Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3870/20 (S. R.)

Odluka donesena 27. 11. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Penzija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3870/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3870/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Slobodan Radišković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Slobodan Radišković protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 025151 19 U od 28. avgusta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slobodan Radišković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, podnio je 28. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 025151 19 U od 28. avgusta 2020. godine.

2. Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond PIO), filijala Banjaluka broj 1126863329 od 31. januara 2019. godine apelantu je priznato pravo na invalidsku penziju u iznosu od 536,38 KM, počev od 18. januara 2019. godine.

3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Fonda PIO, filijala Banjaluka od 31. januara 2019. godine, Fond PIO je Rješenjem broj 1126863329 od 7. maja 2019. godine odbio predmetnu žalbu kao neosnovanu.

4. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 025151 19 U od 28. avgusta 2020. godine odbijena je tužba apelanta podnesena radi poništenja rješenja Fonda PIO od 7. maja 2019. godine.

5. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je rješenje Fonda PIO od 7. maja 2019. godine zasnovano na nalazu, ocjeni i mišljenju drugostepene ljekarske komisije od 25. aprila 2019. godine, a kojim je utvrđena saglasnost sa nalazom, ocjenom i mišljenjem prvostepene ljekarske komisije od 14. decembra 2018. godine, pa da je slijedom toga utvrđeno da kod apelanta postoji invalidnost-gubitak radne sposobnosti, u smislu člana 49. stav (3) Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO). Okružni sud je naveo da apelant tvrdi da mu nije pravilno utvrđen lični koeficijent, jer je RVI, odnosno apelant traži priznanje uzročno-posljedične veze između invalidnosti i učešća u Vojsci Republike Srpske. Okružni sud je u vezi s tim naveo da iz medicinske dokumentacije koja se nalazi u predmetnom spisu (i koja je uredno pobrojana od strane nadležnih ljekarskih komisija) proizlazi da je kod apelanta uzrok invalidnosti bolest koja je nastupila prije stupanja u Oružane snage Vojske Republike Srpske, odnosno da bolest ni u kom slučaju nije iz perioda od 1992. godine. Okružni sud je naveo da iz navedene dokumentacije proizlazi da je apelant, dakle, operisan u šestoj godini života, s tim da je zbog godina proteklih od prve operacije došlo do potpunog okoštavanja zgloba kuka, lijevo, koje apsolutno nije uticalo na angažovanje u ratnoj jedinici, čime se to oboljenje ni po kakvom osnovu ne može dovesti u vezi s učešćem u ratnoj jedinici, a pogotovo ne kao invaliditet koji je uticao na gubitak radne sposobnosti. Okružni sud je naveo i da su organi uprave pravilno utvrdili da ukupan penzijski staž apelanta iznosi 36 godina, pet mjeseci i 24 dana, a ne 36 godina, 11 mjeseci i jedan dan, kako to pogrešno smatra apelant. Okružni sud je naveo da je, dakle, obračun i iznos invalidske penzije pravilno utvrđen u smislu čl. 44. do 48. Zakona o PIO, čime se prigovori apelanta u tom dijelu ukazuju bez osnova, a osporeni akt pravilan i zakonit. Okružni sud je naveo da kod apelanta, dakle, ne postoji invalidnost iz člana 37. stav (1) Zakona o PIO (zbog bolesti zadobijene u vrijeme vršenja vojne dužnosti u okolnostima oružanih sukoba, koja je uzročno-posljedično vezana sa tim okolnostima) pa samim time nema mjesta primjeni člana 64. Zakona o PIO, kako to pogrešno smatra apelant, zbog čega je predmetnu tužbu valjalo odbiti kao neosnovanu.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Okružni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje. Apelant ističe da mu je pogrešno obračunat penzijski staž, te da su netačni navodi Okružnog suda da je u njegovom slučaju uzrok invalidnosti bolest koja je nastala prije 1992. godine.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Okružni sud utvrdio činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3870/20 (S. R.) | Sudska praksa | Aktio