Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2886/19 (N. B. i S. N.)

Odluka donesena 10. 12. 2020.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • In dubio pro reo
  • Pretpostavka nevinosti
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2886/19

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2886/19, rješavajući apelaciju Nikole Babića i Stevana Novakovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nikole Babića i Stevana Novakovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 K 044520 19 Kž od 8. maja 2019. godine i Presude Opštinskog suda u Orašju broj 25 0 K 044520 18 K od 12. februara 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nikola Babić i Stevan Novaković (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Obudovca, koje zastupa Mirko Simić, advokat iz Brčkog, podnijeli su 11. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 K 044520 19 Kž od 8. maja 2019. godine i Presude Opštinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 25 0 K 044520 18 K od 12. februara 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Posavskog kantona Orašje (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 19. oktobra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Opštinski sud i Kantonalno tužilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 28. oktobra do 9. novembra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Opštinskog suda broj 25 0 K 044520 18 K od 12. februara 2019. godine apelanti su proglašeni krivim zbog toga što su, na način pobliže opisan u izreci presude, učestvovali u tuči u kojoj je drugome nanesena teška tjelesna povreda, čime su počinili krivično djelo učestvovanje u tuči iz člana 174 Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Apelantima je izrečena kazna zatvora u trajanju od po tri mjeseca, a u izrečenu kaznu zatvora uračunato im je vrijeme provedeno u pritvoru u periodu od 13. februara do 9. marta 2017. godine. Osim toga, oštećeni P. D., T. B. i J. D. su sa imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnični postupak. Apelanti su obavezani na ime troškova vještačenja i paušala za rad suda uplatiti određene novčane iznose (kako je to pobliže navedeno u izreci presude).

6. U obrazloženju prvostepene presude Opštinski sud je naveo da je Kantonalno tužilaštvo podiglo optužnicu protiv apelanata 29. avgusta 2017. godine zbog krivičnog djela učestvovanje u tuči iz člana 174 KZFBiH, te da je navedena optužnica potvrđena 12. septembra 2017. godine. Nadalje, navedeno je da je rješenjem tog suda od 15. februara 2017. godine apelantima određen pritvor zbog razloga propisanih članom 146 stav 1 tačka b) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) u trajanju od mjesec dana.

7. Opštinski sud je naveo da je u dokaznom postupku optužba sprovela dokaze saslušanjem svjedoka oštećenih T. B., P. D., J. D., kao i svjedoka I. Dž., I. N. i K. N., zatim, vještaka sudske medicine, patologije, mr sc. A. B., te čitanjem nalaza i mišljenja navedenog vještaka, kao i uvidom u materijalnu dokumentaciju (kako je to pobliže navedeno na stranici 3 presude). S tim u vezi, Opštinski sud je istakao da su apelanti i njihov branilac izjavili da nemaju primjedaba na dokaze koje je prikupila optužba. Nadalje, istakao je da je prezentovane dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da je na osnovu sprovedenog postupka, iskazom saslušanih svjedoka, te vještaka, kao i uvidom u materijalne dokaze u spisu nesporno utvrdio da su apelanti počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret. Opštinski sud je dalje ukazao na sadržaj iskaza svih saslušanih svjedoka (oštećenih T. B., P. D. i J. D., te svjedoka I. Dž., I. N., te K. N.), na sadržaj nalaza i mišljenja vještaka, kao i ostale materijalne dokumentacije (kako je to pobliže navedeno na str. 3-6 presude).

8. Opštinski sud je istakao da krivično djelo učestvovanje u tuči iz člana 174 KZFBiH spada u krivična djela ugrožavanje života i tijela kojim se predviđa kažnjavanje za samo učestvovanje u tuči u kojoj je neko lice lišeno života, ili je drugome nanesena teška tjelesna povreda. Nadalje, istakao je da teška tjelesna povreda i smrt nekog lica predstavljaju objektivni uslov inkriminacije, što znači da izvršioci navedenog krivičnog djela, kao delikta ugrožavanja, odgovaraju samo za učestvovanje u tuči, te se odgovornost temelji na činjenici da je učinilac svojom radnjom omogućio povredu života ili tijela drugog čovjeka, dok se o pitanju krivične odgovornosti za konkretan oblik povrede navedenih vrijednosti ne raspravlja u kontekstu te inkriminacije. Opštinski sud je naveo da je radnja izvršenja predmetnog krivičnog djela određena kao učestvovanje u tuči, a da se pod tučom podrazumijeva samo ono fizičko obračunavanje u kome je neko lice lišeno života, ili je drugome nanesena teška tjelesna povreda. Nadalje, istaknuto je da su najčešći oblici učešća u tuči preduzimanje fizičkih aktivnosti kojima se neposredno učestvuje u fizičkom obračunavanju kao npr. pesničenje, guranje, udaranje i dr., te da je za postojanje predmetnog delikta neophodno da u tuči učestvuju najmanje tri lica.

9. Opštinski sud je istakao da je na osnovu svih sprovedenih dokaza utvrdio da su apelanti zajedno sa mldb. S. S. i mldb. R. J. 12. februara 2017. godine bili na parking-prostoru pored fudbalskog stadiona „Goal“ u Orašju, gdje je nakon verbalne prepirke s oštećenima P. D., J. D. i T. B., zbog toga što su ometali izlazak njihovog vozila sa parkinga, došlo i do fizičkog sukoba, tj. tuče između navedenih grupa u kojoj su međusobno razmjenjivali udarce. Nadalje, istaknuto je da je neko od njih upotrijebio nož kojim su oštećenima P. D. i T. B. nanesene naročito teške tjelesne povrede, a oštećenom J. D. laka tjelesna povreda, koje je u svom pisanom nalazu, te neposrednim saslušanjem na glavnom pretresu potvrdio i vještak. S tim u vezi, Opštinski sud je istakao da su apelanti na navedeni način počinili krivično djelo učestvovanje u tuči iz člana 174 KZFBiH, te da se o pitanju krivične odgovornosti za konkretan oblik povrede (ko je nožem nanio navedene povrede oštećenima) ne raspravlja u kontekstu predmetnog krivičnog djela.

10. Opštinski sud je istakao da je sa sigurnošću utvrdio da su apelanti u stanju uračunljivosti i sa direktnom namjerom, umišljajem, počinili krivično djelo učestvovanje u tuči iz člana 174 KZFBiH, budući da su bili svjesni da učestvuju u tuči u kojoj neko lice može biti lišeno života, ili teško tjelesno povrijeđeno (što se i dogodilo), te da su htjeli, odnosno da su pristali da učestvuju u takvoj tuči. S tim u vezi, Opštinski sud je zaključio da su apelanti odgovorni za samo učestvovanje u navedenoj tuči.

11. Opštinski sud je istakao da je prilikom odlučivanja da apelantima izrekne kaznu zatvora u trajanju od po tri mjeseca za počinjeno krivično djelo smatrao da je navedena kazna adekvatna prirodi i težini predmetnog krivičnog djela, stepenu odgovornosti apelanata, okolnostima pod kojima je krivično djelo izvršeno, kao i nastalim posljedicama, kao i činjenici da apelanti nisu nikako kontaktirali oštećene P. D. i T. B., koji su u navedenoj tuči zadobili naročito teške povrede, kao ni oštećenog J. D., koji je zadobio laku tjelesnu povredu. Opštinski sud je naveo da će se izrečenom krivičnopravnom sankcijom ostvariti svrha kažnjavanja kako generalne, tako i specijalne prevencije. Nadalje, istaknuto je da je kao olakšavajuće okolnosti ocijenio korektno držanje apelanata tokom postupka, njihovu raniju neosuđivanost, te činjenicu da se protiv njih ne vodi drugi krivični postupak.

12. Presudom Kantonalnog suda broj 25 0 K 044520 19 Kž od 8. maja 2019. godine odbijena je kao neosnovana žalba branioca apelanata, te je prvostepena presuda potvrđena.

13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud razmotrio i ocijenio izvedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da je na osnovu sprovedenog dokaznog postupka pravilno utvrdio da su apelanti počinili krivično djelo učestvovanje u tuči iz člana 174 KZFBiH za koje nije potrebno da je učesnik izvršio stvarni napad na oštećenog, već da je svojim učestvovanjem doprinio stvaranju opasne situacije po život ili tjelesni integritet oštećenog. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud na osnovu iskaza oštećenih T. B., P. D. i J. D., kao i svjedoka I. Dž., I. N. i K. N. izveo pravilan zaključak da su apelanti počinili krivično djelo koje im je optužnicom stavljeno na teret, kao i da je pravilan zaključak prvostepenog suda da su apelanti učestvovali u tuči u kojoj je neko od njima poznatih lica upotrijebio nož, a kojim su oštećenima P. D. i T. B. nanesene naročito teške povrede, a oštećenom J. D. laka tjelesna povreda, a koje je potvrdio i vještak u svom pisanom nalazu, te neposrednim saslušanjem. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da nisu osnovani navodi žalbe da se zaključak prvostepenog suda o krivici apelanata zasniva samo na iskazu oštećenih, a da prvostepeni sud nije pravilno interpretirao iskaze ostalih saslušanih svjedoka. Pri tome Kantonalni sud je istakao da su i saslušani svjedoci potvrdili da su apelanti učestvovali u navedenoj tuči. Nadalje, istakao je da je prvostepeni sud pravilno zaključio da teška tjelesna povreda i smrt nekog lica predstavljaju objektivni uslov inkriminacije.

14. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te da tokom postupka nije počinio bitne povrede odredaba krivičnog postupka na koje žalba ukazuje, kao i da iz stanja spisa ne proizilazi da je počinjena povreda krivičnog zakona. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud apelante proglasio krivim zbog počinjenog krivičnog djela učestvovanje u tuči iz člana 174 KZFBiH, jer je tokom dokaznog postupka pravilno utvrdio da su apelanti svojim radnjama učestvovanja u tuči omogućili povredu života ili tijela drugog čovjeka. Nadalje, navedeno je da je pravilno utvrdio da su apelanti u stanju uračunljivosti i sa direktnom namjerom, odnosno umišljajem počinili navedeno krivično djelo.

15. Kantonalni sud je istakao da je krivičnopravna sankcija apelantima pravilno odmjerena, te da je prilikom izricanja navedene sankcije prvostepeni sud u dovoljnoj mjeri ocijenio olakšavajuće okolnosti na strani apelanata, zbog čega su svi navodi žalbe usmjereni na odluku o krivičnopravnoj sankciji u cijelosti neosnovani. Pri tome Kantonalni sud je istakao da je stav i tog suda da će se izrečenom kaznom ostvariti svrha kažnjavanja.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti ukratko navode hronologiju predmetnog postupka. Apelanti smatraju da je Opštinski sud vodio postupak pod pritiscima Kantonalnog tužilaštva na način da apelanti nisu imali nepristrasno suđenje, te ističu da im je u fazi istrage određen pritvor, „koji kao sankcija nije uobičajen za ovakvu vrstu krivičnog djela“. Nadalje, smatraju da je zbog toga i došlo do osuđujuće presude i da prvostepeni sud nije obrazložio razloge zbog kojih je osudio apelante i zbog kojih im je izrekao kaznu zatvora u trajanju od po tri mjeseca. Apelanti ističu da je prvostepeni sud osuđujuću presudu donio isključivo na osnovu iskaza oštećenih, bez ikakvog drugog dokaza. Nadalje, smatraju da niko od svjedoka nije mogao potvrditi da su apelanti nekoga udarali. S tim u vezi, apelanti navode da je, pored osnovnih elemenata objektivne inkriminacije, koje je optužba morala da utvrdi i da dokaže van svake razumne sumnje, morao da postoji i subjektivni elemenat inkriminacije, umišljaj na strani apelanata, a koji ne može da se pretpostavi, te da je u konkretnom slučaju moralo biti primijenjeno načelo in dubio pro reo. Osim toga, apelanti ističu da je drugostepeni sud „još kraći, manje jasan i nedorečen“ pri čemu ukazuju na obrazloženje drugostepenog suda. S tim u vezi, navode da drugostepeni sud nije obrazložio kojom su to radnjom apelanti omogućili povredu života i tijela drugog čovjeka, kao i da se nije izjasnio zbog čega je izrečena krivična sankcija adekvatna, odnosno zašto potpuno odudara od sankcija u drugim predmetima. Apelanti, takođe, smatraju da su diskriminisani zbog svoje pripadnosti srpskoj nacionalnosti, a čime ukazuju na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

17. Kantonalni sud je naveo da osporenom presudom nisu počinjene povrede prava apelanata koje se iznose u apelaciji. Pri tome Kantonalni sud je ukazao na obrazloženje dato u osporenoj presudi tog suda. Kantonalni sud je istakao da je tokom dokaznog postupka pravilno utvrđeno da su apelanti svojim radnjama omogućili povredu života ili tijela drugog čovjeka, da su bili u stanju uračunljivosti i da su sa direktnim umišljajem počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret. Nadalje, istakao je da je prvostepeni sud prilikom izricanja odluke o krivičnopravnoj sankciji u dovoljnoj mjeri ocijenio olakšavajuće okolnosti na strani apelanata. U odnosu na navode apelanata da su diskriminisani zbog nacionalne pripadnosti, Kantonalni sud je istakao da apelanti u apelaciji nisu naveli u čemu se ogleda ta diskriminacija i u kojim radnjama suda, te da su takvi navodi neosnovani. U konačnici, Kantonalni sud je istakao da je predmetna apelacija neosnovana.

18. Opštinski sud je ukratko naveo hronologiju predmetnog postupka. Opštinski sud je istakao da je nesporno da je sudija za prethodni postupak odredio pritvor apelantima zbog razloga propisanih članom 146 stav 1 tačka b) ZKPFBiH u trajanju od mjesec dana, te da su u rješenju kojim je pritvor određen detaljno navedeni razlozi za određivanje navedenog pritvora. Nadalje, naveo je da je protiv navedenog rješenja branilac apelanata podnio žalbu, koja je rješenjem odbijena kao neosnovana, te da su detaljno obrazloženi i razlozi za donošenje navedenog rješenja. Takođe, Opštinski sud je naveo da osporenu presudu nije donio isključivo na osnovu iskaza oštećenih, kako je to navedeno u apelaciji, pri čemu je ukazao na dokaze optužbe izvedene u toku postupka. Nadalje, istakao je da je izrečena kazna adekvatna prirodi i težini krivičnog djela, stepenu odgovornosti apelanata, okolnostima pod kojima je krivično djelo izvršeno i nastalim posljedicama. Opštinski sud je naveo da nisu osnovani navodi da su apelanti diskriminisani u predmetnom postupku zbog svoje nacionalne pripadnosti. U konačnici, Opštinski sud je zaključio da je predmetna apelacija u cijelosti neosnovana.

19. Kantonalno tužilaštvo je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana s obzirom na to da Ustavni sud u svojoj nadležnosti nema utvrđivanje činjeničnog stanja. S tim u vezi, Kantonalno tužilaštvo je istaklo da su Opštinski sud i Kantonalni sud u svojim odlukama dali iscrpnu argumentaciju za svoje stavove koja se ne može smatrati proizvoljnom.

V.Relevantni propisi

20. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 174.

Učestvovanje u tuči Ko učestvuje u tuči u kojoj je neko usmrćen ili je drugom nanesena teška tjelesna ozljeda za samo učestvovanje u tuči, kazniće se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.

Član 35.

Sadržaj krivice (1) Krivica postoji ako je počinilac u vrijeme počinjenja krivičnog djela bio uračunljiv i pri tome postupao s umišljajem.

(2) Krivica za krivično djelo postoji i ako je počinilac postupao iz nehata, ako to zakon izričito predviđa.

Član 37.

Umišljaj (1) Krivično djelo se može učiniti s direktnim ili eventualnim umišljajem.

(2) Učinilac postupa s direktnim umišljajem kada je bio svjestan svog djela i htio njegovo učinjenje.

(3) Učinilac postupa s eventualnim umišljajem kada je bio svjestan da zbog njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je pristao na njeno nastupanje.

Član 42.

Svrha kažnjavanja Svrha kažnjavanja jeste:

a) da se izrazi društvena osuda učinjenog krivičnog djela;

b) da se utiče na učinioca da ubuduće ne učini krivična djela i potakne njegovo prevaspitanje;

c) da se utiče na ostale da ne učine krivična djela;

d) i da se utiče na svijest građana o pogibeljnosti krivičnih djela i o pravednosti kažnjavanja učinioca.

Član 49. stav (1) Opšta pravila za odmjeravanje kazne (1) Sud će učiniocu krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivice, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinioca, njegove lične prilike i njegovo ponašanje nakon učinjenog krivičnog djela, te druge okolnosti koje se odnose na osobu učinioca.

21. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 25 0 K 044520 19 Kž od 8. maja 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 14. maja 2019. godine (zastupnik apelanata je osporenu presudu primio 13. maja 2019. godine), a apelacija je podnesena 11. jula 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da im je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, te ukazuju na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] 2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.

29. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata, te da stoga apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na to Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije.

30. Apelanti smatraju da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da su izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni, te da nije zadovoljen standard obrazložene odluke. Takođe, apelanti smatraju da izrečena kazna nije adekvatno odmjerena, kao i da je povrijeđeno načelo in dubio pro reo.

31. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

32. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).

33. Ustavni sud, takođe, ukazuje da je sud dužan da savjesno ocijeni sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene da izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 296 stav 2 ZKP FBiH). Pri tome, prema članu 16 ZKPFBiH, sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

34. Razmatrajući navode apelanata kojima ukazuju na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, te proizvoljnu ocjenu dokaza, Ustavni sud zapaža da su apelanti identične prigovore isticali tokom postupka pred prvostepenim i drugostepenim sudom o čemu su se prvostepeni i drugostepeni sud dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnili. S tim u vezi, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud ukazao na kojim dokazima je zasnovao svoju odluku, i to, prije svega, na iskazima svjedoka oštećenih T. B., P. D. i J. D., kao i svjedoka I. Dž., I. N., te K. N., zatim, na iskazu, te nalazu i mišljenju vještaka sudske medicine, patologije mr sc. A. B., kao i materijalnim dokazima u spisu. Osim toga, Ustavni sud zapaža, a kako to proizilazi iz obrazloženja prvostepene presude, da je na osnovu svih sprovedenih dokaza utvrdio da su apelanti počinili krivično djelo učestvovanje u tuči iz člana 174 KZFBiH, a da se o pitanju krivične odgovornosti za konkretan oblik povrede (ko je nožem nanio navedene povrede oštećenima) ne raspravlja u kontekstu predmetnog krivičnog djela. Takođe, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da su apelanti u stanju uračunljivosti i sa direktnom namjerom, umišljajem, počinili predmetno krivično djelo, budući da su bili svjesni da učestvuju u tuči u kojoj neko lice može biti lišeno života, ili teško tjelesno povrijeđeno, te da su htjeli, odnosno pristali da učestvuju u takvoj tuči. Dalje, Ustavni sud zapaža da su navodi apelanata bili predmet dodatne analize Kantonalnog suda, koji je zaključio da je prvostepeni sud razmotrio i ocijenio izvedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da je na osnovu sprovedenog dokaznog postupka pravilno utvrdio da su apelanti počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret, kao i da nisu osnovani navodi da se zaključak prvostepenog suda o krivici apelanata zasniva samo na iskazu oštećenih i da prvostepeni sud nije pravilno interpretirao iskaze ostalih saslušanih svjedoka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata. S obzirom na to, te imajući u vidu da apelanti, osim paušalnih navoda iznesenih u tom pravcu, nisu ponudili odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da su oni neosnovani.

35. U odnosu na navode o povredi prava na obrazloženu odluku, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno navodima apelacije, u osporenim presudama odgovorili na navode koje su ocijenili bitnim i relevantnim za odlučenje, te da su za svoja stanovišta dali valjane, jasne i logične razloge u skladu sa zahtjevima člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.

36. U odnosu na navode apelanata u pogledu izrečene kazne zatvora, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Opštinskog suda slijedi da je taj sud izrekao i odmjerio kaznu u granicama propisanim zakonom za predmetno krivično djelo, a imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća, odnosno olakšavajuće i otežavajuće okolnosti (kako je to navedeno pod tačkom 11 predmetne odluke). Osim toga, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda slijedi da je prvostepeni sud pravilno odmjerio krivičnopravnu sankciju apelantima, te da je prilikom izricanja navedene sankcije prvostepeni sud u dovoljnoj mjeri ocijenio olakšavajuće okolnosti na strani apelanata, kao i da će se izrečenom kaznom ostvariti svrha kažnjavanja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u zaključcima redovnih sudova u pogledu izrečene kazne zatvora.

37. U odnosu na navode apelanata koji se odnose na određivanje pritvora, odnosno navode da im je u fazi istrage određen pritvor, „koji kao sankcija nije uobičajen za ovakvu vrstu krivičnog djela“, Ustavni sud ukazuje da su apelanti predmetnom apelacijom osporili, kako su to eksplicitno naveli, presudu Opštinskog suda i presudu Kantonalnog suda a kojima se utvrđivala krivična odgovornost apelanata za počinjeno krivično djelo učestvovanje u tuči iz člana 174 KZFBiH. Dakle, osporenim presudama se ni na koji način nije odlučivalo o ispunjenosti uslova za određivanje pritvora osim što je u odluci o kazni konstatovano da će apelantima vrijeme provedeno u pritvoru biti uračunato u izrečenu kaznu zatvora. Stoga, Ustavni sud i ove navode smatra neosnovanim.

38. U pogledu tvrdnji apelanata da im je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza na osnovu kojih proizilazi da su počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret. U vezi sa navedenim načelom, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih predubjeđenja i da ga može osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Takođe, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da, prema načelu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi, Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Opštinski sud sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da je na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da su apelanti počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret na način kako je navedeno u izreci prvostepene presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta za tvrdnje apelanata o kršenju načela in dubio pro reo, jer iz osporenih presuda ne proizilazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje predmetnog krivičnog djela, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelante kao optužene. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neosnovana.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelanata da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije.

Ostali navodi

40. Apelanti, takođe, smatraju da su diskriminisani zbog svoje nacionalnosti, a čime ukazuju na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. U konkretnom slučaju, iako to eksplicitno ne navode, iz navoda apelacije proizilazi da apelanti kršenje navedenog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje.

41. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korišćenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud, Marckh protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacionim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju, ili ako nema razumnog odnosa.

42. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelanti, osim paušalnih navoda o kršenju navedenog prava, nisu ponudili argumente koji bi upućivali na to da su u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminisani, odnosno da su drugačije tretirani u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji bez razumnog opravdanja. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, te da nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata, budući da su redovni sudovi detaljno, jasno i argumentovano obrazložili odluku o visini kazne. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizilazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantima stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelante kao optužene.

44. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, jer apelanti, osim paušalnih navoda o kršenju navedenog prava, nisu ponudili argumente koji bi upućivali na to da su u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminisani, odnosno da su drugačije tretirani u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji bez razumnog opravdanja.

45. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2886/19 (N. B. i S. N.) | Sudska praksa | Aktio