka 43. st. 1. i 2. GKU propisano da je najniža neto plaća osnovica za obračun osnovne plaće radnika, da bruto satnica sa doprinosima iz plaće, doprinosima na platu i porezom na platu ne može biti manja od 5,88 KM i da najniža neto satnica ne može biti manja od 3,48 KM za mjesečni prosjek od 174 sata. U stavku 3. istog članka propisano je da se najniža bruto satnica usklađuje s povećanjem troškova života, rasta cijena na malo i ukupnog privrednog razvoja najmanje jednom godišnje, u skladu s člankom 9. stavak 1. Općeg kolektivnog ugovora (u daljnjem tekstu: OKU), dok je u stavku 4. propisano da se vrši obvezno usklađivanje najniže bruto satnice ako se troškovi života u posljednja tri mjeseca povećaju najmanje 5%. Kantonalni sud je dalje istakao da je odredbom člana 45. GKU propisano da kada troškovi života u posljednja tri mjeseca na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku porastu najmanje za 5% ili više, osnovna plaća se obavezno povećava najmanje za isti iznos. Odredbom članka 9. OKU propisano je da se najniža bruto satnica usklađuje sa povećanjem troškova života, rasta cijena na malo i ukupnog gospodarskog napretka, najmanje jednom godišnje odlukom Vlade F BiH na osnovi usuglašenih stavova socijalnih partnera u Gospodarsko-socijalnom vijeću za teritorij F BiH. Istom odredbom je propisano da ukoliko se troškovi života u posljednja tri mjeseca povećaju najmanje 5%, vrši se obavezno usklađivanje najniže bruto satnice. Pravilnikom tuženog o plaćama, dodacima i naknadama plaće u članku 7. i 8. propisano je kao i u članku 43. i 45. GKU.
5. Kantonalni sud je naveo da su stranke zaključile ugovor o radu, kojim je određeno da je plaća produkt najniže bruto satnice koja ne može biti manja od 5,60 KM, utvrđenog koeficijenta i vremena provedenog na radu, da je najniža neto satnica određena članom 43. GKU, te da je utvrđen koeficijent za poslove radnog mjesta apelanata. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je ispravno prvostupanjski sud na osnovu nalaza vještaka ekonomske struke utvrdio da bruto satnica iz GKU nije nominalno izražena, da se ista može izračunati i iznosi 5,60 KM za neto satnicu od 3,67 KM, a da je tuženi satnicu iz GKU od 3,67 KM pomnožio sa propisanim koeficijentom preračuna 1,52555, te je dobio bruto satnicu od 5,60 KM. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno izveo zaključke da bruto satnica iz članka 43. GKU uključuje doprinose na plaću, doprinose iz plaće i porez na plaću, pa se sa aspekta ekonomske struke ne može tretirati cijenom bruto satnice i zbog čega je neosnovana tvrdnja apelanata da je najmanja bruto satnica prema odredbama GKU veća od obračunate. Slijedom iznesenog, Kantonalni sud je naveo da je utvrđeno da ne postoji razlika između pripadajuće i isplaćene plaće apelantima, da poslodavac nije dužan vršiti usklađivanje najniže bruto satnice sa troškovima života, s obzirom da je to u nadležnosti Vlade F BiH prema članku 9. OKU, te da se ne može primijeniti odredba članka 45. GKU, odnosno povećanje osnovne plaće zbog porasta troškova života, jer apelanti nisu dokazali da su se stekli uvjeti za njenu primjenu.
Spajanje predmeta
6. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3661/20.
7. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
8. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u predmetnim apelacijama, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženjima odluka osporenih apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3454/19 od 30. oktobra 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
13. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević