Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2142/19 (P. G.)
Odluka donesena 22. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
- Član 2. P broj 7 uz EK – pravo na žalbu u krivičnim stvarima
- Krivični postupak
- Ratni zločin
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2142/19
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2142/19, rješavajući apelaciju Petra Galića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. decembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Petra Galića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 K 009189 17 Kžž od 18. marta 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Petar Galić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ranko Dakić, advokat iz Prijedora, podnio je 17. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 K 009189 17 Kžž od 18. marta 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 6. oktobra 2020. godine je od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) i Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Kantonalno tužilaštvo i Federalno tužilaštvo su u periodu od 9. do 19. oktobra 2020. godine dostavili odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 K 009189 15 K od 27. oktobra 2015. godine prvooptuženi G. S. (u daljnjem tekstu: prvooptuženi) i apelant su proglašeni krivim zato što su u vrijeme i na način bliže opisan u izreci presude izvršili ubistvo jednog civila i pljačkanje imovine tog civila, čime su učinili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ) i osuđeni su na kaznu zatvora u trajanju od po deset godina, u koju im je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru.
6. Rješenjem Vrhovnog suda broj 01 0 K 009189 15 Kž4 od 26. maja 2016. godine apelantova žalba je djelimično uvažena i ukinuta je presuda Kantonalnog suda od 27. oktobra 2015. godine, a povodom te žalbe i po službenoj dužnosti na osnovu člana 324. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) navedena presuda je ukinuta i u odnosu na prvooptuženog i predmet je vraćen Kantonalnom sudu na ponovno suđenje.
7. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 K 009189 15 K2 od 10. novembra 2016. godine prvooptuženi je proglašen krivim zato što je u vrijeme i na način bliže opisan u izreci presude izvršio ubistvo jednog civila i pljačkanje imovine tog civila, dok je apelant proglašen krivim zato što je u vrijeme i na način bliže opisan u izreci presude izvršio pljačkanje imovine civila, čime su prvooptuženi i apelant učinili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. KZSFRJ i osuđeni su na kaznu zatvora, i to prvooptuženi u trajanju od deset godina, a apelant u trajanju od sedam godina, u koju im je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru.
8. Rješenjem Vrhovnog suda broj 01 0 K 009189 15 Kž5 od 23. marta 2017. godine uvažene su žalbe svih stranaka u postupku, presuda Kantonalnog suda od 10. novembra 2016. godine je ukinuta i određeno je održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 01 0 K 009189 15 Kžk od 12. juna 2017. godine prvooptuženi i apelant su proglašeni krivim zato što su u vrijeme i na način bliže opisan u izreci presude izvršili ubistvo civila, čime su učinili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. KZSFRJ i osuđeni su na kaznu zatvora, i to prvooptuženi u trajanju od sedam godina, a apelant u trajanju od šest godina, u koju im je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. Istom presudom Vrhovnog suda u odnosu na prvooptuženog i apelanta, na osnovu člana 298. tačka e) ZKPFBiH, odbijena je optužba da su u vrijeme i na način bliže opisan u izreci presude učinili krivično djelo teške krađe iz člana 148. stav 1. tačka 1. u vezi sa članom 147. stav 1. Krivičnog zakona Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, koji je preuzet kao republički zakon (u daljnjem tekstu: KZRBiH).
10. U pouci o pravnom lijeku Vrhovni sud je naveo da protiv te presude, a u smislu člana 333. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, apelant ima pravo žalbe trećestepenom vijeću tog suda u roku od 15 dana od dana dostavljanja prepisa presude.
11. Rješenjem Vrhovnog suda broj 01 0 K 009189 17 Kžž od 18. marta 2019. godine apelantova žalba, izjavljena protiv presude drugostepenog vijeća Vrhovnog suda (u daljnjem tekstu: drugostepeno vijeće) od 12. juna 2017. godine, odbačena je kao nedozvoljena.
12. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je apelant drugostepenom presudom proglašen krivim zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. KZSFRJ, dok je odbijena optužba da je apelant učinio krivično djelo teške krađe iz člana 148. stav 1. tačka 1. u vezi sa članom 147. stav 1. KZSRBiH. Vrhovni sud je dalje naveo da je u istoj presudi data pravna pouka da apelant protiv navedene presude može izjaviti žalbu trećestepenom vijeću Vrhovnog suda, te je naveo da je shodno datoj pouci apelant blagovremeno izjavio žalbu na presudu drugostepenog vijeća.
13. Vrhovni sud je istakao šta je propisano odredbom člana 333. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, te je naveo da je u konkretnom slučaju apelant izjavio žalbu na presudu drugostepenog vijeća, koja je donesena u ponovljenom postupku nakon što je ukinuta prvostepena presuda Kantonalnog suda kojom je apelant proglašen krivim zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. KZSFRJ i određeno održavanje pretresa pred drugostepenim sudom. U vezi s tim Vrhovni sud je naveo da protiv drugostepene presude žalba nije dozvoljena i da je ona samim tim postala pravomoćna danom donošenja. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeno vijeće pogriješilo kada je stranke i branioce poučilo o pravu na žalbu protiv navedene presude jer se takva pouka, s obzirom na odredbu člana 333. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, nije mogla dati. S druge strane, Vrhovni sud je naveo da takva pouka nije obavezala taj sud da kao trećestepeni sud meritorno razmatra osnovanost i opravdanost apelantove izjavljene žalbe jer, prema nalaženju tog suda, poukom koja je rezultat pogrešne primjene ZKPFBiH od strane drugostepenog vijeća nije se moglo konstituirati pravo na žalbu u onim slučajevima kada je po tom zakonu to pravo izričito isključeno.
14. Slijedom iznesenog, Vrhovni sud je naveo da je apelantova žalba po zakonu nedozvoljena, zbog čega je tu žalbu odbacio i odlučio kao u izreci rješenja na osnovu člana 327. u vezi sa članom 319. stav 7. i članom 325. stav 1. ZKPFBiH.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. U predmetnoj apelaciji apelant osporava Rješenje Vrhovnog suda broj 01 0 K 009189 17 Kžž od 18. marta 2019. godine, Presudu Vrhovnog suda broj 01 0 K 009189 15 Kžk od 12. juna 2017. godine, Rješenje Vrhovnog suda broj 01 0 K 009189 15 Kž5 od 23. marta 2017. godine, Presudu Kantonalnog suda broj 01 0 K 009189 15 K2 od 10. novembra 2016. godine, Rješenje Vrhovnog suda broj 01 0 K 009189 15 Kž4 od 26. maja 2016. godine i Presudu Kantonalnog suda broj 01 0 K 009189 15 K od 27. oktobra 2015. godine, te navodi da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz „člana II/2, člana II/3. i člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine“, te pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
16. Imajući u vidu da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant osporava postupak u kojem je njegova žalba na drugostepenu presudu Vrhovnog suda odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud će smatrati da je apelacija podnesena samo u odnosu na rješenje Vrhovnog suda 18. marta 2019. godine kojim je njegova žalba odbačena.
17. Dakle, apelant, prije svega, detaljno navodi hronologiju postupka, nakon čega navodi da je u presudi Vrhovnog suda od 12. juna 2017. godine poukom o pravnom lijeku poučen da ima pravo na žalbu na tu presudu, ali da je njegova blagovremena žalba odbačena kao nedopuštena. Apelant smatra da je pogrešan stav Vrhovnog suda da je pouka o pravnom lijeku bila pogrešna budući da je presudom Kantonalnog suda od 10. novembra 2016. oslobođen za ubistvo oštećenog, a osuđen za pljačkanje oštećenog, dok je presudom Vrhovnog suda od 12. juna 2017. godine osuđen za ubistvo oštećenog, a optužba je odbijena u pogledu pljačkanja oštećenog. Dakle, oslobađajuća presuda za ubistvo civila je „preinačena“ u osuđujuću presudu, zbog čega apelant smatra da je u skladu s odredbom člana 333. stav 1. tačka b) ZKPFBiH imao pravo na žalbu. Slijedom iznesenog, apelant predlaže da Ustavni sud utvrdi da mu je povrijeđeno pravo na žalbu, da ukine rješenje Vrhovnog suda od 18. marta 2019. godine i da tom sudu naloži da odluči o apelantovoj žalbi. b)Odgovori na apelaciju
18. Vrhovni sud je ponovio navode iz rješenja tog suda od 18. marta 2019. godine, istakao da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, te predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Kantonalni sud je naveo da je apelant iskoristio djelotvorna pravna sredstva protiv odluke tog suda i da mu je pred tim sudom bilo omogućeno pravično suđenje, kao i pravo na suđenje u razumnom roku, zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Federalno tužilaštvo je navelo da je apelant i presudom Kantonalnog suda i presudom Vrhovnog suda proglašen krivim za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. KZSFRJ, zbog čega nije moglo doći do primjene odredbi člana 333. stav 1. tačka b) ZKPFBiH u smislu dopuštenosti žalbe, te je predložilo da se apelacija odbaci kao prima facie neosnovana ili odbije kao neosnovana.
21. Kantonalno tužilaštvo je navelo da je apelantu tokom cijelog postupka osigurano fer i pravično suđenje, da je apelant imao mogućnost da zastupa svoje interese, da u postupku nije došlo do procesnih povreda koje bi ukazivale na povredu nekog apelantovog ustavnog ili konvencijskog prava, da apelacija nije ponudila relevantne argumente o povredi prava na pravično suđenje, te da iz apelacije proizlazi da je apelant očito nezadovoljan rezultatom postupka. Slijedom iznesenog, Kantonalno tužilaštvo je predložilo da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu ili odbaci kao prima facie neosnovanu.
V.Relevantni propisi
22. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77 – ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 – ispravka i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 8/92 – ispravka, 10/92, 16/92 i 13/94) U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77 – ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 – ispravka i „Službeni list RBiH“ broj 2/92) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Saizvršilaštvo Član 22.
Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično delo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to delo.
Član 142.
Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1)Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku telesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovečna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda telesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu veru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primenjivanje mera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obaveštajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjavanje stanovništva, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
(...)
23. Krivični zakon Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine („Službeni list SRBiH“ br. 16/77, 32/84, 19/86, 40/87, 41/87 – ispravka, 33/89, 2/90 i 24/91 i „Službeni list RBiH“ br. 16/92, 21/92 – ispravka, 13/94, 28/94, 33/94) U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine („Službeni list SRBiH“ br. 16/77, 32/84, 19/86, 40/87, 41/87 – ispravka, 33/89, 2/90 i 24/91) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Krađa Član 147. stav (1) (1)Ko tuđu pokretnu stvar oduzme drugom u namjeri da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protivpravnu korist, kazniće se zatvorom od tri mjeseca do pet godina. Teška krađa Član 148. stav (1) tačka 1) (1)Učinilac djela krađe (član 147) kazniće se zatvorom od jedne do deset godina ako je krađa učinjena:
1)obijanjem ili provaljivanjem zatvorenih zgrada, soba, kasa, ormara ili drugih zatvorenih prostora;
24. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 333. stav (1) Opća odredba (1) Protiv presude vijeća žalbenog odjeljenja dozvoljena je žalba u slučaju ako je:
a) vijeće žalbenog odjeljenja preinačilo prvostepenu presudu kojom je optuženi oslobođen od optužbe i izreklo presudu kojom se optuženi proglašava krivim;
b) vijeće žalbenog odjeljenja u vezi sa žalbom na oslobađajuću presudu na raspravi donijelo presudu kojom se optuženi proglašava krivim.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 01 0 K 009189 17 Kžž od 18. marta 2019. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 22. marta 2019. godine, a apelacija je podnesena 17. maja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant pobija navedenu odluku tvrdeći da su mu povrijeđena prava iz člana „II/2, člana II/3. i člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine“, te pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
30. U konkretnom slučaju apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na žalbu jer je njegova žalba protiv drugostepene presude odbačena kao nedopuštena. U vezi s tim apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Međutim, imajući u vidu apelacione navode – da je na konkretnu situaciju trebalo primijeniti odredbu člana 333. stav 1. tačka b) ZKPFBiH kojom je propisana mogućnost žalbe na drugostepenu presudu jer je apelant prvostepenom presudom bio oslobođen za ubistvo oštećenog, dok je drugostepenom presudom osuđen za ubistvo oštećenog – Ustavni sud smatra da apelantove navode treba ispitati u okviru prava na preispitivanje presude koje je zagarantirano članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju (vidi, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3939/12 od 10. novembra 2015. godine, tačka 42, dostupna na www.ustavnisud.ba).
31. Član 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako koga sud osudi za krivično djelo ima pravo da njegovu osuđujuću presudu ili kaznu preispita viši sud. Ostvarivanje ovog prava, uključujući i osnove za njegovo ostvarivanje, uređuje se zakonom.
2. Ovo pravo može biti podložno izuzecima kada je riječ o djelima manjeg značaja, koja su propisana zakonom, ili u slučajevima kada je određenoj osobi u prvom stepenu sudio najviši sud, ili je ona bila osuđena nakon izjavljene žalbe protiv oslobađajuće presude.
32. Ustavni sud zapaža da iz stava 1. člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju nedvosmisleno proizlazi da o ostvarivanju prava na žalbu, odnosno o modalitetima preispitivanja, odlučuje domaće zakonodavstvo. Prema praksi Evropskog suda, iskazanoj u predmetu Krombach (vidi Evropski sud, presuda od 13. februara 2001. godine, aplikacija broj 29731/96, stav 96), države imaju široko polje procjene u utvrđivanju kako će pravo garantirano članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju biti izvršavano. Polazeći od toga, „preispitivanje 'osude' i 'kazne' koje vrši viši sud može se odnositi i na činjenice i na pravna pitanja, ili biti ograničeno jedino na pravna pitanja. Međutim, države mogu nametnuti i dodatna 'ograničenja' na pravo na preispitivanje odluke, kao što je izdavanje dozvole za podnošenje žalbe. Bilo koje ograničenje prava na preispitivanje garantirano ovim članom koje je uspostavljeno u domaćem zakonodavstvu mora, po analogiji s pravom na pristup sudu, otjelotvorenim u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, ići za legitimnim ciljem i ne smije kršiti samu suštinu prava“.
33. Ustavni sud, dalje, zapaža da su stavom 2. člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju ustanovljeni i izuzeci od primjene prava izloženog u stavu 1. istog člana. Prvi izuzetak se odnosi na manje prestupe. Drugi izuzetak se odnosi na slučajeve kada je domaće zakonodavstvo propisalo da u prvoj instanci sudi najviši sud zbog statusa optuženog (visoki državni zvaničnik, sudija i sl.) ili zbog prirode prestupa. U tim slučajevima takvo preispitivanje nije moguće. Najzad, treći izuzetak se odnosi na slučajeve u kojim je osuda izrečena u postupku povodom žalbe na oslobađajuću presudu.
34. U konkretnom slučaju apelant, u suštini, smatra da je prvostepena presuda koja je bila oslobađajuća (apelant oslobođen za ubistvo civila) „preinačena“ u osuđujuću presudu (apelant osuđen za ubistvo civila), zbog čega smatra da je u skladu s odredbom člana 333. stav 1. tačka b) ZKPFBiH imao pravo na žalbu, kao što je i naznačeno u pouci o pravnom lijeku drugostepene presude.
35. S druge strane, Vrhovni sud je apelantovu žalbu na drugostepenu presudu odbacio kao nedopuštenu, navodeći da je drugostepeno vijeće dalo pogrešnu pouku o pravnom lijeku, koja nije zasnovana na zakonu i stoga ne može obavezati trećestepeno vijeće da meritorno razmatra izjavljenu žalbu. Vrhovni sud je naveo da je apelant drugostepenom presudom proglašen krivim zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. KZSFRJ, dok je odbijena optužba da je apelant učinio krivično djelo teške krađe iz člana 148. stav 1. tačka 1. u vezi sa članom 147. stav 1. KZSRBiH. Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 333. stav 1. tačka b) ZKPFBiH propisano da je protiv presude žalbenog odjeljenja dozvoljena žalba u slučaju ako je vijeće žalbenog odjeljenja u vezi sa žalbom na oslobađajuću presudu na raspravi donijelo presudu kojom se optuženi proglašava krivim. Međutim, Vrhovni sud je naveo da je drugostepena presuda donesena u ponovljenom postupku, nakon što je ukinuta prvostepena presuda Kantonalnog suda kojom je apelant, također, proglašen krivim zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. KZSFRJ. Imajući u vidu izneseno, Vrhovni sud je zaključio da je apelant izjavio žalbu protiv presude protiv koje žalba nije dozvoljena i koja je samim tim postala pravomoćna danom donošenja.
36. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 3939/12 razmatrao situaciju u kojoj je apelant prvostepenom presudom u odnosu na jedno isto krivično djelo bio oslobođen za dio radnji koje su mu se stavljale na teret, a za dio radnji je proglašen krivim. Drugostepenom presudom apelant je proglašen krivim i u odnosu na radnje za koje je prvobitno bio oslobođen. Ustavni sud je istakao (vidi stav 51): „ (…) Sud BiH ukazuje da je apelant i prvostepenom presudom optužen za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, stoga, nema 'oslobađajuće presude'. Ustavni sud u tom pravcu mora podržati stav Suda BiH da prvostepena presuda nije bila oslobađajuća jer je apelant za isto krivično djelo (ratni zločin protiv civilnog stanovništva) i oslobođen i osuđen. Stoga bi se u najboljem slučaju moglo reći da je apelant imao 'djelimično oslobađajuću presudu', odnosno 'oslobađajući dio presude' ili, kako je sam apelant naveo, da je oslobođen za izvršenje krivičnog djela po određenim navedenim tačkama optužnice, ali što nikako ne korespondira sa zahtjevom iz zakonske odredbe da je u pitanju 'oslobađajuća presuda'. Nadalje, kod činjenice da sve relevantne odredbe ZKP-a navode da je presuda ili osuđujuća ili oslobađajuća, a da nigdje nije navedena 'kombinacija' presuda za isto krivično djelo, pa ni u članu 317a) kada se ima u vidu široko polje diskrecije koje je dato državama da urede svoje sisteme u pogledu mogućnosti preispitivanja sudske odluke od višeg suda, zaključak Suda BiH da apelantova situacija ne potpada pod izuzetke iz člana 317a) ZKP-a i da se ova odredba odnosi na presudu u cjelini je logičan i opravdan i u skladu s jezičkim sadržajem navedene odredbe, kao i ostalih odredbi ZKP-a.“
37. Ustavni sud, također, podsjeća da je identičan stav slijedio i u Odluci broj AP 632/18 (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 632/18 od 11. marta 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, i u ovoj odluci Ustavni sud je istakao (vidi tačku 52): „ (….) Identično kao u predmetu broj AP 3939/12 apelant je prvostepenom presudom osuđen, ali (i) po pojedinim tačkama optužnice oslobođen optužbi za isto krivično djelo – ratni zločin protiv civilnog stanovništva (u konkretnom slučaju primijenjen je KZSFRJ, član 142. stav 1) prvostepenom presudom. Dakle, u tom smislu, u jezičkom značenju odredbe člana 317a. ZKP-a apelant nema 'oslobađajuću presudu'. Nakon prvostepene presude Apelaciono vijeće (identično kao u predmetu broj AP 3939/12) održalo je pretres i donijelo za pojedine tačke (ranije) oslobađajuće prvostepene presude sada drugačiju odluku – da se apelant proglašava krivim. Stoga, u konkretnom predmetu nema uvjeta koji su zakonom predviđeni u članu 317a. stav 1. tačka b) ZKP-a, da je dozvoljena žalba protiv presude apelacionog vijeća 'b) ako je vijeće apelacionog odjeljenja povodom žalbe na oslobađajuću presudu na pretresu donijelo presudu kojom se optuženi proglašava krivim'. U konkretnoj situaciji kada apelant nije imao oslobađajuću presudu, kako to izričito navodi član 317a) ZKP-a, on nema ni pravo na žalbu protiv drugostepene presude, zbog toga Ustavni sud smatra da datom poukom o pravnom lijeku iz osporene presude (da žalba protiv ove presude nije dozvoljena) nije povrijeđeno pravo na preispitivanje presude iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.“
38. U konkretnom slučaju apelantu je optužnicom stavljeno na teret da je učinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništava tako što je izvršio ubistvo civila i pljačkanje tog istog civila. Prvostepenom presudom apelant je proglašen krivim za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništava (za radnju pljačkanja) i istovremeno oslobođen optužbi da je počinio isto krivično djelo (za radnju ubistva). Imajući u vidu citirani stav iz odluka broj AP 3939/12 i broj AP 632/18 proizlazi da je prvostepena presuda u apelantovom slučaju bila osuđujuća, odnosno da apelant nije imao oslobađajuću presudu. Dovodeći odredbe člana 333. stav 1. tačka b) ZKPFBiH i stavove Ustavnog suda iz Odluka broj AP 3939/12 i broj AP 632/18 u vezu s konkretnim predmetom Ustavni sud nalazi da zaključak Vrhovnog suda da apelant nema pravo na žalbu na drugostepenu presudu ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
39. Osim toga, Ustavni sud podsjeća i da je u Odluci broj AP 3939/12 istakao (vidi tačku 52): „(…) Ustavni sud nalazi da unošenje odredbe člana 317a) ZKP-a u ZKP ima svoj ratio i u činjenici da je zakonodavac izuzetno, za drastične slučajeve, odnosno u potpunosti različita odlučenja Suda BiH dao izuzetno mogućnost preispitivanja u odnosu na pravilo o dvostepenosti. Stoga, iz jezičkog sadržaja odredbe proizlazi da volja zakonodavca očigledno nije podrazumijevala mogućnost 'cjepkanja' presude, već presudu u cjelini.“
40. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da u konkretnoj situaciji apelant nije imao oslobađajuću presudu, kako to izričito navodi član 333. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, zbog čega nije ni imao pravo na žalbu protiv drugostepene presude. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju jer u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti za dopuštenost žalbe protiv drugostepene presude, odnosno jer apelant nije imao oslobađajuću presudu kako to izričito navodi član 333. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, a zbog čega nije ni mogao imati pravo na žalbu protiv drugostepene presude.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević