Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1236/20 (S. A.)
Odluka donesena 10. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kazna
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1236/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. prosinca 2020. godine, u predmetu broj AP-1236/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Samir Avdihodžić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Samir Avdihodžić protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 09 0 K 032141 19 Kž 6 od 11. prosinca 2019. godine i Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 09 0 K 032141 19 K od 24.
svibnja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Samir Avdihodžić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 30. ožujka 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 032141 19 Kž 6 od 11. prosinca 2019. godine i Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 09 0 K 032141 19 K od 24. svibnja 2019. godine. Apelant je dopunio apelaciju podnescima u razdoblju od 5. svibnja 2020. godine do 14. srpnja 2020. godine.
2. Presudom Kantonalnoga suda od 24. svibnja 2019. godine apelant je oglašen krivim što je 20. rujna 2018. godine, u namjeri da silom i prijetnjom uz uporabu noža, oduzimanjem novca pribavi protuimovinsku korist, ušao u unutrašnjost prodavnice, prethodno na lice navukao duskericu u cilju prikivanja identiteta, te prišao radnici (N.Š.), te između ostaloga istu gurnuo rukom, uslijed čega je ona pala na tlo, kojom prilikom je zadobila povrede u vidu nagnječenja u predjelu glave i lijevoga lakta, da bi potom uzeo i prisvojio ladicu registar kase, te se udaljio u nepoznatome pravu, čime je počinio kazneno djelo Razbojništvo iz čl. 289. st. 2. u svezi 1. Kaznenoga zakona FBiH (u daljnjemu tekstu: KZ), te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Nadalje, apelantu je na temelju čl. 57. st. 1. KZ u izrečenu kaznu zatvora uračunato razdoblje provedeno u pritvoru, pa do upućivanja na izdržavanje kazne.
3. Presudom Vrhovnoga suda od 11. prosinca 2019. godine priziv apelanta je odbijen kao neutemeljen, te je prvostupanjska presuda potvrđena.
4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud naveo da braniteljica apelanta u prizivu istječe da je prvostupanjski sud učinio bitnu povredu odredaba kaznenoga postupka iz čl. 312. st. 1. toč. i) Zakona o kaznenome postupku (u daljnjemu tekstu: ZKP), navodeći da se presuda temelji na dokazu na kojemu se ne može utemeljiti sudska odluka, konkretno zapisniku o prepoznavanju osoba, prema kojemu je oštećena prepoznala apelanta kao izvršitelja predmetnoga kaznenoga djela. Vrhovni je sud istakao da dalje braniteljica apelanta navodi da apelantu nije bio omogućen branitelj prilikom vršenja radnje prepoznavanja. Vrhovni je sud istakao da je odredbom čl. 99. st. 3. ZKP propisano da, ako je potrebno da se utvrdi poznaje li svjedok osobu ili predmet, tražiti će se od njega prvo da ih opiše ili da navede znakove po kojima se razlikuju, pa će mu tek poslije pokazati radi prepoznavanja i to zajedno s drugim njemu nepoznatim osobama, odnosno ako je to moguće, zajedno sa predmetima iste vrste. Vrhovni je sud istakao da iz zapisnika o prepoznavanju od 21. rujna 2018. godine proistječe da je radnja prepoznavanja od strane svjedoka i oštećene (N.Š.) provedena sukladno citiranoj zakonskoj odredbi, kako je pravilno to zaključio prvostupanjski sud. Vrhovni je sud također istakao kako citirana zakonska odredba, niti bilo koja druga odredba procesnoga zakona ne propisuje obvezu obavještavanja, odnosno prisustvo branitelja prilikom provođenja radnje dokazivanja. Vrhovni je sud istakao da je neutemeljen prizivni navod apelanta da je zaključak da je počinio predmetno kazneno djelo utemeljen samo na iskazu oštećene (N.Š.), jer je isti utemeljen i na drugim konkretnim dokazima navedenim u obrazloženju pobijane presude. Vrhovni je sud istakao da je prvostupanjski sud izvedene dokaze cijenio na način propisan odredbom čl. 296. st. 2. ZKP, i na temelju takve ocjene izveo zaključak da je apelant učinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret. Vrhovni je sud naveo da prvostupanjski sud takav svoj zaključak je utemeljio na analizi svih izvedenih dokaza na glavnome pretresu. Vrhovni je sud istakao da se neutemeljeno prizivnim navodima dovodi u pitanje pravilnost pobijane presude u odnosu na izrečenu kaznenopravnu sankciju. Vrhovni je sud istakao da nalazi da je prvostupanjski sud okolnostima na koje se pozvao u pobijanoj presudi dao odgovarajući značaj, te da je pravilno postupio kada je odmjerio kaznu zatvora u trajanju od pet godina, kao najmanju mjeru kazne propisanu za to djelo. Vrhovni je sud istakao da je od otegotnih okolnosti prvostupanjski sud cijenio da se radi o višestrukome povratniku u vršenju kaznenih djela (do sada osuđivan devet puta, kontinuirano u razdoblju od 1997. godine do 2017. godine). Vrhovni je sud istakao da je nadalje kao otegotnu okolnost prvostupanjski sud cijenio da je oštećena osoba relativno mlađe životne dobi, na koju je traumatični događaj ostavio posljedice zbog straha koji je pretrpjela. Vrhovni sud je naveo da je kao olakotne okolnosti prvostupanjski sud cijenio da je apelant otac dvoje malodobne djece, kao i da oštećena ne postavlja imovinskopravni zahtjev. Vrhovni je sud istakao da navedena kazna nije prestrogo odmjerena i da u svemu odgovara težini i okolnostima učinjenoga kaznenoga djela i koja je potrebna za ostvarenje svrhe kažnjavanja.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, osporavajući pri tome radnju prepoznavanja, kao i visinu izrečene kaznenopravne sankcije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević