Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3913/20 (M. H.)
Odluka donesena 27. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- In dubio pro reo
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3913/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3913/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Muhamed Halilović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Muhamed Halilović protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 161700 20 Kž od 17. avgusta 2020. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 161700 18 K od 24. februara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Muhamed Halilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Adin Buljubašić advokat iz Zenice, podnio je 30. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 161700 20 Kž od 17. avgusta 2020. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 161700 18 K od 24. februara 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela pronevjera u službi iz člana 384. stav (2) u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), te mu je izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i istovremeno određeno da se kazna neće izvršiti ako u roku od tri godine od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo. Apelant je oslobođen od obaveze plaćanja troškova krivičnog postupka, paušala u iznosu od 50,00 KM, kao i troškova branioca po službenoj dužnosti radi lošeg imovinskog stanja, dok je na osnovu odredbe člana 212. stav (3) Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), obavezan da oštećenom („EKOSIROVINA“ d.o.o. Visoko) nadoknadi štetu u iznosu od 11.442,00 KM.
3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je žalbeni osnov pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja obrazložen tvrdnjama da se iz iskaza svjedoka optužbe Mi.H., Me.H. i S.Dž. i iz objektivnih dokaza koji su izvedeni u toku postupka nije mogao izvesti zaključak da je apelant učinio predmetno krivično djelo, pri čemu je apelant interpretirao dio izjava saslušanih svjedoka ali da nije sagledao njihove kompletne iskaze, kao ni iskaze drugih svjedoka (E.M., M.M., E.G.). Kantonalni sud je u vezi s tim naveo da su navedeni svjedoci izjavili da se sjećaju apelanta da je dolazio sa žutim kamionom oštećenog i prodavao željezo, te da im nije poznato ko je bio vlasnik tog željeza, ali da se apelanta sjećaju kao njihove mušterije. Kantonalni sud je naveo da su predmetni iskazi potkrijepljeni i iskazima Mi.H. i Me.H. koji su pojasnili sam način prevoza robe, navodeći da se roba vagala u Željezari „Zenica“ d.o.o. Zenica, te da je jedino to vaganje bilo relevantno za oba društva, a da se roba koja se nalazila na kamionu, prevozila na povjerenje vozača. Navedeni svjedoci su potvrdili da su izdavani putni nalozi za dane koji su navedeni u izreci presude, odnosno optužnice, za predmetnu relaciju, te da su sve te putne naloge pratili vagarski listovi koje je sačinila Željezara „Zenica“ d.o.o. Zenica (a koji su sadržavali podatke o vozaču, vozilu, kupcu, dobavljaču, težini) kao i da je iz tih vagarskih listova jasno vidljivo da datum na istim odgovara datumu na svakom od putnih naloga. Kantonalni sud je naveo da iz tih činjenica, koje se ne mogu dovesti u sumnju proizvoljnim i paušalnim prigovorima žalbe da se moglo raditi o drugom Muhamedu (jer je na određenom broju vagarskih listova bilo navedeno „Muhamed Općina Visoko“) koji je prodavao željezo, a budući da ništa od izvedenih dokaza ne upućuje na takav zaključak, proizlazi i pravilno utvrđena činjenica visine pribavljene protivpravne imovinske koristi u ukupnom iznosu od 11.442,00 KM, za koji iznos je apelant oštetio firmu „Ekosirovina“ d.o.o. Visoko. Kantonalni sud je dalje naveo da je tačno da je rješenjem prvostepeni sud odbio dio prijedloga da se vještače poslovne knjige firme oštećenog, te da obrazloženje takve odluke prvostepenog suda prihvata i taj sud jer s obzirom na vjerodostojnost i tačnost materijalnih podataka i materijalnih dokaza (putni nalozi, vagarski listovi, otkupni blokovi koji su izdavani apelantu za prodati iznos željeza sa novčanim iznosima koje je primio, a koji se žalbenim prigovorima nisu mogli dovesti u sumnju) nije bilo potrebno, po nalaženju tog suda, da se vrši vještačenje u firmi oštećenog. Kantonalni sud je takođe naveo da je imovinskopravni zahtjev prvostepenom presudom pravilno dosuđen oštećenom, a s obzirom da je pravilno utvrđena visina protivpravno pribavljene imovinske koristi od strane apelanta izvršenjem predmetnog krivičnog djela i to u iznosu od 11.442,00 KM, pa je osnovano apelant odlukom suda donesenom na osnovu člana 212. stav (3) ZKP FBiH obavezan da oštećenom „Ekosirovina“ d.o.o. Visoko nadoknadi štetu u tom iznosu.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da su redovni sudovi prilikom ocjene izvedenih dokaza očigledno postupili proizvoljno kada su zaključili da je apelant prodao željezo oštećenog, iako on na predočenim materijalnim dokazima nije uopšte evidentiran kao prodavac. Dalje smatra da mu je povrijeđeno pravo na odbranu zato što je prvostepeni sud odbio prijedlog da se izvrši vještačenje poslovnih knjiga oštećenog, te ističe da sudovi nisu primijenili načelo in dubio pro reo, što su bili dužni, a budući da tužilaštvo nije dokazalo da je apelant prodavao željezo oštećenog, pa da je na taj način kod oštećenog nastupila šteta. Apelant takođe navodi da je odluka o imovinskopravnom zahtjevu nezakonita.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi izvršili ocjenu dokaza i na taj način utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost, niti nalazi da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud podsjeća da je jedna od neposrednih posljedica pretpostavke nevinosti zakonska odredba prema kojoj se sumnja u pogledu postojanja činjenica relevantnih za slučaj ili sumnja u odnosu na primjenu neke odredbe krivičnog zakona tumači u korist okrivljenog i njegovih prava. Riječ je, dakle, o načelu in dubio pro reo. Ustavni sud ukazuje da princip in dubio pro reo može biti doveden u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Međutim, u konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi u predmetnom postupku cijenili dokaze optužbe, kao i odbranu apelanta, te da je Kantonalni sud, odlučujući o žalbenim navodima apelanta, potvrdio odluku prvostepenog suda da je apelant počinio predmetno krivično djelo, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu, tako da nema mjesta tvrdnjama apelanta o kršenju principa in dubio pro reo. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode apelanta je Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o žalbi protiv prvostepene presude, razmotrio i jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević