Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3810/20 (A. P., Z. K. i S. G.)
Odluka donesena 03. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3810/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. ožujka 2021. godine, u predmetu broj AP-3810/20, rješavajući apelaciju Alme Prijović i drugih, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele Alma Prijović, Zineta Kološinac i Soraja Gvoždar protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 387962 20 Rev od 30. srpnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Alma Prijović, Zineta Kološinac i Soraja Gvoždar (u daljnjem tekstu: apelantice), koje zastupa Enes Džafić odvjetnik iz Sarajeva, podnijele su 23. listopada 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 387962 20 Rev od 30. srpnja 2020. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu od 1. rujna 2014. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelantica te je tužena (JU OŠ „Velešićki heroji“ iz Sarajeva) obvezana da apelanticama na ime razlike manje isplaćene plaće po osnovu usklađivanja sa bruto satnicom zbog povećanja troškova života više od 5 % u nominalnom iznosu, na ime razlike plaće i minulog rada zbog neusklađivanja osnovice, na ime razlike toplog obroka, na ime razlike regresa, isplati određene novčane iznose, te da za apelantice uplati doprinose na utvrđenu razliku plaće kod nadležnog organa za MIO. Također, obvezana je tužena da drugoapelantici na ime razlike naknade za prijevoz na posao i s posla isplati određeni novčani iznos, kao i da apelanticama naknadi troškove parničnog postupka.
3. Presudom Kantonalnog suda od 6. studenog 2019. godine priziv tužene je djelomično uvažen i prvostupanjska presuda je preinačena na način da je odbijen tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da im tužena isplati određene novčane iznose na ime razlike manje isplaćene plaće po osnovu usklađivanja sa bruto satnicom zbog povećanja troškova života više od 5 % u nominalnom iznosu, na ime razlike toplog obroka, na ime razlike regresa, dok je tužena obvezana apelanticama uplatiti doprinose za MIO i nadoknaditi im troškove parničnog postupka. Priziv tužene je odbijen i prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu kojim je tužena obvezana da apelanticama isplati određene novčane iznose na ime razlike plaće i minulog rada zbog neusklađivanja osnovice, kao i da drugoapelantici isplati određeni novčani iznos na ime razlike naknade za prijevoz na posao i s posla. Također obvezana je tužena da apelanticama naknadi troškove parničnog postupka.
4. Osporenom odlukom Vrhovnog suda uvažena je revizija tužene i obje nižestupanjske presude su preinačene tako da je odbijen tužbeni zahtjev apelantica za isplatu razlike plaće i minulog rada zbog neusklađivanja osnovice i za uplatu doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje, te za naknadu troškova parničnog postupka.
5. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da su je osnovano tužena u reviziji prigovarala da je pogrešna drugostupanjska odluka u dosuđujućem dijelu za isplatu razlike plaće zbog neusklađivanja osnovice i na njih obračunatih doprinosa za MIO. S timu svezi, ukazao je da je člankom 12. Izmjena i dopuna Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Kantonu Sarajevu izmijenjen članak 28. ovog Kolektivnog ugovora na način da koeficijenti za obračun plaća zaposlenicima u osnovnom obrazovanju ne mogu biti manji u odnosu na zaposlenike u državnoj upravi iste stručne spreme i složenosti poslova. Dalje je ukazao da je člankom 13. Izmjena i dopuna navedenog kolektivnog ugovora izmijenjen članak 29. na način da se osnovica za plaće utvrđuje sporazumno između Sindikata budžetskih korisnika i Vlade Kantona Sarajevo, jednako za sve budžetske korisnike, tako da plaće zaposlenicima u osnovnim školama ne mogu biti manje od plaća službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova. Međutim, Vrhovni sud je naveo da se ova odrednica (koja u članku 13. Izmjena i dopuna Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Kantonu Sarajevu sadrži usporedni faktor za obračun plaća i drugih naknada) odnosi na korisnike budžeta kantona i sadrži odrednicu da ove naknade plaće, toplog obroka i regresa zaposlenicima u osnovnim školama ne mogu biti manje od onih utvrđenih za zaposlenike u organima uprave na nivou kantona (budžetske korisnike). Nadalje, Vrhovni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke proizlazi da je osnovica za obračun plaće za sve budžetske korisnike kantona ista, da je iznos naknade za ishranu u toku rada - topli obrok isplaćen u istom iznosu kao i svim ostalim budžetskim korisnicima, da je svim budžetskim korisnicama u Kantonu Sarajevo isplaćen isti iznos naknade regresa za korištenje godišnjeg odmora. S obzirom na to, naveo je da proizlazi da apelantice nisu dokazale da su njima ove naknade isplaćene u manjem iznosu od onih isplaćenih budžetskim korisnicima u Kantonu Sarajevo, zbog čega nije bilo osnova za usvajanje ovog dijela tužbenog zahtjeva. Samim time, prema mišljenju Vrhovnog suda, osnovan je revizijski prigovor da odredba članka 13. Izmjena i dopuna Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Kantonu Sarajevu, nije davala odrednicu za primjenu osnovice koju je Vlada F BiH utvrdila svojom Odlukom od 6. veljače 2008. godine za federalne organe uprave, jer se prema članku 13. Izmjena i dopuna Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Kantonu Sarajevo osnovica za plaće utvrđuje sporazumno između Sindikata budžetskih korisnika i Vlade Kantona Sarajevo. Dakle, kada je u pitanju kantonalni nivo koeficijenti i platni razredi zaposlenih u kantonalnim organima državne službe utvrđuju odlukom Vlade kantona o plaćama i naknadama, nakon čega tek ta odluka daje usporedni faktor za osnovicu po članku 13. Izmjena i dopuna Kolektivnog ugovora za osnovno obrazovanje KS. Također, Vrhovni sud je naveo da se Odluka Vlade F BiH od 6. veljače 2008. godine (kojom su utvrđeni platni razredi i koeficijenti, te osnovica za plaće namještenika, rukovodećih i ostalih državnih službenika) nije mogla primijeniti u konkretnom slučaju za obračun razlike plaće, jer se odnosi samo na federalne organe vlasti, te nije mogla činiti ni osnovicu za usporedni faktor za potraživane razlike plaća po odredbama članka 12. i 13. Izmjena i dopuna Kolektivnog ugovora za osnovno obrazovanje KS. Konačno, istakao je da ni činjenica da nije dogovorena osnovica za obračun plaće između Sindikata budžetskih korisnika i Vlade Kantona Sarajevo, nije davala osnova za primjenu navedene Odluka Vlade F BiH, za obračun razlike plaće.
Apelacioni navodi
6. Apelantice su se pozvale na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantice nisu obrazložile razloge podnošenja apelacije.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantice nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvale, osim što su nezadovoljne rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni..
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević