Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2057/19 (Z. T.)

Odluka donesena 27. 11. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dokazni postupak
  • Minimalna prava optuženog - adekvatno vrijeme za pripremu odbrane
  • Krivični postupak
  • Ispitivanje svjedoka
  • Pravo na odbranu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2057/19

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2057/19, rješavajući apelaciju Zorana Tepavčevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Tepavčevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 K 003317 18 Kž od 4. marta 2019. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 K 003317 17 K od 22. maja 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zoran Tepavčević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vlasenice, kojeg zastupa advokat Rade Golić iz Vlasenice, podnio je 11. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 15 0 K 003317 18 Kž od 4. marta 2019. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 15 0 K 003317 17 K od 22. maja 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva Trebinje (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 24. juna 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud je dostavio odgovor 7. jula 2020. godine, a Vrhovni sud 10. jula 2020. godine. Okružno tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Optužnicom od 28. marta 2017. godine apelant je optužen zbog krivičnog djela polnog nasilja nad djetetom u produženom trajanju iz člana 185 st. (4) u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakonika Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 22/2000). Sudija za prethodno saslušanje Okružnog suda u cijelosti je potvrdio predmetnu optužnicu 28. marta 2017. godine, dok se apelant 26. maja 2017. godine na zapisnik o izjašnjenju o krivici izjasnio da nije kriv povodom predmetne optužnice.

Postupak u kojem su donesene osporene odluke

6. Presudom Okružnog suda broj 15 0 K 003317 17 K od 22. maja 2018. godine apelant je proglašen krivim da je u periodu od 2000. do 2008. godine, u mjestu i na način pobliže opisan u izreci presude, izvršio obljubu i druge polne radnje nad djetetom (E. T.; u daljnjem tekstu: oštećena). Na navedeni način je počinio krivično djelo polnog nasilja nad djetetom u produženom trajanju iz člana 195 stav (4) u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina, te obavezan da naknadi troškove postupka u označenom iznosu, te plati označeni paušalni iznos.

7. U obrazloženju je, prije svega, navedeno da je tužilac na glavnom pretresu od 22. maja 2018. godine izmijenio optužnicu u granicama subjektivnog i objektivnog identiteta tako što je izvršio djelimičnu promjenu opisa djela, te predmetno djelo pravno kvalifikovao kao polno nasilje nad djetetom u produženom trajanju iz člana 195 stav (3) u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13; u daljnjem tekstu: KZRS).

8. Naime, Okružni sud je naveo da je predmetna optužnica zasnovana prevashodno na iskazu oštećene, te da je s posebnom pažnjom cijenio sadržaj njenog svjedočenja. Pri ocjeni vjerodostojnosti iskaza oštećene, koji je dala u starosnoj dobi od 23 godine života (dakle kao punoljetno lice), a na okolnosti događaja u kojima je oštećena bila u uzrastu djevojčice od šest do četrnaest godina, Okružni sud je istakao da je izvršio provjeru autentičnosti njenog svjedočenja s drugim provedenim dokazima, te došao do pouzdanog zaključka o njegovoj bezrezervnoj prihvatljivosti. U vezi s tim je dalje ukazano na sam sadržaj iskaza navedene svjedokinje – oštećene (pobliže opisan na str. 7 i 9 presude). U tom smislu je istaknuto da način na koji je oštećena iznijela u javnost svoja traumatična iskustva iz kritičnog perioda, te način na koji je ta iskustva reprodukovala pred sudom isključuje mogućnost da su ona iskonstruisana i izmišljena, a što je suštinska teza apelantove odbrane. Dalje je ukazano da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je oštećena doživljeno polno nasilje objelodanila isključivo s ciljem da se psihički rastereti od godinama potiskivane i skrivene patnje izazvane apelantovim seksualnim zlostavljanjem, pa je stoga njena reakcija i bila usmjerena ka stručnoj pomoći od psihologa, a ne ka prijavi djela organima gonjenja. U vezi s tim je navedeno da izostanak prijave policiji, te inače kasno objelodanjivanje događaja ima svoju pozadinu i opravdanje u strahu od apelanta koji joj je prijetio da će iste radnje preduzeti i prema njenoj sestri, osjećaju stida, ali isto tako i u strahu od reakcije male i patrijarhalne sredine u kojoj je živjela. Zatim je ukazano da opširnost i sistematičnost detalja kojima je prožet iskaz oštećene, njena izražena emocionalna i psihološka reakcija pri opisu događaja, logična struktura iskaza u odnosu na kontekst cjelokupnog događanja, dosljednost i uklopljenost svih detalja i sadržaja njenog svjedočenja iskazu oštećene daju u dovoljnoj mjeri karakter iskrenosti i autentičnosti, te potvrđuje puni kredibilitet kazivanja svjedoka. Ocjenjujući vjerodostojnost činjenica koje je u vezi s predmetnim događajem iznijela oštećena, Okružni sud je naveo da je posebnu pažnju poklonio značaju koji predstavlja psihološko-psihijatrijska eksploracija ličnosti oštećene, koju su u svom nalazu i mišljenju sačinili vještaci prof. dr Snežana Marjanović (specijalista neuropsihijatar) i magistar Aleksandra Salamadić (medicinski psiholog). Iz zaključka sadržanog u nalazima navedenih vještaka Okružni sud je istakao da su zadovoljeni svi stručni kriterijumi relevantni za kredibilitet svjedočenja oštećene i validnost njenog iskaza. Isto tako je navedeno da je vjerodostojnost iskaza oštećene potvrđena iskazom svjedoka S. B. (psihologa kojem je oštećena prvi put saopštila svoje traumatično iskustvo), a objektivnost njenog svjedočenja proizlazi i iz iskaza svjedokinja Z. T. (majka oštećene) i S. T. (rodica oštećene) koje su se izjašnjavale o činjenicama i okolnostima inkriminisanog događaja, a koje su dobile posredno saznanja direktno od oštećene, kao i svjedokinje V. S. (inspektora za suzbijanje maloljetničke delinkvencije). Dakle, Okružni sud je istakao da je navedenim posrednim dokazima, takođe, potvrđen iskaz oštećene u svim činjenicama od odlučnog značaja, u onom obliku, te na način i u vrijeme kako je to činjenično opisano u izreci presude. Pritom je navedeno da su činjenice, utvrđene na osnovu ovakvih posrednih dokaza, čvrsto i logički povezane i predstavljaju karike jednog lanca u potpunom skladu, tako da u svojoj sveukupnosti i povezanosti predstavljaju zatvoreni krug i s punom izvjesnošću upućuju na zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje je predmet optužbe. Istovremeno je ukazano da navedeni dokazi, u međusobnoj povezanosti, potpuno potvrđuju vjerodostojnost iskaza oštećene i ujedno kompromituju apelantovu odbranu da s njom nije imao nikakav tjelesni kontakt.

9. U prilog navedenim zaključcima iz prethodnog stava Okružni sud je ukazao na sadržaj iskaza označenih svjedoka i vještaka (pobliže opisano na str. 10–14 presude). Kada je u pitanju iskaz svjedokinje S. T., Okružni sud je istakao da je cijenio činjenicu da ona živi u Njemačkoj i da se porodila u skorije vrijeme, pa je u smislu odredbe člana 288 stav (2) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) dozvoljeno da se kao dokaz optužbe dopusti i izvede čitanje iskaza koji je navedena svjedokinja dala u istrazi. U vezi s tim je navedeno da je izvođenje ovog dokaza dozvoljeno s obzirom na to da je dolazak navedene svjedokinje pred sud znatno otežan, a apelantova odbrana se nije protivila izvođenju ovog dokaza.

10. Dakle, Okružni sud je ukazao da navedena svjedočenja lica s kojima je oštećena podijelila svoja traumatična iskustva cijeni objektivnim i nepristrasnim. Njihov sadržaj, kojim se utvrđuje stanje i ponašanje oštećene nakon izvršenja djela, pruža kvalitetan osnov za pouzdan zaključak da je iskaz oštećene o svom seksualnom zlostavljanju istinit i vjerodostojan. Takođe je navedeno i da je sud s posebnom pažnjom analizirao i iskaz koji je na glavnom pretresu iznio apelant u svojstvu svjedoka (pobliže opisano na stranici 15 presude). Međutim, Okružni sud je istakao da se cjelokupna apelantova odbrana u vezi s predmetnim događajem doima neiskrenom, nelogičnom i pristrasnom u sopstvenu korist, a ona je u značajnoj suprotnosti s dokazima optužbe. U tom pravcu je ukazano da je za Okružni sud neprihvatljiva teza odbrane po kojoj je krivični proces protiv njega rezultat prijetnji koje mu je oštećena uputila tokom konflikta s njenom majkom. Konačno, Okružni sud je ukazao i na sadržaj iskaza svjedoka i dokaza koje je predložila odbrana, te dao ocjenu njihove vjerodostojnosti, smatrajući da oni nisu podobni da opovrgnu osnovanost navoda iz optužnog akta.

11. Zatim je navedeno da obljube i druge polne radnje obuhvaćene izrekom optužnice predstavljaju jedno produženo krivično djelo, kako je to pravno kvalifikovano izmijenjenom optužnicom. Iako produženo krivično djelo, koje predstavlja jednu krivičnopravnu konstrukciju, nije bilo propisano odredbama tada važećeg KZRS, ukazujući da je ovaj pojam vraćen u krivičnopravno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama KZRS u toku 2013. godine, njegova primjena je, prema mišljenju Okružnog suda, nužna jer pogoduje apelantu. U vezi s tim je navedeno da djela iz dispozitiva optužnice zadovoljavaju kriterijume za primjenu ove pravne konstrukcije budući da se radi o više istovrsnih krivičnih djela koja je isti izvršilac učinio prema istoj žrtvi, te da način izvršenja i druge stvarne okolnosti djelu daju karakter jedinstvenog umišljaja i jedinstvene cjeline. Stoga je Okružni sud naveo da je prihvatio tužiočev stav da se u konkretnom slučaju radi o kvalifikovanom obliku djela polnog nasilja nad djetetom iz člana 195 stav (4) KZRS (pravna kvalifikacija krivičnog djela pobliže opisana na str. 17– 19 presude). Takođe je navedeno da je apelant u vrijeme izvršenja djela bio potpuno uračunljiv i da je bio svjestan svih elemenata djela i htio njegovo izvršenje.

12. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini krivične sankcije, Okružni sud je naveo da je cijenio sve okolnosti u okviru opštih pravila o odmjeravanju kazne predviđenih u članu 37 stav (1) KZRS. U vezi s tim je navedeno da su na visinu utvrđene kazne uticale utvrđene olakšavajuće okolnosti kod apelanta, a koje se sastoje u proteku relativno dugog intervala od momenta izvršenja krivičnog djela, ranijoj neosuđivanosti, te njegovom narušenom zdravstvenom stanju. S druge strane, Okružni sud je naveo da je kao otežavajuće okolnosti kod apelanta cijenio jačinu ugrožavanja i povredu zaštićenog dobra, što obuhvata činjenicu da se radi o krivičnom djelu usmjerenom protiv polnog integriteta djeteta kojem savremeno krivično pravo pruža jaču i širu krivičnopravnu zaštitu, a koje se manifestuje kroz tešku traumatizaciju oštećene kao posljedicu djela, zatim da se radi o produženom krivičnom djelu obuhvaćenom s više odvojenih polnih radnji koje odslikavaju apelantovu upornost i bezobzirnost pri njihovom izvršenju. Takođe je istaknuto da je sud kao otežavajuću okolnost cijenio i visok stepen apelantove krivične odgovornosti izražen kroz direktni umišljaj pri izvršenju krivičnog djela, te okolnost da je apelant kao srodnik oštećene zloupotrijebio navedeno svojstvo pri izvršenju djela. Isto tako je ukazano da kao otežavajuću okolnost predstavlja i način izvršenja inkriminisanih polnih radnji s obzirom na to da njihovo označeno vršenje s oštećenom tako niske starosne dobi ima karakter ponižavajućeg načina počinjenja djela. Stoga je navedeno da je sud (primjenom odredaba čl. 13, 28, 32 i 37 KZRS) apelantu odmjerio kaznu zatvora u trajanju od 12 godina, nalazeći da ona predstavlja pravilnu mjeru u postupku individualizacije kazne, te da će se njome postići svrha kažnjavanja u smislu pojedinačne i generalne prevencije.

13. Apelantov branilac je protiv prvostepene presude izjavio žalbu zbog povrede Krivičnog zakona, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o krivičnoj sankciji. U žalbi je naveo da je prvostepena presuda zasnovana na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. U vezi s tim je, između ostalog, ukazano da kompletno provedeni dokazni postupak nije sa sigurnošću pokazao da se kod apelanta stiču elementi bića krivičnog djela koje mu se stavlja na teret (in dubio pro reo), slijedom čega se morala donijeti oslobađajuća presuda. Takođe je navedeno i da je izrečena kazna zatvora u trajanju od 12 godina previsoka, te da ne predstavlja pravilnu mjeru u postupku individualizacije kazne, kako to nalazi prvostepena presuda.

14. Presudom Vrhovnog suda broj 15 0 K 003317 18 Kž od 4. marta 2019. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca i potvrđena prvostepena presuda.

15. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da se pravilnost ocjene iskaza oštećene (i valjanost razloga datih u prvostepenoj presudi za prihvatanje njenog iskaza kao vjerodostojnog) ne može osporiti žalbenim prigovorima. U vezi s tim je navedeno da je oštećena dosljedno i potpuno uvjerljivo opisala način, vrijeme i okolnosti u kojima je apelant (koji je njen dalji rođak i koji živi u blizini njihove porodične kuće) u kontinuitetu i dužem periodu vršio nad njom obljubu i preduzimao druge polne radnje (pobliže opisano na stranici 2 presude). Zatim je Vrhovni sud istakao da se u ocjeni vjerodostojnosti iskaza oštećene pravilnim metodološkim pristupom na jedan detaljan i argumentovan način u prvostepenoj presudi njen iskaz dovodi u vezu s kombinovanim psihološko-psihijatrijskim nalazom i mišljenjem vještaka dr Snježane Marjanović, neuropsihijatra i sudskog psihijatra, i Aleksandre Salamadić, specijaliste medicinske psihologije. Takođe je navedeno da se pravilno iskaz oštećene dovodi u vezu i s iskazima ostalih označenih svjedoka (uključujući i iskaz svjedokinje S. T.), kao i s rezultatima kombinovanog sudsko-medicinskog i ginekološkog vještačenja izvršenog od vještaka dr Ljiljane Stanišić-Peulić, specijaliste ginekologije i akušerstva, i dr Željka Karana, specijaliste sudske medicine. Stoga je Vrhovni sud naveo da se argumentima iz obrazloženja žalbe ne može osporiti pravilnost ocjene dokaza (u smislu člana 295 stav (2) ZKPRS) na kojima je zasnovan zaključak prvostepene presude da je apelant na način opisan u izreci te presude počinio produženo krivično djelo polnog nasilja nad djetetom iz člana 195 stav (4) u vezi sa stavom (1) KZRS.

16. Isto tako je navedeno i da je prvostepeni sud s istim stepenom pažnje, dakle, savjesno i u skladu s odredbom člana 295 stav (2) ZKPRS, ocijenio apelantov iskaz koji negira bilo kakav fizički kontakt s oštećenom, a cjelokupnu odbranu, u vezi s predmetnim događajem, povezuje s verbalnim konfliktom koji je imao s majkom oštećene u vezi s prijavom rada pilane „na crno“, koju je držao otac oštećene i novčanog duga prema njemu za vrijeme rada te pilane, te prijetnjama koje mu je oštećena tom prilikom uputila. Međutim, Vrhovni sud je istakao da sadržaj cjelokupne dokazne građe izvedene tokom glavnog pretresa, prema pravilnom obrazloženju i zaključku prvostepene presude, takav apelantov iskaz karakteriše neprihvatljivim jer formiranje neistinite priče o seksualnom zlostavljanju djeteta, bilo da to potiče od same oštećene kao žrtve ili njene majke (koja je za djelo saznala tek 2016. godine nakon što se oštećena povjerila S. T. i S. B.), u konkretnom slučaju nema podlogu u izvedenim dokazima, već naprotiv, odražava zainteresovanost za kažnjavanje izvršioca takvog djela, specifičnog po zaštitnom objektu polnog integriteta. Zbog toga su, kako je to naveo Vrhovni sud, bez osnova žalbeni prigovori kojima se osporava pravilnost ocjene dokaza i time pravilnost činjeničnog osnova prvostepene presude. Kako se žalbeni prigovori iz osnova povrede Krivičnog zakona zasnivaju na prigovorima činjeničnog karaktera (tvrdnjom da je prvostepeni sud u postupku ocjene dokaza postupio suprotno principu in dubio pro reo), Vrhovni sud je istakao da ni ti prigovori nisu osnovani.

17. Ispitujući žalbene prigovore koji se odnose na odluku prvostepenog suda o apelantovoj kazni, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti koje su od uticaja za visinu kazne u smislu odredbi člana 37 stav (1) KZRS i dao im pravilan značaj s aspekta individualizacije kazne i svrhe kažnjavanja. Pritom je navedeno da je izrečena kazna zatvora u trajanju od 12 godina pravilno odmjerena s obzirom na brojne otežavajuće okolnosti obrazložene u prvostepenoj presudi i to da se radi o produženom krivičnom djelu s više različitih oblika polnih radnji i obljube, izvršenih u kontinuitetu i dužem periodu od osam godina. U vezi s tim je navedeno da je u tom periodu apelant iskazao upornost, ali i bezobzirnost jer je kao srodnik oštećene zloupotrijebio to svojstvo i bliskost s njom, te imajući u vidu vrlo nisku starosnu dob oštećene u vrijeme početka preduzimanja tih radnji protiv polnog integriteta, koja s tog aspekta prevazilazi bitne elemente predmetnog krivičnog djela. Cijeneći navedeno, Vrhovni sud je istakao da izrečena kazna zatvora predstavlja potrebnu mjeru kazne radi ostvarenja svrhe kažnjavanja iz odredbe člana 28 KZRS, u njenom generalnom i specijalnom obliku.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Takođe ukazuje i na kršenje člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, kao i prava iz čl. 7 i 13 Evropske konvencije.

19. Naime, apelant, prije svega, ukazuje da mu je prekršeno pravo na obavještavanje o osnovama optužbe protiv njega i pravo na odbranu (nije imao dovoljno vremena za pripremu odbrane) zbog činjenice da je tužilac na glavnom pretresu od 22. maja 2018. godine izmijenio optužnicu, tj. istog dana kada je donesena i osporena prvostepena presuda. Dalje se navodi da je prvostepeni sud prezentovao dokaze, ali da ih je propustio dovesti u međusobnu vezu ili ih povezati s navodima optužnice ili elementima krivičnih djela koje je na osnovu prezentovanih dokaza utvrdio. U tom smislu apelant ukazuje na kršenje prava na obrazloženu sudsku odluku budući da redovni sudovi u ovom predmetu nisu u osporenim presudama ponudili adekvatna obrazloženja kontradiktornih dokaza, odnosno nisu ponudili razloge za svoje zaključke. Navedeno postupanje redovnih sudova je, prema apelantovoj ocjeni, rezultiralo i paušalno utvrđenim činjeničnim stanjem. Isto tako, apelant ističe da je tokom prvostepenog postupka sud u dokazni materijal uvrstio iskaz svjedoka S. T., pozivajući se na odredbu člana 288 stav (2) ZKPRS, a da nisu bili ispunjeni zakonski uslovi za čitanje tog iskaza, a naročito uzimajući u obzir teške inkriminacije, te da je apelantu bilo uskraćeno pravo da unakrsno ispita tog svjedoka, nakon čega bi se moglo utvrditi stvarno činjenično stanje. Takođe, apelant osporava i postupak odmjeravanja kazne navodeći da mu je očigledno izrečena drakonska kazna. Konačno, apelant navodi i da drugostepeni sud nije uopšte razmotrio navode apelantove žalbe, a da je apelantova odbrana u žalbi protiv osporene prvostepene presude iznijela sve argumente znatno detaljnije nego što ih je iznijela u ovoj apelaciji.

b) Odgovor na apelaciju

20. Vrhovni sud je naveo da su izneseni argumenti iz apelacije (pravilnost ocjene izvedenih dokaza, pravilnost činjeničnih utvrđenja, kao i pravilnost i zakonitost odluke o krivičnoj sankciji) bili predmet razmatranja pred tim sudom, o čemu su dati razlozi u osporenoj drugostepenoj presudi, pa i u onom dijelu na koje se ukazuje apelacijom. U vezi s tim je istaknuto da se na iznesenim argumentima apelacije ne može osnovano uspostaviti povreda prava na pravično suđenje, slijedom čega je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

21. Okružni sud je naveo da osporenom presudom tog suda nije došlo do kršenja prava na koja se apelant poziva. Prema ocjeni Okružnog suda, iz navoda apelacije se ne može zaključiti da je ocjena izvedenih dokaza ili primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminatorska, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine, kao i na povredu iz člana 6 Evropske konvencije, slijedom čega je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

22. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Svrha kažnjavanja Član 28.

U okviru svrhe krivičnih sankcija, svrha kažnjavanja je:

1) sprečavanje učinioca da čini krivična djela i njegovo prevaspitavanje, 2) uticaj na druge da ne čine krivična djela, 3) razvijanje i učvršćivanje društvene odgovornosti izražavanjem društvene osude za krivično djelo i neophodnosti poštovanja zakona.

Kazna zatvora Član 32.

Kazna zatvora ne može biti kraća od trideset dana, niti duža od dvadeset godina.

Opšta pravila o odmjeravanju kazne Član 37. st. (1) i (2) (1) Sud će učiniocu krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivice, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinioca, njegove lične prilike i njegovo držanje poslije učinjenog krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje se odnose na ličnost učinioca. (2) Okolnost koja je obilježje krivičnog djela ne može se uzeti u obzir i kao otežavajuća okolnost, odnosno olakšavajuća okolnost, izuzev ako prelazi mjeru koja je potrebna za postojanje krivičnog djela ili određenog oblika krivičnog djela ili ako postoje dvije ili više ovakvih okolnosti, a samo jedna je dovoljna za postojanje težeg, odnosno lakšeg oblika krivičnog djela.

Polno nasilje nad djetetom Član 195. st. (1), (3) i (4) (1) Ko izvrši obljubu ili drugu polnu radnju sa djetetom, kazniće se zatvorom od jedne do deset godina.

(3) Ako djelo iz st. 1. i 2. ovog člana izvrši nastavnik, vaspitač, staralac, usvojilac, ljekar, vjerski službenik ili drugo lice zloupotrebom svog položaja prema djetetu koje mu je povjereno na učenje, vaspitanje, čuvanje ili staranje, učinilac će se kazniti zatvorom od pet do petnaest godina.

(4) Ako je djelo iz st. 1, 2. i 3. ovog člana izvršeno na naročito svirep ili naročito ponižavajući način, ili je istom prilikom izvršeno više djela od strane više lica, ili postoji velika nesrazmjera u zrelosti i uzrastu između učinioca i žrtve, ili je usljed djela nastupila teška tjelesna povreda, teško narušenje zdravlja ili trudnoća silovanog ženskog lica, učinilac će se kazniti zatvorom najmanje pet godina.

23. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo Član 3. stav (2) (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.

Pravo na odbranu Član 7. stav (3) (3) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora obezbijediti dovoljno vremena za pripremanje odbrane.

Slobodna ocjena dokaza Član 15.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza Član 288. stav (2) (2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitana lica umrla ili trajno duševno oboljela ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili je znatno otežan iz važnih razloga.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Sadržaj presude Član 304. stav (7) (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakonika na optuženog i njegovo djelo.

Bitne povrede odredaba krivičnog postupka Član 311. stav (1) tačka g) (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji ako:

g) je povrijeđeno pravo na odbranu, VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 15 0 K 003317 18 Kž od 4. marta 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, navedenu osporenu presudu apelant je primio 22. marta 2020. godine, a apelacija je podnesena 11. maja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama, odnosno u predmetnom krivičnom postupku prekršena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Takođe ukazuje i na kršenje člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, kao i prava iz čl. 7 i 13 Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud smatra da, u svjetlu apelacionih navoda i činjenica konkretnog predmeta, predmetna apelacija svojom suštinom pokreće isključivo pitanja obuhvaćena garancijama prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, iz kojeg razloga će Ustavni sud ispitati navode apelacije po ovom pravnom osnovu.

29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

30. Član 6 st. 1 i 3d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja [...] krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu [...].

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;

31. Predmetni postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, on u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

32. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant u suštini ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, na šta je i sam apelant ukazao u apelaciji.

33. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo proizvoljno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim proizvoljno primijenjenim pozitivnopravnim propisima kako u pogledu apelantove krivičnopravne odgovornosti tako i u pogledu izrečene krivične sankcije. Osim toga, apelant ukazuje da mu je prekršeno i pravo na odbranu.

34. Stoga je u konkretnom slučaju potrebno ispitati da li je apelantu u postupku pred redovnim sudovima u ovoj krivičnopravnoj stvari na primjeren način omogućeno ostvarivanje njegovog prava na odbranu u smislu člana 6 Evropske konvencije, odnosno da li je predmetni krivični postupak u cjelini bio pravičan. Navedeno se posebno ukazuje nužnim ispitati u smislu garancija iz člana 6 st. 1 i 3d) Evropske konvencije u krivičnim predmetima seksualnog nasilja nad djecom, uzimanjem pritom u obzir i posebne osobenosti takvih postupaka koje žrtva doživljava kao teško iskušenje i gdje je takođe neophodno zaštititi njene interese radi sprječavanja eventualne sekundarne viktimizacije žrtve.

35. Kako bi dao odgovore na pitanja iz prethodnog stava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na relevantnu praksu Evropskog suda (kao i Ustavnog suda) u vezi s pokrenutim pravnim pitanjima. Kada je u pitanju sama ocjena dokaza, Ustavni sud ističe da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Takođe, Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Isto tako, Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Dakle, redovni sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

36. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud prvenstveno primjećuje da iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da je predmetna optužnica zasnovana prevashodno na iskazu oštećene. Dakle, iz navedenog proizlazi da je iskaz oštećene bio praktično jedini direktni dokaz na kojem su redovni sudovi zasnovali utvrđenje apelantove krivice. Ostali svjedoci nisu vidjeli radnje koje su apelantu stavljene na teret i svjedočili su samo o prethodnim ili naknadnim događajima, odnosno (promjenama) ličnosti kako same oštećene tako i apelanta kao optuženog. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da se činjenice koje sud treba utvrditi mogu dokazivati neposrednim i posrednim dokazima – indicijama. Ustavni sud naglašava da dokazivanje putem indicija nije, samo po sebi, protivno principima pravičnog suđenja iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Međutim, za dokazivanje indicijama vrijedi pravilo da indicije moraju djelovati kao čvrst, zatvoren krug koji dozvoljava samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te da objektivno potpuno isključe mogućnost drukčijeg zaključka u odnosu na tu činjenicu. Dakle, činjenice utvrđene posrednim dokazima moraju biti nesumnjivo utvrđene i međusobno čvrsto i logički povezane tako da upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo optuženi počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Takođe, provedeni posredni dokazi moraju biti u potpunom skladu i predstavljati ne zbir dokaza već sistem indicija koji će u svom sklopu i povezanosti isključiti svaku drugu verziju mogućnosti od one koju je utvrdio prvostepeni sud (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/14 od 22. aprila 2005. godine, stav 36, dostupna na www.ustavnisud.ba). S druge strane, Ustavni sud ponovo napominje da nije u njegovoj nadležnosti da cijeni sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti, kao i same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice.

37. U takvoj situaciji, Ustavni sud zapaža da su se u konkretnom predmetu redovni sudovi, uglavnom, usredotočili na pouzdanost iskaza oštećene (koja je u vrijeme preduzimanja inkriminisanih radnji bila maloljetna), smatrajući da njen iskaz ima odlučnu važnost u utvrđivanju apelantove krivice. Prepoznavajući bitnost vjerodostojnosti iskaza oštećene, upravo je i sam Okružni sud u obrazloženju osporene prvostepene presude prije same ocjene dokaza naglasak stavio na potrebu da se njen iskaz cijeni s posebnom pažnjom kako bi se na pravilan i potpun način utvrdilo činjenično stanje u ovoj krivičnopravnoj stvari, odnosno otklonile sumnje u pogledu bilo kakvih protivrječnosti proizašlih iz sadržaja iskaza oštećene. Analizom obrazloženja osporene prvostepene presude i cjelokupno provedenog dokaznog postupka, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, smatra da nema proizvoljnosti u zaključku iz obrazloženja osporene prvostepene presude da je posrednim dokazima potvrđen iskaz oštećene u svim činjenicama od odlučnog značaja u onom obliku, te na način i u vrijeme kako je to činjenično opisano u izreci presude, odnosno da je apelant počinio produženo krivično djelo polnog nasilja nad djetetom iz člana 195 stav (4) u vezi sa stavom (1) KZRS. Kako je nesporno da je u predmetnom krivičnom postupku izveden veliki broj dokaza (primarno putem vještačenja) s ciljem utvrđivanja kredibiliteta oštećene kao svjedoka i vjerodostojnosti njenog iskaza, prema ocjeni Ustavnog suda, u obrazloženju osporene prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza.

38. Dalje, Ustavni sud ističe da iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da je apelantu bilo omogućeno da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju dokaza, a da je Okružni sud dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega (ne)prihvata kao vjerodostojne dokaze koje je predložila apelantova odbrana na okolnost osporavanja kredibiliteta oštećene kao svjedokinje i istinitosti njenog iskaza. Prema tome, Okružni sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Osim toga, prema shvatanju Ustavnog suda, iz obrazloženja osporene prvostepene presude ne proizlazi ni da je Okružni sud stav o vjerodostojnosti iskaza saslušane svjedokinje – oštećene izveo paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini očigledno proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud ukazuje da su navodi u vezi s ocjenom dokaza u prvostepenom postupku i ostalim prigovorima bili predmet ispitivanja u žalbenom postupku, čime je apelantovoj odbrani pružena efektivna mogućnost da ih osporava, a nezadovoljstvo ishodom tih postupaka i postupka sagledanog u cjelini ne može dovesti samo po sebi do zaključka o proizvoljnosti u primjeni prava u tom smislu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud svoj zaključak o postojanju predmetnog krivičnog djela u kontekstu apelantovih radnji izveo na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Takođe, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode kojima se osporava način na koji su redovni sudovi u ovoj krivičnopravnoj stvari primijenili relevantne propise (čl. 28, 32 i 37 KZRS) kod izricanja krivičnopravne sankcije apelantu, tj. kazne zatvora u trajanju od 12 godina, jer su redovni sudovi i povodom tog pitanja dali jasno i logično obrazloženje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su zasnovali osporene odluke u odnosu na naprijed navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6 stav 1 Evropske konvencije.

39. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je apelant u kontekstu opšte ocjene dokaza u predmetnom postupku posebno problematizovao i pitanje korišćenja kao dokaza iskaza svjedokinje S. T. koji je dala u fazi istrage, a koju svjedokinju apelant nesporno nije imao mogućnost unakrsno ispitati na glavnom pretresu. Prema apelantovom shvatanju, u takvim okolnostima nisu bili ispunjeni zakonski uslovi za korišćenje tog dokaza u smislu člana 288 stav (2) ZKPRS. U svjetlu ovih apelantovih tvrdnji, Ustavni sud ističe da se u pravilu svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenika na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka. Međutim, to ne znači da, da bi se priznao kao dokaz, iskaz svjedoka uvijek mora biti dat na sudu i javno. Isto tako, korišćenje dokaza iz faze istrage neće samo od sebe biti u suprotnosti sa st. 1 i 3d) člana 6 Evropske konvencije, ukoliko je optuženom data adekvatna mogućnost da ih osporava. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da pravo na obezbjeđenje prisustva svjedoka na glavnom pretresu – suđenju nije apsolutno. U situaciji kada se radi o ključnom svjedoku nadležne vlasti su dužne preduzeti razumne napore da obezbijede prisustvo takvog svjedoka, odnosno obrazlože i objasne nemogućnost obezbjeđenja njegovog prisustva na suđenju. Takođe je od odlučnog značaja i da li su izjave, odnosno iskazi takvog svjedoka (kojima je poklonjena vjera) bile odlučujuće za proglašavanje optuženog krivim. Sve navedeno je od uticaja u svjetlu obezbjeđenja dovoljno proceduralnih garancija i ostvarivanja protivteže prouzrokovanih odbrani odsustvom svjedoka, te ocjene postojanja znatnog ograničenja prava odbrane i eventualnog kršenja člana 6 st. 1 i 3d) Evropske konvencije.

40. Imajući u vidu navedene principe, Ustavni sud smatra da redovni (Okružni) sud u ovoj krivičnopravnoj stvari nije iskazao nemarnost u pogledu obezbjeđivanja prisustva svjedokinje S. T. na suđenju protiv apelanta budući da je nespornim utvrđeno (na osnovu izvedenih dokaza) da se ona ne nalazi u Bosni i Hercegovini, niti je poznato kada će doći nazad u Bosnu i Hercegovinu (zbog poroda), zbog čega je odlučeno da se njena izjava – iskaz iz istrage pročita na glavnom pretresu. Dakle, iz stanja spisa predmeta proizlazi da je Okružni sud odsustvo navedene svjedokinje ocijenio kao objektivnu činjenicu za primjenu relevantne zakonske odredbe (član 288 stav (2) ZKPRS) kojom je propisan izuzetak od neposrednog izvođenja dokaza u konkretnom slučaju. Stoga, u situaciji kada se apelantova odbrana nije usprotivila izvođenju ovog dokaza na glavnom pretresu i kada utvrđenje apelantove krivice nije isključivo i jedino zasnovano na izjavi navedene svjedokinje, te kada iz stanja spisa predmeta (niti apelacionih navoda) ne proizlazi da je apelant bio uskraćen na glavnom pretresu mogućnosti osporavanja (istražnog) iskaza navedene svjedokinje, Ustavni sud smatra da apelantova odbrana nije bila u konvencionom smislu znatno ograničena usljed nemogućnosti da unakrsno ispita navedenu svjedokinju tokom suđenja. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o kršenju prava obuhvaćenih garancijama člana 6 stav 3d) u vezi sa stavom 1 zbog nemogućnosti saslušanja svjedokinje S. T. u predmetnom krivičnom postupku, a čiji je iskaz kao dokaz bio posredne prirode i na kojem nije isključivo zasnovana osuđujuća presuda apelantu.

41. Konačno, u odnosu na navode o kršenju prava na odbranu u svjetlu (ne)odgovarajućeg vremena za njenu pripremu i blagovremenost obavještavanja o „optužbi“ u predmetnom krivičnom postupku, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode dovodi u vezu sa činjenicom da je istog dana kada je donesena osporena prvostepena presuda (od 22. maja 2018. godine) Okružno tužilaštvo izmijenilo optužnicu u predmetnoj krivičnoj stvari. U vezi s tim, Ustavni sud ponovno podsjeća da je primarno u nadležnosti javnih vlasti, posebno sudova, da tumače i primjenjuju domaće pravo. Pri tome, Ustavni napominje da su tačke a) i b) stava 3 člana 6 Evropske konvencije povezane, te da se pravo na obavještavanje o prirodi i uzroku optužbe mora razmatrati u svjetlu optuženog prava da priprema svoju odbranu (vidi Pélissier i Sassi protiv Francuske [GC], broj predstavke 25444/94, st. 52-54, ECHR 1999 II). Pitanje odgovarajućeg vremena i mogućnosti datih optuženiku mora se ocijeniti s obzirom na okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Iglin protiv Ukrajine, stav 65; Galstyan protiv Armenije, stav 84). Takođe, od optuženika se očekuje da zatraži prekid ili odgađanje rasprave ako uoči kako mu raspoloživo vrijeme nije dovoljno (vidi Campbell i Fell protiv Ujedinjene Kraljevine, stav 98; Backstrom i Andersson protiv Švedske (odi.); Craxi protiv Italije (br. 1, stav 72). Isto tako, nedostaci u obavještavanju o optužbi mogu se ispraviti i u žalbenom postupku ako optuženik ima priliku pred višim sudovima iznijeti svoju odbranu te osporavati svoju osudu u pogledu svih bitnih pravnih i činjeničnih aspekata (ibid., stav 33, Dallos protiv Mađarske, st. 49–52; Sipavieius protiv Litve, st. 30–33; Zhupnik protiv Ukrajine, st. 39–43; I. H. i drugi protiv Austrije, st. 36– 38). Imajući u vidu navedene principe, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da je na glavnoj raspravi na kojoj je ta presuda donesena Okružno tužilaštvo izvršilo izmjenu optužnice u granicama subjektivnog i objektivnog identiteta, djelomičnom promjenom opisa djela u konkretnom slučaju. Međutim, iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da apelantova odbrana pitanje kršenja prava na odbranu zbog nedovoljnog vremena za pripremanje odbrane (iz člana 7 stav (3) ZKPRS) nije problematizovala ni tokom prvostepenog postupka, a niti u žalbenom postupku (a što proizlazi iz sadržaja žalbe) u smislu egzistiranja bitnih povreda odredaba krivičnog postupka (član 311 stav (1) tačka g)), već je taj prigovor prvi put istaknut u predmetnoj apelaciji, tako da Ustavni sud ne može razmatrati ovaj apelacioni navod (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 34/05, dostupna na www.ustavnisud.ba).

42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini s aspekta primjene procesnog i materijalnog prava u odnosu na utvrđivanje apelantove krivičnopravne odgovornosti (uključujući i odluku o krivičnopravnoj sankciji), nije bio pravičan u smislu poštovanja garancija člana 6 Evropske konvencije. VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3d) Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini, u kojem je apelant proglašen krivim za počinjenje krivičnog djela polnog nasilja nad djetetom iz člana 195 stav (4) u vezi sa stavom (1) KZRS, a redovni sudovi su za svoje utvrđenje i odlučivanje u osporenim odlukama dali jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da su tokom krivičnog postupka protiv apelanta poštovani svi standardi prava na pravično suđenje.

44. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2057/19 (Z. T.) | Sudska praksa | Aktio