Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2611/19 (SOKO TVORNICA TRANSMISIJA d.o.o. Mostar)
Odluka donesena 27. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Naknada
- Pasivna legitimacija
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2611/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2611/19, rješavajući apelaciju SOKO TVORNICA TRANSMISIJA d.o.o. Mostar , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija SOKO TVORNICA TRANSMISIJA d.o.o. Mostar podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 119639 16 Rev od 14. marta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. SOKO TVORNICA TRANSMISIJA d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Sesar-Ćurić Mostar, podnio je 19. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 119639 16 Rev od 14. marta 2019. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu. Općinski sud) broj 58 0 Ps 119639 12 Ps od 13. maja 2014. godine, odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apsolutno ništav ugovor o kupoprodaji broj OPU 1567/08 od 1. augusta 2008. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) (stav I izreke). Presudom je dalje usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže JP ELEKTROPRIVREDA HZ HB DD Mostar (u daljnjem tekstu: prvotuženi), isplatiti apelantu iznos od 90.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, te apelantu nadoknaditi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu (stav II izreke). Presudom je također odbijen u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na SLOBODNU ZONU HERCEGOVINA d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: drugotuženi) (stav III izreke), te je obavezan apelant nadoknaditi drugotuženom troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu (stav IV izreke).
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza, a posebno nalaza vještaka geodetske, vještaka elektro struke i vještaka mašinske struke, nesporno utvrdio da je apelant vlasnik trafostanice TRANSMISIJE (bliže opisane u obrazloženju presude, u daljnjem tekstu: TS TRANSMISIJA), u sklopu objekta proizvodne hale, te je vezan prstenom III, kao primarnom i sekundarnoj vezi radi osiguranja napajanja i neposrednog napajanja električnom energijom sa trafostanicom Mostar 5 110, koja je u vlasništvu Elektroprijenosa Bosne i Hercegovine. Dalje je naveo da je predmetnim ugovorom zaključenim između prvotuženog i drugotuženog, kao punomoćnika i zastupnika 6 pravnih sljednika bivšeg SOKO DD Mostar, došlo do kupnje tri samostalne trafostanice kao samostalne građevinske objekte izgrađene sa pripadajućim zemljištem, i tri prstena I, II i III, koji su kao kablovske petlje bili veza sa ostalim trafostanicama na lokalitetu SOKOL-a. Istaknuo je da je nesporno među parničnim strankama da je apelant samostalni privredni subjekat i pravni subjekat koji nije pravni sljednik SOKO DD Mostar, već je nastao privatizacijom 2002. godine firme ACM-SOKO DD Mostar koja je poslovala u krugu SOKOL-a i ima odvojene objekte i pogone i upisana prava na nekretninama.
4. Na osnovu svih provedenih dokaza, Općinski sud je utvrdio da svi pravni subjekti na lokalitetu SOKOL-a su još 1968. godine prilikom izgradnje pojedinih fabrika svojim sredstvima financirali i izgradnju trafostanica i kabelskih prstenova, pa tako i apelantov prednik ACM-SOKO DD Mostar. Stoga je Općinski sud utvrdio da je apelant nesporno i vlasnik TS TRANSMISIJE i dijela kablova primarne i sekundarne veze u prstenu III, u dužini od 1.220 m, a koji su položeni u apelantovim nekretninama. Kako apelant nije zaključio predmetni ugovor sa prvotuženim, koji je od kupoprodaje 2008. godine, preuzeo kompletnu elektro mrežu kablova i prstenove, između ostalog i prsten III, te koristi kao svoje, Općinski sud je zaključio da je prvotuženi bez pravnog osnova preuzeo dio imovine vlasništvo apelanta, koja zajedno sa kupljenim dijelom čini jednu cjelinu u funkcionalnom smislu. Ocijenio je neosnovanim istaknuti prigovor zastare potraživanja jer je tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta 7. februara 2011. godine, u okviru općeg zastarnog roka od pet godina propisanim članom 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju. Općinski sud je citirao odredbu člana 210. ZOO, te zaključio da je prvotuženi na osnovu ove odredbe dužan nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi odnosno povećanja svoje imovine.
5. Općinski sud je ocijenio neosnovanim dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora, jer se radi o ugovoru koji nije suprotan članu 103. ZOO-a, niti se može utvrditi da je suprotan pozitivnim propisima, Ustavu i moralu društva. Dalje je naveo da apelant nije tražio djelomičnu ništavost predmetnog ugovora u pogledu kupoprodaje dijela apelantove imovine (prsten III), pa o tom zahtjevu nije ni raspravljao. Općinski sud je ocijenio osnovanim prigovor o nedostatku pasivne legitimacije na strani drugotuženog. S tim u vezi, obrazložio je da je prvotuženi nastupao u konkretnom slučaju kao punomoćnik pravnih sljednika SOKO DD Mostar (nabrojanih u obrazloženju presude), prema punomoći obrađenoj po notaru, te za njihov račun i u njihovom interesu, a ne kao ugovorna strana. Općinski sud je ocijenio neosnovanim istaknute prigovore o nedostatku aktivne legitimacije na strani apelanta, jer je nesporno utvrđeno da je on svoje vlasništvo dokazao zemljišno-knjižnim izvatkom (vlasništvo na nekretnini na kojoj se nalazi TS TRANSMISIJE i sporni prsten III), što je i potvrđeno nalazom vještaka geometra i vještaka elektro struke, kao i uviđajem suda na licu mjesta.
6. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 119639 14 Pž od 17. maja 2016. godine, odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda potvrđena u stavu I, III i IV izreke presude, dok je žalba prvotuženog uvažena, prvostepena presuda preinačena u stavu II na način što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu prvotuženi naknadi iznos od 90.000,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Presudom je također odbijen zahtjev drugotuženog da mu se dosude troškovi sastava odgovora na žalbu.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, cijeneći apelantovu žalbu, naveo da predmetni ugovor nije apsolutno ništav iz razloga koji su navedeni u prvostepenoj presudi. Dalje je naveo da je apelant „promašio“ pasivnu legitimaciju drugotuženog, jer on nije zaključio predmetni ugovor u svoje ime i za svoj račun već u ime šest firmi, bliže navedenih u predmetnom ugovoru, pa kako nije bio ugovorna strana već samo njihov punomoćnik, ne može biti ni odgovoran po tom osnovu ni solidarno ni pojedinačno. Istaknuo je da apelant nikada nije tačno precizirao po kojem osnovu traži naknadu - za prodate kablove (bliže precizirajući i njihovu dužinu i ostale karakteristike) ili trafostanicu, ili skupa i za jedno ili drugo, ili samo za „prsten“ za koji mu je dosuđena naknada osporenom presudom, a za koji nikad nije ni precizirao zahtjev. Dalje je naveo da apelant nikada nije precizirao da li traži običnu štetu ili izgubljenu dobit, ili naknadu za upotrebu „tuđe stvari u svoju korist“ ili po nekom drugom osnovu. Također je ukazao da su firme SOKO nesporno prodale svoje trafostanice, a kako apelant tvrdi da su prodali i njegove kablove, to je mogao tražiti poništaj predmetnog ugovora samo u pogledu njegovih kablova a ne i tuđih.
8. U pogledu žalbenih navoda prvotuženog koji se odnose na zaključke prvostepenog suda o pitanju apelantovog vlasništva TS TRANSMISIJE i dijela kablova, Kantonalni sud je ocijenio da su zaključci prvostepenog suda pogrešni, kako po pitanju valjanosti osnove, tako i po pitanju istinitosti činjeničnog stanja. S tim u vezi, obrazložio je da je za prvotuženog nesporno da je TS TRANSMISIJE u vlasništvu apelanta. Dalje je obrazložio da je sporno pitanje vlasništva nad kablima koji u predmetnom ugovoru čine dio prstena III i koji fizički spajaju TS TRANSMISIJE i trafostanicu Mostar 5-Rodoč u vlasništvu Elektroprijenosa a.d. Banjaluka. Ukazao je da taj kabelski prsten III, služi za dvostrano napajanje svih trafostanica koje se nalaze u njemu (šest trafostanica), ukupne dužine 3.200 metara. Po mišljenju Kantonalnog suda, apelant ničim nije dokazao svoju aktivnu legitimaciju niti je dokazao da ima valjanu pravnu osnovu tužbenog zahtjeva. Ukazao je da apelant kroz postupak nije pružio nijedan dokaz da je on vlasnik, suvlasnik ili nositelj bilo kakvog stvarnog prava na bilo kojoj nekretnini ili pokretnini koja je predmet predmetnog ugovora. Istaknuo je da za potvrdu svoje aktivne legitimiranosti u ovom sporu nisu dovoljni samo navodi apelanta da je u postupku privatizacije ostvario određena prava na stvarima iz predmetnog ugovora, jer u konkretnoj pravnoj stvari bilo je potrebno da on dokaže kako je u postupku privatizacije i kupio sporne nekretnine i pokretnine (ovakav stav je zauzeo i Kantonalni sud u predmetu broj 58 0 Ps 053153 11 Ps). Dalje je naveo da je vještak geometar u svom nalazu samo identificirao parcele na kojima se nalaze trafostanice TRANSMISIJE, Galvanizacija, Kotlovnica i Mostar 5 Rodoč, te je u pojašnjenju svog nalaza izjavila da „nije vršila identifikaciju čestica preko kojih prolaze kabeli, kao i udaljenost glavne trafostanice (misli se TS Mostar 5 Rodoč) do TS Transmisije.” Stoga je Kantonalni sud zaključio da nisu tačni navodi prvostepenog suda da je apelant vlasništvo nad predmetnim kabelom mogao dokazati zemljišno-knjižnim izvatkom, niti nalazom vještaka geometra. Istaknuo je i da je vještak elektro struke u pojašnjenju svog nalaza izjavio: „kabelske vaze veze bi trebale da pripadaju Elektroprivredi HZHB“. Kantonalni sud je naveo da je opće poznata stvar da se zemljišno-knjižnim izvatkom mogu dokazati samo stvarna prava na nekretninama, pa je nejasno zašto se sud kao dokaz o vlasništvu na spornim kabelima vezao za tu javnu ispravu, kojom je apelant dokazao samo vlasništvo nad trafostanicom i tvornicom, što u ovoj pravnoj stvari nije ni bilo sporno, jer je sporno pitanje vlasništva nad pokretninama.
9. Kantonalni sud je citirao dio žalbe prvotuženog, u kojoj je navedeno: “Također prvostupanjski sud pogrešno utvrđuje da je sporni kabel dužine 1220 metara položen na nekretninama tužitelja. Kabel koji spaja TS Transmisije i TS Mostar-Rodoč 5 je postavljen pravolinijski i prelazi preko najmanje pedeset katastarskih čestica, jer su te dvije trafostanice udaljene jedna od druge više od 1000 metara zračne linije. Sam vještak geometar je izjavio da nije vršio identifikaciju tih katastarskih čestica i da ne zna tko su im vlasnici, odnosno posjednici. Imajući u vidu nalaz vještaka geometra o podacima vezanim za zemljište k.č. br.630/2 (2699) označeno kao „Tvornica Transmisije“ (koji je jedini dokaz vezano za vlasništvo tužitelja i nalazi se u spisu), koje je ukupne površine 10819 m2 i međašnih linija duljine 144x75 metara, kabel dužine 1.220 metara se može na njega položiti samo ako se savije u spiralu, što je još samo jedan pokazatelj da sud u ovoj pravnoj stvari utvrdio apsolutno pogrešno činjenično stanje. Sam zakonski zastupnik tužitelja na ročištu održanom 16.04.2014. godine je izjavio (stranica 10) da tužitelj nema nikakve veze sa SOKO d.d., jer je tužitelj prije privatiziran nego Soko d.d. Vezano za ovu izjavu ističemo da je iz kupoprodajnog ugovora OPU-1567/08 vidljivo da su prodavatelji kao dokaz o vlasništvu predmeta prodaje notaru priložili „Mišljenje o vlasništvu predmeta prodaje” sačinjeno od strane ovlaštene revizorske kuće Društvo ograničene odgovornosti „Rekonzult” Mostar od 10.09.2007. godine sa prilozima. Notar je utvrdio kako je vidljivo da je predmet kupoprodaje po tom ugovoru (trafostanice, oprema i kabeli) ušao u početnu bilancu privatizacije tvrtki prodavatelja, te da su prodavatelji po njihovoj izjavi pravni slijednici SOKO d.d. suvlasnici tih trafostanica, opreme i kabela”.
10. Analizirajući navedeni dio žalbe, Kantonalni sud je naveo da apelant ni u tužbi ni tokom postupka nije precizirao tužbeni zahtjev i u pogledu karakteristika kablova koje traži — dužinu, profil i sl. Dalje je naveo da je apelant u tužbi samo uopćeno naveo da se „među prodanim kablovima nalazi i dio kablova koji su vlasništvo tužitelja i to u vrijednosti od cca 90000 KM“, a na pripremnom ročištu tražio „očevid na licu mjesta...na okolnost visine vrijednosti u vrijeme sklapanja ugovora, kao i u vrijeme sačinjavanja vještačenja”, ali nikada nije uredio zahtjev u vezi utvrđenja na licu mjesta i prema nalazima vještaka. Istaknuo je da su kupci prvotuženom prezentirali validne dokaze, u pogledu njihovog vlasništva („mišljenje o vlasništvu predmeta prodaje“ sačinjeno od strane ovlaštene revizorske kuće sa prilozima, a notar je utvrdio „kako je vidljivo da je predmet kupoprodaje po tom ugovoru (trafostanice, oprema i kabeli) ušao u početnu bilancu privatizacije tvrtki prodavatelja“). Stoga je zaključio da je prvotuženi kao kupac bio savjestan, pa nije ni mogao znati da kupuje tuđu stvar. Kantonalni sud je citirao odredbe člana 460. ZOO i člana 39. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, te ukazao da je članom 6. predmetnog ugovora propisano da će kupac stupiti u posjed trafostanica i opreme koji su predmet kupoprodaje odmah po zaključenju ugovora. Po mišljenju Kantonalnog suda, iz svega ovoga proizlazi da apelant nema što da potražuje od prvotuženog i da je eventualno potraživanje mogao usmjeriti prema prodavcima, koje nesporno nije ni tužio. Istaknuo je da je prvotuženi valjanim pravnim poslom stekao vlasništvo na kablovima, od kojih su neki (možda) i apelantovi, pa se na njega ne mogu primijeniti odredbe člana 210. ZOO. U pogledu istaknutog prigovora zastare, Kantonalni sud je naveo da je apelant odmah upoznat sa predmetnom prodajom, a tužba je podnijeta 31. oktobra 2012. godine, a ne 7. februara 2011. godine kako se navodi u presudi (sama tužba nosi datum 19. oktobar 2012. godine). Kako se nije radilo o neosnovanom obogaćenju, Kantonalni sud je ukazao da se imaju primijeniti odredbe člana 374. ZOO odnosno zastarni rok od tri godine. Stoga po mišljenju Kantonalnog suda, i da nema drugih propusta u apelantovom zahtjevu, te da se imaju primijeniti ove odredbe, došlo je do zastare (kupoprodaja je bila 1. augusta 2008. godine pa bi zastarni rok od tri godine isticao 2. augusta 2011. godine).
11. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 119639 16 Rev od 14. marta 2019. godine, odbijena je apelantova revizija, te odbijeni zahtjevi apelanta i drugotuženog za naknadu troškova nastalih u povodu revizije.
12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da apelant neosnovano navodi da Kantonalni sud nije jasno obrazložio svoju odluku i naveo razumljive razloge. Dalje je naveo da je Kantonalni sud dao potpune i jasne razloge na okolnosti nepostojanja pasivne legitimacije drugotuženog, te da je drugostepena odluka zasnovana na zakonu. Istaknuo je da prema pravnom stavu Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, objavljenom u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine broj 4. iz 1989. godine - sentenca 60., vlasnik nije ovlašten tražiti da sud presudom utvrdi ništavost ugovora o prodaji stvari na koju ima pravo vlasništva, zaključen između trećih lica, jer takav ugovor ga ne sprečava da traži predaju u posjed prodate stvari. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju apelant ne traži predaju u posjed predmetnih stvari, nego isplatu iznosa za koji on smatra da je predmetnim ugovorom oštećen. Međutim, apelant, i po mišljenju Vrhovnog suda, nije dokazao aktivnu legitimaciju, odnosno da je vlasnik predmetnih stvari, pa kako ne može tražiti utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora, Vrhovni sud je prihvatio pravilnim razloge drugostepenog suda, pri čemu smatra da je zahtjev neosnovan i zbog nedostatka pasivne legitimacije drugotuženog. S obzirom na naprijed zauzeti pravni stav, Vrhovni sud je ocijenio da ostali revizijski prigovori nisu od odlučnog značenja sa aspekta predmeta spora, zbog čega nisu posebno obrazlagani.
13. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i nepotpunom i nepravilnom obrazloženju odluke. Apelant smatra pogrešnim i paušalnim tvrdnje da nije dokazao i da nema aktivnu legitimaciju, kao i da je predmetni ugovor valjan pravni posao. S tim u vezi, ukazuje da nije mogao biti valjan pravni posao jer je prvotuženi znao da je predmet ugovora dijelom i u vlasništvu apelanta, te da je za valjanost predmetnog ugovora i apelant morao biti ugovorna strana. Iz navedenog, po apelantovom mišljenju, proizilazi njegova aktivna legitimacija. Smatra kontradiktornim zaključke Vrhovnog suda i Kantonalnog suda koji se pozivaju na nalaz vještaka u pogledu toga da kabelske veze pripadaju prvotuženom. Apelant također smatra da je sklapanjem predmetnog ugovora prekršeno pravilo da niko ne može prenijeti više prava na drugog nego što ih sam ima, što Kantonalni sud i Vrhovni sud nisu uzeli u obzir. Apelant također smatra da su sudovi pogrešno zaključili da je prvotuženi bio savjestan kada je jasno da je izvršio kupovinu od nevlasnika, tj. od šest društava koji uz apelanta predstavljaju pravne sljednike SOKO DD. Također ističe da se Kantonalni sud i Vrhovni sud pozivaju na dokaz „mišljenje o vlasništvu predmeta prodaje“, a koji dokaz nigdje nije prezentiran. Traži da Ustavni sud zaštiti pravo apelanta da bude jednaka strana u postupku.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te nepotpunom i nepravilnom obrazloženju odluke, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 58/05).
17. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud podsjeća da je prvostepeni sud djelomično usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao prvotuženog na isplatu određenog novčanog iznosa. Međutim, postupajući po žalbi prvotuženog, Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu u ovom dijelu i odbio apelantov tužbeni zahtjev, te je i Vrhovni sud odbio apelantovu reviziju protiv ovakve odluke Kantonalnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ukazao da apelant ničim nije dokazao svoju aktivnu legitimaciju niti je dokazao da ima valjanu pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, te da nije pružio nijedan dokaz da je on vlasnik, suvlasnik ili nositelj bilo kakvog stvarnog prava na bilo kojoj nekretnini ili pokretnini koja je predmet predmetnog ugovora. Također, Kantonalni sud je ukazao i da apelant nikada nije tačno precizirao po kojem osnovu traži naknadu, niti je precizirao tužbeni zahtjev u pogledu karakteristika kablova. Osim toga, na sve tri instance je zaključeno, uz detaljno obrazloženje, i da drugotuženi nije pasivno legitimisan, te da predmetni ugovor nije apsolutno ništav, odnosno da ne može tražiti utvrđenje njegove ništavosti. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost u ovakvim detaljnim i jasnim obrazloženjima redovnih sudova u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, ocjene dokaza i primjene materijalnog prava, niti da apelant nije bio jednaka strana u postupku, jer mu je nesporno omogućeno da iznese i dokazuje svoje navode.
18. Apelant navodi i da se Vrhovni sud i Kantonalni sud pozivaju na dokaz „mišljenje o vlasništvu predmeta prodaje“ koji nigdje nije prezentiran. Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud nije pozivao na navedeni dokaz, dok je Kantonalni sud navedeno spomenuo u kontekstu obrazlaganja dijela žalbe prvotuženog koja je citirana u obrazloženju drugostepene odluke (vidi tač. 9. i 10. Odluke). S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda ne proizilazi da je apelant te navode iznosio u reviziji, niti je apelant uz apelaciju dostavio kopiju svoje revizije iz koje bi proizilazilo suprotno. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju praksu u ovakvim slučajevima kada apelant određene navode prvi put ističe u apelaciji, Ustavni sud smatra da apelant ove navode u tom pravcu nije mogao uspješno isticati tek u postupku pred Ustavnim sudom budući da ih je bio dužan koristiti u postupku pred redovnim sudovima (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26. i AP 1766/17 od 10. aprila 2019. godine, tačka 35, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
19. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević