Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1572/19 (P. I. i G. I.)
Odluka donesena 27. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Djelotvoran pravni lijek
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Građanski postupak
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Bračna stečevina
- Propisano zakonom
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1572/19
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1572/19, rješavajući apelaciju Predraga Ignjatovića i Gorana Ignjatovića , na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Predraga Ignjatovića i Gorana Ignjatovića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 098608 18 Gž od 25. januara 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 098608 16 P od 17. septembra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Predrag Ignjatović i Goran Ignjatović (u daljnjem tekstu: apelanti), obojica iz Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, koje zastupa Mirko Simić, advokat iz Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, podnijeli su apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 098608 18 Gž od 25. januara 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 098608 16 P od 17. septembra 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i tužiteljke Danice Ignjatović (u daljnjem tekstu: tužiteljka) zatraženo je 8. jula 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Apelacioni sud, Osnovni sud i tužiteljka su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 16. do 27. jula 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 098608 16 P od 17. septembra 2018. godine u stavu I izreke presude utvrđeno je da su nekretnine (stambena i pomoćna zgrada i okućnica), koje su pobliže označene u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), bračna stečevina tužiteljke i njenog umrlog supruga Svetozara Ignjatovića (u daljnjem tekstu: pravni prednik apelanata). Stavom II iste presude utvrđeno je da tužiteljki po osnovu sticanja u braku pripada pravo svojine sa dijelom 2/5 na predmetnim nekretninama, što su apelanti dužni da priznaju i trpe da se tužiteljka na osnovu presude uknjiži u javnim evidencijama kao suvlasnik na predmetnim nekretninama sa dijelom 2/5 uz obavezivanje apelanata na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
6. Predmet tužbenog zahtjeva su predmetne nekretnine koje su u javnim evidencijama upisane na pravnog prednika apelanata (suprug tužiteljke i otac apelanata iz drugog braka) za koje tužiteljka tvrdi da ih je stekla u toku vanbračne, a zatim i bračne zajednice sa umrlim Svetozarom zajedničkim radom i sredstvima i da je njen udio u sticanju nekretnina 2/5. Među strankama tokom postupka nije bilo sporno da je zemljište na kojem je izgrađen stambeni, odnosno pomoćni objekat izgrađen na zemljištu koje je prednik parničnih stranaka stekao poklonom od svog očuha (što je utvrđeno iz nalaza vještaka geodetske struke).
7. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka Osnovni sud je utvrdio da zemljište ne ulazi u režim bračne stečevine, jer je ono stečeno poklonom prije nego što je došla tužiteljka i na kojoj je već bila izgrađena stara kuća u kojoj su prvobitno živjeli tužiteljka i pravni prednik apelanata, što je među parničnim stranaka nesporno, pa te nekretnine ne mogu ulaziti u režim bračne stečevine u smislu člana 264 stav (3) Porodičnog zakona BiH, budući da je u pitanju imovina koja je stečena prije zaključenja braka.
8. Apelanti osporavaju tužbeni zahtjev tvrdnjama da je on u suprotnosti sa rješenjem ostavinskog suda kojim je tužiteljka upućena da pokrene parnični postupak, te da tužiteljka nije dokazala da su predmetne nekretnine, koje se danas nalaze na licu mjesta, sticane u toku braka sa prednikom parničnih stranaka.
9. U vezi sa iznesenim prigovorima, Osnovni sud je naveo da je tužiteljka iza ostavinskog postupka upućena na parnicu radi utvrđenja sticanja imovine u bračnoj zajednici, što je tužiteljka tužbom u predmetnom postupku i učinila.
10. Potom je Osnovni sud naveo da je tokom postupka nesporno utvrđeno da su tužiteljka i pravni prednik apelanata živjeli od 1974. godine do 1989. godine, kao partneri, a da su 1989. godine zaključili brak koji je trajao do 2016. godine, odnosno do smrti pravnog prednika apelanata. Utvrđeno je da su u periodu od 1974. godine do 1980. godine tužiteljka i pravni prednik apelanata izgradili stambeni objekat koji je u toku rata srušen, te da je 2003. godine izgrađen novi objekat sredstvima donacije na temeljima starog objekta, a nakon poplava 2014. godine izvršena je potpuna rekonstrukcija tog objekta. Navedeno činjenično utvrđenje među parničnim strankama nije sporno. Iz iskaza parničnih stranaka, a posredno i iskaza svjedoka, utvrđeno je da su tužiteljka i pravni prednik apelanata od 1974. godina nekoliko godina radili u Austriji i da su novcem koji su zaradili izgradili stambeni objekat na zemljištu u svojini pravnog prednika apelanata. Apelanti tokom postupka nisu osporili ni to da su tužiteljka i njihov pravni prednik, nakon povratka iz Austrije, zajedno radili, bavili se ribolovom i prodajom povrća i da su zarađeni novac ulagali u predmetne nekretnine. Osnovni sud je, takođe, istakao da je nesporno da su predmetne nekretnine izgrađene na zemljištu koje je prednik apelanata dobio od svog očuha, čija je vrijednost procijenjena nalazom vještaka (9.674,00 KM) koje ne ulazi u režim bračne imovine, tako da je Osnovni sud, imajući to u vidu, kao i procijenjenu vrijednost predmetnih nekretnina, utvrdio da udio tužiteljke iznosi 2/5, a pravnih slijednika iza umrlog Svetozara 3/5 (o čemu se Osnovni sud detaljno izjasnio na strani 9 obrazloženja). Primjenom člana 264 stav 2 i člana 267 Porodičnog zakona SRBiH odlučeno je kao u izreci presude.
11. Odlučujući o žalbi apelanata podnesenoj protiv prvostepene presude, Apelacioni sud je Presudom broj 96 0 P 098608 18 Gž od 25. januara 2019. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
12. Među parničnim strankama nije sporno da je zemljište na kojem su izgrađeni objekti (stambeni i pomoćni) poklon pravnom predniku apelanata, pa je prvostepeni sud pravilno zaključio da zemljište ne ulazi u režim bračne imovine, zbog čega je nakon što je vještak građevinske struke utvrdio omjer vrijednosti zemljišta i objekata, pa, shodno tome, umanjen udio tužiteljke na predmetnim nekretninama umjesto ½ dijela na 2/5 dijela, kako je tužiteljka, nakon izvršenog vještačenja, postavila konačan tužbeni zahtjev. Na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je pravilno primijenio odredbe čl. 264 i 267. Porodičnog zakona SRBiH koji je bio na snazi u vrijeme kada su predmetne nekretnine sticane, te je taj sud pravilno utvrdio udio tužiteljke na predmetnim nekretninama. U vezi sa žalbenim prigovorom da „zakon ne poznaje zajedničku imovinu stečenu u braku“, kako je to naveo prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke, Apelacioni sud je istakao da izraz koji je upotrijebio prvostepeni sud „zajednička“ imovina ne čini presudu nejasnom, niti je na taj način prvostepeni sud načinio povredu postupka, kako to u žalbi tvrde apelanti, jer se radi o imovini stečenoj zajedničkim radom i sredstvima tužiteljke i pravnog prednika apelanata u toku njihove bračne i vanbračne zajednice.
13. U vezi sa donatorskim sredstvima, na što se žalbom, takođe, ukazuje, Apelacioni sud je naveo da donatorska sredstva za obnovu kuće poslije rata i nakon poplave 2014. godine nisu data ni tužiteljki ni pravnom predniku apelanata, već za porušene, odnosno poplavljene objekte, pa stoga donirana sredstva pripadaju graditeljima objekta koji je u ratu porušen, te oštećen u poplavi. Apelacioni sud je, takođe, naveo da je nebitno da li su predmetne nekretnine sagrađene u vanbračnoj ili bračnoj zajednici, jer, prema odredbama Porodičnog zakona, imovina stečena u vanbračnoj i bračnoj zajednici podliježe istom pravnom režimu. Neosnovanim su ocijenjeni i prigovori apelanata da je za zemljište određena niska cijena, te da se ne zna da li je utvrđena građevinska ili tržišna vrijednost za objekte, jer je vještak u svom nalazu jasno naveo koju vrijednost je utvrdio (tržišnu), a apelanti nalaz vještaka nisu osporili. O prigovorima vezanim za troškove parničnog postupka Apelacioni sud je njihovu neosnovanost detaljno obrazložio na str. 4 i 5 obrazloženja presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelacijom se ukazuje da su se apelanti tokom postupka usprotivili tužbi i da su u postupku jasno naveli da zemljište i stara kuća predstavljaju posebnu imovinu pravnog prednika apelanata koju je naslijedio od svog očuha, a da je objekat porodična kuća izgrađena od donacija, i to prvo donacija nakon rata, a zatim donacija nakon poplava. Apelanti ističu da je donacije dobio njihov pravni prednik i da donacije predstavljaju posebnu imovinu njihovog pravnog prednika, jer donacije glase na njegovo ime. Stoga, prema tvrdnjama apelanata, predmetne nekretnine ne ulaze u režim bračne imovine, kako su to pogrešno utvrdili redovni sudovi pogrešno primjenjujući materijalno pravo, odnosno Porodični zakon BD i Porodični zakon SRBiH. Redovni sudovi su pogrešno utvrdili da cjelokupna imovina pravnog prednika apelanata, dakle i zemljište i građevine na tom zemljištu, predstavlja zajedničku imovinu. Proizvoljan je zaključak redovnih sudova da tužiteljki pripadaju 2/5 predmetnih nekretnina na osnovu sticanja u braku, jer oni smatraju da se radi o isključivoj imovini njihovog oca, jer imovina nije stečena zajedničkim radom. U prilog tome govori i podatak da su predmetne nekretnine u javnim evidencijama upisane kao isključiva svojina njihovog oca, a ne kao susvojina sa tužiteljkom. Apelanti smatraju da su osporenim odlukama diskriminisani, „jer nisu imali jednako postupanje, niti zaštitu svojih prava“ a navedeno dovede u vezu sa pravom na imovinu. Kršenje prava na imovinu apelanti vide u činjenici da je tužiteljka privilegovana, jer je povredom prava apelanata priznato „njeno legitimno očekivanje na određena dobra koja bi predstavljala imovinu“. Apelanti predlažu da se apelacija uvaži, osporene presude preinače i u cijelosti odbije tužbeni zahtjev, ili, opreza radi, da se pobijane odluke ukinu i predmet vrati jednom od nižestepenih sudova na ponovni postupak.
b) Odgovor na apelaciju
15. Apelacioni sud i Osnovni sud su u odgovoru na apelaciju naveli da su prigovori neosnovani i da se ponavljaju apelaciji a o kojima su se sudovi izjasnili tokom postupka, te da ne vide potrebu da ponavljaju razloge o neosnovanosti prigovora koje su naveli u obrazloženju osporenih odluka.
16. Tužiteljka je sve prigovore ocijenila neosnovanim, jer su redovni sudovi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
17. Porodični zakon („Službeni list SRBiH“ br. 21/79 i 44/89) U konkretnom slučaju primjenjuje se Porodični zakon („Službeni list SRBiH“ broj 21/79), koji je važio relevantnom periodu, a koji u bitnom dijelu glasi:
Član 264.
(1) Imovina koju bračni drug ima u času zaključenja braka ostaje njegova posebna imovina.
(2) Imovina koju su bračni drugovi stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.
(3) Pokloni trećih lica učinjeni tokom bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.), ulaze u zajedničku bračnu imovinu, bez obzira koji ih je bračni drug primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona, ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih drugova.
(4) Imovina koju u toku bračne zajednice jedan bračni drug stekne po nekom drugom zakonskom osnovu, njegova je posebna imovina.
Član 267.
(1) Svaki bračni drug može tužbom zahtijevati da sud utvrdi koliki je njegov dio u zajedničkoj imovini, ili jednom dijelu te imovine, ili na pojedinoj stvari iz te imovine.
(2) U slučajevima iz prethodnog stava sud određuje veličinu udjela bračnog druga prema njegovom doprinosu u sticanju zajedničke imovine, pri čemu vodi računa ne samo o ličnom dohotku i zaradi svakog bračnog druga, već i o pomoći jednog bračnog druga drugome, o radu u domaćinstvu i porodici, o brizi oko vaspitanja i podizanja djece, kao i o svakom drugom vidu rada i saradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine.
(3) Na visinu udjela bračnog druga u imovini koja je pretežnim dijelom stečena u bračnoj zajednici neće uticati okolnost što je tu imovinu drugi bračni drug uvećao nakon raskida bračne zajednice, ako je svojim ponašanjem spriječio učešće bračnog druga u daljnjem sticanju.
(4) Bračni drug koji je svojim radom u toku bračne zajednice doprinio održavanju i povećanju posebne imovine drugog bračnog druga (npr. unapređivanjem poljoprivrednog imanja i slično), može tužbom zahtijevati da mu drugi bračni drug da odgovarajuću naknadu u novcu.
(5) Bračni drug čiji je udio u sticanju zajedničke imovine ili pojedine stvari iz zajedničke imovine znatno niži od udjela drugog bračnog druga, ili kada to opravdavaju posebne okolnosti, može tužbom zahtijevati diobu zajedničke imovine i tako da sud obveže drugog bračnog druga da mu naknadi protuvrijednost njegovog udjela u novcu, srazmjerno vrijednosti zajedničke imovine na dan donošenja presude.
18. Zakon o parničnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik Brčko distrikta BiH” broj 28/18) glasi:
Član 8 (Ocjena dokaza) (1) Koje činjenice uzima kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza.
(2) Sud savjesno i brižljivo cijeni svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 098608 18 Gž od 25. januara 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelanata je primio 8. februara 2019. godine, a apelacija je podnesena 5. aprila 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelanti pobijaju presudu Apelacionog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njihova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i člana 13 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
26. U konkretnom slučaju parnični postupak se ticao utvrđenja bračne imovine i sticanja prava svojine na toj imovini koja je predmet nasljeđivanja parničnih stranaka, pa se, dakle, radilo o postupku građanskopravne prirode, te je član 6 Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.
27. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
29. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu sprovedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku, utvrdili relevantne činjenice bitne za utvrđenje da predmetne nekretnine predstavljaju bračnu imovinu, utvrđujući pri tome i dio svojine koji tužiteljki na toj imovini pripada po osnovu sticanja u braku. Ustavni sud, takođe, zapaža da su redovni sudovi, suprotno tvrdnjama apelanata, utvrdili koji dio imovine pravnog prednika apelanata ne potpada pod bračnu imovinu na koju tužiteljka ne može polagati pravo po osnovu braka sa pravnim prednikom apelanata. Ustavni sud, takođe, zapaža da redovni sudovi prilikom odlučenja nisu pravili razliku između imovine koja je stečena u vanbračnoj, odnosno bračnoj zajednici, jer imovina koja je stečena zajedničkim radom partnera, odnosno supružnika ima isti pravni status, što Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da apelanti ni tokom postupka, ali ni u apelaciju nisu pružili relevantnu argumentaciju kojom bi utvrđenje redovnih sudova doveli u sumnju. Imajući u vidu odredbe čl. 264 i 267 Porodičnog zakona koje su važile u vrijeme sticanja bračne imovine, Ustavni sud u njihovoj primjeni u okolnostima konkretnog slučaja ne uočava proizvoljnost, niti bilo šta što upućuje na zaključak da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, odnosno da su redovni sudovi prilikom odlučenja zanemarili neku bitnu okolnost na koju su apelanti tokom postupka ukazali koja bi mogla uticati na drugačije odlučenje. U odnosu na prigovore koje apelanti iznose u apelaciji, a tiču se donacija koje je njihov otac dobio za obnovu kuće nakon rata, odnosno poplave, Ustavni sud zapaža da je isti prigovor razmotrio Apelacioni sud, a u obrazloženju koje je taj sud dao Ustavni sud ne uočava proizvoljnost (vidi tačku 13 ove odluke). Ustavni sud ne zapaža da je apelantima tokom postupka bilo uskraćeno pravo da u postupku učestvuju ravnopravno sa tužiteljkom, da iznose činjenice i da predlažu dokaze osim što su nezadovoljni ishodom parnice, što samo po sebi ne može biti osnov za pozivanje na kršenje prava zagarantovanih Ustavom.
30. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
31. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje ovog prava, u suštini, vežu za pogrešnu primjenu prava i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a neosnovanost tih prigovora Ustavni sud je obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
32. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi sa kojim pravom dovode u vezu kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali mogućnost da koriste i da su koristili pravni lijek propisan zakonom u parničnom postupku (žalba). Činjenica da žalba koju su podnijeli Apelacionom sudu nije rezultirala uspjehom apelanata u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije neosnovan.
Nediskriminacija
33. Apelanti smatraju da su u predmetnom postupku diskriminisani „jer u postupku nisu imali jednako postupanje, jer njihova prava (na predmetnoj imovini) nisu bila zaštićena“ pri čemu apelanti ovaj prigovor dovode u vezu sa njihovim pravom na imovinu. Kako se radi o akcesornom pravu, a Ustavni sud je u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da nije bilo kršenja prava na imovinu, Ustavni sud i prigovore u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na imovinu smatra neosnovanim.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi ocjenom sprovedenih dokaza, u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku, utvrdili relevantne činjenice na osnovu kojih je utvrđeno koja imovina čini bračnu imovinu i koji dio imovine predstavlja svojinu tužiteljke po osnovu sticanja u braku, što su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili, a dato obrazloženje utemeljili na odredbama čl. 264 i 267 Porodičnog zakona, pri čemu Ustavni sud ne uočava proizvoljnost u segmentima na koje su apelanti ukazali.
35. Nema ni kršenja prava na djelotvorni pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i imovinu kada su apelanti imali na raspolaganju i kada su koristili pravni lijek u parničnom postupku pri čemu odbijanje žalbe od Apelacionog suda samo po sebi ne pokreće pitanje kršenja navedenog prava.
36. Konačno, nema ni kršenja prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da se radi o akcesornom pravu, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo kršenja prava apelanata na imovinu.
37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević