Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2255/19 (D. V.)

Odluka donesena 10. 12. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2255/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2255/19, rješavajući apelaciju Desimira Vujinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Desimira Vujinovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 210359 18 Gž od 14. marta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Desimir Vujinović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banjaluke, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Dragan Stupar i Aleksandar Čorni, iz Banjaluke, podnio je 24. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 210359 18 Gž od 14. marta 2019. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 210359 15 P od 28. decembra 2017. godine obavezan je tuženi Pavle Marić (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu, vlasniku S.P. "Evromont" Banjaluka, na ime duga isplati iznos bliže označen u izreci presude sa zakonskom kamatom, uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom. Presudom je također apelant odbijen sa dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.

3. Dopunskom presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 210359 15 P od 10. septembra 2018. godine apelant je odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu duga preko dosuđenog iznosa.

4. U obrazloženju prvostepene presude, Osnovni sud je naveo da prema provedenim dokazima nesporno proizilazi da su parnične stranke postigle usmeni dogovor da apelant, kao izvođač radova, izvrši određene radove na objektu tuženog, kao naručioca radova, a sve u skladu sa projektom, dozvolom za izgradnju i urbanističko tehničkom saglasnošću. Zatim je naveo da proizilazi da je tuženi namjeravao da izgradi temelje, suteren i ploču nad suterenom koji bi mu služili kao osnov da bi mogao izgraditi montažnu kuću čiju je isporuku dogovorio sa firmom "Intal Milići" iz Milića po povoljnijoj cijeni od redovne, ali pod uslovom da u razumnom roku otpočnu radovi na izgradnji čvrstog dijela objekta kao osnove za montažu kuće, te da je zbog toga angažovao apelanta kao izvođača radova kako bi mogao u što kraćem roku da završi navedene radove. Osnovni sud je naveo da apelant i tuženi nisu zaključili ugovor o građenju u pismenoj formi, te ukazao na član 630. stav

2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje je istakao da je zakon za ugovor o građenju predvidio obaveznu pismenu formu koja predstavlja bitan element ugovora, te da se smatra da ugovor nije zaključen iako je postignuta saglasnost volja. Zatim je ukazao na član 106. ZOO-a i naveo da u konkretnom slučaju usmeni dogovor o izvođenju radova na izgradnji građevinskog objekta tuženog ispunjava uslove za punovažnost ugovora o djelu jer sadrži bitne elemente tog ugovora i zakon ne zahtijeva obaveznu pismenu formu kao bitan element ugovora. Također je naveo da je nesporno da je apelant izvodio navedene radove na objektu tuženog kao naručioca tih radova, saglasno odredbama člana 600. ZOO-a. Imajući u vidu da je prema odredbama ugovora o djelu apelant izvršio navedene radove, tuženi je obavezan da mu za navedeno isplati naknadu, te kako tuženi apelantu ni do danas nije isplatio istu, to apelant osnovano od tuženog potražuje isplatu iste. Dalje je ukazao da je apelant svoja potraživanja zasnovao na priloženoj specifikaciji za utrošeni materijal i izvedene radove koju je sam sačinio i potpisao, bez da je istu predočio tuženom i na istoj ne stoji saglasnost tuženog da navedeni iznos po specifikaciji plati i da je potraživani iznos visina njegovog duga. Zatim je naveo da su iznosi izvedenih radova kontradiktorni priloženim materijalnim dokazima apelanta (računima) po kojima je ukupan iznos izvedenih radova i utrošenog materijala u daleko manjem iznosu, te da je tuženi u cijelosti osporio visinu duga prema apelantu. Osnovni sud je naveo da je kao dokazanu činjenicu potraživanog iznosa utrošenog materijala i radova prihvatio iznose koji proizilaze iz računa. Također je ukazao da apelant nije dokazao dio potraživanog duga, preko utvrđenog, jer na isti nije proveo niti jedan materijalni dokaz niti bilo koji drugi dokaz iz kojeg se jasno vidi potraživano.

5. Osnovni sud je naveo da je rješenjem odbio izvođenje dokaza čitanje nalaza i mišljenja vještaka M. K., jer je predložen na glavnoj raspravi suprotno odredbama člana 102. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Osnovni sud je dalje naveo da iz provedenih dokaza i to iskaza tuženog proizilazi da je apelant nadgledao izvođenje navedenih radova, da je imao primjedbe na izvedene radove, da su radovi prekidani u dva navrata, da su čak izvođeni noću i da radovi nisu izvršeni u dogovoreno vrijeme, te da stoga smatra da nije ispoštovan njihov dogovor. Dalje, Osnovni sud je istakao da je navedene nedostatke izgrađenog objekta u svom nalazu zajedno sa uzrocima istih opisala i vještak građevinske struke T. Š. koja je snimanjem predmetnog objekta na licu mjesta i na osnovu predmetne dokumentacije utvrdila da su na objektu uočena oštećenja i nedostaci, te da su isti rezultat neadekvatne gradnje, a ne proteka vremena. Dalje je navela da prema provedenim dokazima i to računima nesporno proizilazi da su navedeni materijali neophodni za izvođenje građevinskih radova koji su izvedeni na objektu, ali da o samim količinama navedenih materijala nije vođena građevinska knjiga i građevinski dnevnik, jer isti nisu ni priloženi kao dokazi. Osnovni sud je naveo da je vještak istakla da bi saniranjem nedostataka objekat bio upotrebljiv, zatim je detaljno navela koje radove bi bilo potrebno izvršiti radi njihovog otklanjanja i utvrdila određeni novčani iznos koji je potrebno izdvojiti za navedene građevinske radove na objektu, te da navedeni nedostaci moraju biti otklonjeni od strane stručnog lica koje imaju potrebna znanja iz oblasti građevinarstva. Stoga je Osnovni sud saglasno odredbama člana 621. ZOO-a apelantu snizio utvrđeni potraživani iznos utrošenog materijala i radova (koji je prihvatio kao dokazanu činjenicu) za iznos koji je po utvrđenju vještaka potreban za otklanjanje navedenih nedostataka, te saglasno odredbama člana 262. ZOO-a u vezi sa članom 600. ZOO-a odlučio kao u izreci presude.

6. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 210359 18 Gž od 14. marta 2019. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda, dopunjena presudom od 10. septembra 2018. godine, u pobijanom odbijajućem dijelu odluke o glavnoj stvari i troškovima postupka. Presudom je dalje uvažena žalba tuženog i prvostepena presuda, dopunjena presudom od 10. septembra 2018. godine, u pobijanom dosuđujućem dijelu odluke o glavnoj stvari, preinačena tako što je odbijen zahtjev apelanta, te je preinačena i odluka o troškovima postupka i apelant obavezan da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude. Presudom je također odbijen zahtjev apelanta za naknadu troškova sastava žalbe, troškova sastava žalbe na dopunsku presudu i troškova sastava odgovora na žalbu, te je apelant obavezan da tuženom nadoknadi troškove sastava žalbe.

7. U obrazloženju presude Okružni sud je ukazao na sadržaj člana 7. stav 1. ZPP-a, člana 123. stav 1. ZPP-a i člana 630. st. 1. i 2. ZOO-a, te naveo da predmetni ugovor između parničnih stranaka nije ugovor o građenju već ugovor o djelu u smislu odredbe člana 600. ZOO-a, kojim se apelant obavezao da obavi određeni posao, a tuženi se obavezao da mu za to plati naknadu. Zatim je naveo da je u konkretnom slučaju postojao usmeni dogovor i da je kod takvog stanja stvari apelant u obavezi da dokaže šta je dogovorio sa tuženim, kao i visinu naknade za posao koji treba da obavi. Okružni sud je naveo da apelant nije predložio vještačenje po vještaku građevinske struke, koji bi sa sigurnošću utvrdio koje radove je apelant izveo odnosno građevinsku vrijednost izvedenih radova i to prema cijenama na dan donošenja odluke, kao i cijenu radne snage. Dalje je istakao da žalba tuženog osnovano ukazuje da apelant to nije učinio odnosno nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva. Zatim je naveo da je apelant nestručno i nekvalitetno izveo radove, što je tuženi dokazao putem vještačenja koje je predložio, te da je na taj način tuženom prouzrokovao štetu. Okružni sud je istakao da prvostepeni sud nije mogao visinu tužbenog zahtjeva utvrditi uz pomoć računa koje je apelant dostavio. Također je ukazao da kada vještačenjem nije utvrđena vrijednost izvedenih radova računi ne predstavljaju dokaz da je materijal za koji su računi izdati upravo materijal koji je ugrađen u predmetni objekat, jer tako nešto ne proizlazi iz sadržaja računa.

8. Okružni sud je ukazao na odredbe člana 102. stav 2. ZPP-a, te naveo da je apelant na glavnoj raspravi predložio izvođenje dokaza čitanje nalaza i mišljenja vještaka M. K. (koji je urađen za potrebe vanparničnog postupka koji je vođen kod istog suda) i da je prvostepeni sud taj prijedlog odbio, te da takav stav prihvata i ovaj sud s obzirom da apelant nije dokazao da taj dokaz nije mogao predložiti na pripremnom ročištu. Stoga je Okružni sud istakao da su kod takvog stanja stvari neosnovani navodi žalbe apelanta da je prvostepeni sud cijenio samo nalaz vještaka T. Š. i da je njen nalaz u suprotnosti sa nalazom vještaka M. K.. Osim toga, Okružni sud je ukazao da su neosnovani navodi da je nalaz vještaka T. Š. nepotpun i neprecizan, s obzirom da je apelant imao mogućnost da u smislu odredbe člana 155. stav 2. ZPP traži od suda da vještak nalaz dopuni, a što nije učinio. Dalje je naveo da su neosnovani navodi žalbe da prvostepeni sud prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva nije cijenio radnu snagu, te ukazao da je smislu odredbe člana 7. stav. 1. i člana 123. stav 1. ZPP-a, apelant bio u obavezi da dokaže cijenu radne snage, ali da apelant u tom pravcu nije izveo nijedan dokaz. Također je naveo da nije sporno da je vještak na glavnoj raspravi izjavila da količine utrošenog materijala iz računa odgovaraju standardnom utrošku materijala za izvođenje te količine posla, ali kako apelant nije predlagao vještačenje uz pomoć kojeg bi dokazao građevinsku vrijednost izvedenih radova i to prema cijenama na dan donošenja odluke, kao i cijenu radne snage, ova konstatacija vještaka ne može biti dokaz kojim bi apelant dokazao visinu tužbenog zahtjeva.

Apelacioni navodi

9. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje proizvoljnom ocjenom dokaza odnosno na osnovu nalaza vještaka T. Š. i da su proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Apelant ukazuje da je drugostepeni sud prekoračio granice slobodne ocijene dokaza s obzirom da je ocijenio da apelant nije uspio dokazati visinu postavljenog tužbenog zahtjeva konstatujući u obrazloženju da "nije sporno da je vještak na glavnoj raspravi izjavila da količine utrošenog materijala iz računa odgovaraju standardnom utrošku materijala za izvođenje te količine posla, ali kako apelant nije predlagao vještačenje uz pomoć kojeg bi dokazao građevinsku vrijednost izvedenih radova i to prema cijenama na dan donošenja odluke, kao i cijenu radne snage, ova konstatacija vještaka ne može biti dokaz uz pomoć kojeg bi apelant dokazao visinu tužbenog zahtjeva". Pored toga, apelant ukazuje da je apsolutno apsurdno obrazloženje drugostepene presude da je apelant imao mogućnost da traži od suda da vještak nalaz dopuni, a što apelant nije učinio. Apelant smatra da je potpuno nelogično i neekonomično zahtijevati dopunu koja izaziva dodatne troškove i odugovlačenje postupka, kada već postoji nalaz i mišljenje vještaka M. K. koji je sačinjen svega nekoliko mjeseci nakon izgradnje objekta, a koji je prvostepeni sud odbio provesti kao dokaz, te smatra da je nalaz vještaka T. Š. manje vjerodostojan od nalaza i mišljenja vještaka M. K.. Ističe da je potpuno apsurdno očekivati od apelanta da predlaže posebno vještačenje radi utvrđivanja vrste i vrijednosti materijala kada su tokom postupka izvođeni materijalni dokazi – fakture, te dokazi saslušanjem nekoliko svjedoka (radnika), kada je vršen uviđaj na licu mjesta, te konačno i "nalaz i mišljenje vještaka T. Š.". Apelant navodi da jasno proizlazi da je drugostepeni sud površno donio odluku i da je povrijedio pravo na obrazloženu sudsku odluku, te da ga ovakvim postupanjem Osnovni i Okružni sud stavljaju u neravnopravan položaj u odnosu na tuženog.

Relevantno zakonodavstvo

10. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi: Član 102. stav (2) Stranke mogu u toku glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bile u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu.

Član 123. stav (1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Član 155. stav (2) Ako vještak dostavi nalaz ili mišljenje koji su nejasni, nepotpuni ili protivrječni sami sebi ili izvedenim okolnostima, sud će pozvati vještaka da ih dopuni, odnosno ispravi, i odrediti rok za ponovno dostavljanje nalaza i mišljenja.

11. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04), u relevantnom dijelu glasi: Član 600.

Ugovorom o delu poslenik (preduzimač, izvođač radova) obavezuje se da obavi određeni posao, kao što je izrada ili opravka neke stvari ili izvršenje nekog fizičkog ili intelektualnog rada i sl. a naručilac se obavezuje da mu za to plati naknadu.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje, ocijenjeni dokazi i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

17. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud koji je donio konačnu odluku u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud ne nalazi elemente koji bi ukazivali da je apelantu bilo onemogućeno da učestvuje u postupku ravnopravno sa tuženim, da predlaže i dostavlja dokaze, da se očituje o dokazima suprotne strane odnosno da je u predmetnom postupku došlo do narušavanja principa ravnopravnosti stranaka u postupku. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2255/19 (D. V.) | Sudska praksa | Aktio