Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-207/19 (M. M.)

Odluka donesena 27. 11. 2020.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-207/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-207/19, rješavajući apelaciju Milana Maleševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Maleševića podnesena protiv Rješenja Okružnog javnog tužilaštva u Banja Luci broj T13 0 KTP 0031918 18 od 22. oktobra 2018. godine i Naredbe o neprovođenju istrage broj T13 0 KTPO 0031918 18 od 23. augusta 2018. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Milan Malešević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 15. januara 2019. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Okružnog javnog tužilaštva u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) broj T13 0 KTP 0031918 18 od 22. oktobra 2018. godine i Naredbe Tužilaštva o neprovođenju istrage broj T13 0 KTPO 0031918 18 od 23. augusta 2018. godine.

2. Postupajući po apelantovoj krivičnoj prijavi od 5. jula 2016. godine, Tužilaštvo je 23. augusta 2018. godine donijelo Naredbu o neprovođenju istrage broj T13 0 KTPO 0031918 18, prema kojoj se neće provoditi istraga protiv Davora Bajića, Dejana Gvozdena, Željka Puzića, Dragana Šarca i Velibora Gligovića policijskih službenika PU Gradiška (u daljnjem tekstu: policijski službenici) jer ne postoji osnov sumnje da su isti počinili krivično djelo za koje se gonjenje poduzima po službenoj dužnosti.

3. U obrazloženju je navedeno da je apelant 5. jula 2016. godine Tužilaštvu podnio prijavu protiv policijskih službenika, zbog krivičnih djela zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 347. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS); nesavjestan rad u službi iz člana 354. KZ RS; lažno prijavljivanje krivičnog djela iz člana 364. KZ RS; davanje lažnog iskaza iz člana 365. KZ RS i sprečavanje dokazivanja iz člana 366. KZ RS. Zatim je interpretirana apelantova prijava iz koje proizilazi da su policijski službenici 26. juna 2016. godine oko 01,00 sati u Gradišci, u kafiću „Baza“ vršili službenu radnju legitimisanja lica koja su bila prisutna u objektu, među kojima i apelant, i da su tom prilikom nad apelantom primijenili brutalnu silu i nezakonito ga lišili slobode, o čemu posjeduje medicinsku dokumentaciju dostavljenu uz prijavu. U prijavi je dalje navedeno da je apelant od policijskog službenika prilikom legitimisanja prije svega zatražio da mu se predstavi i pokaže službenu značku, a nakon što je policijskom službeniku dao svoju ličnu kartu na uvid, brutalno je premlaćen od strane više nepoznatih lica policijskih službenika čija je imena naknadno saznao, te je vezan lisicama proveden u prostorije PS Gradiška, lišen slobode i zadržan do 14,00 sati a da mu uopće nisu saopšteni razlozi lišenja slobode. Apelant je u prijavi zahtijevao da prijavljeni policijski službenici budu pozvani na odgovornost i sankcionirani.

4. U cilju provjera navoda iz prijave, Tužilaštvo je zatražilo izvještaj od Jedinice za profesionalne standarde. Izvještaj o provedenom unutrašnjem postupku je dostavljen Tužilaštvu 12. septembra 2016. godine sa traženom dokumentacijom. Iz dokumentacije proizlazi, kako je navedeno u obrazloženju, da su prijavljeni policijski službenici kritične prilike, po Planu akcije pojačanih mjera i radnji od 7. juna 2016. godine u vezi sa depešom CJB Banja Luka, izvršili kontrolu ugostiteljskog objekta „Baza“ u Gradišci te da su tom prilikom izvršili legitimisanje svih lica u objektu među kojima je bio i apelant. Tužilaštvo je zatim analiziralo dostavljenu materijalnu dokumentaciju u kontekstu iskaza prijavljenih policijskih službenika i iskaza apelanta, te ostalih saslušanih svjedoka utvrdivši da je legitimisanje apelanta izvršio policijski službenik Davor Bajić, a da su po izbijanju incidenta između apelanta i policijskog službenika pomoć pružila dvojica kolega policijskih službenika po naređenju komandira, odvođenjem apelanta u policijsku stanicu.

5. Tužilaštvo je nadalje cijenilo ljekarski nalaz JZU Gradiška od 26. juna 2016. godine na ime apelanta iz kog proizlazi da su nakon puštanja iz policijske stanice i pregleda apelanta od strane ordinirajućeg ljekara evidentirane ogrebotine na licu, tragovi krvi, više manjih ogrebotina po rukama i nogama. S tim u vezi se za Tužilaštvo postavilo pitanje, kako je navedeno u obrazloženju, da li se navedene povrede mogu dovesti u vezu s postupanjem policijskih službenika kritičnog dana odnosno u vezu s krivičnim djelom „Povreda ljudskog dostojanstva zloupotrebom službenog položaja ili ovlašćenja“ iz člana 359. KZ RS ili ostalim krivičnim djelima na koja je apelant u prijavi ukazao.

6. U tom kontekstu je Tužilaštvo imalo u vidu sadržaj relevantne odredbe člana 22. Zakona o policiji i unutrašnjim poslovima RS kojom je propisano da je policijski službenik ovlašten izvršiti legitimisanje lica radi provjere identiteta. S tim u vezi je zaključeno da su policijski službenici kritične prilike postupali u okviru zakonom datih im ovlašćenja.

7. U nastavku je navedeno da su apelant i svjedoci koji su prilikom legitimisanja bili u društvu apelanta tvrdili da su policijski službenici tom prilikom brutalno premlatili apelanta samo iz razloga što je zahtijevao da se predstave. S druge strane, policijski službenici saslušani u svojstvu svjedoka su tu tvrdnju negirali ističući da je apelant prilikom legitimisanja burno reagovao (galamio), oglušivši se na naređenja i da je u jednom trenutku rukom odgurnuo policijskog službenika a zatim je nakon negiranja upozorenja i međusobnog naguravanja lišen slobode.

8. Tužilaštvo je ocijenilo da iz ljekarskog nalaza koji je apelant dostavio uz prijavu ne proizlazi da evidentirane povrede odgovaraju udarcima za koje apelant tvrdi da su mu kritične prilike zadali policijski službenici. To po ocjeni Tužilaštva dovodi u sumnju da se događaj desio na način kako je u prijavi prikazao apelant. Evidentirane povrede na apelantovom tijelu su rezultat, kako je zaključeno, njegovog pružanja otpora lišenju slobode od strane policijskih službenika i njihovog zakonito izdatog naređenja. Činjenica što je apelant prethodno dao na uvid svoju ličnu kartu ne može opravdati nepostupanje po naredbi policijskih službenika i remećenja njihovog rada a potom i odgurivanje jednog od njih. Budući da policijski službenici imaju pravo da prilikom pružanja bilo kakvog otpora povodom zakonito izdatog naređenja primijene silu i budući da evidentirane povrede kod apelanta kritične prilike nisu nastale kao rezultat grubog zlostavljanja u smislu krivičnog djela Povreda ljudskog dostojanstva zloupotrebom službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 359. KZ RS to se ni u radnjama prijavljenih policijskih službenika nisu ostvarila obilježja predmetnog krivičnog djela niti nekog drugog koje se goni po službenoj dužnosti, slijedom čega je odlučeno da se protiv prijavljenih policijskih službenika neće provoditi istraga.

9. Odlučujući o apelantovoj pritužbi, Tužilaštvo - Kancelarija glavnog okružnog javnog tužioca je donijela rješenje broj T13 0 KTP 0031918 18 od 22. oktobra 2018. godine kojim se pritužba izjavljena protiv Naredbe o neprovođenju istrage odbija ako neosnovana.

10. U obrazloženju ovog rješenja su istaknuti navodi iz pritužbe i to da je Tužilaštvo propustilo pribaviti i provesti predložene dokaze, da je stoga činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da je paušalno izveden zaključak u pogledu nepostojanja krivične odgovornosti prijavljenih policijskih službenika. Uz pritužbu je apelant, kako je dalje navedeno, priložio rješenje Osnovnog suda Gradiška (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 Pr 064051 17 Pr kojim je oslobođen prekršajne odgovornosti za prekršaj iz člana 24. Zakona o javnom redu i miru RS i rješenje Okružnog suda broj 72 0 Pr 064051 18 Pžp kojim je prvostepeno rješenje potvrđeno.

11. Razmatrajući pritužbu, Kancelarija glavnog okružnog javnog tužioca je ocijenila da je pritužba neosnovana jer je Naredba o neprovođenju istrage donesena pravilno i da je postupajući tužilac na osnovu dostavljene prijave i prikupljene dokumentacije pravilno utvrdio da se u radnjama policijskih službenika nisu ostvarila obilježja krivičnog djela koje se goni po službenoj dužnosti. S tim u vezi je navedeno da je pravilan zaključak postupajućeg tužioca da su prijavljeni policijski službenici kritične prilike poduzimali zakonitu radnju legitimisanja u ugostiteljskom objektu u kojem se nalazio i apelant, da je prilikom poduzimanja službene radnje došlo do incidenta između prijavljenih policijskih službenika i apelanta, da oslobađanje apelanta od prekršajne odgovornosti iz člana 24. Zakona o javnom redu i miru RS iz razloga što „ovlašteni podnosilac nije obezbijedio saslušanje nekog neutralnog svjedoka“ ne umanjuje činjenicu da je do incidenta došlo. Osim toga, kako je dalje navedeno, za Tužilaštvo je u konkretnom slučaju bilo bitno utvrditi da li je prema apelantu primijenjena „brutalna“ sila. S obzirom da iz nalaza JZU Gradiška, osim ogrebotina na licu, rukama i nogama apelanta te tragova krvi, nisu evidentirane druge povrede koje bi sigurno bile dokumentovane u nalazu ljekara da je nad apelantom primijenjena sila na način kako opisuje u prijavi i pritužbi, to je zaključeno da je pravilan zaključak da evidentirane ogrebotine kritične prilike nisu nastale kao rezultat grubog zlostavljanja u smislu radnje izvršenja krivičnog djela „Povreda ljudskog dostojanstva zloupotrebom službenog položaja ili ovlaštenja“ iz člana 359. KZ RS niti drugog krivičnog djela koje se goni po službenoj dužnosti. Budući da u pritužbi i dostavljenoj dokumentaciji uz pritužbu nisu iznesene nove činjenice niti novi dokazi koji bi opravdali donošenje drugačije odluke, apelantova pritužba je odbijena kao neosnovana.

12. Apelant smatra da je osporenim rješenjima o neprovođenju istrage povrijeđeno njegovo pravo iz čl. II/3.b), d) i e) Ustava BiH odnosno čl. 3. 5, 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

13. Apelant ukazuje da su policijski službenici vršeći službene radnje legitimisanja prekršili niz odredbi Zakona o policijskim službenicima jer su ga protivpravno lišili slobode uz fizičku upotrebu sile i sredstva za vezivanje. Zatim je, kako navodi, protivpravno zadržan u pritvoru 13-14 sati te je lažno okrivljen da je počinio krivično djelo, a u krivičnom i prekršajnom postupku je oslobođen krivične i prekršajne odgovornosti. U krivičnoj prijavi koju je podnio protiv policijskih službenika naglasio je da će navode iz prijave dopuniti usmeno i dostaviti neophodne dokaze, ali je umjesto poziva za saslušanje u svojstvu oštećenog dobio odluko o neprovođenju istrage. S tim u vezi ističe da razlozi iz osporene naredbe koja je potvrđena rješenjem Ureda Tužilaštva, nisu potkrijepljeni postojećim materijalnim dokazima, medicinskom dookumentacijom i iskazima saslušanih svjedoka. Naime, postupanje policijskih službenika pri radnji legitimisanja se u osporenim odlukama nastoji opravdati „incidentom“ ali se pri tome ne daju nikakvi razlozi za postupanje policijskih službenika nakon faze legitimisanja a tiču se premlaćivanja, vezivanja lisicama, pritvaranja, nedozvoljavanja da obavi telefonski poziv i da mu se objasni zbog čega je lišen slobode. Pri tome, smatra da je Tužilaštvo potpuno zanemarilo okolnost da podnosilac zahtjeva u krivičnom i prekršajnom postupku nije dokazalo apelantovu niti krivičnu a ni prekršajnu odgovornost, pa proizilazi da je u okolnostima konkretnog slučaja krivičnu prijavu protiv policijskih službenika trebalo sveobuhvatnije i detaljnije ispitati te ih zbog prekoračenja ovlaštenja u vršenju službe i primjene brutalne sile, sankcionirati. Apelant smatra da je obaveza Tužilaštva bila da ispita zakonitost naredbe o lišenju slobode i primjenu sile u vezi s medicinskom dokumentacijom koju je priložio uz prijavu i dokazima koje je ponudio i koje je u postupku trebalo izvesti, a evidentno nisu izvedeni. Predložio je da se apelacija usvoji, ukinu osporene odluke o neprovođenju istrage i da se naloži provođenje odgovarajuće istrage.

Relevantni propisi

14. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 53/12, 91/17 i 66/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 53/12 i 91/17) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Naredba o sprovođenju istrage Član 224.

Javni tužilac naređuje sprovođenje istrage ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo.

O sprovođenju istrage donosi se naredba koja sadrži: podatke o osumnjičenom ukoliko je poznat, opis djela iz kojeg proizlaze zakonska obilježja krivičnog djela, zakonski naziv krivičnog djela s navođenjem odredbe krivičnog zakona, okolnosti koje potvrđuju osnove sumnje da je izvršeno krivično djelo i postojeće dokaze. U naredbi će javni tužilac navesti koje okolnosti treba istražiti i koje istražne radnje treba preduzeti.

Javni tužilac donosi naredbu da se istraga neće sprovoditi ako je iz prijave i pratećih spisa očigledno da prijavljeno djelo nije krivično djelo, ako ne postoje osnovi sumnje da je prijavljeno lice učinilo krivično djelo, ako je nastupila zastarjelost ili je djelo obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje.

O nesprovođenju istrage, kao i o razlozima za to, javni tužilac će obavijestiti oštećenog i podnosioca prijave u roku od tri dana. Oštećeni i podnosilac prijave imaju pravo da podnesu pritužbu u roku od osam dana kancelariji javnog tužioca.

15. Zakon o javnim tužilaštvima Republike Srpske („Službeni glasnik RS“, broj 69/16) u relevantnom dijelu glasi:

Član 9.

(1) Glavni republički tužilac vrši nadzor nad radom okružnih tužilaštava u cilju garantovanja zakonitosti i efikasnosti postupka.

(2) Na zahtjev glavnog republičkog tužioca, okružna tužilaštva obavezna su da dostave izvještaje o predmetima sa detaljnim opisom preduzetih mjera.

(3) Glavni okružni tužilac redovno, a najmanje jednom u šest mjeseci, Republičkom tužilaštvu podnosi izvještaj o stanju kriminaliteta i rješavanju predmeta.

Član 20. stav 1.

(1) U okviru djelokruga svog rada određenog članom 9. ovog zakona, glavni republički tužilac može davati opšta ili pojedinačna obavezna uputstva okružnim tužilaštvima, sprovoditi krivične istrage i gonjenje pred okružnim i osnovnim sudovima kad god smatra da okružna tužilaštva ne primjenjuju Krivični zakon Republike Srpske ili da se gonjenje krivičnih djela ne može efikasno sprovesti u nadležnosti okružnog tužilaštva.

16. Zakon o Federalnom tužilaštvu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/02 i 19/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 9. stav 1.

(1) Glavni federalni tužilac nadzire rad kantonalnih tužilaštava u cilju garantovanja zakonitosti i efikasnosti postupaka. Na zahtjev glavnog federalnog tužioca, kantonalna tužilaštva dostavljaju izvještaje o predmetima sa detaljnim opisom preduzetih mjera.

Član 20. stav 1.

(1) U okviru djelokruga svog rada određenog članom 9. ovog zakona, glavni federalni tužilac može davati opća ili pojedinačna obavezna uputstva kantonalnim tužilaštvima, sprovoditi krivične istrage i gonjenje pred kantonalnim i općinskim sudovima, kad god glavni federalni tužilac ima razloga da posumnja da kantonalna tužilaštva nisu primijenila krivični zakon Federacije, ili da se gonjenje krivičnih djela ne može efikasno sprovesti u nadležnosti kantonalnog tužilaštva.

17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.

18. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).

19. Ustavni sud zapaža da neovisno o tome što je apelant naveo povredu više ljudskih prava, iz apelacije suštinski proizilazi da mu je zbog neefikasnosti istrage protiv policijskih službenika, protivpravnog lišenja slobode i premlaćivanja prilikom hapšenja, povrijeđeno pravo iz člana II/3.b) Ustava BiH i člana 3. Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud ispitati samo dopustivost apelacije u odnosu na ovo pravo jer bi se jedino ono moglo primijeniti kod ispitivanja ovakvih apelacionih navoda.

20. Ustavni sud konstatira da je povodom apelantove krivične prijave, Tužilaštvo donijelo naredbu o neprovođenju istrage 23. augusta 2018. godine koja je potvrđena rješenjem Kancelarije glavnog okružnog javnog tužioca 22. oktobra 2018. godine. Iz navedenog kao i dostavljene dokumentacije proizilazi da je apelant u smislu člana 224. stav 4. ZKP RS zbog nezadovoljstva Naredbom o neprovođenju istrage iskoristio svoje zakonsko pravo podnošenja pritužbe Kancelariji Tužilaštva o kojoj je odlučeno na način da je pritužba odbijena kao neosnovana. Ustavni sud zapaža da rješenje o odbijanju apelantove pritužbe ne sadrži pouku o pravnom lijeku niti ZKP RS sadrži posebne odredbe o tome.

21. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je članom 9. stav 1. Zakona o javnim tužilaštvima RS propisano da „Glavni republički tužilac vrši nadzor nad radom okružnih tužilaštava u cilju garantovanja zakonitosti i efikasnosti postupka. Na zahtjev glavnog republičkog tužioca okružna tužilaštva obavezna su da dostave izvještaje o predmetima sa detaljnim opisom preduzetih mjera (stav 2.)“ dok je članom 20. stav 1. tog zakona propisano da „(1) U okviru djelokruga svog rada određenog članom 9. ovog zakona, glavni republički tužilac može davati opšta ili pojedinačna obavezna uputstva okružnim tužilaštvima, sprovoditi krivične istrage i gonjenje pred okružnim i osnovnim sudovima kad god smatra da okružna tužilaštva ne primjenjuju Krivični zakon Republike Srpske ili da se gonjenje krivičnih djela ne može efikasno sprovesti u nadležnosti okružnog tužilaštva.“ Ustavni sud primjećuje da iz citiranih odredaba proizilazi da je apelant, u smislu navedenih odredaba, nakon prijema rješenja kojim je njegova pritužba odbijena, neovisno od činjenice što o tome nije poučen, imao zakonom predviđenu mogućnost da podnese pritužbu Republičkom tužilaštvu radi ispitivanja da li je u konkretnom predmetu Tužilaštvo (Okružno) pravilno primijenilo KZ RS ili se gonjenje krivičnih djela moglo efikasno sprovesti u nadležnosti okružnih tužilaštva. Također, Ustavni sud konstatira da iz citiranih odredaba proizilazi da istim nije propisan rok u kojem se eventualno može podnijeti pritužba Glavnom republičkom tužiocu.

22. Imajući u vidu da su relevantne odredbe Zakona o javnim tužilaštvima RS i Zakona o Federalnom tužilaštvu (čl. 9. i 20 navedenih zakona) identične po svom sadržaju, Ustavni sud ukazuje na svoju noviju praksu u kojoj je rješavajući pravno pitanje koje se može primijeniti i na konkretan slučaj donio Odluku broj AP-407/19 od 23. juna 2020. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 407/19, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojoj je apelaciju odbacio kao neosnovanu jer apelantica nije iscrpila pravne lijekove moguće prema zakonu. Naime, u toj odluci Ustavni sud je naveo da:

28. Ustavni sud ističe da Federalno tužiteljstvo, u skladu s odredbom člana 20. Zakona o Federalnom tužiteljstvu ima široka ovlaštenja u pogledu nadzora nad radom Kantonalnih tužiteljstva (Glavni federalni tužitelj može davati opće ili pojedinačne obvezne upute kantonalnim tužiteljstvima, provoditi kaznene istrage i gonjenje pred kantonalnim i općinskim sudovima, kad god Glavni federalni tužitelj ima razloga da posumnja da kantonalna tužiteljstva nisu primijenila Kazneni zakon Federacije, ili da se gonjenje kaznenih djela ne može efikasno sprovesti u nadležnosti kantonalnog tužiteljstva).

29. U Izvještaju o radu Federalnog tužiteljstva Federacije BiH za 2019. godinu (dostupno na: www.ft-fbih.pravosudje.ba) na str. 14. i 15. stoji: „Ostvarivanje funkcije nadzora nad radom kantonalnih tužiteljstava u FBiH, koja se implementira kroz ovlaštenja glavnog federalnog tužitelja, njegovih zamjenika i federalnih tužitelja, je jedna od osnovnih funkcija Federalnog tužiteljstva… U postupku rješavanja pritužbi podnositelja prijave i/ili oštećenog na konačnu odluku glavnog kantonalnog tužitelja o neprovođenju istrage (član 231. st. 3. i 4. ZKP FBiH), odnosno u postupku rješavanja pritužbi oštećenog na konačnu odluku glavnog kantonalnog tužitelja o obustavi istrage (član 239. stav 2. ZKP FBiH), federalni tužitelji, u cilju ispitivanja osnovanosti pritužbe, pribavljaju kazneni predmet kantonalnog tužitelja i tom prilikom vrše nadzor da li je u konkretnom slučaju pravilno primijenjen Kazneni zakon FBiH (član 20.

Zakona o Federalnom tužiteljstvu FBiH). O ishodu rješavanja pritužbe obavještava se podnositelj pritužbe i kantonalno tužiteljstvo.“

30. Ustavni sud zapaža da je u članu 239. ZKP FBiH eksplicitno propisano da oštećeni, nakon dobivanja u pismenoj formi odluke o obustavi istrage, ima prava propisana u članu 231. istog zakona, prema kojem oštećeni ima pravo na takvu odluku podnijeti pritužbu Uredu tužitelja. S druge strane, u ZKP FBiH ne postoji odredba koja bi eksplicitno propisivala pravni lijek nakon odluke Ureda tužitelja po pritužbi oštećenog. Također, u Zakonu o Federalnom tužiteljstvu Federacije BiH nema odredbi kojima bi eksplicitno bilo regulirano obraćanje oštećenog sa pritužbom na rad kantonalnog tužiteljstva, ali su u čl. 9. i 20. ovog zakona jasno utvrđene nadležnosti Federalnog tužiteljstva u pogledu nadzora nad radom kantonalnih tužiteljstava u pojedinim predmetima. [...]„

31. Imajući sve navedeno u vidu, Ustavni sud zaključuje da je u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja, apelantica imala na raspolaganju efektivni pravni lijek, propisan zakonom, a to je pritužba Federalnom tužiteljstvu na odluku Ureda Glavne tužiteljice Kantonalnog tužiteljstva donesenu po njenoj pritužbi na odluku o obustavi istrage. Ustavni sud smatra da je korištenje ovog pravnog lijeka i u najboljem interesu apelantice, obzirom na nadležnost propisanu zakonom koju ima Federalno tužiteljstvo u provođenju nadzora nad radom Kantonalnog tužiteljstva u ovom slučaju, te da je to tužiteljstvo u najboljoj situaciji da procijeni navode oštećene i eventualno poduzme odgovarajuće mjere.“

23. Ustavni sud osim toga ima u vidu da je apelant po profesiji advokat, dakle stručno lice i da u konkretnoj situaciji nije bio pretjeran teret da spozna mogućnost korištenja ovoga pravnog lijeka i da poduzima radnje u svom najboljem interesu. Neovisno o tome, Ustavni sud ima u vidu da su odredbe Zakona o Federalnom tužilaštvu FBiH i Zakona o javnim tužilaštvima RS (čl. 9 i 20), identične po svom sadržaju, da je u predmetu AP-407/19 zaključeno da je apelantica imala na raspolaganju efektivni pravni lijek, propisan zakonom, a to je pritužba Federalnom tužilaštvu na odluku Ureda Glavne tužiteljice Kantonalnog tužilaštva, da je korištenje tog pravnog lijeka u najboljem interesu apelantice, obzirom na nadležnost propisanu zakonom koju ima Federalno tužilaštvo koje je u najboljoj situaciji da procijeni navode oštećene i eventualno poduzme odgovarajuće mjere.

24. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne vidi razlog da odstupi od zauzetog stava u citiranom predmetu, obzirom da apelant prema relevantnim odredbama Zakona o javnim tužilaštvima RS (čl. 9. i 20) kojima nije propisan nikakav poseban rok za podnošenje, ima mogućnost da podnese pritužbu Republičkom javnom tužilaštvu (Glavnom republičkom tužiocu) protiv odluke Kancelarije glavnog okružnog tužioca, radi ispitivanja da li je u konkretnom krivičnom predmetu pravilno primijenjen KZ ili se gonjenje krivičnih djela moglo efikasno sprovesti u nadležnosti okružnih tužilaštva, a koju nije iskoristio, proizilazi da apelant nije iscrpio sve pravne lijekove moguće prema zakonu. Osim toga, napominje se da je (i) u najboljem interesu apelanta, u cilju što potpunije zaštite njegovih prava, da iscrpi sve djelotvorne pravne lijekove, u konkretnom slučaju mogućnost prigovora Glavnom republičkom tužiocu prema čl. 9. i

20. Zakona o javnim tužilaštvima RS, obzirom da je, zbog nadležnosti koje ima prema navedenom zakonu, Glavni republički tužilac u najboljoj poziciji da procijeni navode apelanta i eventualno poduzme odgovarajuće mjere.

25. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-207/19 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio