Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2484/19 (R. L.)
Odluka donesena 10. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2484/19
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2484/19, rješavajući apelaciju Rifeta Lulića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Rifeta Lulića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 01 0 K 012594 18 Kž 6 od 14. februara 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 K 012594 18 Kž 6 od 14. februara 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Rifet Lulić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Ilijas Midžić, advokat iz Bihaća, podnio je 10. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 K 012594 18 Kž 6 od 14. februara 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 K 012594 18 Kž 6 od 14. februara 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) i Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) u periodu od 26. juna do 5. oktobra 2020. godine zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Kantonalno tužilaštvo i Federalno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 6. jula do 9. oktobra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 K 012594 18 Kž 6 od 14. februara 2019. godine apelant je proglašen krivim zato što je počinio krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), pa je primjenom istog zakonskog propisa, te odredbi čl. 42, 49. stav 1, 50. tačka a) KZFBiH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 13 godina, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. U smislu člana 71. tačka e), a u vezi sa članom 78. stav 1. KZFBiH, apelantu je izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta – pištolja (predmet kojim je izvršeno krivično djelo), a u smislu člana 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) Dž. B. i S. B. (roditelji oštećene M. L.) imovinskopravnim zahtjevom upućeni su na parnicu.
6. U obrazloženju prvostepene presude Kantonalni sud je, prije svega, naveo da je apelant Presudom tog suda broj 01 0 K 012594 17 K od 23. novembra 2017. godine proglašen krivim zbog krivičnog djela ubistva iz člana 166. stav 1. KZFBiH, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 14 godina. Međutim, Rješenjem Vrhovnog suda broj 01 0 K 012594 18 Kž 4 od 5. aprila 2018. godine djelimično je uvažena apelantova žalba i ukinuta je presuda Kantonalnog suda od 23. novembra 2017. godine, te je predmet vraćen na ponovno suđenje. Kantonalni sud je naveo da su u ponovnom postupku provedeni dokazi optužbe i odbrane (detaljno pobrojani na 3. stranici presude), dok su, u smislu člana 331. a) stav 4. ZKPFBiH, prihvaćeni i preuzeti dokazi ranije izvedeni pred tim sudom (također detaljno pobrojani na 3. stranici presude), te da je nakon provedenih dokaza, cijeneći svaki dokaz ponaosob i u njihovoj međusobnoj vezi, kako je to propisano odredbom člana 296. stav 2. ZKPFBiH, taj sud donio odluku kao u izreci.
7. Kantonalni sud je naveo da je, nakon provedenog dokaznog postupka, u postupku utvrđeno da su apelant i oštećena M. L. bili u braku 18 godina, da su imali troje malodobne djece, da se nisu međusobno svađali i da nisu imali problema u braku, te da su živjeli s apelantovim roditeljima. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je utvrđeno da je oštećena u posljednje vrijeme imala zdravstvenih problema, da je prvo operirala žuč, a da je potom počela imati psihičke probleme, zbog čega je samovoljno došla u kuću svojih roditelja i rekla majci da ne može više biti u muževoj kući, „da ima strah, da je guši u prsima, te da je spašavaju“. Kantonalni sud je naveo da je utvrđeno da je apelant zajedno s djecom posjećivao oštećenu dok je bila u kući svojih roditelja, da su je vodili kod psihijatra, te da je dobila terapiju. Dalje je utvrđeno da je kritičnog dana oštećena bila sama u kući svojih roditelja, da je apelant došao i zatekao je u sobi kako leži na krevetu, nakon čega je u nju ispalio osam hitaca iz pištolja, a od povreda je kod oštećene odmah nastupila smrt usljed naglog unutrašnjeg krvarenja.
8. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je apelant u svom iskazu tvrdio da se s oštećenom dogovorio da kritičnog dana dođe po nju u kuću njenih roditelja kako bi je poveo nazad u njihovu kuću, ali da je oštećenu zatekao kako leži u sobi na krevetu i da mu je rekla „da je ne zanimaju ni on ni djeca, da djecu može dati u dom i da je ne zanima niko“, nakon čega se apelantu, navodno, „zacrnilo“ pred očima i ne sjeća se šta se dalje dogodilo jer je vjerovatno doživio neku vrstu nervnog sloma. Imajući u vidu izneseno, Kantonalni sud je naveo da je u predmetu bilo sporno da li su se u apelantovim radnjama ostvarili bitni elementi bića krivičnog djela ubistva iz člana 166. stav
1. KZFBiH, kako to tvrdi optužba, ili se radilo o krivičnom djelu ubistva na mah iz člana 167. KZFBiH, kako to tvrdi odbrana. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da krivično djelo ubistvo na mah spada u grupu privilegiranih ubistava, a da se naziva još i provocirano ubistvo ili ubistvo u afektu. Da bi se radilo o tom krivičnom djelu, Kantonalni sud je naveo da je neophodno da kumulativno budu ispunjeni sljedeći uvjeti: a) da se počinilac u trenutku preduzimanja radnji izvršenja nalazio u stanju jake razdraženosti, b) da je počinilac u takvo stanje doveden bez svoje krivice, napadom ili teškim vrijeđanjem ubijenog i c) da je ubistvo izvršeno u toku ili neposredno poslije vrijeđanja ili napada ubijenog.
9. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je određeno da vještak psiholog I. J. i vještak psihijatar N. M. provedu vještačenje apelanta, čije je nalaze i mišljenja taj sud u cijelosti prihvatio jer se radilo o stalnim sudskim vještacima koji su svoje nalaze i mišljenja dali u skladu s pravilima nauke i struke, njihovi nalazi su saglasni i nadopunjuju se u dijelu u kojem su se izjašnjavali o strukturi apelantove ličnosti, nisu u suprotnosti s drugim dokazima optužbe i odbrane kojima je sud poklonio punu vjeru, a na date nalaze i mišljenja optužba i odbrana nije imala primjedbi, niti ih je na bilo koji način dovela u pitanje. Kantonalni sud je naveo da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka N. M. utvrđeno da je apelant zbog ponašanja oštećene u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio u stanju afekta jakog intenziteta, koji je dostigao takav stepen da je kod apelanta sposobnost shvatanja značaja djela i mogućnost upravljanja postupcima bila bitno smanjena.
10. Međutim, Kantonalni sud je naveo da, prema mišljenju tog suda, u kontekstu ispunjenosti elemenata bića krivičnog djela ubistva na mah nije bio ispunjen uvjet da je počinilac u stanje jake razdraženosti doveden bez svoje krivice, napadom ili teškim vrijeđanjem od oštećene. Kantonalni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da napada od oštećene prema apelantu ni u kojem slučaju nije bilo, a da je taj sud mišljenja da objektivno nije bilo niti teškog vrijeđanja apelanta od oštećene. Naime, Kantonalni sud je naveo da je utvrđeno da je oštećena imala psihičke probleme zbog kojih se liječila, a za koje je apelant kao njen suprug znao, zbog čega se način na koji se obratila apelantu u vrijeme kritičnog događaja ni u kojem slučaju ne može smatrati teškim vrijeđanjem. Činjenica da je apelant zapao u teško afektivno stanje je, prema stavu Kantonalnog suda, posljedica njegove strukture ličnosti, a ni u kojem slučaju teškog vrijeđanja od oštećene.
11. Kantonalni sud je naveo da su se o tome u svojim nalazima izjasnili vještak psiholog I. J. i vještak psihijatar N. M., ističući da se kod apelanta radi o poremećaju u strukturi ličnosti, da je emocionalno nestabilna i nezrela ličnost, sklona impulsivnim i agresivnim reakcijama, da ima nizak prag tolerancije, da se radi o narcisoidnim crtama ličnosti i početnoj fazi PTSP-a. Kada se ima u vidu i mišljenje vještaka psihijatra N. M. da takvo ponašanje oštećene ni u kojem slučaju ne bi dovelo do afektivnog stanja jakog intenziteta kod prosječne osobe, Kantonalni sud je naveo da smatra da nisu bili ispunjeni svi bitni elementi koji moraju egzistirati da bi se radilo o krivičnom djelu ubistva na mah. Pod teškim vrijeđanjem podrazumijeva se takva vrsta vrijeđanja koja po objektivnim mjerilima, a ne subjektivnoj ocjeni samog počinioca, može prouzrokovati jaku razdraženost usljed koje počinilac bez kritičnog rasuđivanja i na mah odlučuje da izvrši ubistvo, što u konkretnoj situaciji nije bio slučaj. Osim toga, Kantonalni sud je naglasio da se krivično djelo ubistvo na mah može počiniti samo s takozvanim iznenadnim umišljajem, tako da postojanje stalnog afekta kod apelanta koji je trajao duže vrijeme, a koji je kulminirao neposredno prije preduzimanja radnji izvršenja, nije moglo utjecati na pravnu kvalifikaciju krivičnog djela, pogotovo kada se ima u vidu da objektivno nije utvrđeno teško vrijeđanje od oštećene.
12. Imajući u vidu izneseno, Kantonalni sud je naveo da je utvrđeno činjenično stanje cijenio u krivičnopravnom smislu, pa je našao da su se u apelantovim radnjama, kako u objektivnom tako i u subjektivnom smislu, ostvarili svi bitni elementi bića krivičnog djela ubistva iz člana 166. stav 1. KZFBiH jer je kritičnog dana preduzeo opisane radnje prema oštećenoj M. L., svojoj supruzi, s namjerom da je liši života i postupao je s direktnim umišljajem jer je bio svjestan da će pucajući iz pištolja u oštećenu oštećenu lišiti života.
13. Presudom Vrhovnog suda broj 01 0 K 012594 18 Kž 6 od 14. februara 2019. godine žalba Kantonalnog tužilaštva je odbijena kao neosnovana, a žalba branioca apelanta i apelantova žalba su djelimično uvažene i presuda Kantonalnog suda od 9. oktobra 2018. godine je preinačena u odluci o kazni tako što je apelant za krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. KZFBiH za koje je prvostepenom presudom proglašen krivim, uz primjenu citiranog zakonskog propisa i čl. 43. i 49. KZFBiH, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina, u koju mu je na osnovu člana 57. stav 1. istog zakona uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
14. U obrazloženju drugostepene presude Vrhovni sud je naveo da je odbrana u žalbi istakla da je prvostepeni sud poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka N. M., dok iz obrazloženja presude proizlazi da njen nalaz i mišljenje nije prihvaćen, odnosno da je prvostepeni sud iz nalaza vještaka N. M. izveo pogrešan zaključak o odlučnim činjenicama, zbog čega je pogrešno utvrdio činjenično stanje, na osnovu čega je izveo pogrešan zaključak da je apelant izvršio krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. KZFBiH, umjesto da je zaključio da se radilo o krivičnom djelu ubistva na mah iz člana 167. KZFBiH, zbog čega je povrijedio krivični zakon.
15. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno prihvatio nalaz i mišljenje vještaka N. M. iz kojeg proizlazi da je apelant normalno duševno razvijena osoba i da ne boluje od duševne bolesti. Međutim, vještakinja je utvrdila da je kod apelanta postojao poremećaj u strukturi ličnosti, s karakteristikama emocionalno nestabilne i nezrele ličnosti, s povišenom sklonosti impulsivnom i agresivnom reagiranju i sniženim pragom tolerancije na frustracije, zbog čega je teško kontrolirao agresiju i imao slabu koncentraciju. S obzirom na takve karakteristike apelantove ličnosti, u vrijeme kritičnog događaja kada je oštećena odbila da ispuni njihov prethodni dogovor o povratku kući i kada je izgovorila riječi za koje apelant tvrdi da mu ih je rekla, apelant je došao u stanje afekta ljutnje i bijesa jakog intenziteta, čija energija je transformirana u agresiju, zbog čega je došlo do upotrebe vatrenog oružja tako što je iz neposredne blizine ispalio osam metaka u tijelo oštećene. U skladu s naprijed navedenim, Vrhovni sud je naveo da je vještak mišljenja da je apelant u vrijeme izvršenja djela bio bitno smanjeno sposoban da upravlja svojim postupcima i da shvati značaj svojih postupaka. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da je vještakinja N. M. u svom nalazu i mišljenju navela da je stanje afekta kod apelanta trajalo od ranije, da se nezadovoljstvo nakupljalo, da je tenzija vremenom rasla i da je u kritično vrijeme došlo do „eksplozije“.
16. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud dao valjano obrazloženje zbog čega je našao utvrđenim da apelantova reakcija nije bila izazvana napadom, zlostavljanjem ili teškim vrijeđanjem od oštećene, te da za apelantovu reakciju u odnosu na ponašanje oštećene nije bilo nikakve razmjernosti. Vrhovni sud je naveo da je pogrešan stav odbrane da iz nalaza i mišljenja vještaka N. M. proizlazi da je u stanje jake razdraženosti apelant zapao zbog teškog vrijeđanja od oštećene budući da je vještakinja stanje jake razdraženosti dovela u vezu s poremećajem u strukturi apelantove ličnosti i činjenicom da je duže vremena bio u afektnom stanju u kontinuitetu. Naime, Vrhovni sud je naveo da je apelant znao da mu je supruga već duže vrijeme imala psihičke probleme i da se liječila, zbog čega je prvostepeni sud pravilno zaključio da je takvo stanje oštećene, kao i promjene njenog raspoloženja bilo poznato apelantu kao njenom suprugu, pa riječi koje mu je uputila nisu ni na koji način mogle predstavljati napad ili teško vrijeđanje apelanta, niti su objektivno mogle dovesti apelanta u stanje jake razdraženosti. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da se prvostepeni sud pozvao na nalaz vještakinje N. M. koja je utvrdila da je kod apelanta, zbog njegovih karakternih osobina ličnosti i nezadovoljstva stanjem u porodici zbog bolesti oštećene i njenog nepredvidivog ponašanja, te iznenadnog odlaska u kuću njenih roditelja bez najave, od ranije postojala tenzija koja je rasla, tako da je apelant nakon razgovora s oštećenom zapao u teško afektivno stanje. Vrhovni sud je naglasio da je vještakinja N. M. objasnila da riječi koje je izgovorila oštećena prosječnu osobu ne bi dovele do afektivnog stanja jakog intenziteta, zbog čega su neosnovani žalbeni prigovori odbrane da je prvostepeni sud izveo pogrešan zaključak iz nalaza vještaka N. M.
17. Slijedom iznesenog, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno izveo zaključak da se u konkretnom slučaju nije moglo raditi o krivičnom djelu ubistva na mah iz člana 167. stav 1. KZFBiH jer je za takvo djelo nedostajalo njegovo bitno obilježje, a to je da je apelant u stanje jake razdraženosti doveden bez svoje krivice napadom, zlostavljanjem ili teškim vrijeđanjem. Naime, Vrhovni sud je naveo da po objektivnim kriterijima teškog vrijeđanja od oštećene nije bilo, a da apelantov subjektivni osjećaj, usljed njegove strukture ličnosti, koji je doveo do stanja jake razdraženosti, nije predstavljao teško vrijeđanje, pa je zaključak prvostepenog suda podržavao i taj sud. Prema tome, Vrhovni sud je naveo da je činjenični osnov prvostepene presude potpuno i pravilno utvrđen i da na apelantovu štetu nije povrijeđen ni krivični zakon kada su njegove krivičnopravne radnje pravilno ocijenjene kao krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. KZFBiH, a ne kao krivično djelo ubistva na mah iz člana 167. KZFBiH. Međutim, Vrhovni sud je naveo da okolnost da je apelant krivično djelo učinio kada je bio bitno smanjeno uračunljiv nije u dovoljnoj mjeri došla do izražaja u izrečenoj kazni, zbog čega je taj sud preinačio prvostepenu presudu u dijelu odluke o kazni i apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
18. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da su sudovi pogrešno ocijenili dokaze, odnosno nalaz i mišljenje vještaka N. M. koji su prihvatili, ali kad su obrazlagali taj nalaz iznosili su stavove koji su u potpunosti suprotni nalazu. Naime, apelant smatra da iz nalaza vještaka proizlazi da su bili ispunjeni svi kumulativni uvjeti da apelant bude osuđen za krivično djelo ubistva na mah. Apelant smatra da su zbog toga sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, kao i da nisu uzeli u obzir da su apelant i oštećena živjeli u skladnoj bračnoj zajednici, pa su na tako utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili krivični zakon jer su ga osudili za krivično djelo ubistva, a ne za krivično djelo ubistva na mah. Osim toga, apelant smatra da su sudovi sumnju u pogledu činjenica rješavali na način koji ide in peius apelanta.
b)Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud je naveo da je apelant identične prigovore o povredi odredaba krivičnog postupka, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i povredi krivičnog zakona iznosio u žalbi na prvostepenu presudu, te da je taj sud na takve prigovore dao obrazložene odgovore u svojoj presudi. Zbog iznesenog, Vrhovni sud je naveo da se apelacija treba odbiti kao neosnovana.
20. Kantonalni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva jer je sud odluku donio pravilnom ocjenom dokaza, za sve odlučne činjenice je dao valjane razloge, a argumentirane razloge je dao i o bitnim obilježjima krivičnog djela za koje je apelant osuđen.
21. Kantonalno tužilaštvo je istaklo da su apelantovi navodi neosnovani jer su sudovi na zakonit način proveli postupak i utvrdili činjenično stanje. Kantonalno tužilaštvo je navelo da je apelant u postupku uživao sva prava propisana članom 6. Evropske konvencije, zbog čega njegovu apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
22. Federalno tužilaštvo je navelo da su neosnovani navodi apelacije i da apelantu u predmetnom postupku nisu povrijeđena prava. Federalno tužilaštvo je navelo da je u presudama detaljno analizirano činjenično utvrđenje, kao i način na koji je apelant preduzetim radnjama ostvario obilježja predmetnog krivičnog djela.
V.Relevantni propisi
23. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17).
24. U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 166.
Ubistvo (1) Ko drugoga usmrti, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
(…) Član 167.
Ubistvo namah Ko drugoga usmrti namah, doveden bez svoje krivnje u jaku razdraženost ili prepast njegovim napadom, zlostavljanjem ili teškim vrijeđanjem, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
25. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20).
26. Za potrebe ove odluke koristi se Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 01 0 K 012594 18 Kž 6 od 14. februara 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. aprila 2019. godine, a apelacija je podnesena 10. juna 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] 2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
34. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.
35. Apelant smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, te da su izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni. Također, apelant smatra da je povrijeđeno načelo in dubio pro reo.
36. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
37. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).
38. Ustavni sud, također, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKPFBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKPFBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
39. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, te proizvoljnu ocjenu dokaza, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom postupka pred prvostepenim i drugostepenim sudom, o čemu su se prvostepeni i drugostepeni sud dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili. Naime, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je Kantonalni sud detaljno obrazložio svoj zaključak da u apelantovim radnjama nisu bili ostvareni svi bitni elementi krivičnog djela ubistva na mah iz člana 167. KZFBiH. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud detaljno i jasno analizirao nalaz i mišljenje vještaka N. M., da je taj dokaz doveo u vezu s drugim provedenim dokazima, te je na osnovu sveobuhvatne analize izvedenih dokaza utvrdio činjenično stanje u predmetu. Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je Kantonalni sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka N. M., te da je jasno obrazložio svoj zaključak da iz tog nalaza proizlazi da apelant jeste bio u stanju jake razdraženosti u vrijeme učinjenja krivičnog djela, ali da je u takvo stanje došao zbog strukture svoje ličnosti. Također, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je Kantonalni sud jasno i detaljno obrazložio zbog čega se ponašanje oštećene u kritičnom trenutku nije moglo tretirati kao teško vrijeđanje apelanta, a što predstavlja bitan elemenat krivičnog djela ubistva na mah. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Vrhovnog suda koji je zaključio da je prvostepeni sud pravilno cijenio provedene dokaze, da je činjenični osnov prvostepene presude potpuno i pravilno utvrđen i da na apelantovu štetu nije povrijeđen ni krivični zakon kada su njegove krivičnopravne radnje pravilno ocijenjene kao krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. KZFBiH, a ne kao krivično djelo ubistva na mah iz člana
167. KZFBiH. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, da su dali logično i uvjerljivo obrazloženje u pogledu ocjene nalaza i mišljenja vještaka N. M., kao i drugih dokaza, da nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, kao ni elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. S obzirom na to, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda iznesenih u tom pravcu, nije ponudio odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da su oni neosnovani.
40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza, u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, kao i primjene materijalnog prava, te da nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, odnosno kada su jasno i argumentirano obrazložili zbog čega su izveli zaključak da u apelantovim krivičnopravnim radnjama nisu ispunjeni svi elementi bića krivičnog djela ubistva na mah iz člana 167. KZFBiH.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević