Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2019/19 (E. F. i drugi)

Odluka donesena 10. 12. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prekršajni postupak
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2019/19

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2019/19, rješavajući apelaciju Erne Fazlagić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvajaju se apelacije Erne Fazlagić, Asmira Karića, Amira Klinca, Sabine Dedić, Sanele Kustura, Siniše Filipovića, Aline Halilović i Almira Krake.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 695859 19 Pžp od 11. marta 2019. godine, broj 65 0 Pr 695789 19 Pžp od 7. marta 2019. godine, broj 65 0 Pr 695856 19 Pžp od 7. marta 2019. godine, broj 65 0 Pr 695444 19 Pžp od 11. marta 2019. godine, broj 65 0 Pr 695772 19 Pžp od 7. marta 2019. godine, broj 65 0 Pr 695668 19 Pžp od 18. marta 2019. godine, broj 65 0 Pr 695870 19 Pžp od 8. marta 2019. godine i broj 65 0 Pr 695657 19 Pžp od 10. aprila 2019. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji je dužan da po hitnom postupku donese nove odluke u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Erna Fazlagić, Asmir Karić, Amir Klinac, Sabina Dedić, Sanela Kustura, Siniša Filipović, Alina Halilović i Almir Krak (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Džemil Sabrihafizović, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 13. maja 2019. godine osam apelacija Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), redom kako su navedeni, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 695859 19 Pžp od 11. marta 2019. godine, broj 65 0 Pr 695789 19 Pžp od 7. marta 2019. godine, broj 65 0 Pr 695856 19 Pžp od 7. marta 2019. godine, broj 65 0 Pr 695444 19 Pžp od 11. marta 2019. godine, broj 65 0 Pr 695772 19 Pžp od 7. marta 2019. godine, broj 65 0 Pr 695668 19 Pžp od 18. marta 2019. godine, broj 65 0 Pr 695870 19 Pžp od 8. marta 2019. godine i broj 65 0 Pr 695657 19 Pžp od 10. aprila 2019. godine.

2. Apelacije su registrirane pod br. AP 2019/19, AP 2020/19, AP 2021/19, AP 2022/19, AP

2023/19, AP 2024/19, AP 2025/19 i AP 2026/19.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istom činjeničnom i pravnom osnovu, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2019/19. Spojene su apelacije broj od AP 2019/19 do AP 2026/19.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalne uprave za inspekcijske poslove Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalna uprava za inspekcijske poslove) zatraženo je 1. oktobra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalna uprava za inspekcijske poslove su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 12. do 20. oktobra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Inspektor rada Kantonalne uprave za inspekcijske poslove (u daljnjem tekstu: kantonalni inspektor) je 22. januara 2018. godine u 12.20 sati i 23. januara 2018. godine u 9.15 sati u prostorijama privrednog društva "Veritas Automotive" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: primalac usluge) izvršio inspekcijski nadzor i o tome sačinio zapisnik broj UP-1-14-09-34-0060018-09/30. Kantonalni inspektor je utvrdio i zapisnički konstatirao da je primalac usluge radno angažirao 56 lica (među kojima su i apelanti) koja su zatečena na radu prilikom inspekcijskog nadzora u radnim prostorijama primaoca usluge na obavljanju poslova koji predstavljaju poslove iz registrirane djelatnosti i predmeta poslovanja primaoca usluge. U zapisniku je konstatirano da su navedena lica poslove obavljala na osnovu Ugovora o angažiranju radne snage zaključenog između „Prevent Direkta“ d.o.o. Sarajevo kao davaoca usluge (u daljnjem tekstu: davalac usluge) i primaoca usluge, te da ta lica imaju zaključen ugovor o radu sa davaocem usluge, odnosno da nemaju zaključen ugovor o radu sa primaocem usluge kod kojeg su obavljala navedene poslove. Dalje je navedeno da Zakon o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) ne poznaje institut „ustupanja“ radnika od drugog pravnog lica, već da propisuje način zasnivanja radnog odnosa zaključivanjem ugovora o radu između poslodavca i radnika u kojem je poslodavac lice koje radniku daje posao i za kojeg je radnik dužan obavljati poslove prema ugovoru o radu. U konkretnom slučaju, kako je zaključio kantonalni inspektor, postoji situacija u kojoj radnik koji ima zaključen ugovor o radu sa davaocem usluge obavlja poslove iz registrirane djelatnosti primaoca usluge, odnosno da se „ustupa“ kao radna snaga primaocu usluge, a što ZOR ne poznaje.

8. Kantonalni inspektor je 31. januara 2018. godine izdao prekršajne naloge za sve apelante zbog počinjenog prekršaja iz člana 4. ZOR-a u vezi sa članom 170. stav 4. istog zakona. Apelanti su Općinskom sudu podnijeli zahtjev za sudsko odlučenje povodom izdatog naloga od 31. januara 2018. godine.

9. Općinski sud je u prekršajnom postupku, odlučujući o zahtjevima apelanata za sudsko odlučenje, donio osam rješenja, i to broj 65 0 Pr 695859 18 Pr od 25. decembra 2018. godine (za apelanticu Ernu Fazlagić), broj 65 0 Pr 695789 18 Pr od 25. decembra 2018. godine (za apelanta Asmira Karića), broj 65 0 Pr 695856 18 Pr od 14. januara 2019. godine (za apelanta Amira Klinca), broj 65 0 Pr 695444 18 Pr od 9. januara 2019. godine (za apelanticu Sabinu Dedić), broj 65 0 Pr 695859 18 Pr od 25. decembra 2018. godine (za apelanticu Sanelu Kustura), broj 65 0 Pr 695668 18 Pr od 26. decembra 2018. godine (za apelanta Sinišu Filipovića), broj 65 0 Pr 695870 18 Pr od 25. decembra 2018. godine (za apelanticu Alinu Halilović) i broj 65 0 Pr 695657 18 Pr od 8. februara 2019. godine (za apelanta Almira Kraku).

10. Općinski sud je navedenim rješenjima okrivljene apelante proglasio odgovornim zbog prekršaja iz člana 4. ZOR-a, jer sa primaocem usluge - privrednim društvom "Veritas Automotive" d.o.o. Sarajevo nisu imali zaključen ugovor o radu, a zatečeni su na radu u njegovim radnim prostorijama, te im je izrekao novčanu kaznu u iznosu od 50,00 KM koju su apelanti dužni platiti u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja. Ujedno je Općinski sud obavezao apelante na plaćanje troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 10,00 KM u istom roku kao i novčanu kaznu.

11. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je u provedenom postupku utvrđeno da su okrivljeni apelanti kao radnici zatečeni na obavljanju poslova iz redovne djelatnosti, odnosno tokom vršenja poslova proizvodnje, koji spadaju u okvire redovnih poslova iz osnovne djelatnosti pravnog lica – primaoca usluge, te je u tom slučaju on bio obavezan da zaključi ugovor o radu na određeno ili neodređeno vrijeme sa „spornim“ zaposlenicima u skladu sa članom 4. ZOR-a u kojem je decidirano propisano da „zaključivanjem ugovora o radu između poslodavca i zaposlenika zasniva se radni odnos“ a da, također, pravno lice nije moglo angažirati radno osoblje posredstvom drugog pravnog lica kao poslodavca za izvršavanje redovnih poslova iz osnovne djelatnosti, i to u svojim prostorijama. Da su okrivljeni apelanti angažirani da obavljaju redovne poslove osnovne djelatnosti primaoca usluge, po ocjeni Općinskog suda, dokazuju i sam Ugovor o angažiranju radne snage i član 2.2 ugovora u kojem je navedeno: "Angažiranje radnika davaoca usluge se vrši za potrebe u proizvodnji iz oblasti poslovne djelatnosti primaoca usluga." Općinski sud je istakao da je osnovna poslovna djelatnost primaoca usluge - „Veritas Automotive“ proizvodnja, te da su okrivljeni apelanti obavljali poslove tokom proizvodnje kako je utvrđeno inspekcijskim nadzorom. Zbog navedenih razloga, Općinski sud je odlučio kao u izreci rješenja.

12. Apelanti su protiv navedenih rješenja Općinskog suda podnijeli žalbe Kantonalnom sudu. Odlučujući o žalbama apelanata Kantonalni sud je donio rješenja br. 65 0 Pr 695859 19 Pžp od 11. marta 2019. godine, 65 0 Pr 695789 19 Pžp od 7. marta 2019. godine, 65 0 Pr 695856 19 Pžp od 7. marta 2019. godine, 65 0 Pr 695444 19 Pžp od 11. marta 2019. godine, 65 0 Pr 695772 19 Pžp od 7. marta 2019. godine, 65 0 Pr 695668 19 Pžp od 18. marta 2019. godine, 65 0 Pr 695870 19 Pžp od 8. marta 2019. godine i 65 0 Pr 695657 19 Pžp od 10. aprila 2019. godine. Navedenim rješenjima odbijene su kao neosnovane žalbe apelanata protiv navedenih prvostepenih rješenja Općinskog suda.

13. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da su apelanti posredstvom svog branioca Džemila Sabrihafizovića blagovremeno izjavili žalbu zbog razloga utvrđenih u odredbama člana 85. stav 7. i člana 86. Zakona o prekršajima FBiH. Istaknuto je da su apelanti u žalbi naveli da će postati lica bez zaposlenja ako se potvrdi prvostepeno rješenje i da će iste posljedice nastupiti i za više od 300 ostalih radnika kod davaoca usluge, odnosno poslodavca „Prevent Direkta“ d.o.o. Sarajevo. Dalje je istaknuto da su apelanti naveli da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje, jer je netačna činjenica da je primalac usluge - „Veritas Automotiv“ d.o.o. Sarajevo poslodavac kod koga su apelanti radili kao radnici bez ugovora o radu, jer je poslodavac apelanata davalac usluge - „Prevent Direkt“ d.o.o. i da se kod njega ostvaruju sva prava iz radnog odnosa. Također, u žalbi apelanata je navedeno da je redovna registrirana djelatnost davaoca usluge „Prevent Direkta“ d.o.o. ustupanje ljudskih resursa, te da kantonalni inspektor kao ovlašteni organ i prvostepeni sud nisu pravilno ocijenili odredbe Zakona o klasifikaciji djelatnosti u BiH.

14. Kantonalni sud je naveo da je, razmatrajući žalbene navode branioca apelanata da je prvostepeni sud učinio povredu materijalnog propisa o prekršaju zbog toga što ,,sporni“ zaposlenici imaju validan, potpisan ugovor sa davaocem usluge, koji ima registriranu djelatnost - ustupanje ljudskih resursa, čime je utvrđen njihov radnopravni odnos, kao i da postoji ugovor između primaoca i davaoca usluge o poslovno-tehničkoj saradnji, odnosno ugovor o angažiranju radnika u kojem se primalac usluge javlja kao naručilac usluga u skladu sa njegovim potrebama, utvrdio da su istaknuti žalbeni navodi neosnovani.

15. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je branilac apelanata kao žalbene prigovore naveo da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje na način da je netačna činjenica da je primalac usluge - „Veritas Automotive“ d.o.o. Sarajevo poslodavac kod koga su apelanti radili kao radnici bez ugovora o radu, jer je njihov poslodavac davalac usluge -„Prevent Direkt“ d.o.o. i kod njega ostvaruju sva prava iz radnog odnosa, da je netačna tvrdnja da ne postoji ugovor o radu, jer je on zaključen sa davaocem usluge, da su apelanti uredno prijavljeni na penzijsko, invalidsko i zdravstveno osiguranje. Međutim, po ocjeni Kantonalnog suda, branilac apelanata prvostepeno rješenje u tom dijelu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno žalbom dovodi u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja od prvostepenog suda. Budući da žalbeni osnovi propisani članom 84. Zakona o prekršajima Federacije BiH ne predviđaju da se rješenje o prekršaju može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a da branilac apelanata pobija prvostepeno rješenje zbog navedenih razloga, Kantonalni sud se, shodno odredbama člana 88. Zakona o prekršajima Federacije BiH, nije ni upuštao u meritorno razmatranje tog dijela žalbe.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelanti tvrde da su im osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na rad garantirano članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Povredu navedenih prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelanti su istakli da je u predmetnim postupcima kao nesporno utvrđeno da su apelanti zaključili ugovore o radu sa svojim poslodavcem – davaocem usluge u konkretnom slučaju i da su za njih plaćeni doprinosi propisani zakonom iz člana 4. stav 2. ZOR-a. Također su naveli da je u konkretnom slučaju postojao pravni osnov za njihovo angažiranje, odnosno zaključen ugovor o o angažiranju radne snage za utvrđeni period prema kojem je davalac usluge ustupio primaocu usluge radnike, i to po narudžbi primaoca usluge za potrebe obavljanja konkretnog posla, a da pri tome davalac usluge sa tim radnicima ima zaključene ugovore o radu na puno radno vrijeme, uredno prijavljene poreznoj upravi. Dalje je istaknuto da je davalac usluge privredno društvo registrirano za djelatnost - Ostalo ustupanje ljudskih resursa. Isto društvo zapošljava 242 radnika, među kojima su i apelanti. Apelanti i drugi radnici davaoca usluge se često stavljaju na raspolaganje primaocu usluge - društvu „Veritas Automotive“ d.o.o. Sarajevo i rade na poslovima proizvodnje komponenti za automobile, kada je to potrebno zbog povećanog obima proizvodnje.

17. Po mišljenju apelanata, pravni argument u obrazloženju odluka redovnih sudova da se radi o „redovnim djelatnostima“ primaoca usluge za koje je potrebno zaključiti ugovor o radu nema uporišta u zakonu i nije osnovan, jer je djelatnost ustupanja ljudskih resursa dozvoljena Zakonom o klasifikaciji djelatnosti, dok niti jednom drugom zakonskom odredbom nije zabranjena takva djelatnost, pa ni Zakonom o privrednim društvima. Apelanti, također, ističu da je institut ustupanja radnika poznat i primijenjen u zakonodavstvu Evropske unije. Istaknuto je da Direktiva broj 2008/104/EZ Evropskog parlamenta i Vijeća od 19. novembra 2008. godine definira opći okvir primjenjiv na radne uvjete zaposlenih putem agencija koje se bave ustupanjem radne snage. Pored toga, 181. konvencija Međunarodne organizacije rada od 19. juna 1997. godine definirala je i regulirala primjenu instituta ustupanja radnika. U članu 1. stav 1. tačka b) Konvencije je navedeno: „U ovoj konvenciji izraz privatna agencija za zapošljavanje označava svako fizičko ili pravno lice, nezavisno od javnih organa, koje pruža jednu ili više od sljedećih usluga na tržištu rada: (b) usluge koje se sastoje iz zapošljavanja radnika s ciljem da se stavljaju na raspolaganje trećoj strani, koja može biti fizičko ili pravno lice (u daljem tekstu: korisničko preduzeće), koje im dodjeljuje zadatke i vrši nadzor nad izvršenjem tih zadataka;“

18. Apelanti smatraju da su redovni sudovi proizvoljno tumačili smisao i svrhu krivičnih odredaba ZOR-a (član 170. stav 4) u vezi sa čl. 4. i 5. ZOR-a, čiji je cilj da se spriječi „rad na crno“, a do čega dolazi kada se radnik i poslodavac neformalno dogovore o zasnivanju radnog odnosa, o ličnom obavljanju rada i o isplati plaće za takav rad, te postignu saglasnost o svim obilježjima radnog odnosa (zaključe neformalni ugovor o radu saglasnošću volja), ali propuste da zaključe ugovor o radu u formalnom smislu, radi izbjegavanja prijavljivanja radnika nadležnoj poreznoj upravi i plaćanja propisanih poreza i doprinosa. U konkretnom slučaju, kako su istakli, očigledno je da nije riječ o „radu na crno“, jer apelanti imaju zaključen ugovor o radu sa svojim poslodavcem i uredno su prijavljeni na penzijsko i invalidsko osiguranje, zdravstveno osiguranje i osiguranje za slučaj nezaposlenosti, što je u prvostepenom postupku utvrđeno na nesporan način.

19. Apelanti su se u prilog svojim tvrdnjama pozvali na predmet Ustavnog suda broj AP 809/19 u kojem je apelaciju podnio primalac usluge – privredno društvo „Veritas Automotive“ d.o.o. Sarajevo.

b) Odgovor na apelaciju

20. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da odlukom tog suda nisu povrijeđena prava apelanata na koja su se pozvali u apelaciji, te da su u obrazloženju odluke dati razlozi za odlučenje tog suda. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je pred tim sudom proveden prekršajni postupak u skladu sa zakonom, te da odlukom tog suda nisu povrijeđena prava apelanata na koja se pozivaju u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Kantonalni inspektor je u odgovoru na apelaciju naveo da su redovni sudovi svoje odluke temeljili konsultirajući važeću odredbu člana 4. ZOR-a. Dalje je navedeno da način na koji je u konkretnom slučaju primalac usluge - privredno društvo „Veritas Automotive“ d.o.o. Sarajevo angažirao apelante zajedno sa drugim radnicima od drugog pravnog lica nije propisan važećim ZOR-om kao zakonska mogućnost, pa, u skladu s tim, proizlazi i da se ostvarivanje prava na rad kao osnovne slobode ostvaruje na način koji je u skladu s važećim odredbama ZOR-a. Istaknuto je da je Kantonalni sud u brojnim svojim odlukama, koje su dostavljene u prilogu odgovoru, zauzeo stav prema kojem primalac usluge nije mogao angažirati radno osoblje posredstvom drugog pravnog lica kao poslodavac za izvršavanje poslova iz osnovne djelatnosti, i to u svojim prostorijama, i da pri tome nisu zaključeni ugovori o radu između apelanata i primaoca usluge. U odnosu na navode apelanata da je institut ustupanja radnika poznat i primijenjen u zakonodavstvu Evropske unije, istaknuto je da BiH nije članica Evropske unije, te se stoga u BiH primjenjuje domaće važeće zakonodavstvo.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o radu ("Službene novine Federacije BiH" br. 26/16, 89/18, 23/20 - OUSFBiH i 31/20 - OUSFBiH) u relevantnom dijelu glasi:

Zasnivanje radnog odnosa Član 4.

(1) Stupanjem na rad radnika na osnovu zaključenog ugovora o radu zasniva se radni odnos.

(2) Nakon zaključivanja ugovora o radu poslodavac je dužan prijaviti radnika na penzijsko i invalidsko osiguranje, zdravstveno osiguranje i osiguranje za slučaj nezaposlenosti (u daljem tekstu: obavezno osiguranje) u skladu sa zakonom.

Pojam poslodavca Član 5.

Poslodavac, u smislu ovog zakona, je fizičko ili pravno lice koje radniku daje posao na osnovu ugovora o radu.

XXII. KRIVIČNE ODREDBE

Član 170. st. (1) i (4) (1)Pojedinačnom novčanom kaznom od 500,00 KM do 2.000,00 KM kaznit će se za prekršaj poslodavac - pravno lice, za svakog radnika sa kojim ne zaključi ugovor o radu i ne izvrši prijavu na obavezno osiguranje, a u ponovljenom prekršaju novčanom kaznom od 5.000,00 KM do 10.000, 00 KM (član 4.).

(4) Za prekršaj iz stava 1. ovog člana kaznit će se i lice koje je zatečeno na radu bez zaključenog ugovora o radu, novčanom kaznom od 100,00 KM do 300,00 KM.

24. Zakon o privrednim društvima („Službene novine Federacije BiH“ broj 81/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

(Opće odredbe) Ovim zakonom uređuje se osnivanje, poslovanje, upravljanje i prestanak privrednih društava (u daljnjem tekstu: društvo) u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija).

Član 2.

(Društvo) (1) Društvo je pravno lice koje samostalno obavlja djelatnost proizvodnje i prodaje proizvoda i pružanja usluga na tržištu radi sticanja dobiti.

(2) Društvo mogu osnovati i domaća i strana fizička i pravna lica ako zakonom nije drugačije određeno.

Član 6.

(Djelatnost) (1) Društvo počinje obavljati svoju djelatnost nakon upisa u registar društava i objavljivanja registracije u skladu sa zakonom kojim se uređuje registracija privrednih društava.

(2) Djelatnosti za koje je zakonom utvrđeno da se mogu obavljati samo na osnovu saglasnosti, dozvole ili drugog akta nadležnog organa mogu se obavljati nakon dobijanja dozvole, saglasnosti ili drugog akta nadležnog organa.

(3) Ukoliko zakonom ili drugim propisom nisu utvrđeni uvjeti za dobijanje saglasnosti, dozvole ili drugog akta nadležnog organa iz stava (2) ovog člana, federalna ministarstva će u skladu s ovim zakonom, svako u okviru svoje nadležnosti, utvrditi te uvjete.

(4) Djelatnosti za koje je posebnim zakonom propisano da se obavljaju u određenom obliku privrednog društva, ne mogu se obavljati u drugom obliku privrednog društva.

Član 7.

(Mogućnost obavljanja i drugih djelatnosti društva) (1) Društvo može obavljati poslove samo u okviru djelatnosti upisane u registar društava.

(2) Društvo može obavljati i druge poslove koji se uobičajeno obavljaju uz djelatnosti upisane u registar društava u obimu i na način koji su potrebni za poslovanje, a ne predstavljaju obavljanje tih poslova kao redovne djelatnosti.

25. Zakon o klasifikaciji djelatnosti u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH" br. 76/06, 100/08 i 32/10) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 1.

(Predmet zakona) Ovim Zakonom utvrđuje se pojam klasifikacije djelatnosti u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: KDBiH), značaj i cilj zakona, primjena zakona i donošenje Odluke o klasifikaciji djelatnosti u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Odluka).

Član 5.

(Osnov KDBiH) (1) KDBiH se zasniva na Statističkoj nomenklaturi ekonomskih aktivnosti Evropske unije (NACE) i uporediva je s međunarodnom klasifikacijom djelatnosti Ujedinjenih naroda (ISIC).

(2) KDBiH se mora stalno usklađivati sa svim zvaničnim promjenama Statističke nomenklature ekonomskih aktivnosti Evropske unije, a time i s međunarodnom klasifikacijom djelatnosti Ujedinjenih naroda.

Član 14.

(Usklađivanje zakona) Entitetski zakoni i zakon Brčko Distrikta, kojima se uređuje klasifikacija djelatnosti, uskladit će se s ovim Zakonom u roku od 90 dana nakon njegovog stupanja na snagu.

26. Zakon o klasifikaciji djelatnosti u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 64/07 i 80/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 1.

Ovim Zakonom utvrđuje se pojam, primjena i upotreba klasifikacije djelatnosti, osnove na kojima se zasniva, subjekti na koje se odnosi i druga pitanja od značaja za klasifikacije djelatnosti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu:

Federacija).

Član 4.

Klasifikacija djelatnosti zasniva se na Statističkoj nomenklaturi ekonomskih aktivnosti Evropske unije (NACE) i uporediva je sa međunarodnom klasifikacijom djelatnosti Ujedinjenih naroda - Internacionalni standard industrijske klasifikacije (ISIC). Usklađivanja Klasifikacije djelatnosti sa statističkim standardom iz stava 1. ovog člana vršit će se u skladu sa Zakonom o klasifikaciji djelatnosti Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 76/06, 100/08 i 32/10).

Član 5.

Odluka o klasifikaciji djelatnosti u Bosni i Hercegovini primjenjuje se na teritoriji Federacije.

27. Odluka o klasifikaciji djelatnosti Bosne i Hercegovine 2010 („Službeni glasnik BiH“ broj 47/10) Član 1.

(Predmet Odluke) Ovom Odlukom propisuje se Klasifikacija djelatnosti Bosne i Hercegovine 2010 (u daljnjem tekstu: Klasifikacija djelatnosti BiH 2010), sa nazivima i šiframa djelatnosti koje obuhvataju područja, oblasti, grane i razrede ekonomskih djelatnosti, koja će se primjenjivati na teritoriji Bosne i Hercegovine.

Član 4.

(Sastavni dio Odluke) Sastavni dio ove Odluke čine:

a) Klasifikacija djelatnosti BiH 2010,

b) Klasifikacija djelatnosti BiH 2010 sa objašnjenjima,

c) Metodologija za statističku primjenu Klasifikacije djelatnosti BiH 2010.

Klasifikacija djelatnosti BiH 2010 sa objašnjenjima

78. Djelatnost posredovanja u zapošljavanju 78.30 Ostalo ustupanje ljudskih resursa Ovaj razred uključuje ustupanje ljudskih resursa klijentima. Jedinice koje su ovdje razvrstane predstavljaju poslodavca za zaposlenike u vezi s pitanjima plaće, poreza, doprinosa i ostalim kadrovskim pitanjima. Međutim, nisu odgovorne za stručno vođenje ili nadzor zaposlenika.

Ustupanje ljudskih resursa obično je dugoročno ili stalno (na neodređeno vrijeme), a jedinice koje su ovdje razvrstane obavljaju veliki broj zadaća u vezi s upravljanjem ljudskim potencijalima, a u vezi su s ovim ustupanjem.

Ovaj razred isključuje:

•ustupanje ljudskih resursa zajedno s nadzorom ili vođenjem poslovanja (vidi razred koji se odnosi na ekonomsku djelatnost tog preduzeća) •ustupanje ljudskih resursa radi privremene zamjene ili potrebe za dodatnom radnom snagom klijenta (vidi 78.20)

28. Konvencija o privatnim agencijama za zapošljavanje, 1997, broj 181 Međunarodne organizacije rada - ratificirana Odlukom Predsjedništva BiH od 12. augusta 2009. godine (“Službeni glasnik BiH – Međunarodni ugovori“ broj 8/09) u relevantnom dijelu glasi: Član 1. stav 1.

U svrhu ove konvencije, termin privatna agencija za zapošljavanje označava svako fizičko ili pravno lice, neovisno od javnih organa, koje pruža jednu ili više od sljedećih usluga na tržištu rada:

(a) usluge spajanja između ponuda i prijava za zapošljavanje, bez toga da privatna agencija za zapošljavanje postane stranka u radnom odnosu koji može iz toga proisteći; (b) usluge koje se sastoje od zapošljavanja radnika u smislu toga da ih se stavi na raspolaganje trećem licu, koje može biti fizičko ili pravno lice (u daljnjem tekstu: "korisničko preduzeće") koje postavlja njihove poslove i nadzire izvršenje tih poslova; (c) ostale usluge vezane za traženje posla, utvrđene od strane nadležnog organa nakon konsultacija s najreprezentativnijim organizacijama poslodavaca i radnika, poput pružanja informacija, koje nemaju za cilj povezivanja konkretnih ponuda i prijava za zapošljavanje.

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su rješenja Kantonalnog suda br. 65 0 Pr 695859 19 Pžp od 11. marta 2019. godine, 65 0 Pr 695789 19 Pžp od 7. marta 2019. godine, 65 0 Pr 695856 19 Pžp od 7. marta 2019. godine, 65 0 Pr 695444 19 Pžp od 11. marta 2019. godine, 65 0 Pr 695772 19 Pžp od 7. marta 2019. godine, 65 0 Pr 695668 19 Pžp od 18. marta 2019. godine, 65 0 Pr 695870 19 Pžp od 8. marta 2019. godine i 65 0 Pr 695657 19 Pžp od 10. aprila 2019. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena rješenja zastupnik apelanata je primio 15. marta 2019. godine a apelacije su podnesene 13. maja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelanti pobijaju odluke Kantonalnog suda, tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na rad garantirano članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. njČlan 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

36. Apelanti smatraju da im je u predmetnom prekršajnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Ustavni sud treba da odgovori na pitanje da li su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije uopće primjenjivi u konkretnom slučaju, odnosno da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanata.

37. Ustavni sud ukazuje na to da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se, s tim u vezi, postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno pitanje da li se radi o „krivičnoj“ optužbi protiv apelanata, u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Engel i dr. protiv Holandije, presuda od 8. juna 1976. godine). Ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: opseg prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Apelanti su proglašeni krivim i kažnjeni zbog djela koje je klasificirano kao prekršaj prema ZOR-u. To znači da optužba nije klasificirana kao krivična. Međutim, to nije odlučujuće za primjenu garancija iz člana 6. Evropske konvencije. Što se tiče prirode prekršaja, da bi se radilo o «krivičnoj» optužbi, obim prekršajne norme mora biti općenit, a svrha sankcije je da odvrati od takvog činjenja i kazni počinioca. U konkretnom slučaju norma kojom je propisan prekršaj se odnosi na sva lica koja krše ZOR, ona ima opći karakter i ne primjenjuje se samo na neku specifičnu grupu, profesiju ili sl. Što se tiče svrhe kazne, ona je općenito u prekršajnom postupku sprečavanje djelatnosti kojima se vrši povreda javnog poretka, sprečavanje učinioca da čini prekršaje i njegov preodgoj, odgojni utjecaj na druge da ne čine prekršaje, jačanje morala i utjecaj na razvijanje odgovornosti i discipline građana. U konkretnom slučaju svrha kazne, prema ZOR-u, jeste da se osigura poštivanje propisa o zaključivanju ugovora o radu i prava i obaveza koji iz njega proizlaze, te kažnjavanje lica koja krše te propise. S obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da sve ovo upućuje da se radi o «krivičnoj» optužbi u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te je, dakle, član 6. Evropske konvencije primjenljiv na konkretni slučaj (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 879/14 od 22. decembra 2016. godine, tačka 30, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 809/19 od 10. novembra 2020. godine, tačka 36, dostupne na www.ustavnisud.ba).

38. Apelanti tvrde da je do povrede prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju došlo zbog toga što je odlukama redovnih sudova pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo.

39. Ustavni sud najprije ističe da je već odlučivao o gotovo identičnim činjeničnim i pravnim pitanjima u predmetu broj AP 809/19 povodom apelacije pravnog društva „Veritas Automotive“ d.o.o. Sarajevo (u konkretnom predmetu primalac usluge). U navedenom predmetu Ustavni sud je zaključio „da je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi iskazali pretjerani formalizam u primjeni odredbe člana 4. u vezi sa članom 170. stav 1. ZOR-a utvrdivši da su se ostvarili svi elementi bića prekršaja koji je apelantu stavljen na teret, čime je narušena suština apelantovog prava na pravično suđenje. Također, prekršeno je apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su redovni sudovi arbitrarno tumačili obaveze BiH i njenih organa prema Konvenciji MOR-a broj 181“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 809/19 od 10. novembra 2020. godine, tačka 50, dostupna na www.ustavnisud.ba).

40. Ustavni sud, dalje, ističe da je u navedenom predmetu utvrdio „da je apelant privredno društvo kojem je drugo privredno društvo-davalac usluge Ugovorom o angažiranju radne snage ustupilo 56 radnika za obavljanje poslova koji su potrebni apelantu. (…) Odredbama tog ugovora je regulirano da je predmet ugovora ustupanje radne snage za apelantove potrebe putem angažiranja radnika od davaoca usluge prema trajanju, obimu i vrstama posla, te stručnom profilu radne snage. Ugovorom je, također, utvrđeno da ustupljeni radnici za sve vrijeme trajanja angažmana kod primaoca usluge ostaju zaposlenici davaoca usluge koji je njihov poslodavac i koji ima sve obaveze prema tim radnicima koje proistječu iz radnog odnosa (kao što su naprimjer plaće, naknade plaće, godišnji odmori, bolovanja i dr.). Pored toga je utvrđeno da ustupanje radne snage neće nikada biti na neodređeno vrijeme, te su utvrđeni cijena, obračun i plaćanje za angažirane radnike kao obaveza apelanta-primaoca usluge prema poslodavcu radnika“ (op. cit., AP 809/19, tačka 40). Dalje je utvrđeno „da je apelantu davalac usluge ugovorom ustupio 56 radnika da u apelantovoj firmi obavljaju poslove koji su potrebni apelantu, ali da te radnike za obavljene poslove plaća njihov poslodavac. Također, Ustavni sud ističe da je nesporno utvrđeno da su navedeni radnici zaključili ugovore o radu kod davaoca usluge kao svog poslodavca i da su kod njega prijavljeni na obavezna osiguranja (penzijsko i invalidsko osiguranje, zdravstveno i osiguranje za slučaj nezaposlenosti) u skladu sa zakonom. Ustavni sud zapaža da iz navedenog proizlazi da ustupljeni radnici kod apelanta, ustvari, obavljaju posao za svoju firmu koja ih je ustupila, jer su oni potrebni apelantu za šta apelant plaća njihovom poslodavcu po osnovu ugovora o angažiranju radne snage koji je apelant zaključio sa poslodavcem ustupljenih radnika. Također, nesporno je utvrđeno da je davalac usluge za ustupljene radnike kao njihov poslodavac uplatio sve zakonom propisane doprinose“ (op. cit., AP 809/19, tačka 41).

41. Pored navedenog, Ustavni sud je u predmetu broj AP 809/19, također, utvrdio da ZOR izričito ne zabranjuje angažiranje radne snage po osnovu ugovora o ustupanju radne snage, zatim, da redovni sudovi u tom predmetu nisu tvrdili da ustupanje radnika nije generalno zabranjeno, već da nije moguće ustupanje radnika radi "obavljanja osnovne djelatnosti" za koju je privredni subjekt registriran. Međutim, Ustavni sud je dalje utvrdio da zakoni o klasifikaciji djelatnosti BiH i Federacije BiH, kao i Odluka o klasifikaciji djelatnosti 2010 – šifra djelatnosti 78.30 - ustupanje ljudskih resursa ne propisuju uvjete da se navedena djelatnost - ustupanje ljudskih resursa ne može odnositi na obavljanje osnovne (registrirane) djelatnosti društva. Također, imajući u vidu da u konkretnim okolnostima pravna valjanost ugovora o angažiranju radne snage zaključenog između primaoca i davaoca usluge nije dovedena u pitanje, a koji je u konkretnom slučaju pravni osnov ustupanja radnika od njihovog poslodavca - davaoca usluge koji je regulirao radni odnos radnika zaključivanjem ugovora o radu i uplatom obaveznih zakonskih osiguranja, Ustavni sud je smatrao da nema osnova za tvrdnju nadležnih organa da su ustupljeni radnici radili nezakonito (op. cit., AP 809/19, tačka 44).

42. Odlučujući o predmetnim apelacijama koje su podnijeli apelanti koji su prilikom inspekcijskog pregleda zatečeni na radu u privrednom društvu „Veritas Automotive“ d.o.o. Sarajevo kao primaocu usluge, Ustavni sud zapaža da je u provedenim prekršajnim postupcima protiv apelanata utvrđeno da su apelanti počinili prekršaj iz člana 4. ZOR-a u vezi sa članom 170. stav 4. istog zakona, jer nisu imali zaključen ugovor o radu sa privrednim društvom - primaocem usluge, te da su zbog toga novčano sankcionirani. Ustavni sud dalje zapaža da je u provedenim postupcima nesporno dokazano da su apelanti imali zaključene ugovore o radu sa privrednim društvom „Prevent Direkt“ d.o.o. Sarajevo, koje ih je kao njihov poslodavac ustupilo primaocu usluge radi obavljanja poslova iz djelatnosti tog privrednog društva. Pri tome je, također, kao nesporno utvrđeno da je poslodavac apelanata izvršio uplate obaveznih zakonskih osiguranja koje propisuju član 4. stav 2. ZOR-a i član 170. st. 1. i 4. istog zakona. Osim toga, nesporno je utvrđeno da je pravni osnov ustupanja apelanata između navedenih privrednih društava Ugovor o angažiranju radne snage koji u konkretnim postupcima nije doveden u pitanje.

43. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ističe da je u citiranom predmetu broj AP 809/19, također, istakao: „Gledano sa aspekta prava radnika, Ustavni sud smatra da je ustupljenim radnicima svejedno što ih je njihov poslodavac poslao drugom da rade (ustupio apelantu) jer su oni plaćeni od svog poslodavca za posao koji obavljaju kod apelanta. Oni, zapravo, rade kod apelanta, ali za račun svog poslodavca koji ih je ustupio apelantu, pri čemu apelant za ustupanje plaća davaocu usluge shodno zaključenom ugovoru. Gledano sa aspekta zaštite javnog interesa da se plaćaju zakonom propisani doprinosi, Ustavni sud zapaža da je i taj uvjet ovdje ispunjen, jer nije bilo sporno da je ustupilac radnika uplatio radnicima sve doprinose propisane zakonom. Imajući u vidu navedeno, da su ustupljeni radnici zasnovali radni odnos ugovorom o radu kod davaoca usluge, da im je njihov poslodavac uplatio obavezna osiguranja koja ZOR predviđa, da, zapravo, obavljaju posao za račun svog poslodavca radi izvršavanja apelantovih poslova, i to prema prethodno zaključenom ugovoru između apelanta i davaoca usluge, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi iskazali pretjerani formalizam u primjeni odredaba člana 4. u vezi sa članom 170. stav 1. ZOR-a kada su zaključili da je apelant počinio prekršaj propisan članom 170. stav 1. ZOR-a“ (op. cit., AP 809/19, tačka 45).

44. Nadalje, Ustavni sud je u citiranom predmetu broj AP 809/19 istakao da je Bosna i Hercegovina ratificirala Konvenciju o privatnim agencijama za zapošljavanje, 1997, broj 181 Međunarodne organizacije rada (u daljnjem tekstu: Konvencija MOR-a broj 181), kojom je u članu 1. definirano da u svrhu te konvencije termin privatna agencija za zapošljavanje označava svako fizičko ili pravno lice, nezavisno od javnih organa, koje na tržištu rada pruža, pored ostalog, „usluge koje se sastoje od zapošljavanja radnika u smislu toga da ih stavi na raspolaganje trećem licu, koje može biti fizičko ili pravno lice (u daljnjem tekstu: "korisničko preduzeće") koje postavlja njihove poslove i nadzire izvršenje tih poslova“. Također je istaknuto da se Konvencija MOR-a broj 181 ustvari primjenjuje kroz Odluku o klasifikaciji djelatnosti BiH 2010 prema kojoj je dozvoljeno ustupanje radnika bez uvjeta da li se radi o osnovnoj djelatnosti društva ili ne (op. cit., AP 809/19, tač. 46. i 47).

45. Uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, te podržavajući zauzetu praksu u predmetu broj AP 809/19, Ustavni sud smatra da je, zbog pretjeranog formalizma redovnih sudova u primjeni člana 4. u vezi sa članom 170. stav 4. ZOR-a, došlo do kršenje prava na pravično suđenje apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, prekršeno je pravo apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer redovni sudovi nisu ocijenili obaveze BiH i njenih organa prema Konvenciji MOR-a broj 181.

Ostali navodi

46. Imajući u vidu zaključke u prethodnim tačkama, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode apelacija o povredi prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na rad garantiranog članom

6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi iskazali pretjerani formalizam u primjeni odredbe člana 4. u vezi sa članom 170. stav 4. ZOR-a utvrdivši da su se ostvarili svi elementi bića prekršaja koji je apelantima stavljen na teret, čime je narušena suština prava apelanata na pravično suđenje. Također, prekršeno je pravo apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer redovni sudovi nisu ocijenili obaveze BiH i njenih organa prema Konvenciji MOR-a broj 181.

48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2019/19 (E. F. i drugi) | Sudska praksa | Aktio