Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2252/19 (G. T.)
Odluka donesena 27. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Kleveta
- Miješanje
- Član 10. EK – sloboda izražavanja
- Privatni život
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Naknada štete
- Nematerijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2252/19
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2252/19, rješavajući apelaciju Gordane Trninić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Gordane Trninić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Mal 171371 18 Gž od 14. marta 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Mal 171371 13 Mal od 24. maja 2018.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Gordana Trninić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Dragan Stupar i Aleksandar Čorni iz Banje Luke, podnijela je 24. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 171371 18 Gž od 14. marta 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Mal 171371 13 Mal od 24. maja 2018. godine. S obzirom na to da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 21 stav (2) Pravila Ustavnog suda jer nije dostavljena punomoć za zastupanje, od apelantkinje je 28. maja 2019. godine zatraženo da dopuni apelaciju. Apelantkinja je 3. juna 2019. godine dostavila traženu dopunu apelacije.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Dragoja Rendića (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Milenka Granulića (u daljnjem tekstu: drugotuženi, zajedno: tuženi) zatraženo je 4. avgusta 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tuženi su dostavili odgovor 25. avgusta 2020. godine, Okružni sud 26. avgusta 2020. godine, a Osnovni sud 7. septembra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 Mal 171371 13 Mal od 24. maja 2018. godine odbijen je kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženi obavežu da joj na ime naknade štete zbog povrede ugleda solidarno isplate iznos od 3.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate i da joj nadoknade troškove parničnog postupka. Presudom je obavezana apelantkinja da tuženim nadoknadi troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi, dok je zahtjev tuženih za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa odbijen. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je u postupku utvrđeno kako slijedi. Zaključivanjem ugovora o radu na neodređeno vrijeme 2012. godine između Kliničkog centra Banjaluka (u daljnjem tekstu: KCB) kao poslodavca i apelantkinje kao zaposlenice, apelantkinja je zasnovala radni odnos u KCB na neodređeno vrijeme i raspoređena na radno mjesto šefa Službe organizacije pružanja zdravstvene zaštite i određena joj fiksna plata u mjesečnom iznosu od 1.700,00 KM. Utvrđeno je da je apelantkinju Okružni sud osudio na novčanu kaznu od 22.000,00 KM jer je, koristeći službeni položaj, tražila i primila 5.000,00 KM kako bi jedno lice zaposlila u KCB kao medicinskog tehničara, a da je tome prethodilo zaključenje sporazuma o priznanju krivice apelantkinje s Tužilaštvom. Utvrđeno je da iz pisane izjave zaposlenice KCB, poimenično navedene u presudi, proizlazi da je prvotuženi, koji je u KCB zaposlen kao električar, u razgovoru rekao da će, ako se apelantkinja bude tako loše ponašala prema pomoćnom osoblju, nju „dati u javnost“, a da iz pisane izjave druge radnice, poimenično navedene u presudi, proizlazi da joj je, takođe poimenično navedeno lice, reklo da je apelantkinja „zbrisala preko granice i da ih je prodala zajedno s koordinatorima privatniku“.
6. Na osnovu dokaza preciziranog u presudi utvrđeno je da su na sastanku sindikata koji je održan polovinom 2015. godine na Klinici za psihijatriju bili prisutni predstavnici Sindikata (uključujući drugotuženog) i 15 radnika članova Sindikata i da je prva tačka dnevnog reda bila smjena apelantkinje s pozicije šefa pomoćnog osoblja. Dalje je utvrđeno da iz članka objavljenog u Dnevnim novinama „Glas Srpske“ od 2. jula 2015. godine pod naslovom „Šefica u bolnici uzela mito za posao“ proizlazi da se u njemu navodi da je apelantkinja uhapšena zbog sumnje da je uzela 5.000,00 KM mita kako bi jedno lice zaposlila kao medicinskog tehničara u KCB. Utvrđeno je i da je u članku objavljenom u novinama 18. septembra 2015. godine pod naslovom „Kazna 22.000,00 KM“, između ostalog, navedeno da je apelantkinja „(nekadašnja šefica odjeljenja organizacije pružanja zdravstvene zaštite i centralnog održavanja higijene u KCB) osuđena u Okružnom sudu u Banjaluci na novčanu kaznu od 22.000,00 KM jer je, koristeći službeni položaj, tražila i primila 5.000,00 KM da bi zaposlila jednu osobu na poziciju medicinskog tehničara“. Utvrđeno je i da je u članku pod naslovom „Trninićeva sklopila sporazum o priznanju krivice“, objavljenom na portalu RTRS od 2. jula 2015. godine, navedeno da je apelantkinja sa Specijalnim tužilaštvom sklopila sporazum o priznanju krivice za krivično djelo trgovine uticajem kojim je predviđena novčana kazna u iznosu od 22.000,00 KM, te da iz apelantkinjine izjave, koju je dala u svojstvu parnične stranke, proizlazi da je prije pet godina bila zaposlena u KCB i da je radila na poslovima šefa radnika na održavanju čistoće do jula 2015. godine kada je dobila otkaz zbog mita i korupcije, kako je to napisano u odluci o prestanku ugovora o radu.
7. Osnovni sud je naveo da je 18. aprila 2013. godine u emisiji „Pečat“ na RTRS prvotuženi izjavio da „mnogi u Univerzitetskom kliničkom centru RS Banjaluka imaju neopravdano visoke plate“, pri čemu nije spomenuo apelantkinjino ime, ali je spiker u toj emisiji prenio informaciju da je apelantkinjina plata 1.700,00 ili 1.800,00 KM i da su u KCB zaposlene dvije apelantkinjine kćerke, od kojih jedna ima platu od 2.500,0 KM, a za drugu nije ništa rečeno. Utvrđeno je i da se drugotuženi, kao predsjednik Sindikata KCB, obraćao apelantkinji telefonom povišenim tonom govoreći da će „vidjeti vezano za njeno ponašanje prema pomoćnim radnicima“. Pored toga, u emisiji RTRS „Presing“, koja je emitovana 20. maja 2013. godine, drugotuženi je rekao da ima uvid u apelantkinjinu platu koja je od 1.700,00 do 1.900,00 KM, da KCB inspekciji ne dostavlja tačan podatak o njenoj plati. Osnovni sud je naveo da je na osnovu apelantkinjinog iskaza utvrđeno da je apelantkinja u vrijeme spornog izražavanja od strane tuženih bila povrijeđena, omalovažena, postiđena ovim izjavama i da su ona i njena porodica preživjeli psihičke probleme zbog neprijatnosti koje su trajale cijelu 2013. godinu, ali da se ona nije javljala ljekaru zbog psihičkih problema, preznojavanja, mučnine i nesanice i da je na svoju ruku uzimala leksilijum oko pola godine od vremena kada je počelo ovo iznošenje. Dalje je utvrđeno da iz izjave prvotuženog, koju je dao u svojstvu parnične stranke, proizlazi da on opovrgava sve navedeno te da je ta njegova izjava potvrđena izjavama poimenično navedenih svjedoka.
8. U vezi s tim Osnovni sud je obrazložio da smatra da apelantkinja provedenim dokazima nije dokazala tvrdnje iznesene u tužbi da su tuženi direktno ili indirektno iznijeli neistine o njoj, te da je i sama apelantkinja u svom iskazu navela da prvotuženi u emisiji „Pečat“ od 18. marta 2013. godine nije govorio o apelantkinji i visini njene plate, već da je to izrekao spiker u istoj emisiji. Prema mišljenju tog suda, apelantkinjine tvrdnje o iznošenju klevete od strane prvotuženog ostale su paušalne i nedokazane, dok druge apelantkinjine tvrdnje u vezi s prijetnjama prvotuženog da će je dati u javnost zbog njenog ponašanja prema pomoćnim radnicima i da je tražio od radnika, čija je tužiteljica bila rukovodilac, da traže njenu smjenu, apelantkinja ničim nije dokazala i da one, u suštini, ne predstavljaju klevetu, niti štetnu radnju za koju apelantkinja može tražiti naknadu štete u smislu Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o zaštiti od klevete. Osnovni sud je dalje obrazložio da apelantkinja nije dokazala tvrdnje da je drugotuženi iznosio sporno izražavanje jer to ne proizlazi iz izvedenih dokaza, a i da je dokazala da je drugotuženi, gostujući u TV emisiji 20. maja 2013. godine, iznio podatak o njenoj plati, koja iznosi od 1.700,00 do 1.900,00 KM, taj podatak je istinit jer je i apelantkinja u svom iskazu navela da je njena ugovorena plata u to vrijeme iznosila 1.700,00 KM mjesečno. Osnovni sud je obrazložio da apelantkinja nije dokazala ni tvrdnje da je prvotuženi 18. aprila 2013. godine u emisiji „Pečat“ iznio netačan podatak o plati njene kćerke, a u kojem dijelu apelantkinja, prema mišljenju tog suda, nije ni aktivno legitimisana s obzirom na to da se ovo izražavanje ne odnosi na nju, već na njenu kćerku. Osnovni sud je dalje obrazložio da apelantkinja nije dokazala ni da je pretrpjela navodnu duševnu bol zbog ponašanja tuženih u javnosti ili bilo gdje iznošenjem informacija o njenom privatnom i poslovnom životu jer na tu okolnost nije ponudila niti jedan dokaz, a i sama je izjavila da se zbog duševnih patnji nije obraćala ljekaru tako da, prema mišljenju tog suda, nije dokazala da li je i u kojem intenzitetu pretrpjela duševnu bol. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nema elemenata odgovornosti za klevetu u smislu Zakona o zaštiti od klevete. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je apelantkinjin tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan primjenom odredbi člana 5 st. 1 i 2 i člana 6 Zakona o zaštiti od klevete, odredbi člana 200 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), člana 10 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te čl. 7, 123 i 126 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
9. Protiv navedene presude apelantkinja je podnijela žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 71 0 Mal 171371 18 Gž od 14. marta 2019. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu te odbio zahtjev tuženih za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da prema stanju prvostepenog spisa apelantkinja tužbeni zahtjev zasniva na odredbama Zakona o zaštiti od klevete i odredbama ZOO koje se odnose na naknadu nematerijalne štete (član 200). Navedeno je i da je apelantkinja u tužbi i tokom postupka tvrdila da joj je prvotuženi nanio nematerijalnu štetu tako što je u emisiji „Pečat“ od 18. aprila 2013. godine iznio neistinite tvrdnje o visini njene plate i plate njene kćerke, da je prijetio apelantkinji da će je dati u javnost zbog njenog ponašanja prema pomoćnim radnicima, da je prikupljao potpise radnika na održavanju čistoće kojima je apelantkinja bila nadređena, a radi smjenjivanja tužiteljice s mjesta šefa radnika na održavanju čistoće i da je izjavljivao da je prodala pomoćne radnike i koordinatore. Okružni sud je naveo da prethodne navode, koji se stavljaju na teret prvotuženom u vezi s izražavanjem i prenošenjem neistina, apelantkinja izvedenim dokazima nije dokazala, kako je to pravilno zaključio i prvostepeni sud. Okružni sud je naveo da je tako npr. prvotuženi u svojoj izjavi negirao da je učestvovao u bilo kojoj TV emisiji, pa ni u TV emisiji „Pečat“ od 18. aprila 2013. godine, i da je iznosio informacije o apelantkinjinoj ugovorenoj plati s obzirom na to da ni sam nije znao da je ona imala ugovorenu platu, niti je iznosio podatke o plati njene kćerke, koje činjenice apelantkinja, kako je obrazloženo, izvedenim dokazima nije dokazala, niti je dokazala da je prvotuženi vodio kampanju u smislu prikupljanja potpisa radnika na održavanju čistoće radi njene smjene. Apelantkinja u svojoj izjavi koju je dala u svojstvu stranke, kako je obrazložio Okružni sud, suprotno tužbenim navodima, nije ni tvrdila da je prvotuženi u emisiji „Pečat“ na RTRS iznosio informacije o njenoj neopravdano visokoj plati, niti da je spominjao njeno ime, već je navela da je to iznio spiker. Niko od saslušanih svjedoka, prema obrazloženju tog suda, nije potvrdio da je prvotuženi vršio bilo kakvu presiju na apelantkinju, da joj je prijetio, da je tražio od radnika da daju izjave da ne žele da im apelantkinja više bude šef, tako da kada je u pitanju prvotuženi, prema mišljenju Okružnog suda, apelantkinja nije dokazala da je on počinio klevetu, odnosno da je apelantkinji prouzrokovao štetu zbog iznošenja ili prenošenja izražavanja nečeg neistinitog u vezi s apelantkinjinim ugledom (član 5 Zakona o zaštiti od klevete). Okružni sud je istakao da apelantkinja nije dokazala ni da joj je prvotuženi zbog povrede ugleda prouzrokovao duševne boli iz člana 200 stav 1 ZOO pa je, prema mišljenju Okružnog suda, apelantkinjin zahtjev u odnosu na prvotuženog pravilno odbijen kao neosnovan.
10. Okružni sud je obrazložio da je, kada je u pitanju drugotuženi, apelantkinja zahtjev za naknadu nematerijalne štete u odnosu na njega zasnivala na tvrdnji da je on u emisiji „Pečat“ od 20. maja 2013. godine dao izjavu o apelantkinjinoj ugovorenoj plati, a da se nakon ove emisije telefonskim putem povišenim tonom obraćao apelantkinji zato što ima dojavu da ona ne dozvoljava svojim radnicima da se bore za svoj status. Okružni sud je obrazložio da je u svojoj izjavi datoj na ročištu za glavnu raspravu apelantkinja navela da je drugotuženi u navedenoj TV emisiji naveo da je njena plata od 1.700,00 do 1.900,00 KM, pri tome sama potvrđujući da je njena ugovorena plata 1.700,00 KM. Prema mišljenju Okružnog suda, iz navedenog proizlazi da se ne radi o iznošenju ili prenošenju izražavanja nečeg neistinitog. Kod ovakvog stanja stvari, prema mišljenju Okružnog suda, ne radi se o neistinitom izražavanju iz člana 5 stav 1 Zakona o zaštiti od klevete. Prema obrazloženju tog suda, ostale tvrdnje koje su stavljene na teret drugotuženom – da je vršio presiju na apelantkinju –ostale su nedokazane, a nedokazano je ostalo i da je apelantkinja trpjela duševne boli zbog navodnih presija od strane drugotuženog, tako da je u navedenoj situaciji, prema mišljenju Okružnog suda, Osnovni sud pravilno odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev i u odnosu na drugotuženog.
11. Okružni sud je obrazložio da, dakle, apelantkinja izvedenim dokazima nije dokazala da su joj tuženi prouzrokovali nematerijalnu štetu iznošenjem ili prenošenjem izražavanja nečeg neistinitog (član 5 Zakona o zaštiti od klevete), niti štetu iz člana 200 stav 1 ZOO zbog povrede ugleda. Ovo stoga jer nisu dokazane osnovne pretpostavke za štetu, a to je da je nastupila štetna posljedica na apelantkinjinoj strani, da je do nastupanja štetne posljedice došlo protivpravnom radnjom tuženih, niti je dokazana uzročna veza između radnji tuženih i navodno nastale štete na apelantkinjinoj strani. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenog prava apelantkinja vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi da je nesporno dokazano da su svojim ponašanjima i izjavama tuženi prouzrokovali štetu apelantkinjinom ugledu i časti koje je ona godinama gradila i da je ona trpjela velike duševne boli, pri čemu smatra da nije bila u obavezi javiti se ljekaru, niti vršiti psihijatrijsko vještačenje jer se postojanje duševnih boli ne dokazuje isključivo psihijatrijskim nalazom. Apelantkinja smatra da su redovni sudovi proizvoljno cijenili provedene dokaze i da su bez ikakvog adekvatnog obrazloženja prihvatili samo dokaze tuženih, a ne i njene. Apelantkinja ukazuje da je obaveza redovnog suda da obrazloži svoju odluku, što je zagarantovano i Evropskom konvencijom, a da to u konkretnom slučaju nije učinjeno. Navodi da su sve vrijeme tuženi vršili kampanju protiv nje i da je ona morala da se bori da zaštiti svoj ugled i ugled svoje kćerke i da je to ostavilo velike posljedice na njenu psihu, a što redovni sudovi nisu uzeli u obzir.
b) Odgovori na apelaciju
13. Okružni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantkinja poziva i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
14. Osnovni sud je naveo da se apelantkinjinim navodima ne dovodi u pitanje zakonitost odluke tog suda, zbog čega smatra da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
15. Tuženi su naveli da nije bilo kršenja prava na koja se apelantkinja poziva jer redovni sudovi nisu zasnovali presude na činjenici da apelantkinja nije sprovela psihijatrijsko vještačenje, već na zaključku da nije dokazala da je počinjena kleveta. Tuženi traže da Ustavni sud obaveže apelantkinju da im naknadi troškove odgovora na apelaciju u iznosu preciziranom u odgovoru.
V.Relevantni propisi
16. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01) relevantne odredbe glase:
Član 5. st. 1, 2. i 3.
(1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
(2) Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usled nepažnje iznijelo ili pronelo izražavanje.
(3) Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primjenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši , prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
Član 6. stav 1. tač. a), b) i v) i stav 2.
U sljedećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a)ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b)ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
v)ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.
Član 13.
Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.
17. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), tekst koji je važio u vrijeme vođenja postupka, relevantne odredbe glase: Član 7. stav 1.
(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 Mal 171371 18 Gž od 14. marta 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 27. marta 2019. godine, a apelacija je podnesena 24. maja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelantkinja pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3e) i k) Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
23. U vezi s apelacionim navodima Ustavni sud prvenstveno ima u vidu da je presudom Osnovnog suda, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženi obavežu na naknadu nematerijalne štete zbog klevete i povrede ugleda.
24. Shodno tome, kako se suština apelantkinjinog zahtjeva odnosi na zaštitu „prava na ugled“, koje je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda, u konkretnom slučaju, prije svega, ispitati da li su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite po tom članu (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, tačka 22, dostupna na www.ustavnisud.ba), odnosno da li je osporenim odlukama postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava, prava na ugled i prava na slobodu izražavanja, a zatim ispitati navode u vezi s pravom na pravično suđenje. Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku
25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
26. Član 8 Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
27. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da prema praksi Evropskog suda pravo pojedinca na ugled predstavlja elemenat njegovog „privatnog života“ zaštićenog članom 8 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Chauvy i drugi protiv Francuske broj 64915/01, stav 70, ECHR 2004-VI, Pfeifer protiv Austrije broj 12556/03, stav 38, ECHR 2007-XII i Petrina protiv Rumunije, presuda od 14. oktobra 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stav 28). Osnovna svrha člana 8 Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantovana članom 8 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8 Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog „privatnog života“ i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2 tog člana.
28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja u konkretnom slučaju tražila zaštitu zbog navodne klevete, što znači da je u suštini tražila da se radi zaštite njenog ugleda i časti ograniči pravo tuženih na slobodu izražavanja koje je garantovano članom 10 Evropske konvencije. Iz navedenog proizlazi da se radi o „konfliktu“ dvaju prava koja su jednako zaštićena Evropskom konvencijom – apelantkinjinom pravu na ugled i čast, koje je kroz pravo na privatan život zaštićeno članom 8 Evropske konvencije, i pravu tuženih na slobodu izražavanja, koje je zaštićeno članom 10 Evropske konvencije.
29. Ustavni sud, prije svega, treba dati odgovor da li predmetni postupak ulazi u sferu apelantkinjinog „privatnog života“, odnosno apelantkinjinog prava na ugled iz člana 8 Evropske konvencije. Dakle, predmetni postupak se odnosio na kršenje apelantkinjinog prava na ugled i čast, a što je dovedeno u pitanje, navodnom izjavom, prvotuženog datom u TV emisiji „Pečat“ RTRS od 18. aprila 2013. godine u vezi s tvrdnjama o visini njene plate i plate njene kćerke, da je prijetio apelantkinji da će je dati u javnost zbog njenog ponašanja prema pomoćnim radnicima, da je prikupljao potpise radnika na održavanju čistoće kojima je apelantkinja bila nadređena, a radi smjenjivanja tužiteljice s mjesta šefa radnika na održavanju čistoće i da je izjavljivao da je prodala pomoćne radnike i koordinatore. Postupak se odnosio i na kršenje apelantkinjinog prava na ugled i čast i izjavom drugotuženog u emisiji „Pečat“ od 20. maja 2013. godine takođe u vezi s apelantkinjinom ugovorenom platom, a da se nakon ove emisije telefonskim putem povišenim tonom obraćao apelantkinji zato što ima dojavu da ona ne dozvoljava svojim radnicima da se bore za svoj status, te su dali i izjave o primanju mita od strane apelantkinje. Ustavni sud smatra da navedena izražavanja ulaze u sferu apelantkinjinog prava na ugled iz člana 8 Evropske konvencije.
30. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li osporene presude redovnih sudova predstavljaju „miješanje“ u apelantkinjino pravo iz člana 8 Evropske konvencije. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je osporenim presudama odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev da se tuženi obavežu da joj naknade nematerijalnu štetu, koju je, prema navodima iz tužbe, pretrpjela zbog klevete. Stoga, Ustavni sud smatra da osporene odluke redovnih sudova nesumnjivo predstavljaju „miješanje“ u apelantkinjino pravo iz člana 8 Evropske konvencije. Zbog toga je neophodno ispitati da li je miješanje u apelantkinjino pravo na ugled bilo opravdano. Da bi miješanje u pravo iz člana 8 Evropske konvencije bilo opravdano ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili opšteg interesa i (c) biti u skladu s principom proporcionalnosti.
31. Dakle, prvo pitanje na koje treba odgovoriti jeste da li je u konkretnom slučaju miješanje u apelantkinjino pravo u skladu sa zakonom. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da su relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete bile dostupne jer su objavljene u Službenom glasniku RS i predvidive, odnosno da su formulisane s dovoljno preciznosti (vidi Evropski sud Milisavljević protiv Srbije, presuda od 4. aprila 2017. godine, stav 28). Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelantkinja, a kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih presuda, nije provedenim dokazima dokazala navedene tvrdnje, niti učešće tuženih u navedenim emisijama koje, kao ni ostale apelantkinjine tvrdnje, nisu potvrdili ni poimenično navedeni svjedoci, već, štaviše, da je informaciju o njenoj plati iskazao spiker, a visinu plate je potvrdila i apelantkinja svojim iskazima. Ustavni sud zapaža da je u postupku pred redovnim sudovima dokazano i da nisu neistinite tvrdnje da je apelantkinja zloupotrebljavala položaj jer je dokazano da je apelantkinja u sudskom postupku proglašena krivom za zloupotrebu položaja i primanje mita i izrečena joj je novčana kazna. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da je apelantkinja u toku postupka kao dokaze provela i u prethodnim tačkama ove odluke navedene novinske članke, ali da u toku postupka te članke nije ni na koji način dovela u kontekst s tuženim. Ustavni sud ukazuje da su na osnovu navedenog redovni sudovi ocijenili da u smislu člana 5 Zakona o zaštiti od klevete i čl. 7, 8 i 123 ZPP nisu ispunjeni uslovi za odgovornost tuženih, zbog čega je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev. U vezi s tim Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, obavili odgovarajuću analizu relevantnih kriterijuma na način kako to zahtijevaju standardi Evropske konvencije, te da su argumentovano zaključili da se u konkretnom slučaju ne radi o pronošenju neistinitih činjenica, odnosno da se ne radi o kleveti jer iz provedenih dokaza proizlazi da su navedene činjenice istinite. S obzirom na navedeno, nesporno je da je u okolnostima konkretnog slučaja miješanje u apelantkinjino pravo bilo zakonito.
32. Ustavni sud, takođe, smatra da u okolnostima predmetnog slučaja nije sporno da je miješanje u konkretnom slučaju imalo legitiman cilj, odnosno da je težilo jednom od ciljeva navedenih u članu 8 stav 2 Evropske konvencije, tj. cilj miješanja je bio „zaštititi prava i slobode drugih“, u konkretnom slučaju tuženih, te da je u okolnostima konkretnog slučaja odbijanjem apelantkinjinog tužbenog zahtjeva zadovoljen princip proporcionalnosti. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi neosnovani.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenja apelantkinjinog prava na ugled iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
34. Apelantkinja je ukazala na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog nedovoljnog obrazloženja osporenih presuda.
35. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
36. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
37. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade nematerijalne štete zbog navodno učinjene klevete, dakle, nesporno se radi o predmetu građansko-pravne prirode te, stoga, apelantkinja uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
38. Ustavni sud zapaža da apelantkinja osporava presude redovnih sudova tvrdeći da su redovni sudovi, donoseći te presude, proizvoljno primijenili materijalno pravo i pogrešno utvrdili činjenice. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
39. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava i da li su činjenice pogrešno utvrđene.
40. Dovodeći navedene stavove u kontekst konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili osporene odluke u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava dajući pri tome jasne i argumentovane razloge zašto su neki dokazi prihvaćeni, a neki ne. Ustavni sud smatra da iz navedenih obrazloženja ne proizlazi proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava, te da su ta obrazloženja u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su, cijeneći sve okolnosti konkretnog slučaja, izveli jasan zaključak da nema odgovornosti tuženih za klevetu, pri tome cijeneći svaki dokaza ponaosob i sve dokaze zajedno, nakon čega su zaključili da je apelantkinjin tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete neosnovan jer nije dokazano da su je tuženi oklevetali. Pri tome, u vezi s apelantkinjinim navodima da je njen zahtjev odbijen jer nije sprovela vještačenje medicinske struke u vezi s pretrpljeni duševnim bolima, Ustavni sud ističe da je u svojoj praksi vezano za navedeno, npr. u Odluci broj AP 2043/12 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, tačka 37, odluka dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) iskazao sljedeći stav: „Ustavni sud naglašava da ni redovni sudovi, niti lica koja traže naknadu štete zbog povrede ugleda nisu ograničeni nekim posebnim formalnim dokaznim sredstvima. To prvenstveno znači da lice koje traži naknadu štete zbog povrede ugleda nije dužno da na okolnost pretrpljenih duševnih boli zbog povrede ugleda predlaže izvođenje dokaza vještačenjem, niti to može biti uslov koji, ako se ne ispuni, vodi odbijanju zahtjeva za naknadu štete. Dakle, pri utvrđivanju štete zbog povrede ugleda potrebno je sagledati sve okolnosti slučaja, bez zahtjeva da se predlože i izvedu neki posebni formalni dokazi u pravcu utvrđivanja 'jačine i trajanja duševnih boli' jer samim tim što je neko oklevetan nanesena je i nekakva šteta njegovom ugledu.“ Dakle, kako to apelantkinja i tvrdi, ona nije bila u obavezi da obezbijedi nalaz ljekara/vještaka psihijatra iz kojeg bi proizlazio stepen duševne boli kojoj je apelantkinja bila izložena. Međutim, Ustavni sud ukazuje da apelantkinjin tužbeni zahtjev (i) nije odbijen zbog neposjedovanja/neprovođenja kao dokaza takvog nalaza i mišljenja vještaka, već isključivo, kako je to već rečeno, jer apelantkinja ničim nije dokazala svoje tvrdnje da je oklevetana. Dakle, kako apelantkinja ničim nije dovela u pitanje navedene zaključke i obrazloženja redovnih sudova, te kako apelantkinjino nezadovoljstvo donesenim odlukama ne vodi samo po sebi kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ove apelantkinjine navode smatra neosnovanim.
41. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, takođe, neosnovani.
Ostali navodi
42. Apelantkinja navodi i da joj je prekršeno i pravo na imovinu. Međutim, apelantkinja ničim ne obrazlaže kršenje navedenog prava, niti je takvo kršenje vidljivo iz stanja spisa, pa Ustavni sud i apelantkinjine navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju smatra neosnovanim.
VIII.Zaključak
43. Nema kršenja prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije budući da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasno obrazloženje svojih zaključaka o tome da navodno izražavanje tuženih ne predstavlja klevetu, već istinite činjenice koje je potvrdila i sama apelantkinja, zbog čega je i odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog klevete.
44. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasna i razumna obrazloženja u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i kada su cijenili svaki dokaz ponaosob i sve dokaze zajedno, te na osnovu njih zaključili da je apelantkinjin zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog klevete neosnovan.
45. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja ničim ne obrazlaže kršenje navedenog prava, niti je takvo kršenje vidljivo iz stanja spisa.
46. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević