Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1837/19 (A. M.)

Odluka donesena 27. 11. 2020.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Lišavanje slobode
  • Zakonito lišenje slobode mentalno oboljelih osoba, alkoholičara, narkomana, skitnica
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Vanparnični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1837/19

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1837/19, rješavajući apelaciju Abida Muse, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Abida Muse.

Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Javnoj ustanovi „Centar za socijalni rad“ Vareš da preduzme aktivnosti radi osiguravanja apelantovih prava koja proizlaze iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Javnoj ustanovi „Centar za socijalni rad“ Vareš da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Abid Musa (u daljnjem tekstu: apelant), koji je rođen 1963. godine, podnio je 26. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) kojom traži puštanje iz JU „Zavod za zbrinjavanje mentalno invalidnih lica Drin“ (u daljnjem tekstu: Zavod) u koji je smješten prije 11 godina.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Zavoda je 1. oktobra 2020. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Zavod je odgovor na apelaciju dostavio 16. oktobra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Iz mišljenja stručnog tima Zavoda od 8. oktobra 2020. godine proizlazi da je apelant smješten u Zavod 10. novembra 2009. godine na osnovu pismenog zahtjeva Centra za socijalni rad Vareš (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad). Uvidom u dostupnu medicinsku dokumentaciju stručni tim Zavoda je utvrdio da je apelant prije smještaja u Zavod više puta hospitalizovan i da mu je utvrđena dijagnoza SCH paranoides (F 20.0). Navedeno je da iz apelantove dokumentacije dalje proizlazi da mu je u sudskom postupku potpuno oduzeta poslovna sposobnost, a da mu je rješenjem Centra za socijalni rad za staratelja određen njegov otac Nazif Musa. Dalje je navedeno da apelant u Zavodu boravi na odjeljenju na kojem osoblje pacijentima 24 sata pruža podršku. Također je navedeno da postoji kontakt s porodicom, koji se realizuje putem posjeta i odlazaka apelanta u porodicu u dogovoru sa Centrom za socijalni rad, i to posebno kada je zdravlje apelantovog oca – staratelja dobro kako bi mogao brinuti o apelantu.

6. Iz socijalne anamneze Centra za socijalni rad od 5. februara 2009. godine proizlazi da je apelant po zanimanju diplomirani orijentalist – prevodilac i da je nezaposlen. Dalje je navedeno da je dva puta ležao u bolnici na liječenju, smješten u pratnji policije zbog agresivnog ponašanja, uglavnom prema članovima porodice, svojim roditeljima. Prvi put je ležao 1999. godine na KCU Sarajevo na Odjeljenju psihijatrije, a drugi put 2005. godine na Odjeljenju psihijatrije bolnice u Zenici pod dijagnozom SCH paranoides (F 20.0). Apelant se u evidenciji Centra za socijalni rad vodi kao lice sa 70 procenata tjelesnog oštećenja i po tom osnovu ostvaruje novčanu naknadu u visini od 59,64 KM mjesečno. Apelantov brat je u Centru za socijalni rad izjavio da njihovi roditelji nisu u mogućnosti da brinu o apelantu zbog svojih godina i da se boje da bi ih mogao povrijediti. U anamnezi je dalje navedeno da je na osnovu mišljenja i nalaza ljekara neuropsihijatra Bećira Dinara apelanta potrebno smjestiti u Zavod.

7. Rješenjem Centra za socijalni rad od 9. novembra 2009. godine apelantu je priznato pravo na smještaj u Zavod. Istim rješenjem je utvrđeno da troškove smještaja u Zavodu snosi apelantov otac – staratelj u visini 100 posto pripadajućeg dijela apelantovih prihoda, što iznosi 160,50 KM, a ostatak do punog iznosa Ministarstvo za rad, socijalnu politiku i izbjeglice Zeničko-dobojskog kantona na osnovu saglasnosti od 18. augusta 2009. godine.

8. Iz dostavljenog godišnjeg izvještaja o apelantovom socijalnom statusu za 2019. godinu, koji je 2. decembra 2019. godine sačinio stručni tim Zavoda, vidljivo je da je apelantu dijagnosticirana shizofrenija (F 20.0), te su vidljive aktivnosti koje su se provodile s ciljem apelantove rehabilitacije, što je uključivalo tretman psihologa, fizikalni tretman, individualni i grupni rad psihologa, te kontakt s porodicom. Također, navedeno je da bi, uzimajući u obzir apelantovo socijalno funkcionisanje i nivo samostalnosti, mogao da boravi na odjelu sa manjim stepenom podrške osoblja, ali da apelant ne želi mijenjati sredinu.

9. Iz nalaza neuropsihijatra Zavoda od 13. oktobra 2020. godine proizlazi da je apelantovo stanje stabilno, da ima osnova za demisiju, ali da je i dalje potreban nadzor, posebno nad terapijskim režimom.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant je u apelaciji naveo da se još uvijek nalazi u Zavodu u koji je smješten 10. novembra 2009. godine. Zatražio je od Ustavnog suda da bude pušten na slobodu. Smatra da je njegovo zdravstveno stanje dobro, da kod svoje kuće može uzimati redovnu terapiju i ići na ljekarske kontrole.

b) Odgovor na apelaciju

11. Zavod je u odgovoru na apelaciju dostavio nalaz i mišljenje stručnog tima, prema kojem apelant nema sposobnosti da bi potpuno samostalno živio bez potrebne podrške i nadzora. V.Relevantni propisi

12. Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/99, 54/04, 39/06, 14/09, 45/16 i 40/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/99 i 54/04) koji je važio u relevantnom periodu, a koji u bitnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom uređuje se:

•osnove socijalne zaštite građana i njihovih porodica, osnovna prava iz socijalne zaštite i korisnici prava iz socijalne zaštite, •osnivanje i rad ustanova zaštite i invalidskog udruženja, •osnovna prava civilnih žrtava rata i članova njihovih porodica, •osnove zaštite porodice sa djecom, •finansiranje i druga pitanja od značaja za ostvarivanje osnovnih prava iz socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija).

Član 3.

Djelatnost socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom obavljaju ustanove socijalne zaštite.

Ustanove socijalne zaštite imaju svojstvo pravnog lica.

Na osnivanje i rad ustanova socijalne zaštite primjenjuju se propisi o ustanovama, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

d) SMJEŠTAJ U USTANOVU SOCIJALNE ZAŠTITE

Član 41.

Smještaj u ustanovu socijalne zaštite (u daljem tekstu: ustanova), mogu ostvariti djeca i odrasla lica kojima je potrebna stalna briga i pomoć u zadovoljavanju njihovih životnih potreba, a ne mogu ih ostvariti u vlastitoj ili drugoj porodici ili na drugi način. Član 42.

O smještaju u ustanove odlučuje centar za socijalni rad na čijem području lice ima prebivalište, na osnovu mišljenja stručnog tima centra, izvršne odluke suda, organa staratelja ili na osnovu nalaza i mišljenja stručne komisije o nesposobnosti za rad, odnosno nalaza i mišljenja odgovarajuće zdravstvene ustanove.

Centar za socijalni rad, koji je smjestio lice u ustanovu, dužan je, radi brige, zaštite, liječenja fizičkog ili mentalnog zdravlja tog lica, pratiti njegov tretman u ustanovi. Obaveza iz stava 2. ovog člana posebno se odnosi na slučaj ako je dijete smješteno u ustanovu.

Član 45.

Cijenu usluge koju pruža ustanova utvrđuje osnivač ustanove.

Troškove smještaja u ustanovu snosi smješteno lice, roditelj, usvojitelj, staratelj ili srodnik koji je, saglasno zakonu, dužan da izdržava to lice, odnosno pravno ili fizičko lice koje je ugovorom preuzelo obavezu plaćanja troškova.

Ugovorom iz stava 2. ovog člana uređuju se međusobni odnosi centra za socijalni rad i ustanove, uvjeti i rok otkazivanja ugovora, visina i način isplate naknade, obveznik isplate naknade za smještaj lica, kao i druga pitanja.

13. U Zakonu o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom („Službene novine Zeničko-dobojskog kantona“ br. 13/07 i 13/11) relevantne odredbe glase: Član 55. stav 1.

Smještaj u ustanovu socijalne zaštite (u daljem tekstu: Ustanova) može ostvariti dijete i odraslo lice kojem je potrebna stalna briga i pomoć u zadovoljavanju njihovih životnih potreba, a ne može ih ostvariti u vlastitoj porodici ili drugoj porodici ili na drugi način, a pod uvjetima i na način predviđen ovim i Federalnim zakonom.

Član 56. stav 1.

Troškove smještaja u Ustanovu snosi ili u njihovom snošenju učestvuju fizičko i pravno lice, na način propisan članom 54. ovog zakona.

14. Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama („Službene novine Federacije BiH“ br. 37/01, 40/02, 52/11 i 14/13). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama („Službene novine Federacije BiH“ br. 37/01 i 40/02) koji je važio u relevantnom periodu, a koji u bitnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom propisuju se osnovna načela, način organizovanja i provođenja zaštite te pretpostavke za primjenu mjera i postupanje prema osobama sa duševnim smetnjama. Član 2.

Zaštita i unapređivanje zdravlja osoba sa duševnim smetnjama ostvaruje se:

1. omogućavanjem odgovarajuće dijagnostičke obrade i liječenja osoba sa duševnim smetnjama;

2. znanstvenim istraživanjima na području zaštite i unapređivanja zdravlja osoba sa duševnim smetnjama i njihovom zaštitom od liječničkih ili znanstvenih istraživanja bez njihova pristanka ili pristanka njihovih zastupnika;

3. uključivanjem osoba sa duševnim smetnjama u obrazovne programe koji se provode u ustanovi za mentalno zdravlje ili nekoj drugoj ustanovi u kojoj su one smještene; 4. oporavak osoba sa duševnim smetnjama njihovim uključivanjem u porodičnu, radnu i društvenu sredinu;

5. izobrazbom osoba koje se bave zaštitom osoba sa duševnim smetnjama i unapređivanjem njihova zdravlja.

Član 3. tačka 1) Izrazi upotrijebljeni u ovom zakonu, imaju slijedeća značenja:

1. Osoba sa duševnim smetnjama je duševno bolesna osoba, osoba sa duševnim poremećajem, nedovoljno duševno razvijena osoba, ovisnik o alkoholu ili drogama ili osoba sa drugim duševnim smetnjama.

Član 6.

Liječenje osoba sa duševnim smetnjama organizovati će se tako da se u najmanjoj mogućoj mjeri ograničava njihova sloboda i prava te prouzrokuju fizičke i psihičke neugodnosti, vrijeđa njihova osobnost i ljudsko dostojanstvo.

Član 10.

O svakom prisilnom smještaju punoljetnih osoba sa duševnim smetnjama bez njihova pristanka, odnosno djece i maloljetnih osoba sa duševnim smetnjama i osoba lišenih poslovne sposobnosti bez pristanka njihovih zakonskih zastupnika odlučuje sud.

Postupci po odredbama ovog zakona su hitni.

Zdravstvena ustanova mora obavijestiti komisiju za zaštitu osoba sa duševnim smetnjama o svakom slučaju oduzimanja slobode iz stava 1. ovog člana.

Član 22.

Lice sa težim duševnim smetnjama koje uslijed svoje duševne smetnje ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti život ili zdravlje ili sigurnost, odnosno život ili zdravlje ili sigurnost drugih lica, može se smjestiti u zdravstvenu ustanovu bez svog pristanka, po postupku za prisilno zadržavanje i prisilni smještaj propisanim ovim zakonom.

Dijete, maloljetna osoba ili osoba lišena poslovne sposobnosti može se iz razloga navedenih u stavu 1. ovog člana smjestiti u zdravstvenu ustanovu i bez pristanka njenog zakonskog zastupnika po postupku za prisilno zadržavanje ili prisilni smještaj propisanim ovim zakonom.

Član 23. stav 1.

Lice iz člana 22. ovog zakona primit će se u zdravstvenu ustanovu nadležnu prema članu 12. stav 1. ovog zakona na osnovu uputnice doktora medicine koji nije uposlen u dotičnoj zdravstvenoj ustanovi i koji je to lice lično pregledao i napisao propisanu ispravu o tom pregledu.

Član 26.

Kada psihijatar utvrdi postojanje razloga za prisilno zadržavanje iz člana 22. ovog zakona, dužan je u roku od 72 sata donijeti odluku o prisilnom zadržavanju koja se sa obrazloženjem upisuje u liječničku dokumentaciju.

Psihijatar će tu odluku saopćiti prisilno zadržanom licu na primjeren način i upoznati ga sa razlozima i ciljevima njegovog prisilnog zadržavanja, te sa njegovim pravima i dužnostima prema ovom zakonu.

Član 27.

Zdravstvena ustanova koja je prisilno zadržala lice sa duševnim smetnjama iz člana 22. ovog zakona dužna je o tome, bez odgađanja, a najkasnije u roku od 24 sata od donošenja odluke o prisilnom zadržavanju, neposredno ili putem elektronskih sredstava komuniciranja, dostaviti nadležnom sudu, na području kojega se nalazi zdravstvena ustanova, obavijest o prisilnom zadržavanju zajedno sa liječničkom dokumentacijom o pregledu lica sa duševnim smetnjama sa obrazloženjem razloga za prisilno zadržavanje. Zdravstvena ustanova dužna je obavijest o prisilnom zadržavanju dostaviti u roku iz stava 1. ovog člana izdavaocu uputnice, zakonskom zastupniku prisilno zadržanog lica, nadležnom centru za socijalni rad i komisiji za zaštitu lica sa duševnim smetnjama. Centar za socijalni rad iz stava 2. ovog člana nadležan je prema posljednjem prebivalištu, odnosno boravištu prisilno zadržanog lica, a ako je prebivalište, odnosno boravište prisilno zadržanog lica nepoznato, prema području na kojem se nalazi zdravstvena ustanova.

[…] Član 29. stav 1.

U postupku prisilnog smještaja lica sa duševnim smetnjama u zdravstvenu ustanovu odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku.

Član 30.

Kada nadležni sud primi obavijest o prisilnom zadržavanju ili na koji drugi način sazna za prisilno zadržavanje, donijet će rješenje o pokretanju postupka po službenoj dužnosti i postaviti licu punomoćnika iz redova advokata radi zaštite njegovih prava, ako to ono već nije učinilo, odnosno ako zaštita njegovih prava u postupku nije osigurana na drugi način.

Sud je dužan ispitati sve okolnosti koje su od značaja za donošenje rješenja i saslušati sva lica koja imaju saznanje o bitnim činjenicama.

Ukoliko je to moguće i ako to neće štetno utjecati na zdravlje duševno bolesnog lica, sud će saslušati i to lice.

Član 31.

Prije donošenja odluke o prisilnom smještaju ili o otpustu lica sa duševnim smetnjama, sud je dužan pribaviti pisano mišljenje jednog od psihijatara sa liste stalnih sudskih vještaka koji nije uposlen u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se nalazi prisilno zadržano lice, o tome je li prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi neophodan […].

Član 32.

Po završenom postupku sud je dužan odmah, a najkasnije u roku tri dana, donijeti rješenje kojim će odlučiti može li se lice zadržano u zdravstvenoj ustanovi i dalje zadržavati ili će se pustiti iz zdravstvene ustanove.

O svojoj odluci sud obavještava centar za socijalni rad.

Član 33.

Ako sud odluči da se primljeno lice zadrži u zdravstvenoj ustanovi, odredit će i vrijeme zadržavanja koje ne može biti duže od šest mjeseci.

Zdravstvena ustanova je dužna da sudu, po potrebi, dostavlja izvještaje o promjenama u zdravstvenom stanju zadržanog lica.

Član 34.

Ako zdravstvena ustanova procijeni da prisilno smješteno lice treba ostati smješteno i nakon isteka trajanja prisilnog smještaja određenog u rješenju suda, dužna je da 15 dana prije isteka toga vremena predloži sudu donošenje rješenja o produženju prisilnog smještaja.

Sud može odrediti produženje u intervalima koji nisu duži od šest mjeseci.

Član 35.

Rješenje o produženom prisilnom smještaju sud donosi po istom postupku po kojem donosi i prvo rješenje o prisilnom smještaju.

Sud je dužan rješenje o produženom prisilnom smještaju donijeti najkasnije do isteka prethodno određenog trajanja prisilnog smještaja.

Član 37.

Protiv rješenja o prisilnom smještaju u zdravstvenoj ustanovi i puštanju iz zdravstvene ustanove žalbu mogu izjaviti zdravstvena ustanova koja je zadržala lice sa duševnim smetnjama, zadržano lice, njegov staralac, odnosno privremeni zastupnik i centar za socijalni rad, i to u roku osam dana od dana prijema rješenja.

[…] Prvostepeni sud će žalbu sa spisima bez odlaganja dostaviti drugostepenom sudu, koji je dužan donijeti odluku u roku tri dana od dana prijema žalbe.

Član 39.

Prisilno smješteno lice otpustit će se iz zdravstvene ustanove odmah nakon što istekne vrijeme prisilnog smještaja određeno u rješenju suda o prisilnom smještaju.

Član 41.

Kada u slučajevima propisanim ovim zakonom osobu sa duševnim smetnjama treba otpustiti iz zdravstvene ustanove, a ona zbog svojeg psihofizičkog stanja i uvjeta u kojima živi nije sposobna brinuti se o sebi niti ima osobe koje su po zakonu dužne i mogu se brinuti o njoj, premjestit će se iz zdravstvene ustanove u socijalnu ustanovu po postupku predviđenom propisima o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom.

O premještanju iz stava 1. ovog člana zdravstvena ustanova izvijestit će odmah sud koji je donio odluku o prisilnom smještaju ili o otpustu.

VI.Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se apelant Ustavnom sudu obratio zbog činjenice da je 2003. godine smještena u Zavod, čime su mu ugrožena osnovna ljudska prava, pa Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali gotovo identična pitanja (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2472/11 od 31. januara 2013. godine, AP 620/13 od 25. aprila 2013. godine, AP 2440/11 od 16. maja 2013. godine, AP 3507/11 od 25. juna 2013. godine, AP 2485/15 od 10. novembra 2016. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), zaključuje da je predmetna apelacija dopustiva u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

19. Apelant predmetnom apelacijom traži da bude pušten iz Zavoda „na slobodu“. Iz sadržaja apelacije proizlazi da predmetna apelacija pokreće pitanje povrede prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

20. Član II/3.Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

21. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

e) u slučaju zakonitog pritvaranja osobe da bi se spriječilo širenje zaraznih bolesti, kao i zakonitog pritvaranja duševno poremećenih osoba, alkoholičara ili ovisnika o drogama ili skitnica. [...] (4) Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

22. Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi razmatrao isto, odnosno slično činjenično i pravno pitanje u Odluci broj AP 2472/11 od 31. januara 2013. godine u kojoj je razmatrao apelaciju apelantice kojoj je oduzeta poslovna sposobnost i koja je na osnovu rješenja Službe socijalne zaštite, donesenog na osnovu Federalnog zakona o osnovama socijalne zaštite i Kantonalnog zakona o socijalnoj zaštiti, smještena u Zavod, a nakon te odluke su slijedile i druge odluke (npr. AP 2440/11 od 16. maja 2013. godine, AP 2038/11 od 12. juna 2013. godine, AP 5727/18 od 14. oktobra 2020. godine, sve odluke objavljene na www.ustavnisud.ba). U tim odlukama Ustavni sud je detaljno ukazao na kriterije koji, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), moraju biti ispunjeni da bi se pritvor mentalno oboljelog lica smatrao kao pritvor koji nije „proizvoljan“, tj. da bi bio ispunjen zahtjev „zakonitosti“ u smislu člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije (vidi npr. AP 2472/11, tačke 39–40, te 42. i 44). Dalje, primjenjujući te kriterije na situaciju koja je razmatrana u navedenoj odluci, Ustavni sud je zaključio da nije bilo sudske odluke ni prilikom prinudne hospitalizacije, niti prilikom apelanticinog smještaja u Zavod. Ustavni sud je naročito ukazao da je u tom slučaju apelantica smještena u Zavod na osnovu Federalnog zakona o osnovama socijalne zaštite i Kantonalnog zakona o socijalnoj zaštiti, ali da nisu uzete u obzir odredbe Zakona o zaštiti lica s duševnim smetnjama, koji propisuje način i postupak za utvrđivanje duševne poremećenosti pred nadležnim domaćim organom, kao i potrebu da se ispita da li vrsta i stepen „duševne poremećenosti“ opravdavaju prisilno zatvaranje takvog lica. Također, Ustavni sud je ukazao da odredbe tog zakona propisuju ograničeno trajanje pritvora, odnosno prisilnog smještaja uz obavezu da zdravstvena ustanova u kojoj se lice nalazi, po potrebi, dostavlja sudu izvještaje o zdravstvenom stanju tog lica. Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da je Centar za socijalni rad imao mogućnost da postupi u smislu navedenih odredaba Zakona o zaštiti lica s duševnim smetnjama, ali da nije postupao u skladu s navedenim zakonom, pa je utvrdio kršenje apelanticinog prava iz člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije, ocijenivši da njezino lišavanje slobode, tj. prisilni smještaj u ustanovu nije „zakonito“, kako to zahtijeva Evropska konvencija (idem, tačka 46).

23. Ustavni sud je dalje u citiranoj odluci broj AP 2472/11 razmatrao i pitanje da li je apelantici omogućeno da o produžetku njezinog lišavanja slobode, odnosno prisilnog smještaja odlučuje „sud“ u određenim vremenskim intervalima, kako to propisuje član 5. stav 4. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao da Federalni zakon o osnovama socijalne zaštite i Kantonalni zakon o socijalnoj zaštiti, na osnovu kojih je apelantica smještena u Zavod, ne predviđaju obavezan nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode, odnosno prisilnog smještaja koji mora vršiti sud ili organ koji mora biti „nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku“, kako to predviđa Evropska konvencija. Nasuprot tome, obrazloženo je da odredbe Zakona o zaštiti lica s duševnim smetnjama predviđaju obaveznu odluku suda, tj. da isključivo sud odlučuje o prisilnom smještaju duševno poremećenog lica, zatim da isključivo sud odlučuje o produženju prisilnog smještaja, kao i o otpustu iz zdravstvene ustanove. Imajući u vidu činjenicu da je već prethodno konstatovao da Služba socijalne zaštite nije postupala u smislu navedenih odredaba Zakona o zaštiti lica s duševnim smetnjama, nego da je apelanticu prisilno smjestila u smislu odredaba Federalnog zakona o osnovama socijalne zaštite i Kantonalnog zakona o socijalnoj zaštiti koji ne predviđaju niti jedan kriterij koji mora biti ispunjen u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud je u tački 50. navedene odluke zaključio da je na taj način prekršeno apelanticino pravo iz člana 5. stav

4. Evropske konvencije.

24. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je i Evropski sud razmatrao tri aplikacije koje su pokretale slična činjenična i pravna pitanja u kontekstu smještaja u Zavod na osnovu rješenja koje je donijela Služba socijalne zaštite u smislu odredaba Federalnog zakona o osnovama socijalne zaštite i Kantonalnog zakona o socijalnoj zaštiti (vidi Evropski sud, presuda od 3. novembra 2015. godine, Hadžimejlić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, aplikacije br. 3427/13, 74569/13 i 7157/14). Naime, Evropski sud je u navedenoj presudi prezentovao konkretne okolnosti smještaja aplikanata u Zavod, te konstatovao da je u odnosu na aplikanticu Z. H. i aplikanta M. C. Ustavni sud prethodno razmatrao njihove apelacije i da je u svojim odlukama konstatovao da su ti aplikanti smješteni u Zavod na osnovu rješenja Službe socijalne zaštite donesenih u smislu odredaba Federalnog zakona o osnovama socijalne zaštite i Kantonalnog zakona o socijalnoj zaštiti, kao i da nije bilo sudske odluke ni prilikom prinudne hospitalizacije, ni prilikom smještaja aplikanata u Zavod. Također, Evropski sud je ukazao da je Ustavni sud zaključio da postoji kršenje prava iz člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije budući da aplikanti nisu lišeni slobode primjenom odredaba Zakona o zaštiti lica s duševnim smetnjama koji propisuje mogućnost, uvjete, način i postupak zadržavanja, odnosno pritvaranja lica s mentalnim poremećajima, te da njihovim lišavanjem slobode nije ispunjen zahtjev „zakonitosti“ u smislu Evropske konvencije. Pored toga, Evropski sud je ukazao da je Ustavni sud zaključio da postoji i kršenje člana 5. stav 4. Evropske konvencije jer nije bilo sudskog preispitivanja zakonitosti lišavanja slobode aplikanata, te da je Ustavni sud, shodno navedenom, naredio nadležnim centrima za socijalni rad da preduzmu mjere kako bi se osiguralo poštovanje prava aplikanata iz člana 5. st. 1. i 4. Evropske konvencije. Evropski sud je nadalje konstatovao da je, nakon odluka Ustavnog suda, o neophodnosti lišavanja slobode „aplikanata H. i C.“, pravomoćnim rješenjima Općinskog suda u Kiseljaku od 29. novembra 2013. godine i Općinskog suda u Visokom od 8. septembra 2014. godine utvrđeno da zdravstveno stanje aplikanata nije takvo da opravdava nastavak njihovog prisilnog smještaja. Međutim, Evropski sud je zaključio da, „uprkos ovim odlukama Ustavnog suda, situacija se nije promijenila budući da se aplikanti još uvijek nalaze u Zavodu na osnovu administrativnih odluka“.

25. Evropski sud je, nadalje, imajući u vidu sličnost činjeničnog stanja aplikacije aplikanta E. B. s prve dvije aplikacije, zaključio da je i aplikant E. B. od 8. decembra 1999. godine smješten u Zavod na osnovu rješenja Službe socijalne zaštite, te da nije bilo sudske odluke ni prilikom prinudne hospitalizacije, niti prilikom smještaja aplikanta u Zavod, koji traje više od 15 godina.

26. Evropski sud je u vezi s navedenim ukazao da je tužena tvrdila da je cilj nastavka zadržavanja aplikanata u Zavodu bio zaštita njihovog interesa da budu socijalno zbrinuti. U vezi s tim, Evropski sud je konstatovao: „Ustavni sud je već ispitao te argumente i utvrdio da domaći organi nisu postupili u skladu sa zahtjevima relevantnog domaćeg zakona koji se odnose na prisilan smještaj u ustanovu: svaki takav smještaj mora narediti nadležni sud“, te u vezi s tim zaključio da Evropski sud ne vidi razlog da odstupi od utvrđenja Ustavnog suda (stav 56. presude).

27. U pogledu navedenih razmatranja, Evropski sud je zaključio da smještaj aplikanata u Zavod nije naređen u skladu „sa zakonom propisanim postupkom“ u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije, te je utvrdio povredu njihovih prava iz člana 5. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na njegov zaključak u vezi sa članom 5. stav 1. Evropske konvencije, Evropski sud je istakao da nije neophodno posebno ispitivati da li je u ovom slučaju došlo i do povrede člana 5. tačka 4. Evropske konvencije.

28. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant, također, lišen slobode i smješten u Zavod na osnovu rješenja Centra za socijalni rad. Naime, Ustavni sud primjećuje da je apelantu odlukom suda oduzeta poslovna sposobnost, određen staratelj i da je nakon toga rješenjem Centra od 9. novembra 2009. godine apelant smješten u Zavod, gdje se još uvijek nalazi (11 godina), a da pri tome sud nije odlučio o njegovom zadržavanju u Zavodu, niti je vršio kontrolu njegovog boravka u Zavodu. Dakle, apelant se nalazi u Zavodu na osnovu „administrativne odluke“, a ne odluke suda. Činjenica da je nadležni sud odlučivao o oduzimanju poslovne sposobnosti apelantu ne utiče na zaključak da je apelant smješten u Zavod i da se u njemu i dalje nalazi isključivo na osnovu „administrativnih odluka“. U konkretnom slučaju vidljivo je da je odluka o apelantovom smještaju u Zavod zasnovana na izjavi apelantovog brata i stručnom mišljenju Centra za socijalni rad (vidi tačku 6. ove odluke). Iz dostupnih dokumenata ne proizlazi da postoji odluka suda o eventualnoj kontroli opravdanosti apelantovog prisilnog smještaja u Zavod. Ono što je vidljivo iz priložene dokumentacije jeste da se pitanje opravdanosti apelantovog zadržavanja u Zavodu zasniva na stručnom mišljenju Centra za socijalni rad i izjavi apelantovog brata, što je, imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o zaštiti lica, neprihvatljivo.

29. U vezi s navedenim, budući da je i u konkretnom slučaju apelant smješten u Zavod na osnovu rješenja Centra za socijalni rad, a na osnovu odredbi Federalnog zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom i Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice s djecom Zeničko-dobojskog kantona i da pritom nisu uzete u obzir relevantne odredbe Zakona o zaštiti lica s duševnim smetnjama kojim je regulisano da isključivo sud odlučuje o prisilnom smještaju duševno poremećenog lica u ustanovu, zatim da isključivo sud odlučuje o produženju prisilnog smještaja, kao i o otpustu iz zdravstvene ustanove, Ustavni sud smatra da iz navedenog proizlazi da je apelantov položaj identičan položaju apelanata iz predmeta na koje je Ustavni sud prethodno ukazao. Stoga, Ustavni sud smatra da su stavovi koji su izneseni u navedenim odlukama Ustavnog suda i Evropskog suda primjenjivi i na predmetni slučaj, pa u ovoj odluci Ustavni sud neće posebno obrazlagati kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije, nego se poziva na obrazloženje i razloge date u Odluci broj AP 2472/11, budući da se razlozi navedeni u toj odluci mogu primijeniti i na ovu odluku.

30. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu postoji kršenje apelantovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije budući da prilikom apelantovog smještaja i boravka u Zavodu nisu ispoštovani proceduralni propisi i pravila Zakona o zaštiti lica s duševnim smetnjama. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje člana 5. stav 4. Evropske konvencije kada o apelantovom smještaju u Zavod odluku nikada nije donio sud, niti neki drugi nezavisni organ.

32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević