Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3930/20 (S. K.)

Odluka donesena 27. 11. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Kolektivni ugovor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3930/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3930/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Samir Kušumović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Samir Kušumović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 245932 13 Rsž od 25. jula 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Samir Kušumović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Sead Festić advokat iz Sarajeva, podnio je 3. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 245932 13 Rsž od 25. jula 2019. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-3872/19 od 17. decembra 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 245932 20 Rev od 8. septembra 2020. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 24. maja 2013. godine obavezana je tužena (Javna ustanova „Osnovna škola Malta“) da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime razlike plate na ime razlike po osnovu povećanja bruto satnice zbog povećanja životnih troškova više od 5%, razlike naknade za ishranu (topli obrok) i razlike naknade za korištenje godišnjeg odmora (regres), za periode precizirane izrekom predmetne presude, sve sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.

4. Odlučujući o žalbi tužene izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 24. maja 2013. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Rs 245932 13 Rsž od 25. jula 2019. godine predmetnu žalbu uvažio i u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelanta.

5. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je izmijenjenim članom 9. stav (1) Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH (iz 2008. godine) propisano da Vlada Federacije BiH vrši usklađivanje najniže bruto satnice najmanje jednom godišnje u skladu sa povećanjem indeksa troškova života i ukupnim privrednim napretkom, a na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku. Kantonalni sud je naveo da, dakle, usklađivanje najniže bruto satnice u skladu sa povećanjem troškova života i ukupnim privrednim napretkom vrši Vlada Federacije BiH na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku, a kako navedeni Zavod nije objavljivao zvanične podatke o povećanju indeksa troškova života, niti je Vlada Federacije BiH izvršila usklađivanje najniže bruto satnice, tu ulogu nije mogao preuzeti vještak, odnosno sud. Kantonalni sud je naveo da, imajući u vidu navedenu odredbu Općeg kolektivnog ugovora, sam sud nema ovlašćenje da u parničnom postupku utvrđuje indeks povećanja troškova života i na osnovu tog povećanja vrši usklađivanje najniže bruto satnice. Kantonalni sud je pri tome ukazao i na zauzeti stav Vrhovnog suda Federacije BiH u njihovoj odluci o spornom pitanju broj 65 0 P 496860 16 Spp 2 od 27. januara 2017.godine, te utvrđenu činjenicu da je apelantu plata obračunavana i isplaćivana primjenom osnovice koja nije manja od utvrđene najniže osnovice, koja je u skladu sa Kolektivnim ugovorom za djelatnost osnovnog obrazovanja u Kantonu Sarajevo. Kantonalni sud je dalje naveo da je tužena isplaćivala apelantu naknadu za ishranu-topli obrok u toku rada shodno odredbi člana 37. Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Kantonu Sarajevo, kao i svim budžetskim korisnicima te da nije prihvatljiv stav prvostepenog suda da se na isplatu razlike toplog obroka i razlike regresa za 2011. i 2012. godinu imaju primijeniti odredbe članova 31. i 32. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH. Kantonalni sud je naveo da, suprotno stavu prvostepenog suda naknada za ishranu-topli obrok i naknada za godišnji odmor-regres imaju karakter ličnih primanja, te da apelantu pripada pravo na isplatu novčane naknade za ishranu u toku rada i regres prema Izmjenama i dopunama Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Kantonu Sarajevo. Kantonalni sud je naveo da apelant, međutim, nije provodio dokaz na ove okolnosti, pa nema činjenica na osnovu kojih bi se dosudile eventualno izostale naknade.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, te navodi da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio pozitivno-pravne propise.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Kantonalni sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-121/19 od 9. septembra 2020. godine i Odluka o dopustivosti broj AP-3176/20 od 14. oktobra 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3930/20 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio