Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3944/20 (N. K.)
Odluka donesena 27. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Doživotno izdržavanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3944/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3944/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela Nada Kovačević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Nada Kovačević protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 130508 20 Gž 3 od 24. avgusta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nada Kovačević (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Gradiške, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mile Kovačević i Marica Đukanović iz Gradiške, podnijela je 2. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 130508 20 Gž 3 od 24. avgusta 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda, utvrđeno je da je raskinut ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen 4. oktobra 2011. godine kod notara M.Š. između tužiteljke M.R. (koja je u toku postupka umrla i na čije mjesto je stupila B.P. kao njen sljednik) kao primaoca izdržavanja i apelantkinje kao davaoca izdržavanja, te da je apelantkinja dužna priznati i trpjeti pravne posljedice predmetne presude, kao i da je dužna tužiteljki (sada B.P.) nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 2.114,00 KM.
3. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza prvostepeni sud utvrdio da je 4. oktobra 2011. godine između M.R. kao primaoca izdržavanja i apelantkinje kao davaoca izdržavanja zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju kojim su stranke ugovorile da M.R. daje u svojinu apelantkinji vlasnički dio na nekretnini pobliže označenoj predmetnim ugovorom (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), dok se apelantkinja obavezala da će izdržavati M.R., te da se obaveze izdržavanja odnose na troškove izdržavanja, smještaj, hranu, obuću, odjeću, plaćanje poreza, obaveze osiguranja, sve potrebne njege za slučaj bolesti i liječenja, troškova liječenja (u šta spadaju lijekovi i bolnički troškovi) i snošenje troškova sahrane. Dalje, da je 16. novembra 2011. godine između M.R. kao primaoca izdržavanja i B.P. kao davaoca izdržavanja zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju kojim se M.R. obavezala da B.P. u svojinu da predmetnu nekretninu, dok se B.P. obavezala da izdržava M.R. na način da snosi troškove izdržavanja, smještaja, hrane, obuće, odjeće, plaćanja poreza, obaveze osiguranja, sve potrebne njege za slučaj bolesti i liječenja, troškova liječenja (u šta spadaju lijekovi i bolnički troškovi) i snošenje troškova sahrane. Takođe, da je M.R. sačinila testament kod notara 16. novembra 2011. godine kojim je ostavila B.P. predmetnu nekretninu, kao i svu pokretnu i nepokretnu imovinu koja se zatekne u času smrti, te da je M.R. umrla 3. marta 2013. godine, a sahranjena je 5. marta 2013. godine. Nadalje, da je prema sadržaju rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove, PJ Banjaluka od 11. marta 2013. godine apelantkinja 4. marta 2013. godine, tj. prije sahrane M.R. podnijela zahtjev za uknjižbu ugovora o doživotnom izdržavanju od 4. oktobra 2011. godine, te je nakon izvršene uknjižbe, 15. marta 2013. godine, apelantkinja prometovala predmetnu nekretninu. Takođe, da je B.P. svakodnevno dolazila i boravila kod M.R., vodila brigu o istoj, istu izdržavala, a nakon njene smrti snosila troškove sahrane i podizanja nadgrobnog spomenika.
4. Okružni sud je naveo da je odredbama člana 142. stav (3) Zakona o nasljeđivanju propisano da svaka stranka može tražiti raskid ugovora ako druga strana ne izvršava svoje obaveze. Okružni sud je naveo da su tvrdnje apelantkinje da je ona izdržavala M.R. saglasno odredbama ugovora o doživotnom izdržavanju koji je zaključila sa istom, tj. da je ispunjavala obaveze iz ugovora, suprotne činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda na osnovu dokaza izvedenih u toku postupka. Okružni sud je naveo da su takve tvrdnje suprotne i tvrdnji apelantkinje koju ponavlja i u žalbi (da je M.R. mjesec dana nakon što je zaključen sporni ugovor onemogućavala apelantkinju da ispunjava ugovorne obaveze, odbijajući da otvori vrata stana i prima hranu, te prekidajući svaki kontakt s tuženom i njenom porodicom). Okružni sud je dalje naveo da je, imajući u vidu činjenicu da je tužba u predmetnom postupku podnesena mjesec dana po zaključivanju ugovora o doživotnom izdržavanju, da je prema navodima apelantkinje M.R. kao primalac izdržavanja mjesec dana po zaključivanju ugovora s njom prekinula svaki kontakt, da nakon smrti M.R. apelantkinja nije bila na njenoj sahrani, niti snosila troškove sahrane i podizanja nadgrobnog spomenika, očigledno da apelantkinja nije izvršavala obaveze po zaključenom ugovoru o doživotnom izdržavanju. Okružni sud je takođe naveo da kod činjenice da je protekom mjesec dana od zaključivanja ugovora o doživotnom izdržavanju M.R. kao primalac izdržavanja prekinula svaki kontakt sa apelantkinjom, a kako to i sama apelantkinja tvrdi u toku postupka i u žalbi, predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju nije mogao biti izvršavan i zbog prekida njihove komunikacije.
5. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud izvedene dokaze ocijenio saglasno odredbi člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a stečeno uvjerenje ocjenom izvedenih dokaza opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, dajući u obrazloženju pobijane presude razloge zbog kojih nije prihvatio iskaze svjedoka saslušanih po prijedlogu apelantkinje (A.K. i V.K.), sinova apelantkinje koji su tvrdili da je apelantkinja do smrti M.R. izvršavala obaveze po ugovoru, pa nisu osnovani navodi žalbe da je prvostepeni sud počinio povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. stav (1) ZPP u vezi sa članom 8. ZPP.
6. Okružni sud je dalje naveo da je odluka o troškovima predmetnog postupka u dosuđujućem dijelu zasnovana na pravilnoj primjeni odredbe člana 386. stav (1) ZPP u vezi sa članom 396. st. (1) i (2) ZPP i članom 387. ZPP, jer su tužiteljki na opredijeljen zahtjev postavljen do zaključenja glavne rasprave dosuđeni troškovi parničnog postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice, a odnose se na zastupanje tužiteljke po punomoćniku koji je advokat, te su isti odmjereni prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora, kao i troškove koji se odnose na taksu na presudu koja je odmjerena prema Taksenoj tarifi koja je prilog i sastavni dio Zakona o sudskim taksama. Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, a konkretno relevantne odredbe Zakona o nasljeđivanju i ZPP. Apelantkinja smatra da, imajući u vidu zakonsku definiciju ugovora o doživotnom izdržavanju iz člana 139. stav (1) Zakona o nasljeđivanju, „svako i najmanje kršenje ugovornih obaveza od strane jednog ugovarača“ sigurno nije razlog za raskid predmetnog ugovora. Dalje smatra da tužiteljka zapravo nije dokazala osnovanost svog zahtjeva jer iz izvedenih dokaza proizlazi da je brigu o prednici tužiteljke vodila apelantkinja sa svojom porodicom sve do njene smrti, što je potvrđeno „dokazima objektivne i subjektivne prirode“. Apelantkinja takođe navodi da odluka o troškovima nije pravilna, „kako u odnosu na osnov, tako i u odnosu na visinu dosuđenih troškova“, ali predmetne navode ne obrazlaže.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o nasljeđivanju i ZPP u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo naročito imajući u vidu da apelantkinja u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u žalbi protiv prvostepene odluke, a koje navode je Okružni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio svoje odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević