Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2311/19 (M. B.)

Odluka donesena 10. 12. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Invalidnina
  • Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2311/19

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2311/19, rješavajući apelaciju Marija Bogdana, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. prosinca 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Marija Bogdana.

Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na javnu raspravu pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 003718 U 2 od 22. veljače 2019. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6.

stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Marijo Bogdan (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Darislav Paponja, odvjetnik iz Mostara, podnio je 27. svibnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 003718 18 U 2 od 22. veljače 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida obrambeno-oslobodilačkog rata Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zatraženo je 6. kolovoza 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju 24. i 25. kolovoza 2020. godine. Na traženje Ustavnog suda, Vrhovni sud je 3. studenog 2020. godine dostavio tužbu kojom je apelant pobijao rješenje Ministarstva od 13. srpnja 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Službe za zaštitu prava branitelja i njihovih obitelji, Odjel za društvene djelatnosti Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Služba), broj UP-I 09-43-827/05 od 23. svibnja 2007. godine apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida IV. skupine sa 80% vojnog invaliditeta, stalno, po osnovi povrede, počevši od 1. rujna 2005. godine pa dok postoje uvjeti za korištenje tih prava.

6. Rješavajući po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj UP-I-03-41-ZKZ-5969/12 od 22. veljače 2013. godine kojim je ukinuto konačno rješenje Službe od 23. svibnja 2007. godine, te pravne i materijalne posljedice koje je rješenje proizvelo od dana donošenja i upravna stvar je riješena tako da je apelantu prestalo svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu zaključno sa 22. veljačom 2013. godine.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 003718 13 U od 8. siječnja 2016. godine uvažena je apelantova tužba, poništeno je rješenje Ministarstva od 22. veljače 2013. godine i predmet je vraćen Ministarstvu na ponovni postupak. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je Presudom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U:17/12 od 7. veljače 2013. godine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 24/13), između ostalog, utvrđeno da odredbe članka 7. st. 2. i 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite, u dijelu koji glasi „i samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava po bilo kojoj osnovi“ nisu u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), odnosno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Vrhovni sud je naveo da iz pobijanog rješenja proizlazi da apelantu nije omogućeno sudjelovanje u postupku prije donošenja pobijanog rješenja, odnosno da nije proveden poseban ispitni postupak, kako je to predviđeno odredbama čl. 140. i 141. Zakona o upravnom postupku, kojima su detaljnije razrađene odredbe članka 8. stavak 1. istog zakona.

8. Rješenjem Ministarstva broj UP-I-03-41-ZKZ-5969/12-1 od 13. srpnja 2018. godine ukinuto je konačno rješenje Službe od 23. svibnja 2007. godine i upravna stvar riješena tako da je apelantu prestalo svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu zaključno sa 13. srpnjem 2018. godine.

9. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je, postupajući po izvršenju presude Vrhovnog suda od 8. siječnja 2016. godine, zbog ekonomičnosti postupka dostavilo Službi nalaz i mišljenje liječničkog povjerenstva od 21. siječnja 2013. godine kako bi se apelantu omogućilo da se izjasni na taj nalaz i mišljenje, te o drugim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja. Nadalje, Ministarstvo je navelo da je Služba dostavila apelantovo izjašnjenje na zapisnik u kojem je naveo da nalaz nije potpun, jasan i dovoljno obrazložen, te da je pregled liječničkog povjerenstva trajao svega nekoliko minuta, isključivo vizualno, a da je medicinska dokumentacija u potpunosti ignorirana. Ministarstvo je navelo da je predmet osobne invalidnine, zajedno s apelantovom izjavom, uputilo liječničkom povjerenstvu Kantonalnog odjeljenja Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja u Mostaru radi revizije nalaza i mišljenja liječničkih povjerenstava izdanih u postupku priznavanja svojstva ratnog vojnog invalida po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji, koje je nalazom i mišljenjem od 14. prosinca 2017. godine utvrdilo invaliditet ispod 20%, trajno. Ministarstvo je navelo da je apelant, u skladu sa člankom 4. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu liječničkih povjerenstava u postupku po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji, uložio prigovor na nalaz i mišljenje liječničkog povjerenstva, u kojem je naveo da liječničko povjerenstvo nije na ispravan način utvrdio stupanj oštećenja organizma i invalidnosti, da je liječnički pregled trajao svega nekoliko minuta, isključivo na vizualan način, a da je medicinska dokumentacija u potpunosti ignorirana. Ministarstvo je navelo da je liječničko povjerenstvo za medicinsko vještačenje u postupku kontrole po prigovoru donijelo novi nalaz i mišljenje od 15. siječnja 2018. godine kojim je potvrđen invaliditet kod apelanta ispod 20%, trajno, koji je utvrđen nalazom i mišljenjem liječničkog povjerenstva od 14. prosinca 2017. godine. Ministarstvo je navelo da je nalaz i mišljenje nadležnog liječničkog povjerenstva dan na temelju postojeće medicinske dokumentacije o liječenju, na temelju koje je u ranijem postupku cijenjen i na temelju neposrednog pregleda apelanta koji se odazvao na poziv liječničkog povjerenstva i na taj način sudjelovao u postupku utvrđivanja procenta invaliditeta po osnovi oštećenja organizma, u skladu s važećom legislativom. Ministarstvo je navelo da je nalaz i mišljenje liječničkog povjerenstva od 15. siječnja 2018. godine potpun, jasan i dovoljno obrazložen, te da sadrži sve činjenice i okolnosti koje su s medicinskog stajališta od značaja za donošenje pravilnog i zakonitog rješenja.

10. Apelant je posredstvom punomoćnika podnio tužbu Vrhovnom sudu protiv rješenja Ministarstva od 13. srpnja 2018. godine.

11. Apelant je u tužbi, između ostalog, naveo da je u prigovoru na nalaz i mišljenje liječničkog povjerenstva predložio provođenje dokaza koji su sastavni dio spisa, kao i provođenje dodatnih dokaza (vještačenje od neovisnog vještaka medicinske struke i saslušanje liječnika koji su u ranijem postupku donijeli znatno drugačiji nalaz i mišljenje), koje dokaze je organ uprave bio dužan provesti i cijeniti, odnosno obrazložiti iz kojih razloga te dokaze nije prihvatio. Dalje je naveo da je oštećen i da mu u upravnom postupku nije na zakonit način utvrđena invalidnost, te je predložio da se u postupku provede vještačenje po vještaku medicinske struke, a po potrebi i dodatno vještačenje na okolnosti invalidnosti. Apelant je u tužbi naveo: „Također, predlažemo da se na javnoj raspravi provede dokaz saslušanjem svjedoka.“ (specijaliste interne medicine i specijaliste fizikalne medicine i rehabilitacije) na okolnosti postotka invalidnosti i umanjenja invalidnosti na ranije uspostavljene dijagnoze, te saslušanje liječnika specijalista koji su mu uspostavili dijagnoze. Apelant je u tužbi predložio „da sud nakon održane javne rasprave i provedenog postupka“ donese presudu, uvaži tužbu i poništi pobijano rješenje.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 003718 18 U 2 od 22. veljače 2019. godine odbijena je apelantova tužba.

13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelant pokrenuo upravni spor protiv pobijanog rješenja zbog povrede pravila postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Vrhovni sud je naveo da je apelant u tužbi pobijao nalaz i mišljenje liječničkog povjerenstva od 15. siječnja 2018. godine iz razloga detaljno navedenih u tužbi, te da smatra da liječničko povjerenstvo nije adekvatno cijenilo medicinsku dokumentaciju jer je njegovo zdravstveno stanje izravna posljedica oboljenja i povrede. Također, apelant smatra da su pobijano rješenje i zaključci dani u obrazloženju kontradiktorni stvarnom zdravstvenom stanju, te je predložio da se u postupku provede vještačenje po vještaku medicinske struke, a po potrebi i dodatno vještačenje na okolnosti invalidnosti.

14. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je liječničko povjerenstvo za medicinsko vještačenje, po apelantovom prigovoru, donijelo nalaz i mišljenje od 15. siječnja 2018. godine na temelju uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju i apelantovog neposrednog pregleda, te je apelantov invaliditet cijenilo po točki 234.a ispod 20%, 234.c ispod 50% uz primjenu članka 10. Pravilnika – 40%, te da je utvrđeno da nema osnove za primjenu točke 201.b, kao ni točke 108., iz kojih razloga je liječničko povjerenstvo u potpunosti suglasno s nalazom i mišljenjem od 14. prosinca 2017. godine. Vrhovni sud je naveo da je nalaz i mišljenje od 15. siječnja 2018. godine potpun i jasan i da je donesen u skladu sa člankom 8. stavak 2. Pravilnika o radu liječničkih povjerenstava u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji, a dan je na temelju apelantovog neposrednog pregleda, pa su neutemeljeni navodi iz tužbe da su povrijeđene odredbe Zakona o upravnom postupku i da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Vrhovni sud je naveo da je ostale prigovore iz tužbe cijenio kao neutemeljene jer nemaju utjecaj na drugačije odlučenje u ovoj upravnoj stvari. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

15. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.

16. Apelant je naveo da je tužbom podnesenom protiv rješenja Ministarstva od 13. srpnja 2018. godine pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom, te da je u tužbi zatražio da Vrhovni sud prije donošenja odluke zakaže javnu raspravu i provede postupak. Dalje je naveo da je Vrhovni sud, bez održavanja predložene javne rasprave i bez obrazloženja iz kojih razloga nije uvažio predložene dokaze, donio presudu kojom je tužbu odbio. Apelant je ukazao na odredbe članka 28. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima, te je naveo da je izričito tražio održavanje javne rasprave, kao i provođenje dokaza za koje mu nije bila pružena mogućnost provođenja u upravnom postupku, iako ih je već u toj fazi odlučivanja predlagao (apelant je dostavio tužbu uz apelaciju). Apelant je naveo da je Vrhovni sud imao ovlasti, kao i obvezu ispitati činjenično stanje na koje je ukazivao u tužbi. Apelant smatra da je zbog neodržavanja javne rasprave pred Vrhovnim sudom došlo do povrede prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kakav stav je zauzeo i Ustavni sud u predmetu broj AP 1696/13 od 16. ožujka 2016. godine.

b)Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri pobijanoj presudi i razlozima na koje se pozvao u presudi. Također je naveo da je pobijana odluka donesena u skladu s procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije.

18. Ministarstvo je navelo da je Zakonom o upravnim sporovima propisano pravo da se traži zakazivanje javne rasprave i ono mora biti postavljeno već u samoj tužbi ili eventualno u odgovoru na tužbu. Također je navelo da zahtjev za zakazivanje rasprave ne može i ne smije biti paušalan, takav zahtjev mora biti obrazložen, a da je diskrecijsko pravo suda da odluči hoće li zakazati javnu raspravu. Ministarstvo je navelo da se upravni spor, u pravilu, razrješava u nejavnoj sjednici, te da je nepravilno apelantovo tumačenje da je sud obvezan zakazivati javnu raspravu uvijek kada to tužitelj zatraži.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 12. stavak 1. točka 4) Upravni akt može se pobijati:

4) ako se u upravnome postupku koji je prethodio aktu nije postupilo po pravilima postupka, a naročito ako činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno, ili ako je iz utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak glede činjeničnoga stanja;

Članak 28. st. 1., 2. i 3.

O upravnim sporovima sud rješava nejavno, po sucu pojedincu ili u sjednici.

Ako stranka u sporu zatraži da nazoči nejavnome rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava, sud je dužan izvijestiti stranke i zainteresirane osobe, ako ih ima, o datumu nejavnoga rješavanja i njihovu pravu da tome rješavanju nazoče, odnosno održati usmenu raspravu javno (u daljnjem tekstu: rasprava). Stranke u sporu mogu zatražiti da nazoče nejavnome rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava samo u tužbi ili odgovoru na tužbu.

Članak 29.

U slučaju iz stavka 2. članka 28. ovoga Zakona sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća, odredit će dan rasprave ili nejavnoga rješavanja i na raspravu odnosno nejavno rješavanje pozvati stranke i zainteresirane osobe, ako takvih osoba ima.

U pozivu za raspravu sud će izvijestiti stranke da su na raspravi dužne predočiti sve dokaze o činjenicama na kojima temelje svoje zahtjeve i navode.

Članak 33. st. 1. i 2.

Sud rješava spor, po pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnome postupku.

Kada sud na raspravi ustvrdi drukčije činjenično stanje u odnosu na činjenično stanje ustvrđeno u upravnome postupku i otkloni povrede pravila upravnoga postupka, poništit će osporeni upravni akt i prvostupanjski upravni akt ako je i on sadržavao iste nedostatke, te sam riješiti upravnu stvar.

20. Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite („Službene novine Federacije BiH“ br. 82/09, 11/10 – ispravak, 4/13 – odluka USFBiH i 24/13 – odluka USFBiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite („Službene novine Federacije BiH“ broj 82/09) koji je važio u vrijeme donošenja pobijanih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

VI. POSTUPAK REVIZIJE RJEŠENJA

Članak 7. stavak (9) (Revizija rješenja kojima su priznata prava) (9) Protiv rješenja Federalnoga ministarstva donesenih u postupku revizije ne može se izjaviti žalba, ali se može pokrenuti upravni spor kod Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 U 003718 18 U 2 od 22. veljače 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelantov punomoćnik je primio 29. ožujka 2019. godine, a apelacija je podnesena 27. svibnja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant smatra da mu je pobijanom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

26. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

27. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

28. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se u konkretnom postupku odlučivalo o apelantovom statusu ratnog vojnog invalida i prava na osobnu invalidninu, dakle radi se o apelantovim građanskim pravima, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

29. Ustavni sud zapaža da je apelant u skladu s odredbama članka 7. stavak 9. Zakona o provođenju kontrole korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite tužbom pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom kojom je pobijao rješenje Ministarstva od 13. srpnja 2018. godine. Ustavni sud dalje zapaža da apelant navodi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje zato što Vrhovni sud nije održao javnu raspravu, iako je u podnesenoj tužbi izričito tražio održavanje javne rasprave. Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju istaknuo da je pobijana odluka donesena u skladu s procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije, odnosno da se nije posebno osvrnuo i izjasnio u odnosu na apelacijske navode koji se suštinski odnose na pitanje održavanja javne rasprave pred tim sudom.

30. Ustavni sud nalazi da je u tužbi koju je apelant podnio Vrhovnom sudu navedeno: „Također, predlažemo da se na javnoj raspravi provede dokaz saslušanjem svjedoka.“, te „da sud nakon održane javne rasprave i provedenog postupka“ donese presudu, uvaži tužbu i poništi pobijano rješenje. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je apelant u tužbi naveo da je i u postupku koji je vođen pred Ministarstvom ukazivao na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te da je predlagao provođenje dokaza koji su sastavni dio spisa, kao i provođenje dodatnih dokaza vještačenjem od neovisnog vještaka medicinske struke i saslušanjem liječnika koji su u ranijem postupku donijeli znatno drugačiji nalaz i mišljenje u odnosu na sporni nalaz i mišljenje, na okolnosti postotka invalidnosti, ističući da je Ministarstvo bilo dužno provesti i cijeniti i te dokaze ili obrazložiti iz kojih razloga te dokaze ne prihvaća. Iz navedenog nesporno proizlazi da je apelant u smislu odredaba članka 28. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima tražio da Vrhovni sud u konkretnom predmetu održi javnu raspravu.

31. Ustavni sud dalje podsjeća da je odredbama članka 28. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima propisano da ako stranka u sporu zatraži da prisustvuje nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava, sud je dužan obavijestiti stranke i zainteresirane osobe, ako ih ima, o datumu nejavnog rješavanja i njihovom pravu da tom rješavanju prisustvuju, odnosno održati usmenu raspravu javno. Također, Ustavni sud nalazi da iz odredaba članka 28. stavak 3. istog zakona proizlazi da prisustvo nejavnom rješavanju ili održavanje javne rasprave stranke mogu tražiti samo u tužbi ili u odgovoru na tužbu. Ustavni sud smatra da se tumačenjem citiranih odredaba Zakona o upravnim sporovima dolazi do zaključka da je sud u upravnom sporu, na traženje stranaka, dužan održati javnu raspravu. Dakle, zakazivanje javne rasprave u upravnom sporu ovisi isključivo o tome je li stranka u tužbi ili pak u odgovoru na tužbu zatražila da se u predmetu održi javna rasprava. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je sud u upravnom sporu ovlašten ispitivati ne samo pravna pitanja već i činjenična pitanja, te da je ovlašten i sam utvrđivati činjenično stanje i na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sam riješiti upravnu stvar, kako to proizlazi iz odredaba članka 33. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima.

32. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto pravno pitanje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1696/13 od 16. ožujka 2016. godine, dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba) u kojoj je zaključio da u tom predmetu postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer je Kantonalni sud propustio održati javnu raspravu u predmetnom upravnom sporu u skladu s odredbama članka 28. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima, kao i shodno standardima uspostavljenim u praksi Europskog suda u pogledu potrebe održavanja javne rasprave. Ustavni sud podsjeća da je u toj odluci navedeno: „Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju nesporno da je apelantica izričito tražila održavanje javne rasprave, da je u tom smislu ukazivala na pogrešno utvrđeno činjenično stanje u postupku pred upravnim organima, te da je Kantonalni sud u predmetnom upravnom sporu bio ovlašten ispitati sporno činjenično pitanje na koje je ukazivala apelantica.“

33. Shodno navedenom, te imajući u vidu stavove iz predmeta broj AP 1696/13, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud bio dužan održati javnu raspravu shodno odredbama članka 28. Zakona o upravnim sporovima.

34. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da je zbog neodržavanja javne rasprave pred Vrhovnim sudom došlo do povrede apelantovog prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da je bilo potrebno, radi zaštite apelantovih ustavnih prava, ukinuti pobijanu odluku, te predmet vratiti Vrhovnom sudu kako bi taj sud donio novu odluku u skladu s garancijama iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Ostali navodi

35. S obzirom na zaključak Ustavnog suda da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na javnu raspravu, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove tvrdnje u svezi s povredom prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer je Vrhovni sud propustio održati javnu raspravu u predmetnom upravnom sporu shodno odredbama članka 28. Zakona o upravnim sporovima.

37. Na temelju članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2311/19 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio