Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2462/19 (D. M., J. M. i S. J.)

Odluka donesena 27. 11. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Isplata duga
  • Stjecanje bez osnova
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Građanski postupak
  • Kamata
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2462/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2462/19, rješavajući apelaciju Dragana Milića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Milića, Jelke Milić i Srećka Jerinića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 213196 18 Rev od 11. aprila 2019.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragan Milić, Jelka Milić i Srećko Jerinić (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Kozarske Dubice, koje zastupa Dalibor Mrša, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 10. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 213196 18 Rev od 11. aprila 2019. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P213196 15 P od 28. decembra 2016. godine, usvojen je tužbeni zahtjev apelanata i obavezana je tužena Addiko Vank a.d. Banjaluka, kao pravni sljednik Hypo Alpe Adria bank a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantima na ime neosnovanog obogaćenja isplati određeni novčani iznos na ime glavnog duga - razlike između uplata apelanata i anuiteta kredita neusklađenih s tržišnom vrijednošću Libora utvrđenom u određenom vremenskom periodu i određeni novčani iznos na ime obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunat i naplaćen kredit po osnovu neusklađene vrijednosti Libora s tržišnom vrijednošću za određeni period, kao i zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnog duga, te određeni novčani iznos na ime ukupno obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike za određeni period i određeni novčani iznos na ime obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunat i naplaćen kredit po osnovu kursne razlike za određeni period, te zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnog duga. Presudom je dalje, obavezana tužena da apelantima nadoknadi troškove postupka u iznosu bliže navedenom u izreci presude.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su apelanti zaključili sa prednikom tužene Ugovor o hipotekarnom kreditu uz valutnu klauzulu u CHF (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) kojim je prednik tužene odobrio apelantima kredit u određenom iznosu. Dalje je naveo da je prednik tužene ispunio svoju ugovorenu obavezu tako što je apelantima stavio na raspolaganje odobreni iznos kredita. Osnovni sud je ukazao da je u članu 3. predmetnog ugovora određen rok vraćanja kredita od 10 godina u 120 anuiteta, a u članu 3. tačka 4. predmetnog ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa (na način da se ista vezuje za godišnji Libora plus 6,25 % kamatna marža, Libor fiksiran 31.12. za cijeli dvanaestomjesečni period, zaokružen sljedeću veću četvrtinu), koja je u trenutku zaključenja predmetnog ugovora iznosila 9,25 % godišnje. Zatim je ukazao da je odredbom člana 12. predmetnog ugovora ugovoreno da apelanti svojim potpisom izjavljuju da su saglasni i da prihvataju primjenu odluke o kamatnim stopama kao i sve njene kasnije izmjene i dopune o čemu će prednik tužene o promijenjenom iznosu rate obavijestiti apelante pismenim putem bez odgode, a da se kredit plaća u KM uz valutnu klauzulu vezanu za CHF, te da apelanti potpisom ugovora daju izričit pristanak na promjenu kamatne stope pod uslovima definisanim u članu 3. predmetnog ugovora. Osnovni sud je naveo da je tužbeni zahtjev apelanata u cijelosti osnovan nalazeći da se tužena u ovom ugovornom odnosu ponašala protivno osnovnim načelima obligacionog prava, naročito protivno načelu savjesnosti, poštenja i jednake vrijednosti davanja, jer je obračunavala ugovorenu kamatu suprotno čl. 3. i 12. predmetnog ugovora. Zatim da je visinu tužbenog zahtjeva utvrdio prema nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke, cijeneći isti stručan i objektivan i da drugim izvedenim dokazima nije doveden u sumnju, nalazeći pri tome da je predmetni ugovor sačinila tužena i ponudila ga apelantima na potpis, pa se sporne odredbe iz predmetnog ugovora imaju tumačiti u korist apelanata poštujući princip uzajamnih davanja. Slijedom navedenog, Osnovni sud je donio odluku kao u izreci pozivom na odredbe čl. 100., 101, 104., 105, 142., 143., 210. i 262. stav 1., te čl. 399., 1065. i 1066. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Odluku o zakonskim zateznim kamatama na glavni dug Osnovni sud je donio s pozivom na odredbe čl. 214 i 277. ZOO-a.

4. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 213196 17 Gž od 8. februara 2018. godine žalba tužene je djelimično uvažena i preinačena je prvostepena presuda tako što je odbijen zahtjev apelanata da se tužena obaveže da im isplati određeni iznos na ime ukupno obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike u određenom periodu i određeni iznos na ime obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunati i naplaćeni kredit po osnovu kursne razlike u određenom periodu, kao i zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnog duga. Presudom je dalje žalba tužene u ostalom dijelu odbijena i prvostepena presuda je potvrđena u preostalom žalbom pobijanom dijelu kojim je apelantima dosuđen određeni iznos na ime razlike između uplata apelanata i anuiteta kredita neusklađenih sa tržišnom vrijednošću Libora utvrđenom u određenom periodu, te određeni iznos na ime obračunate dospjele zatezne kamate za više obračunat i naplaćen kredit po osnovu neusklađene vrijednosti Libora sa tržišnom vrijednošću u određenom periodu i zakonske zatezne kamata na iznos glavnog duga. Presudom je također tužena obavezana da apelantima isplati troškove parničnog postupka u iznosu manjem od iznosa dosuđenog prvostepenom presudom (preciznije navedeno u izreci presude), te su apelanti obavezani da tuženoj nadoknade troškove sastava žalbe.

5. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud donošenjem pobijane odluke pogrešno primijenio materijalno pravo u dijelu odluke kojim nalazi osnovanim zahtjev apelanata da im tužena isplati iznos na ime naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike za određeni period i zakonsku zateznu kamatu na taj iznos. Zatim je naveo da su se u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora između apelanata i prednika tužene na kreditne odnose fizičkih lica i banaka primjenjivale odredbe ZOO, te ukazao na relevantne odredbe ZOO (čl. 10., 11., 1063. i 1066.). Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je predmetni ugovor unaprijed, na tipskom obrascu, pripremljen od strane tužene, ali pogrešno zaključuje da ta činjenica ukazuje na monopolistički položaj tužene i kršenje načela ravnopravnosti u takvom ugovornom odnosu. Zatim je naveo da je poznato da su ugovori o kreditu uz valutnu klauzulu, gdje glavnica kredita zavisi od kursa neke strane valute (švajcarski franak, euro i si.) uobičajeni u pravnom prometu i da nije sporno da se ova klauzula često koristi, te da je kao takva razumljiva i prosječnom potrošaču, a ugovaranje valutne klauzule koja se veže za CHF nije bilo zabranjeno kod kreditnog poslovanja u vrijeme zaključenja ugovora, kao ni u toku otplate ni jednim pozitivnim zakonskim propisom na nivou Republike Srpske, odnosno Bosne i Hercegovine. Dalje je ukazao da apelanti u toku postupka nisu izvodili dokaze na okolnosti da im odredbe ugovora o valutnoj klauzuli nisu bile jasne ili da njihova izjava za zaključenje predmetnog ugovora nije bila učinjena slobodno i ozbiljno, iz kojih razloga je pravilno prihvatiti da je apelantima u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora bilo poznato da isti zaključuju uz tzv. valutnu klauzulu fiksiran na švajcarski franak i da će rata kredita zavisiti od stabilnosti švajcarskog franka, te da su se ugovarači saglasili sa zaključenjem takvog ugovora, u smislu člana 26. ZOO-a, te da je njihova volja za zaključenje ugovora pod tim uslovima bila učinjena slobodno i ozbiljno shodno odredbi člana 28. ZOO. Dakle u konkretnom slučaju radi se o ugovornom odnosu u kojem su stranke, odredbom člana 12., vezano za odredbu člana 3. predmetnog ugovora, saglasno načelu autonomije volje, ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, te da je takva ugovorna odredba utemeljena na pravilnoj primjeni odredbe člana 395. ZOO prema kojoj ako novčana obaveza glasi na plaćanje u zlatu ili nekoj stranoj valuti, njeno ispunjenje se može zahtijevati u domaćem novcu prema kursu koji važi u trenutku ispunjenja obaveze, iz kojeg razloga je dozvoljeno ugovarati novčane obaveze koje glase u stranoj valuti. Stoga je Okružni sud naveo da je neosnovan zahtjev apelanata kojim traže da im tužena isplati iznose na ime ukupno obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike i na ime obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunat i naplaćen kredit po osnovu kursne razlike u određenom periodu, te zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnog duga.

6. Okružni sud je naveo da je pravilno utvrđenje prvostepenog suda da tužena nije vršila usklađivanje kamate sa tržišnom vrijednošću Libora, zbog čega su apelanti uplatili tuženoj više kreditnih sredstava od ugovorenih. Prema nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke proizlazi da tužena nije obračunavala visinu kamatne stope u skladu sa članu 3. predmetnog ugovora, te kako tužena drugim izvedenim dokazima nije osporila nalaz i mišljenje navedenog vještaka, pravilno je prvostepeni sud našao osnovanim zahtjev apelanata da im tužena isplati određeni iznos na ime glavnog duga koji predstavlja razliku između uplata apelanata i anuiteta kredita neusklađenih sa tržišnom vrijednošću Libora utvrđenom u određenom periodu, te iznos na ime obračunate zakonske zatezne kamate na glavni dug.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 213196 18 Rev od 11. aprila 2019. godine revizija apelanata je odbijena.

8. Vrhovni sud je naveo da je pravilno stanovište drugostepenog suda "da odredbe člana 3. i 12. predmetnog ugovora, kojima je ugovorena valutna klauzula, nisu ništave", pa da time apelantima ne pripada pravo na isplatu određenog iznosa na ime ukupno obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike u određenom periodu sa zahtjevanom kamatom. Stoga ekonomske i pravne posljedice enormnog rasta kursa švajcarskog franka, koje su nastale nakon zaključenja predmetnog ugovora, a za vrijeme njegovog važenja predstavljaju objektivne nepredvidive okolnosti koje su nastale tokom trajanja ugovornog odnosa i koje su do te mjere otežale ispunjenje obaveze korisnika kredita da su objektivno dovele u pitanje i svrhu daljeg opstanka samog ugovora. Međutim, te okolnosti, radi zaštite načela jednakosti uzajamnih davanja, savjesnosti i poštenja, predstavljaju zakonski osnov za raskid ili izmjenu predmetnog ugovora u smislu odredbe člana 133. ZOO (kako nije postavljen zahtjev u ovoj parnici) i nastupanja pravnih posljedica iz člana 132. ZOO, a ne mogu biti osnov za utvrđenje ništavosti spornih odredaba ugovora o kreditu, na kojoj tvrdnji apelanti u ovoj parnici temelje zahtjev za isplatu. Vrhovni sud je naveo da proizlazi, da drugostepeni sud nije pogriješio kada je usvojio žalbu tužene i prvostepenu presudu u osporenom dijelu preinačio tako što je odbio zahtjev apelanata u ovom dijelu. Također je naveo da drugačiji zaključak ne može ishoditi pozivanje apelanata na odredbu člana 210. ZOO-a, uz isticanje da je na strani tužene došlo do enormnog obogaćenja, jer je sporno potraživanje tužene utemeljeno u odredbama ugovora, a iz već datih razloga ni pozivanje na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, te da odluke sudova, na koje se apelanti pozivaju u reviziji, nisu izvor prava i ne mogu ishoditi drugačiju odluku u ovoj parnici. Stoga je Vrhovni sud naveo da je pobijana presuda, suprotno revizionim navodima, zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava.

Apelacioni navodi

9. U predmetnoj apelaciji, apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u postupku koji je okončan osporenim odlukama, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim apelanti su ukazali da su tužbeni zahtjev zasnovali „pozivajući se ponajviše na odredbe Zakona o zaštiti potrošača BiH“, kao i na druge zakone (ZOO, Zakon o deviznom poslovanju RS, Zakona o bankama RS). Apelanti su naveli da sudovi " nisu obratili pažnju, niti su razmotrili, pa čak ni spomenuli pravnu argumentaciju i kvalifikacije koju su apelanti isticali tokom cjelokupnog postupka, kao da Zakon o zaštiti potrošača BiH i drugi zakoni i propisi koji regulišu rad banaka nikako ne postoje, niti važe u pravnom sistemu BiH i RS." Također su naveli da tužena u toku postupka nije dokazala tvrdnju da se radi plasiranja predmetnog kredita zadužila na stranom ili domaćem tržištu novca u CHF, zbog čega bi morala vraćati iznos u toj valuti i isplaćivati pasivne kamatne stope. Dalje, apelanti navode da proizvoljna primjena prava predstavlja kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je ignorisanje njihovih argumenata i primjene Zakona o zaštiti potrošača i drugih propisa dovelo do nejednakosti u postupanju i povrede zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. Osim toga, apelanti se u apelaciji pozvaju na praksu sudova u regionu (Srbija, Hrvatska, Slovenija), koja slijedi praksu Evropskog suda pravde u Luxembourgu (u daljnjem tekstu: ESP) po istom pitanju koje se postavlja i u konkretnom slučaju.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

12. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su apelanti ukazali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku odbijen tužbeni zahtjev apelanata u dijelu kojim su tražili da se tužena obaveže da im isplati određeni iznos na ime ukupno obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike u određenom periodu i određeni iznos na ime obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunati i naplaćeni kredit po osnovu kursne razlike u određenom periodu, kao i zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnog duga. Ustavni sud zapaža da su Okružni i Vrhovni sud dali jasno i argumentirano obrazloženje suprotno navodima apelanata, da su parnične stranke u konkretnom slučaju zaključile predmetni ugovor (u kojem je predviđena promjenjiva kamatna stopa) slobodno izraženom voljom sa dopuštenim osnovom, pa Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja odluka navedenih sudova proizilazi zaključak da je ugovorna odredba (u pogledu kamatne stope) utemeljena na primjeni odredbe člana 395. ZOO, kojom je regulisano da se ispunjenje novčane obaveze koja glasi na plaćanje u stranoj valuti može zahtijevati u domaćem novcu prema kursu koji važi u trenutku ispunjenja obaveze.

16. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je slično pravno pitanje, u kontekstu gotovo identično postavljenog tužbenog zahtjeva (usmjerenog na isplatu razlike uplata i „anuiteta kredita usklađenim sa tržišnom vrijednošću Libora“ te kamata, kao i iznosa na ime ukupno obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike sa kamatama) s tim što je u tom predmetu tužbenim zahtjevom traženo i utvrđivanje ništavosti odredbe člana 12. ugovora, razmatrao u predmetu AP-3877/17. Ustavni sud je u tom predmetu odbio apelaciju zaključivši da su redovni sudovi za svoje odluke o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelantica dali dovoljne, jasne i relevantne razloge (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3877/17 od 17. jula 2019. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, Ustavni sud je, između ostalog, naveo: „...tačno je da su se apelantice u tužbi i u postupku pozvale, između ostalog, i na odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Međutim, taj Zakon propisuje prava potrošača, ali ne predviđa instrumente zaštite, već se u odnosu na to moraju primijeniti odgovarajuće odredbe ZOO, na šta i sam Zakon o zaštiti potrošača ukazuje (član 1. stav (2)“. Također, Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao da: „…na drugačije odlučenje ne mogu utjecati ni navodi apelantica o tome da sudovi nisu ispitali je li se tužena kreditno zadužila u stranoj valuti kod druge finansijske organizacije i je li ta sredstva konvertovala radi davanja kredita, budući da Ustavni sud smatra da to ni na koji način nije relevantno u konkretnom slučaju, niti presude ESP na koje su se apelantice pozvale ukazuju na potrebu da se dokazuje iz kojeg izvora sredstava je plasiran kredit koji im je odobren“. Isto tako, Ustavni sud je u navedenoj odluci, u pogledu pozivanja na praksu sudova u regiji, istakao da: „Budući da se ta praksa zasniva na stavovima ESP koji su detaljno izneseni, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno ulaziti u to kako su sudovi u drugim državama u regiji primijenili stavove ESP u okolnostima slučajeva koje su oni razmatrali“.

17. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su očigledno (prima facie) neosnovani navodi apelanata da im je u postupku prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.

18. Apelanti, također, navode da im je povrijeđena i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelanti nisu izjasnili u vezi sa kojim pravom smatraju da su diskriminirani ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na navedeno, te okolnost da apelanti osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nisu ponudili bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirani, Ustavni sud smatra i navode o povredi zabrane diskriminacije iz člana iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovanim.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2462/19 (D. M., J. M. i S. J.) | Sudska praksa | Aktio