Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2733/19 (A.M.)

Odluka donesena 22. 12. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Isplata duga
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Aktivna legitimacija
  • Pravo na pravnu sigurnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2733/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2733/19, rješavajući apelaciju A. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. M. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Mal 045514 18 Gž od 16. aprila 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. A. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Drvara, kojeg zastupa Ivan Brekalo, advokat iz Širokog Brijega, podnio je 3. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Mal 045514 18 Gž 16. aprila 2019. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 Mal 045514 17 Mal od 12. juna 2018. godine obavezana je prvotužena Federacija BiH (u daljnjem tekstu: prvotužena) da apelantu za pružene advokatske usluge isplati iznos bliže označen u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom. Presudom je dalje apelant odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu bliže označenom u izreci presude, dok je u odnosu na drugotuženog Zapadno-hercegovački kanton (u daljnjem tekstu: drugotuženi) tužbeni zahtjev apelanta za isplatu duga u iznosu bliže označenom u izreci presude u cijelosti odbijen. Presudom je također apelant obavezan nadoknaditi prvotuženoj troškove parničnog postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u prekršajnom postupku doneseno rješenje od 25. juna 2016. godine kojim je obustavljen prekršajni postupak pokrenut protiv apelanta kojeg je zastupao branilac Ivan Brekalo, advokat iz Širokog Brijega, te da je istim rješenjem određeno da troškovi prekršajnog postupka padaju na teret ovog suda. Dalje je naveo da je branilac podnio Općinskom sudu zahtjev za naknadu troškova postupka 25. jula 2016. godine, o kojem nije odlučeno više od tri mjeseca, te da je apelant shodno odredbi člana 203. stav 4. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP) pokrenuo ovaj parnični postupak. Općinski sud je ukazao da je navedena zakonska odredba jasna u pogledu pasivno legitimisane osobe u slučaju kada se navedeni troškovi potražuju u parničnom postupku. Dalje je naveo da u parničnom postupku, u slučaju kakav ovdje imamo, apelant ima pravo potraživanja ostvarivati u parničnom postupku protiv prvotužene, a ne protiv drugotuženog. Općinski sud je naveo da je iz priloženog troškovnika utvrdio preduzete pravne radnje u predmetnom postupku od strane branioca, te ukazao da su Zakonom o advokaturi FBiH i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Tarifa) propisani uslovi za obavljanje advokatske djelatnosti, te način obračuna visine iznosa za pojedine radnje. Dalje je naveo da se Tarifa primjenjuje ukoliko se advokat i stranka drukčije ne dogovore. Zatim je naveo da iz predmetnog prekršajnog spisa proizilazi da između apelanta i njegovog branioca ne postoji sporazum nego da se na advokatske usluge izvršene od stane njegovog branioca ima primijeniti Tarifa.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 64 0 Mal 045514 18 Gž 16. aprila 2019. godine, žalba prvotužene je uvažena, prvostepena presuda je preinačena i odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže prvotužena da apelantu za pružene advokatske usluge isplati iznos bliže označen u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, kao i troškove parničnog postupka. Presudom je dalje apelant obavezan nadoknaditi prvotuženoj troškove parničnog postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude. Presudom je također žalba apelanta odbijena i "prvostepena presuda je potvrđena".

5. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da iz stanja prvostepenog spisa proizilazi da apelant tužbenim zahtjevom potražuje naknadu nužnih izdataka i nagrade svog branioca. Dalje je ukazao da apelant može potraživati samo naknadu nužnih troškova koje je on imao, a ne i naknadu nužnih izdataka i nagradu svog branioca, što se u konkretnom slučaju traži, jer to pravo pripada isključivo njegovom braniocu. Kantonalni sud je naveo da je prednje stajalište zauzeo i Ustavni sud BiH u svojoj odluci AP-1289/15 od 25. oktobra 2017. godine. Dalje je naveo da kako je ovaj sud, u odnosu na prvotuženu preinačio odluku o glavnoj stvari, to je u odnosu na istu valjalo preinačiti i odluku o troškovima postupka. Kantonalni sud je ukazao da se odluka o naknadi troškova postupka temelji na odredbi člana 397. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa čl. 386. i 387. ZPP-a, te da se isti sastoje od troškova sastava odgovora na tužbu, troškova zastupanja na dva ročišta (pripremno i ročište za glavnu raspravu) i na ime troškova za sastav žalbe.

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3k Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, te da je osporena presuda suprotna stanovištu zauzetom u presudi istog suda broj 64 0 P 040896 17 Gž od 24. avgusta 2018. godine, u kojem je slučaju kao i u ovom tužba podnesena prije donošenja AP 1289/15 od 25. oktobra 2017. godine, te da tužbe podnesene tek poslije donošenja navedene odluke Ustavnog suda potpadaju pod ovu pravnu praksu. Apelant je ukazao da je u osporenoj presudi neprihvatljivo i dosuđenje troškova prvotuženoj, jer "pravobranilaštvo" nije prisustvovalo glavnoj raspravi, te ukazujući na član 396. stav 2. ZPP-a naveo da se takav zahtjev ne može isticati, jer stranka mora prisustvovati glavnoj raspravi i predati troškovnik ili na glavnoj raspravi usmeno iznijeti troškove (apelant dostavio kopiju zapisnika sa glavne rasprave). Također je naveo da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku, te da je primjena prava u konkretnom slučaju bila proizvoljna i diskriminirajuća.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Kantonalni sud primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i precizne razloge za zaključak da apelant nije aktivno legitimisan da potražuje naknadu nužnih izdataka i nagrade branioca koji ga je zastupao u prekršajnom postupku, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti broj AP 2364/20 od 14. oktobra 2020. godine i broj AP 2682/19 od 10. novembra 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). U vezi apelantovog pozivanja na presudu Kantonalnog suda broj 64 0 P 040896 17 Gž od 24. avgusta 2018. godine, za koju tvrdi da je suprotna pravnom stanovištu osporene presude, Ustavni sud zapaža da apelant, osim pozivanja na navedenu odluku koju je dostavio uz apelaciju, nije ukazao na postojanje konzistentne prakse u predmetima sa činjenično i pravno sličnom situacijom od koje je u konkretnom slučaju odstupljeno, što bi pokretalo pitanje pravne sigurnosti. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da samo postojanje protivrječnih sudskih odluka u okviru istog suda (u konkretnom slučaju Kantonalnog suda) u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje, ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (kontinuirana nesigurnost – vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1745/14 od 7. marta 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, također, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u osporenoj presudi u odnosu na odluku o troškovima postupka.

13. Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2733/19 (A.M.) | Sudska praksa | Aktio