Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3769/20 (M. V.)
Odluka donesena 10. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3769/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. prosinca 2020. godine, u predmetu broj AP-3769/20, rješavajući apelaciju Milenka Vukmana, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milenko Vukman protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 Rs 025623 19 Rev od 24. lipnja 2020. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 Rs 025623 19 Rsž od 24. rujna 2019.
godine i Rješenja Osnovnog suda u Kotor Varošu broj 73 0 Rs 025623 16 Rs od 19. lipnja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milenko Vukman (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kneževa, kojeg zastupa Radmila Plavšić odvjetnica iz Banjaluke, podnio je 21. listopada 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 Rs 025623 19 Rev od 24. lipnja 2020. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 Rs 025623 19 Rsž od 24. rujna 2019. godine i Rješenja Osnovnog suda u Kotor Varošu broj 73 0 Rs 025623 16 Rs od 19. lipnja 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbačena je kao neblagovremena apelantova tužba za poništenje rješenja tužene (Općine Kneževo) od 12. veljače 2016. godine (kojim je apelantu prestao radni odnos na određeno vrijeme), rješenja tužene od 18. ožujka 2016. godine (kojim je odbijen apelantov prigovor protiv rješenja o prestanku radnog odnosa) i rješenja tužene od 5. veljače 2016. godine (kojim je drugi radnik raspoređen na radno mjesto na kojem je radio apelant), kao i zahtjev za vraćanje apelanta na rad kod tužene uz isplatu naknade plaća za određeno razdoblje, te uvećanje plaće za određeni mjesec.
3. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da je apelant bio zaposlen kod tužene do donošenja rješenja tužene od 12. veljače 2016. godine kojim je apelantu prestao radni odnos (zbog prestanka potrebe za angažiranjem radnika na određeno vrijeme, jer je drugi radnik tužene koji je zaposlen na neodređeno vrijeme raspoređen na njegovo radno mjesto). Dalje je naveo da je rješenjem od 18. ožujka 2016. godine, odbijen apelantov prigovor protiv rješenja o prestanku radnog odnosa, te je naveo da je protiv tog rješenja apelant 30. ožujka 2016. godine izjavio priziv Odboru za prizive tužene (o kojem prizivu nije donesena odluke). Nakon toga je apelant 4. svibnja 2016. godine podnio prijedlog za mirno rješavanje radnog spora koji postupak je obustavljen zaključkom od 13. lipnja 2016. godine, pošto tužena nije pristala na mirno rješenje radnog spora. S tim u vezi, naveo je da je prvostupanjski sud zaključio da se blagovremenost podnesene tužbe trebala ispitati u skladu sa odredbom članka 152. Zakona o lokalnoj samoupravi. Kako je o apelantovom prizivu protiv odluke kojom je odbijen prigovor protiv rješenja o prestanku radnog odnosa (sukladno odredbi članka 152. Zakona o lokalnoj samoupravi) Odbor za prizive bio dužan odlučiti do 29. travnja 2016. godine, prvostupanjski sud je našao da je u narednih 30 dana apelant morao podnijeti tužbu sudu, odnosno najkasnije do 29. svibnja 2016. godine. U odnosu na zahtjev za isplatu uvećanja plaće kao i isplatu plaća za određeno razdoblje, Vrhovni sud je ukazao da je prvostupanjski sud utvrdio da se apelant u tom dijelu obraćao Odboru za prizive 27. travnja 2016. godine, međutim, ni po tom prizivu nije odlučeno, te je zaključio da je u ovom dijelu zahtjeva apelant tužbu sudu morao podnijeti najkasnije 27. lipnja 2016. godine. Budući da je drugostupanjski sud prihvatio činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostupanjskog sud (uključujući i činjenicu da je apelant na predmetnom radnom mjestu imao status službenika u jedinici lokalne samouprave prema članku 110. i 111. Zakona o lokalnoj samoupravi), Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da je u pogledu ostvarivanja i zaštite apelantovih prava relevantna odredba članka 152. Zakona o lokalnoj samoupravi. Imajući u vidu utvrđenje da je apelant izjavio prizive radi ostvarenja svojih prava, a da o tim prizivima u roku od 30 dana nije odlučeno, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da je protekom tog roka u daljem roku od 30 dana apelant morao podnijeti tužbu sudu. Kako je rok od 30 dana za obraćanje sudu prekluzivni materijalno pravni rok, protekom kojeg dolazi do gubitka prava na utuženje, te kako je predmetna tužba sudu podnesena 7. srpnja 2016. godine, odnosno po proteku ovog roka, Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjski sudovi pravilno odbacili apelantovu tužbu. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da se ne mogu prihvatiti ni revizijski prigovori da su nižestupanjski sudovi kod ocjene blagovremenosti podnesene tužbe propustili primijeniti odredbu članka 116a. Zakona o lokalnoj samoupravi koja propisuje da se na prava i dužnosti službenika koja nisu uređena ovim zakonom primjenjuju opći propisi o radu i kolektivni ugovor. Naime, naveo je da se u ovom dijelu apelant pozivao na odredbu članka 201. stavak 3. Zakona o radu i isticao da mu je pripadalo pravo na mirno rješavanje spora, te da se rok za podnošenje tužbe trebao računati tek po okončanju postupka za mirno rješavanje spora. U pogledu tih prigovora, Vrhovni sud je naveo da Zakon o lokalnoj samoupravi sadrži odredbe o ostvarivanju i zaštiti prava službenika, koje se kao lex specialis imaju primijeniti u konkretnom slučaju, tako da nema mjesta primjeni odredbe članka 201. Zakona o radu. Pored toga, čak i kad bi bili prihvaćeni apelantovi prigovori o primjeni odredbe članka 201. Zakona o radu, naveo je da je odredbom članka 201. stavak 1. Zakona o radu propisano pravilo kojim se radniku dano pravo izbora: mirnog rješavanja radnog spora pred nadležnim organom ili podnošenjem tužbe sudu, pri čemu su rokovi propisani stavom 3. i 4. iste zakonske odredbe prekluzivni i počinju teći od dana učinjene povrede, a ne od okončanja postupka za mirno rješavanje radnog spora. Stoga, činjenica vođenja postupka mirnog rješavanja spora nije od utjecaja na ocjenu je li tužba sudu podnesena u okviru propisanog prekluzivnog roka za podnošenje tužbe. Konačno, naveo je da je iz razloga što je apelant propustio podnijeti tužbu blagovremeno, te je sam onemogućio sud da raspravlja po njegovom zahtjevu, nema ni povrede prava na učinkoviti pravni lijek, niti se mogu prihvatiti navodi o diskriminacijskom tretmanu grupe radnika (koji su se obraćali nadležnom organu za mirno rješavanje spora).
Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini ističe da redovni sudovi pogrešno interpretirali odredbu članka 152. Zakona o lokalnoj samoupravi kad su zaključili da ona isključuje primjenu odredbi Zakona o radu, koje se odnose na mirno rješavanje radnih sporova. Apelant je naveo da se Zakon o lokalnoj samoupravi ne bavi pitanjem mirnog rješavanja radnog spora, te da to zaista spada u opseg onoga što nije uređeno tim lex specialis zakonom i na šta se primjenjuje opći propisi o radu i sam Zakon o mirnom rješavanju radnih sporova. Također, naveo je da bi spornim tumačenjem sudova jedna grupa radnika (na koje se isključivo primjenjuje opći propis o radu) u odnosu na drugu grupu radnika (pa samim tim i službenika, na koje se primjenjuju posebni propisi o radu, a na neregulirana pitanja opći propis) bila diskriminatorski trentirana.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi sud u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević