Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2195/19 (Z. S.)
Odluka donesena 27. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2195/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2195/19, rješavajući apelaciju Zejnila Suljkanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zejnila Suljkanovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 126 0 Mal 098622 13 Gž od 20. marta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zejnil Suljkanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, podnio je 21. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 126 0 Mal 098622 13 Gž od 20. marta 2019. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Lukavcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 126 0 Mal 098622 12 Mal od 7. juna 2013. godine, obavezan je apelant da isplati Javnom preduzeću za komunalne i zanatske usluge „Rad“ Lukavac (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime duga za isporučenu toplotnu energiju iznos od 209,55 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da među parničnim strankama nisu sporne činjenice da je tužitelj isporučio toplotnu energiju apelantu za stan u Lukavcu (u daljnjem tekstu: predmetni stan), po računima od 31. marta 2009. godine i 30. aprila 2009. godine u određenim novčanim iznosima, te da apelant nije platio navedene račune. Dalje je naveo da je tužitelj tokom postupka učinio nespornom činjenicu da ni jedan korisnik centralnog grijanja u gradu Lukavcu, osim pravnih lica i obrtnika, nema zaključen ugovor o pružanju usluga isporuke toplotne energije, pa ni apelant. Istaknuo je i da tužitelj tvrdi da sada vrši tehničke pripreme u smislu prikupljanja svih potrebnih podataka o korisnicima usluga, fizičkim licima, odnosno domaćinstvima kako bi se moglo pristupiti zaključivanju pojedinačnih ugovora o isporuci toplotne energije za domaćinstva.
4. Općinski sud je naveo da prema odredbi člana 26. Zakona o obligacionim odnosima (u daljem tekstu ZOO), ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora, a prema odredbi člana 17. stav 1. ZOO učesnici u obligacionom odnosu su dužni da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njenu ispunjenje. Dalje je naveo da prema članu 3. stav 1. tačka 3. Zakona o komunalnim djelatnostima Tuzlanskog kantona u komunalne djelatnosti spada i snabdijevanje toplotnom energijom, dok prema članu 17. istog Zakona davalac i korisnik komunalne usluge su dužni usaglasiti prije početka korištenja usluge, sve elemente pružanja određene komunalne usluge (prava i obaveze davaoca i korisnika komunalne usluge, te druga bitna pitanja) i o tome zaključiti ugovor. Općinski sud je ukazao i da prema Odluci o komunalnim djelatnostima Općinskog vijeća Lukavac broj 01-02-183/07 od 1. februara 2007. godine, obavljanje komunalnih djelatnosti snabdijevanja toplotnom energijom na području općine Lukavac povjereno je tužitelju (član 5. stav 1. alinea 3.), a davalac i korisnik komunalne usluge dužni su usaglasiti, prije početka korištenja usluge, sve elemente pružanja određene komunalne usluge (prava i obaveze, te druga pitanja) i o tome zaključiti ugovor (član 10.). Ukazao je i da prema članu 14. stav 1. navedene Odluke, korisnik komunalne usluge iz reda komunalnih usluga individualne komunalne potrošnje, dužan je davaocu komunalne usluge redovno plaćati cijenu komunalne usluge. Istaknuo je i da prema članu 10. Odluke Općinskog vijeća Lukavac o toplifikaciji na području općine Lukavac broj 01-02-96/99 od 15. aprila 1999. godine korisnici centralizovanog sistema snabdijevanja toplotnom energijom za zagrijavanje stambenih objekata stiču pravo priključka uz propisane uslove (posjedovanje odobrenja za građenje i upotrebnu dozvolu, saglasnost ovlaštenog distributera nosioca toplote, uplata troškova priključka, tehnički prijem kućne instalacije), bez da je bila propisana obaveza zaključivanja ugovora.
5. Općinski sud je naveo da je apelant tokom postupka učinio nespornom činjenicu da u predmetnom stanu stanuje od 1981. godine i da ga je u postupku privatizacije otkupio zajedno sa svojom suprugom, te nije sporio činjenicu da je svo vrijeme stan bio priključen na sistem centralnog grijanja (ranije je zagrijavan od Fabrike Sode Lukavac, a nakon toga je priključen na snabdijevanje toplotnom energijom iz Termoelektrane Tuzla). S obzirom na utvrđene činjenice, Općinski sud je zaključio da postoji obaveza na apelantu da plati dug tužitelju po preciziranom tužbenom zahtjevu iz razloga što su učesnici u zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa dužni da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja (član 12. ZOO). Dalje je naveo da su tužitelj i apelant bili u obligaciono pravnom odnosu kao davalac (tužitelj) i korisnik (apelant) komunalne usluge snabdijevanja toplotnom energijom za stambeni prostor prije nego što je stupio na snagu Zakon o komunalnim djelatnostima Tuzlanskog kantona (28. decembra 2005. godine), pa se nije mogao ostvariti prethodni uslov da su bili u obavezi zaključiti ugovor o korištenju navedenih usluga. Kako apelant ni jednim izvedenim dokazom nije osporio činjenicu kojom bi doveo u razumnu sumnju činjenične tvrdnje tužitelja da mu je isporučio toplotnu energiju za predmetni stan prema izdatim računima, Općinski sud je zaključio da je tužitelj dokazao kako pravni osnov, tako i visinu tužbenog zahtjeva.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 126 0 Mal 098622 13 Gž od 20. marta 2019. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Općinskog suda.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se Općinski sud pravilno pozvao na odredbe čl. 17. i 26. ZOO-a, te odredbe čl. 3. i 17. Zakona o komunalnim djelatnostima, kao i odredbe Odluke o komunalnim djelatnostima Općinskog vijeća Lukavac od 1. februara 2007. godine. Dalje je naveo da je pravilno utvrđena činjenica da apelant stanuje u predmetnom stanu od 1981. godine, koji je otkupio sa suprugom u postupku privatizacije i da je svo vrijeme bio priključen na sistem centralnog grijanja, ranije zagrijavan od Fabrike Sode Lukavac, a nakon toga je priključen na snabdijevanje toplotnom energijom iz Termoelektrane Tuzla. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelantovo pozivanje da nije dužan izmiriti traženi novčani iznos iz razloga što u provedenom postupku, kao i u samom žalbenom postupku, predlaganjem valjanih dokaza nije osporio činjenicu da mu je tužitelj isporučio toplotnu energiju za predmetni stan prema izdatim računima. Po ocjeni Kantonalnog suda, u spisu nema dokaza da je prvostepeni sud načinio bitnu povredu parničnog postupka. Dalje je ukazao da je članom 433. Zakona o parničnom postupku propisano je da se presuda kojom se završava spor male vrijednosti može pobijati samo zbog povrede odredaba Zakona o parničnom postupku i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, tako da apelantove žalbene navode u vezi sa pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem nije niti cijenio. Istaknuo je da je pravilan činjenični i pravni zaključak do kojeg je prvostepeni sud došao nakon provedenih dokaza u prvostepenom postupku, te uvidom u cjelokupan spis u predmetnoj pravnoj stvari, zbog čega je odbijena apelantova žalba.
8. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
9. Apelant opisuje dešavanja koja su prethodila predmetnom postupku, te navodi da je prepiska sa tužiteljem i Elektrodistribucijom Tuzla imala za cilj da ih na bilo koji način „privoli“ da mu se omogući mjerenje utroška toplote, skidanje s mreže ili ugovorni odnos, na što ima pravo po Zakonu o zaštiti od potrošača i Odlukama i Zaključcima Općinskog vijeća Lukavac. Također navodi da se Općinski sud poziva na ZOO zanemarujući da nije postojala obostrana saglasnost o obavezama, manipuliše dokazima i zakonskom regulativom, te potpuno zanemaruje Zakon o zaštiti potrošača i Zaključke i Odluke Općinskog vijeća Lukavac, koji tretiraju grijanje grada u sasvim drugim uslovima. Također ukazuje da je, primivši obavijest o „Sedmici sudske nagodbe“ od Kantonalnog suda, dopisom od 26. marta 2017. godine obavijestio Općinski sud da je nudio poravnanje tužitelju, na koje tužitelj nije dao odgovor, te da ako tužitelj prihvata poravnanje uz posredovanje sudova apelant nema primjedbi. Ističe i da je obaviješten da je Općinski sud navedeni dopis proslijedio Kantonalnom sudu. Dalje ističe da nije dobio nikakvu obavještenje o postupku i ishodu poravnanja osim drugostepene presude, koja također zanemaruje apelantova prava propisana Zakonom o zaštiti potrošača, posebno čl. 33., 34. i 35. Apelant smatra da postoji nedorečenost u procesu poravnanja (kada se uporede datumi donesenih odluka i akata vezanih za poravnanje), te se pita nije li prisutno namjerno odugovlačenje pri donošenju konačne presude radi uvećane kamate i diskriminacije. Traži od Ustavnog suda da procijeni da li postoji diskriminacija ako se dozvoljava ugradnja mjernih uređaja privrednicima a ne dozvoljava korisnicima stanova.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 58/05).
13. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud nesporno utvrdio da je apelant vlasnik predmetnog stana i da mu je isporučena toplotna energija za sporni period, te da nije platio račune za isporučenu toplotnu energiju. Osim toga, Općinski sud je ukazao i na relevantne zakonske i podzakonske odredbe koje se primjenjuju u konkretnom slučaju, te je dao obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije imala uticaja okolnost da nije zaključen ugovor o pružanju usluga isporuke toplotne energije, što se u okolnostima konkretnog slučaja, ne čini proizvoljnim. Navedene stavove Općinskog suda potvrdio je i Kantonalni sud u osporenoj odluci, uz jasno obrazloženje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Nadalje, u situaciji kada je donesena drugostepena odluka kojom je okončan predmetni spor, Ustavni sud smatra bespredmetnim razmatrati apelacione navoda koji se odnose na apelantov prijedlog za sudsko poravnanje. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da apelant, osim što je naveo da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, nije posebno obrazlagao te navode, dakle, nije ponudio argumente i dokaze kojima bi potkrijepio te svoje navode, tako da Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, smatra da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-7241/18 od 13. februara 2019. godine, tačka 25., i AP-2176/18 od 19. decembra 2018. godine, tačka 13., dostupne na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana
1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelant navodi da mu je povrijeđena i zabrana diskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava (ugovore o korištenju toplotne energije zaključivali samo privrednici ali ne i korisnici stanova) nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je različito tretiran u odnosu na lica koja su u sličnoj poziciji, Ustavni sud smatra i navode o povredi zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.
15. U vezi sa apelantovim navodima kojim ukazuje na kršenje prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
8. Evropske konvencije, Ustavni sud kršenje navedenih prava ne može dovesti u kontekst sa predmetnim parničnim postupkom u okviru koga je apelant obavezan da plati tužitelju određeni novčani iznos na ime naknade za utrošenu toplotnu energiju.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević