Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3959/20 (S.S.)
Odluka donesena 27. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Penzija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3959/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3959/20, rješavajući apelaciju S. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. S.
protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 014272 20 U od 29. septembra 2020. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj FZ3/2/2-35-1- 52802-2/20 od 10. juna 2020. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe u Travniku broj 1174356857-0 od 11. januara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupa Harun Lozo advokat iz Travnika, podnio je 3. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 U 014272 20 U od 29. septembra 2020. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu FZ PIO) broj FZ3/2/2-35-1-52802-2/20 od 10. juna 2020. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe u Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalna administrativna služba) broj 1174356857-0 od 11. januara 2020. godine.
2. Rješenjem Kantonalne administrativne službe broj 1174356857-0 od 11. januara 2020. godine apelantu je priznato pravo na starosnu penziju počev od 13. novembra 2019. godine u iznosu od 1.687,09 KM mjesečno.
3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Kantonalne administrativne službe od 11. januara 2020. godine, FZ PIO je Rješenjem broj FZ3/2/2-35-1-52802-2/20 od 10. juna 2020. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 06 0 U 014272 20 U od 29. septembra 2020. godine odbijena je tužba apelanta podnesena radi poništenja rješenja FZ PIO od 10. juna 2020. godine.
5. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da, kako se predmetnom tužbom ne osporavaju činjenična utvrđenja organa uprave koja se odnose na to da je apelant ostvario pravo na starosnu penziju, da je rođen 18. oktobra 1954. godine, da je na dan 13. novembra 2019. godine imao navršenih 65 godina i 25 dana života, da ukupan penzijski staž do 13. novembra 2019. godine iznosi 37 godina, osam mjeseci i 16 dana, a staž osiguranja 36 godina, osam mjeseci i 26 dana i da je apelantu u penzijski staž priznato i vrijeme provedeno u Oružanim snagama Federacije BiH, slijedi da je u provedenom upravnom postupku činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, te da je na isto pravilno primijenjen materijalni propis. Kantonalni sud je dalje naveo da nalaz vještaka ekonomske struke (na koji se apelant poziva u tužbi) nije mogao dovesti u pitanje odluke organa uprave, jer isti nije sačinjen u skladu sa odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), što je i dovelo do razlike u izračunu. Kantonalni sud je naveo da je, naime, osnovni prigovor apelanta da je razlika između obračuna penzije drugostepenog organa i nalaza vještaka ekonomske struke u tome što je drugostepeni organ kod izračuna penzije prihvatio kao zakonit i pravilan obračun iz provedenog prvostepenog postupka u kojem je godišnji lični koeficijent ograničen maksimalno na pet, shodno odredbama člana 46. stav (5) Zakona o PIO (kojim je propisano da godišnji lični koeficijent može iznositi najviše pet). Kantonalni sud je naveo da je, dakle, zakonskom odredbom godišnji lični koeficijent ograničen na pet, pa su stoga organi uprave bili u obavezi da dosljedno primjene navedenu zakonsku odredbu, za razliku od vještaka ekonomske struke, zbog čega njegov nalaz nije ni mogao biti prihvaćen.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da mu je utvrđen manji iznos penzije od onog koji bi mu pripao da je prilikom obračuna uzet u obzir cjelokupan iznos uplaćenih doprinosa, te smatra da je ovakvo umanjenje neosnovano i da je do istog došlo „samo zbog činjenice da su upravni organi primijenili odredbu kojom je godišnji lični koeficijent ograničen na pet“. Apelant pri tome ističe da je u toku predmetnog upravnog postupka, na zahtjev apelanta, stalni sudski vještak ekonomske struke sačinio nalaz i mišljenje u kojem je izvršio obračun iznosa penzije koji bi trebao pripasti apelantu (a iz kojeg je evidentno da je apelant za sporne godine imao godišnje lične koeficijente koji su veći od pet), te da Kantonalni sud nije prihvatio predmetni nalaz i mišljenje.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su Kantonalni sud i organi uprave utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta/apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević