Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3629/19 (E. B.)
Odluka donesena 27. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Građanski postupak
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3629/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3629/19, rješavajući apelaciju Elme Badžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Elma Badžić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 327060 14 Gž od 10. jula 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 327060 13 P od 14. februara 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Elma Badžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Jadranka Jerlagić advokat iz Sarajeva, podnijela je 18. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 327060 14 Gž od 10. jula 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 327060 13 P od 14. februara 2014. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 327060 13 P od 14. februara 2014. godine u cjelosti je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je stekla svojstvo nosioca stanarskog prava na stanu u Sarajevu, preciznije opisanom u izreci presude, čiji je nosilac prava raspolaganja Zavod za izgradnju Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi).
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, kao nesporno među parničnim strankama, utvrdio da je tuženi vlasnik predmetnog stana i da je tuženi 19. februara 2001. godine dao saglasnost da se izvrši prenos stanarskog prava na predmetnom stanu na novog nosioca stanarskog prava H.I. (u daljnjem tekstu: apelantičin otac), da je dotadašnji nosilac stanarskog prava na stanu F.S. (u daljnjem tekstu: apelantičina majka) trajno prestala da koristi predmetni stan 1994. godine, te da je stan, shodno odredbi člana 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, kao član porodičnog domaćinstva nastavio da koristi apelantičin otac. Zatim, da je apelantičin otac, kao kupac, zaključio Ugovor o kupoprodaji predmetnog stana na kojem postoji stanarsko pravo od 25. aprila 2001. godine sa tuženim, kao prodavcem, i Aneks ugovora od 9. decembra 2003. godine i da je uplatio certifikatom ugovorenu cijenu stana, na koji način je stekao pravo upisa u zemljišne knjige, dok, prema tvrdnji tužbe, apelantičin otac kao nosilac stanarskog prava nikada nije potpisao Ugovor o korištenju predmetnog stana sa privrednim društvom Sarajevostan s obzirom da je nakon 6. decembra 2000. godine prestala mogućnost zaključivanja takvog ugovora. S obzirom da je tuženi 19. februara 2001. godine izvršio prenos stanarskog prava na predmetnom stanu na apelantičinog oca kao novog nosioca stanarskog prava, koji je evidentiran u Kantonalnom stambenom fondu Sarajevo kao korisnik predmetnog stana i zaključio Ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo od 25. aprila 2001. godine i Aneks ugovora od 9. decembra 2003. godine, Općinski sud je zaključio da je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je stekla svojstvo nosioca stanarskog prava prije 6. decembra 2000. godine, neosnovan.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 327060 14 Gž od 10. jula 2019. godine apelantičina žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje prvostepenog suda, te je istakao da je apelantičin tužbeni zahtjev neosnovan. Naveo je da je apelantičin otac 25. aprila 2001. godine zaključio Ugovor o kupoprodaji predmetnog stana na kojem postoji stanarsko pravo, a 9. decembra 2003. godine Aneks ugovora, slijedom čega je zaključio da, u situaciju kada se ne osporava pravna valjanost navedenih ugovora, prestaje mogućnost da se utvrdi da je drugo lice nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Pri tome je istakao da činjenica da nije došlo do zaključenja Ugovora o korištenju predmetnog stana između apelantičinog oca i privrednog društva Sarajevostan, kao uslov za uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama, predstavlja nedostatak koji se ne može otklanjati na način kako je to opredjeljeno predmetnim tužbenim zahtjevom. Naveo je da je apelantičin otac kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu zaključio Ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, te je istakao da bi apelantica, u slučaju da je imala prava kao eventualni sunosilac stanarskog prava, bila učesnica u postupku otkupa stana, što u konkretnom nije slučaj. Kantonalni sud je zatim ukazao da se, shodno odredbama Zakona o stambenim odnosima, stanarsko pravo stiče danom zakonitog useljenja, a zakonito useljenje u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana (čl. 11.-22.), te bespravni korisnici mogu steći stanarsko pravo u slučaju ispunjenja uslova korištenja stana tri plus pet godina (član 30.). Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da apelantica nije mogla steći stanarsko pravo na predmetnom stanu ni po jednom osnovu propisanom odredbama Zakona o stambenim odnosima.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantica navodi da je njen otac radi uknjižbe dostavio Ugovor o kupoprodaji predmetnog stana na kojem postoji stanarsko pravo od 25. aprila 2001. godine Zemljišnoknjižnom uredu Odsjek KPU, da je Pravobranilaštvo dostavilo ugovor na ispravku jer je u potvrdi o vlasništvu predmetnog stana kao korisnik stana navedena apelantičina majka, te da nakon navedene ispravke tuženi nije dostavio Zemljišnoknjižnom uredu spis za upis prava vlasništva u skladu sa Zakonom o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Navodi da je za činjenicu da predmetni stan nije upisan u knjigu položenih ugovora saznala u ostavinskom postupku iza svog oca, u kom postupku su za prezumptivne nasljednike na predmetnom stanu proglašeni apelantica i njen brat. Apelantica navodi da su nakon toga ona i njen brat protiv tuženog pokrenuli parnični postupak s ciljem utvrđivanja prava vlasništva na predmetnom stanu i da je taj postupak prekinut do okončanja postupka uknjižbe po zahtjevu apelantičinog oca, te da su se nakon toga obratili tuženom i saznali da je spis arhiviran. Nadalje navodi da je trajno živjela sa ocem, kao nosiocem stanarskog prava, i da ima pravo da i nakon njegove smrti koristi predmetni stan koji joj je jedini dom i u kojem živi sa troje djece, koji stav je shodno odredbama čl. 6, 21. i 22. Zakona o stambenim odnosima zauzeo i Vrhovni sud Federacije BiH.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i precizne razloge za zaključak da apelantica nije stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu, koje razloge Ustavni sud ne nalazi proizvoljnim. Naime, redovni sudovi su ukazali da apelantica na predmetnom stanu nije mogla steći stanarsko pravo iz razloga što je apelantičin otac, kao nosilac stanarskog prava, sa tuženim zaključio ugovor o otkupu predmetnog stana, te iz razloga što u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za sticanje stanarskog prava propisani odredbama čl. 11.-22. (apelantica ne boravi u predmetnom stanu na osnovu zaključenog ugovora o korištenju stana), niti odredbama člana 30. Zakona o stambenim odnosima (nije protekao rok od osam godina). Pri tome je Kantonalni sud jasno ukazao da apelantica predmetnim tužbenim zahtjevom ne može ispraviti nedostatak u vidu nepostojanja ugovora o korištenju zaključenog između apelantičinog oca i tuženog, koji ugovor predstavlja preduslov za uknjižbu prava vlasništva apelantičinog oca na predmetnom stanu. U pogledu apelantičinih navoda o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da osporenim odlukama nije došlo do oduzimanja, niti ograničavanja apelantičinog prava na dom, s obzirom da ni na koji način nije dovedena u pitanje mogućnost korištenja predmetnog stana od strane apelantice. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević