Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2187/19 (M. M.)

Odluka donesena 10. 12. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • In dubio pro reo
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2187/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2187/19, rješavajući apelaciju Marka Manojlovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je:

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se apelacija Marka Manojlovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 K 056902 19 Kž 5 od 3.

aprila 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 K 056902 16 K 2 od 4. februara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marko Manojlović (u daljnjem tekstu: apelant), a kojeg zastupa advokat Dušan Tomić iz Sarajeva, podnio je 29. maja 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 K 056902 19 Kž 5 od 3. aprila 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 K 056902 16 K 2 od 4. februara 2019. godine. U predmetnoj apelaciji apelant je podnio i zahtjev da Ustavni sud „hitno donese mjeru zabrane upućivanja apelanta na izvršenje zatvorske krivične sankcije u trajanju od šest mjeseci“.

2. Ustavni sud je na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP-2187/19 (dostupna na www.ustavnisud.ba), kojom je odbijen apelantov zahtjev za privremenu mjeru.

3. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 K 056902 16 K 2 od 4. februara 2019. godine apelant je oglašen krivim zato što je u vrijeme, mjesto i način pobliže opisan u izreci presude počinio krivično djelo - Omogućavanje uživanja opojnih droga iz člana 225. stav (2) u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci u koju mu se ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru u označenom periodu. Presudom je apelant oslobođen od optužbe da je (u vrijeme, mjesto i način pobliže u izreci presude) počinio krivično djelo Neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav (1) KZ RS.

4. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je sud analizom izvedenih dokaza sa sigurnošću utvrdio da je apelant nabavljao opojnu drogu i potom je davao na uživanje M.Đ, A.M, B.R. i D.V. Dakle, navedeno je da je apelant opojnu drogu davao na uživanje većem broju lica, na koji način su se u njegovim radnjama stekla sva bitna obilježja krivičnog djela Omogućavanje uživanja opojnih droga iz člana 225. stav (2) u vezi sa stavom (1) KZ RS, te da je apelant prilikom činjenja ovog krivičnog djela bio svjestan svih njegovih bitnih obilježja i htio njegovo izvršenje. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je istakao da nije mogao prihvatiti navode apelantove odbrane sa glavnog pretresa da saslušani svjedoci nisu ni znali šta puše, te da ne postoji nijedan materijalni dokaz o postojanju bilo kakve droge marihuane jer nije provedeno vještačenje supstance koju su apelant i ostali svjedoci navodno pušili niti je utvrđena količina THC (tetrahidrokanabinola). S tim u vezi je navedeno da ovakva odbrana prije svega nije u skladu ni sa navodima apelanta koji je prilikom ispitivanja navedenih svjedoka koristio upravo termine „trava“ i marihuana, očigledno misleći na opojnu drogu koju je „pušio“ sa tim svjedocima. Pritom je Osnovni sud ukazao i da se ne smije gubiti iz vida da su saslušani svjedoci upravo govorili o marihuani te da cjelokupna količina iste (koju je apelant davao navedenim svjedocima radi uživanja) „potrošena prilikom pušenja“. Kako nisu pronađeni njeni ostaci, navedeno je da se i nije moglo izvršiti vještačenje na okolnosti da li je zaista u pitanju opojna droga ili neka druga materija. Međutim, Osnovni sud je istakao da iz iskaza navedenih svjedoka proizlazi da su oni konzumirali upravo opojnu drogu marihuanu i da im je to bio cilj, s obzirom da su i ranije istu konzumirali i da znaju šta je marihuana, pa iz tog razloga za Osnovni sud nema dileme da je u pitanju bila upravo ta opojna droga. Što se tiče prigovora odbrane da nije utvrđena količina THC, Osnovni sud je ukazao da apelantov branilac pogrešno tumači odredbe Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga. U tom smislu je navedeno da je u Poglavlju IV navedenog Zakona zaista navedeno da je konoplju (Canabis sativa L) dozvoljeno uzgajati i stavljati u promet ukoliko sadržaj THC u suhoj tvari biljke ne premašuje 0,2%. Međutim, Osnovni sud je naveo da se ova odredba odnosi na biljke iz kojih se može dobiti opojna droga čiji je uzgoj i promet dozvoljen isključivo u industrijske svrhe. Dakle, Osnovni sud je istakao da se ovaj izuzetak ne može primijeniti na konkretan slučaj, jer se očigledno nije radilo o uzgoju ili prometu marihuane u industrijske svrhe, već se na ovaj slučaj mogu primijeniti samo odredbe člana 19. stav (1) navedenog Zakona kojim je propisana zabrana uzgoja, proizvodnje, prometa, posjedovanja i upotrebe opojne droge bez obzira na količinu THC.

5. Presudom Okružnog suda broj 80 0 K 056902 19 Kž 5 od 3. aprila 2019. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Okružnog javnog tužioca u Bijeljini i apelantovog branioca, te potvrđena prvostepena presuda od 4. februara 2019. godine.

6. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da se žalbom apelantovog branioca pokušava osporiti zaključak prvostepenog suda da je apelant kritične prilike označenim svjedocima davao na uživanje opojnu drogu, jer to pitanje nije na adekvatan način razjašnjeno, odnosno nije sprovedeno vještačenje po vještaku odgovarajuće struke kojom bi se utvrdila činjenica da se radi o opojnoj drogi. S tim u vezi je istaknuto da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je u pogledu odlučnih činjenica prihvatio kao vjerodostojne iskaze saslušanih svjedoka A.M, M.Đ, D.V. i B.R. i na njihovim svjedočenjima utemeljio činjenična utvrđenja navedena u izreci osuđujućeg dijela prvostepene presude. Također je navedeno da je iskaze tih svjedoka prvostepeni sud cijenio autonomno, prema njihovoj vlastitoj vrijednosti, a potom dovođenjem u njihovu međusobnu vezu što znači da je prvostepeni sud svoj zaključak u vezi sa odlučnim činjenicama izveo na način propisan članom 295. stav (2) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS). Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Okružni sud je naveo da se radi o licima koji su uživaoci opojne droge marihuana, što znači da poznaju karakteristike navedene opojne droge. S obzirom na navedene okolnosti (dovedene u vezu sa okolnostima vezanim za nabavku opojne droge u drugim, sličnim slučajevima, njenom cijenom, okolnostima i mjestu gdje je vršeno konzumiranje iste), Okružni sud je istakao da se onda zaista može doći do zaključka do koga je došao prvostepeni sud a to je da se u konkretnom slučaju radi o opojnoj drogi marihuana koju je apelant pomenutim svjedocima tajno na prostoru gdje nema prolaznika davao na uživanje. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da je izvršeno konzumiranje cjelokupne količine pomenute opojne droge, Okružni sud je istakao da je u takvim okolnostima iluzorno raspravljati o vještačenju iste na čemu insistira žalba apelanta. Stoga je ukazano da se i o tom pitanju prvostepeni sud u prvostepenoj presudi izjašnjavao na način koji je prihvatljiv Okružnom sudu, pa je žalbu apelantovog branioca i po ovom osnovu valjalo odbiti kao neosnovanu.

7. Apelant tvrdi da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, ističe se da je osporenim odlukama „grubo povrijeđen“ princip in dubio pro reo, te da su one „krajnje paušalne i odokativne“ u kojima su oba redovna suda svjedoke tužilaštva-oštećene „pretvorili“ u vještake hemijske struke. S tim u vezi apelant navodi da „supstanca-trava koju su popušila“ označena lica nikada nije vještačena, niti je „vađena krv za analizu licima koja su je popušila, a niti su ta lica bilo kada izjavila pred policijom ili pred sudom da oni tačno znaju da je ta trava Canabis sativa L, niti da ona ima više od 0,2 THC, a koja je po zakonu zabranjena samo ako ima THC više od 0,2%“.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini;

10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi dane postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno proveli dokazni postupak i ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo proizvoljno utvrđenim činjeničnim stanjem i s tim u vezi proizvoljno primijenjenim pozitivno-pravnim propisima u pogledu njegove krivičnopravne odgovornosti za krivično djelo za koje osuđen u predmetnoj krivičnoj stvari. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Naime, u svjetlu apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno da su u apelantovim radnjama ostvarena obilježja krivičnog djela Omogućavanje uživanja opojnih droga iz člana 225. stav (2) u vezi sa stavom (1) KZ RS. Navedeno utvrđenje je utemeljeno na iskazima označenih svjedoka kojima su redovni sudovi poklonili vjeru, a koji su (opisujući okolnosti pod kojima je predmetno krivično djelo izvršeno) za supstancu koju su dobili od apelanta i konzumirali koristili termin marihuana. Pritom iz obrazloženja osporenih odluka, također, proizlazi da se radi o licima koja su prethodno koristili navedenu opojnu drogu i koja posjeduju spoznaju o istoj. Stoga, u situaciji kada je predmetna supstanca koju su označeni svjedoci konzumirali u potpunosti potrošena, Ustavnom sudu se ne čini proizvoljnim stav redovnih sudova da se u takvoj situaciji i nije moglo izvršiti vještačenje na okolnosti da li je zaista u pitanju opojna droga ili neka druga materija. Isto tako, suprotno apelantovim tvrdnjama u vezi sa propustom redovnih sudova da utvrde tačnu količinu THC u predmetnoj opojnoj drogi, Ustavnom sudu se ne čini proizvoljnim stav redovnih sudova da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti isključivo odredbe člana 19. stav (1) Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga, kojim je propisana zabrana uzgoja, proizvodnje, prometa, posjedovanja i upotrebe opojne droge bez obzira na količinu navedene supstance. U tom smislu nema proizvoljnosti ni u stavu prvostepenog suda da se u okolnostima konkretnog predmeta nije radilo o uzgoju ili prometu marihuane u industrijske svrhe.

14. S obzirom na navedeno, iz stanja spisa predmeta proizlazi da je osporena prvostepena sudska odluka (u osuđujućem dijelu) donesena na osnovu sveobuhvatne analize svih izvedenih dokaza (primarno ostalih svjedoka-lica koju su predmetnu opojnu drogu konzumirali i dobili od apelanta). Činjenica da apelantovi prigovori podneseni kako tokom prvostepenog postupka, tako i u žalbenom postupku, nisu rezultirali u njegovu korist ne dovode u pitanje zaključak da je apelant imao učinkovitu mogućnost osporiti dokaze, te se usprotiviti njihovoj upotrebi. Na temelju navedenog, Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazivalo da prava odbrane apelanta nisu odgovarajuće poštovana u pogledu izvedenih dokaza ili da je procjena redovnih sudova bila proizvoljna, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, odnosno da su redovni sudovi nisu imali i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta u smislu poštivanja principa in dubio pro reo, kao posebnog izraza načela pretpostavke nevinosti.

15. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama (u osuđujućem dijelu) dali detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2187/19 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio