Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3819/19 (D. M.)

Odluka donesena 27. 11. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršenje
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Otpremnina
  • Pozitivna obaveza
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3819/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3819/19, rješavajući apelaciju Dževahire Mehmedbegović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Dževahira Mehmedbegović zbog neizvršenja rješenja Komisije za implementaciju člana 152. Zakona o radu - Ministarstva rada i boračko – invalidske zaštite Republike Srpske broj 05/5-19157- 1/BH od 11. decembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dževahira Mehmedbegović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Švedske, podnijela je 2. oktobra 2019. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja rješenja Komisije za implementaciju člana 152. Zakona o radu - Ministarstva rada i boračko – invalidske zaštite Republike Srpske ( u daljnjem tekstu: Komisije za implementaciju člana 152. Zakona o radu ) broj 05/5-19157-1/BH od 11. decembra 2015. godine.

2. Apelantica je podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu po članu 152. Zakona o radu. Rješenjem Komisije za implementaciju člana 152. Zakona o radu broj 05/5-19157/G.K. od 18. maja 2006. godine predmetni zahtjev je odbijen kao neosnovan.

3. Rješavajući po žalbi apelantice, Ministarstvo rada i boračko – invalidske zaštite Republike Srpske je rješenjem broj 16-126-123/15 od 29. septembra 2015. godine žalbu apelantice uvažilo i poništio prvostepeno rješenje od 18. maja 2006. godine te je na naložio prvostepenom organu da u roku od 30 dana od dana prijema rješenja donese rješenje-odluku po apelantičinom zahtjevu za ostvarivanje prava na isplatu otpremnine.

4. Rješenjem Komisije za implementaciju člana 152. Zakona o radu broj 05/5-19157-1/BH od 11. decembra 2015. godine apelantici je priznato pravo na otpremninu u visini od 1,33 prosječne plate u RS u posljednja tri mjeseca prije mjeseca u kome se imenovanoj priznaje pravo na otpremninu, odnosno vrši isplata otpremnine, prema podacima Republičkog zavoda za statistiku. Istim rješenjem je određeno da će se isplata otpremnine izvršiti kada se obezbjede sredstva za te namjene.

5. Apelantica nije izjavila žalbu protiv prvostepenog rješenja, nego je podnijela urgenciju za isplatu pripadajuće otpremnine utvrđene predmetnim pravosnažnim rješenjem.

6. Iz dokumenata dostavljenih uz apelaciju proizilazi da je Vlada RS, Ministarstvo rada i boračko invalidske zaštite 11. aprila 2017. godine dostavilo odgovor apelantici povodom njene urgencije, u kojem je, između ostalog, navelo da se isplata vrši prema redoslijedu donošenja rješenja, bez izuzetaka, te na osnovu raspoloživih sredstava. Ukazano je da zbog velikog broja zahtjeva i iznosa sredstava koji se na godišnjem nivou obezbjeđuju u budžetu RS nije u mogućnosti da sve zahtjeve riješi i isplati odmah po donošenju rješenja, zbog čega napominje da se u rješenju i navodi da će otpremnina biti isplaćena po obezbjeđivanju sredstava za za te namjene. Apelacioni navodi

7. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je, između ostalog, navela da je postupak okončan o priznatom pravu, ali da je izvršenje u toku, te da apelaciju podnosi zbog nerazumno dugog trajanja postupka izvršenja pravosnažnog rješenja, kojim joj je priznato pravo na otpremninu zbog nezakonitog prekida radnog odnosa. Apelantica navodi da joj je rješenjem od 11. decembra 2015. godine priznato pravo na otpremninu te da imajući u vidu navedeno nije imala razloga za izjavljivanje bilo kakvih pravnih lijekova. Ukazuje da još uvijek nije isplaćeno njeno potraživanje.

Odgovor na apelaciju

8. U odgovoru na apelaciju Vlada Republike Srpske, Ministarstvo rada i boračko invalidske zaštite je, između ostalog, navela da je odredbom člana 152. stav 1. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske", br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07) propisano da radnik koji se na dan 31. decembra 1991. godine nalazio u radnom odnosu kod poslodavca čije je sjedište bilo na sadašnjoj teritoriji Republike Srpske, a koji smatra da mu je radni odnos nezakonito prestao kod tog poslodavca, počev od tog datuma pa do dana stupanja na snagu ovog zakona, ima pravo da u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona podnese zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu. Nadalje je navedeno da se zahtjev podnosio ministarstvu nadležnom za poslove rada, i to u periodu od 16. novembra 2000 do 16. februara 2001. godine, te da je članom 153. stav 1. alineja 4. istog zakona određeno da visina otpremnine iz člana 152. stav 1. zavisi od dužine radnog staža kod poslodavca a isplata otpremnine direktno zavisi od visine prosječne plate u Republici Srpskoj u posljednja tri mjeseca prije mjeseca isplate otpremnine, dok je članom 154. propisano da se otpremnina iz člana 153. isplaćuje radniku na teret fonda formiranog za tu svrhu iz sredstava obezbjeđenih od prodaje državnog kapitala i drugih izvora u skladu sa zakonom. Ukazuje da su iz navedenih odredaba vidljivi uslovi potrebni za ostvarivanje prava na otpremninu, način obračunavanja visine otpremnine kao i izvor sredstava za isplatu iste, te da Zakon jasno propisuje da se sredstva isplaćuju na teret fonda formiranog posebno za ovu svrhu, s tim da se sredstva obezbjeđuju od prodaje državnog kapitala i drugih izvora. Navedeno je da se vremenski period u kojem će sredstva po osnovu otpremnine biti isplaćena ne može odrediti na tačan i pouzdan način, budući da se ne može sa sigurnošću znati kada će fondu biti doznačena sredstva ostvarena prodajom državnog kapitala odnosno kada će se obezbjediti sredstva iz drugih izvora. Ističe da zakon niti u jednoj odredbi nije propisao rok u kojem će sredstva biti isplaćena, iz čega proizilazi da ni Komisija nije u mogućnosti da svojevoljno određuje rok u kojem će sredstva biti isplaćena, niti može da mijenja volju zakonodavca. Dalje, što se tiče isplate sredstava po osnovu priznatog prava na otpremninu, sva lica kojima je isto pravo priznato uvrštena su na spisak za isplatu i to prema datumu donošenja rješenja, u smislu da prednost imaju rješenja koja su ranije donesena, te da imajući u vidu da se sredstva za isplatu otpremnina obezbjeđuju sukcesivno jasno je da ne postoje objektivni uslovi za isplatu svih rješenja o priznavanju prava na otpremninu u kratkom roku. Ukazuje da od trenutno raspoloživih sredstava obezbjeđenih za tu namjenu isplata se vrši prema navedenom spisku, odnosno prema datumu donošenja rješenja, i to do utroška trenutno raspoloživih sredstava. Ističe da interesi i prava apelantice nisu povrijeđeni, niti mogu biti povrijeđeni, budući da visina otpremnine zavisi od prosječne plate u Republici Srpskoj u posljednja tri mjeseca prije mjeseca isplate, a isplata otpremnine će se vršiti kada se obezbijede sredstva za te namjene, kako je to navedeno tačkom 2. dispozitiva rješenja. Dalje, vezivanjem isplate otpremnine za visinu prosječne plate u posljednja tri mjeseca prije mjeseca isplate i sam zakon je pružio zaštitu licima kojima je priznato pravo na otpremninu, jer na ovaj način lica kojima je pravo priznato ne mogu biti oštećena. S tim u vezi ukazuje da je neosnovan navod apelantice da nije imala razloga ulagati bilo kakav pravni lijek, ukoliko je bila nezadovoljna rješenjem o priznavanju prava na otpremninu, konkretno vremenom isplate otpremnine, te da je apelantica mogla da uloži žalbu na tačku 2. dispozitiva rješenja koja se odnosi na vrijeme isplate otpremnine. Obzirom da apelantica nije uložila žalbu na predmetno rješenje, ukazuje da se apelantica saglasila sa načinom i vremenom isplate otpremnine. Takođe je navedeno da je u periodu od 16. novembra 2000. do 16. februara 2001. godine podneseno preko 60.000 hiljada zahtjeva za ostvarivanje prava na otpremninu, te da je usljed objektivnih okolnosti bilo potrebno dovoljno vremena da bi se donijela odluka po svim podnesenim zahtjevima. Takođe je navedeno da se u ovom slučaju radi i o velikom broju priznatih zahtjeva za ostvarivanje prava na otpremninu, te da ne postoji objektivna mogućnost da se u kratkom roku izvrši isplata svih priznatih rješenja, jer se radi o značajnim novčanim iznosima koje je potrebno obezbijediti, te da u prilog tome govori i činjenica da je po osnovu predmetnih otpremnina do sada obezbijeđeno i isplaćeno oko 19 miliona konvertibilnih maraka. Ukazuje da naprijed navedeni način isplate sredstava, odnosno činjenica da visina otpremnine zavisi od prosječne plate u posljednja tri mjeseca prije mjeseca isplate, a prema podacima Republičkog Zavoda za statistiku, evidentno je da apelantica ne može biti oštećena, odnosno da ne može biti povrijeđeno pravo na imovinu, kako to apelantica ističe u apelaciji. Ističe da apelantica nije iskoristila djelotvoran pravni lijek, odnosno nije uložila žalbu na prvostepeno rješenje, iz čega ukazuje da nisu ispunjeni uslovi za podnošenje apelacije. Smatra da ne postoji povreda prava na koja se apelantica poziva u predmetnoj apelaciji.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. U konkretnom slučaku suština apelacije se odnosi na tvrdnju apelantice da su joj ustavna prava povrijeđena zbog neprovođenja pravosnažne odluke javne vlasti kojom joj je priznato pravo na otpremninu zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da su, prema članu I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, te prema članu 1. Evropske konvencije, svi nivoi vlasti u Bosni i Hercegovini dužni osigurati poštovanje individualnih ljudskih prava. To znači da je javna vlast dužna zaštititi apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, s obzirom na to da je apelantici pravosnažnom odlukom priznato pravo na otpremninu, koja kao novčano potraživanje predstavlja njenu imovinu koja uživa ustavnu zaštitu. Ustavni sud zapaža da apelantica nije izjavljivala žalbu na prvostepeno rješenje, niti je pokretala izvršni postupak, uvažavajući da je riječ o specifičnom potraživanju koje je javna vlast dužna da realizuje po službenoj dužnosti, po posebnom zakonskom modalitetu i iz posebnih sredstava koja se prikupljaju u poseban fond za tu namjenu. Praksa Evropskog suda takođe ističe da kad je riječ o novčanom potraživanju od organa javne vlasti, od aplikanata se ne treba očekivati da na osnovu pravosnažnih odluka kojim su im ta prava priznata pokreću posebne izvršne postupke jer javna vlast, pod uslovom da im je predmetna odluka uredno dostavljena, mora uvažiti i izvršiti svoje obaveze iz pravosnažnih odluka. U konkretnom slučaju riječ je o velikom broju predmeta u kojim je javna vlast podnosiocima zahtjeva priznala pravo na otpremninu po osnovu člana 152 Zakona o radu Republike Srpske, što objektivno utiče na dinamiku izvršenja obaveza javne vlasti. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju javna vlast, odnosno Vlada RS, Ministarstvo rada i boračko invalidske zaštite, apelanticino potraživanje u skladu sa važećim propisima i svojom pozitivnom obavezom, priznala, evidentirala i obavezala se da će ga isplatiti kad se steknu uslovi za to. Apelantica je uvrštena na spisak za isplatu i to prema datumu donošenja rješenja, što znači da prednost imaju rješenja koja su ranije donesena, te imajući u vidu da se sredstva za isplatu otpremnina obezbjeđuju sukcesivno, evidentno je da postoje objektivne okolnosti koje utiču na uslove i dinamiku isplate predmetnog potraživanja. Slijedom iznesenog, te imajući u vidu navode iz odgovora na apelaciju iz kojih proizilazi da će predmetno potraživanje biti izmireno na propisan način kad se steknu uslovi za isplatu, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničeg što bi ukazivalo da javna vlast zanemaruje svoju pozitivnu obavezu zaštite apelanticinih ustavnih prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3819/19 (D. M.) | Sudska praksa | Aktio