Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3082/19 (ZiraatBank BH d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 10. 12. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Građanski postupak
  • Mjenica
  • Zastara
  • Pravo na pravnu sigurnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3082/19

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3082/19, rješavajući apelaciju „ZiraatBank BH“ d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „ZiraatBank BH“ d.d.

Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 163154 18 Rev od 7. marta 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „ZiraatBank BH“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Suad Suljić, advokat iz Tuzle, podnijela je 26. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 163154 18 Rev od 7. marta 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i od tuženog „Voćepromet“ d.o.o. Tešanj (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 14, odnosno 20. oktobra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 27. oktobra 2020. godine, a tuženi 29. oktobra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 163154 16 Ps od 8. februara 2018. godine obavezan je tuženi da apelantici isplati dug u iznosu bliže označenom u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni iznos) sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana raskida ugovora, odnosno od 9. augusta 2010. godine, uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude.

6. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari zahtjev za isplatu duga u predmetnom iznosu, proisteklog iz ugovora o kreditu. Nadalje, Općinski sud je istakao da je u postupku utvrđeno da su tuženi kao korisnik kredita i apelantica kao davalac kredita zaključili ugovor o kratkoročnom revolving kreditu od 16. marta 2009. godine na određeni novčani iznos, s određenom kamatnom stopom i rokom otplate na 12 mjeseci, sve precizirano u presudi. U vezi s tim, ukazano je da je u svrhu osiguranja novčanog iznosa po ugovorenom kreditu tuženi izdao dvije mjenice precizirane u presudi (u daljnjem tekstu: predmetne mjenice). Također, utvrđeno je da je tuženi potpisao i mjeničnu izjavu od 16. marta 2009. godine kojom je ovlastio povjeritelja da primljene mjenice može koristiti za naplatu svog dospjelog potraživanja po navedenom ugovoru, te da može u mjenice upisati iznos dospjelog potraživanja na dan popunjavanja, zatim upisati dospijeće, te domicilirati ih po svojoj volji, kao i da može upisati sve druge elemente, te podnijeti ih na naplatu. Isto tako, utvrđeno je da nakon što je kredit u cijelosti dospio za naplatu apelantica je popunila predmetne mjenice na predmetni iznos s rokom dospjelosti 9. augusta 2010. godine, te da je potom podigla protest kod Općinskog suda u Tešnju, o čemu je izdata protestna isprava od 27. augusta 2010. godine. Nadalje, utvrđeno je da je 8. septembra 2010. godine na osnovu predmetnih mjenica apelantica pokrenula izvršni postupak, da je određeno predloženo izvršenje donošenjem Rješenja o izvršenju broj 65 0 Ip 163154 10 Ip, da je izvršni postupak po prigovoru tuženog odgođen, a postupak nastavljen po pravilima parničnog postupka. U vezi s tim, utvrđeno je da je apelantica uredila tužbu 4. aprila 2017. godine ističući činjenice da tuženi kao korisnik ugovora o kreditu nije uredno izvršavao svoje ugovorne obaveze po zaključenom ugovoru o kreditu, zbog čega tužbenim zahtjevom traži isplatu duga u predmetnom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od dana raskida ugovora o kreditu, odnosno od 9. augusta 2010. godine pa do konačne isplate.

7. Također, navedeno je da je prvostepeni sud usvojio tužbeni zahtjev primjenom općih pravila o uvjetima kreditiranja i obavezama korisnika kredita sadržanim u odredbama člana 1065. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Odlučujući o istaknutom prigovoru zastare predmetnog potraživanja, ukazano je da je prvostepeni sud zaključio da su predmetne mjenice podnesene na isplatu poslije roka koji je propisan za plaćanje mjenice po viđenju, a kakve su predmetne mjenice, zbog čega je našao da je prigovor zastare potraživanja po osnovu izdatih mjenica osnovan. Međutim, kako u ovoj pravnoj stvari apelantica svoje potraživanje zasniva na ugovoru o kreditu koji je kao povjeritelj zaključila s tuženim kao dužnikom, istaknuto je da potraživanje nije obuhvaćeno zastarom jer je u smislu člana 388. ZOO-a došlo do prekida zastare podnošenjem prijedloga za izvršenje, odnosno tužbe. Naime, ukazano je da je apelantica 8. septembra 2010. godine podnijela prijedlog za izvršenje, što je rezultiralo prekidom zastare, kao i da je tuženi učinio nespornim da je pao u docnju 16. maja 2009. godine (ugovor o kreditu zaključen 16. marta 2009. godine, mjesečna kamata na naplatu „došla“ 16. aprila 2009. godine, a kako je tuženi nije uplatio, shodno članu 4. tog ugovora, cjelokupno zaduženje tuženog na naplatu dospjelo 16. maja 2009. godine). Shodno tome, kako od 16. maja 2009. godine pa do 8. septembra 2010. godine kao dana kada je pokrenut postupak izvršenja nije prošlo više od tri godine (član 372. stav (1) ZOO-a), navedeno je da prigovor zastare potraživanja nije osnovan.

8. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 163154 18 Pž od 18. jula 2018. godine žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

9. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da je prihvatio činjenične i pravne zaključke prvostepenog suda, te naveo da je prvostepeni sud pravilno usvojio tužbeni zahtjev cijeneći da je apelantica svoje potraživanje zasnovala na ugovoru o kreditu, kao i da je pravilno izveo zaključak da prigovor zastare potraživanja nije osnovan, zbog čega je žalbu tuženog odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 163154 18 Rev od 7. marta 2019. godine revizija tuženog je usvojena i obje nižestepene presude preinačene na način što je tužbeni zahtjev odbijen. Također, naloženo je apelantici da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude, dok je odbijen apelanticin zahtjev za naknadu troškova sastavljanja odgovora na reviziju u iznosu bliže označenom u izreci presude.

11. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da osnovano tuženi ukazuje da su nižestepene presude u konkretnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji u pogledu odluke o prigovoru zastare donijete pogrešnom primjenom materijalnog prava (čl. 372. i 388. ZOO-a), a ovo jer je od nižestepenih sudova zanemareno da je došlo do preinačenje tužbe koje je učinjeno apelanticinim podneskom od 4. aprila 2017. godine, a na koje preinačenje je pristao tuženi. Naime, ukazano je da je predmet spora na dan podnošenja prigovora tuženog bio zahtjev za isplatu duga na osnovu mjeničnih obaveza tuženog prema apelantici. Nakon što je prijedlog za izvršenje smatran tužbom – član 50. stav (4) Zakona o izvršnom postupku, te se postupak nastavio po pravilima parničnog postupka, navedeno je da je apelantica prije zakazivanja pripremnog ročišta preinačila tužbu, i to kako u pogledu činjenica na kojima zasniva osnovanost tužbenog zahtjeva (da obaveza tuženog kao korisnika kredita proizlazi iz čl. 1, 2, 3. i 4. ugovora o kreditu, kojim se obavezao da će u cijelosti vratiti kredit po njegovoj dospjelosti) tako i u pogledu pravnog osnova tužbe (zasnivajući je na relevantnim odredbama ZOO-a), kojem preinačenju se tuženi nije protivio jer se upustio u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi na pripremnom ročištu, zbog čega se u skladu sa odredbom člana 57. stav (3) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) smatra da postoji pristanak tuženog na preinaku tužbe od 4. aprila 2017. godine.

12. Shodno navedenom, Vrhovni sud je istakao da je pravilan pravni stav revizije da apelantica preinačenom tužbom ne potražuje više mjenični iznos po bjanko vlastitoj mjenici, na osnovu koje je pokrenula izvršni postupak, već da potražuje iznos duga po ugovoru o kreditu koji je utvrdio vještak finansijske struke nakon dospjelosti ugovora o kreditu i da je preinaka tužbe imala za posljedicu da zastarni rokovi počinju teći iznova, od kada je došlo do preinačenja tužbe. Naime, ukazano je da su procesnopravne posljedice preinačenja tužbe, a koje nižestepeni sudovi gube iz vida kada odlučuju o prigovoru zastare, takve da se isticanjem novog tužbenog zahtjeva, slijedom novog činjeničnog osnova, tužba s ranijim tužbenim zahtjevom smatra povučenom, dakle parnica u pogledu nje se gasi. U vezi s tim, navedeno je da je stav sudske prakse i pravne teorije da se u situaciji kada je došlo do preinačenja tužbe (član 56. ZPP-a), a kakva je predmetna situacija, smatra da je ranija tužba povučena, a povučena tužba (član 59. stav (2) ZPP-a) smatra se da nije ni podnijeta, pa svi rokovi, kao i zastarni, počinju teći iznova od dana kada je došlo do preinačenja tužbe. Budući da u konkretnom ugovoru nije ugovorena otplata kredita plaćanjem anuiteta, što potvrđuju svojim sadržajem odredbe čl. 1, 2, 3. i 4. ugovora o kreditu, Vrhovni sud je naveo da se na taj ugovor i ne primjenjuje zastarni rok iz člana 372. ZOO-a u kojem zastarijevaju povremena potraživanja i koji iznosi tri godine, nego opći zastarni rok iz člana 371. ZOO-a koji iznosi pet godina.

13. Najzad, Vrhovni sud je istakao kako je u postupku utvrđeno da je ugovor o kratkoročnom revolving kreditu od 16. marta 2009. godine zaključen na period od 12 mjeseci, u kojem periodu se plasirani kredit imao vratiti, da nije raskinut, nego da je dospio na naplatu istekom perioda (roka) na koji je ugovor zaključen, a to je prema stavu nižestepenih sudova 16. maj 2009. godine, to je od tog dana počeo teći rok zastarjelosti potraživanja u skladu s odredbom člana

361. ZOO-a. Dakle, Vrhovni sud je ukazao da je od tog dana pa do dana podnošenja preinačene tužbe 4. aprila 2017. godine, što u skladu s odredbom člana 388. ZOO-a dovodi do prekida zastarijevanja, protekao zastarni rok iz odredbe člana 371. ZOO-a, pa je drugostepeni sud nepravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da nije osnovan prigovor zastarjelosti potraživanja.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

14. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

15. Apelantica, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, apelantica navodi da je pogrešan stav Vrhovnog suda da je apelantica 4. aprila 2017. godine preinačila tužbu u pogledu činjenica i u pogledu pravnog osnova tužbe, citirajući pri tome relevantnu odredbu ZPP-a. Također, apelantica ukazuje da nije pokrenula postupak radi naplate svojih potraživanja 4. aprila 2017. godine kako je utvrdio Vrhovni sud, već je postupak pokrenula 8. septembra 2010. godine podnošenjem prijedloga za izvršenje, te da je postupala u zakonskim rokovima i da nije protekao zakonski zastarni rok od tri godine propisan članom 372. ZOO-a. Naime, apelantica tvrdi da je primjena relevantnih odredbi ZOO-a u smislu instituta zastare obaveza proizvoljna, te ima za cilj onemogućavanje apelantice u realizaciji navedenog ugovora, a uzimajući u obzir da u ovoj pravnoj stvari apelantica svoje potraživanje zasniva na ugovoru o kreditu koji je kao davatelj kredita zaključila s tuženim, a čije su sredstvo osiguranja. između ostalog. bile i mjenice tuženog. Isto tako, apelantica navodi da njen mjeničnopravni zahtjev nije mogao zastarjeti, te da su u konkretnom slučaju pogrešno predmetne mjenice klasificirane kao mjenice po viđenju, kako je pogrešno zaključio prvostepeni sud, pa shodno tome smatra da su njeni navodi u skladu s Odlukom Ustavnog suda broj AP 2338/15 od 17. februara 2016. godine i Odlukom Vrhovnog suda broj Rev 89300/2016(1) od 16. marta 2017. godine, te da je nedosljednošću sudske prakse povrijeđeno načelo pravne sigurnosti kao segment prava na pravično suđenje. U vezi s tim, apelantica ukazuje da su i Ustavni sud i Vrhovni sud u navedenim odlukama zauzeli isti stav da se tek u nedostatku sporazuma, u praksi mjenične izjave, mjenica popunjava u skladu sa uvjetima i rokovima iz osnovnog posla. Nadalje, apelantica tvrdi da je Vrhovni sud osporenom odlukom amnestirao tuženog od obaveze da apelantici vrati potraživani iznos, te da su, suprotno Vrhovnom sudu, nižestepeni sudovi donijeli pravilne i zakonite odluke. Najzad, apelantica ukazuje da joj je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek s obzirom na to da je predmet osporavanja ovom apelacijom presuda Vrhovnog suda kao suda posljednje instance, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

b)Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je ukazao da apelacione navode smatra paušalnim, neosnovanim, te konačno neprihvatljivim jer iz sadržaja podnesene apelacije proizlazi očiglednim da apelantica pokušava apelacijom dovesti u pitanje zakonitost i pravilnost odluke Vrhovnog suda, koristeći apelaciju kao vrstu pravnog lijeka, a što apelacija nije, pa u tu svrhu ne može biti ni korištena. Nadalje, Vrhovni sud ukazuje da je na ključna pitanja u apelaciji, koja se odnose na posljedice izvršene preinake u odnosu na ranije podnesenu tužbu, te da li je zbog toga bio osnovan prigovor zastare tuženog, kroz obrazloženje svoje odluke odgovorio konkretnim navodima zasnovanim na pravilnoj primjeni materijalnog prava, a pri kojim navodima i pravnim zaključcima ostaje i u ovom odgovoru. Također, Vrhovni sud je naveo da je odluka tog suda zasnovana na pravnom shvatanju izraženom u Odluci Ustavnog suda broj AP 636/17 od 13. februara 2019. godine, te Odluci tog suda broj 32 0 I 031390 16 Rev od 24. novembra 2016. godine, pa nema osnova tvrdnja apelacije o postojanju različite prakse tog suda. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbaci, odnosno odbije kao neosnovana.

17. Tuženi je naveo da su neosnovani apelanticini navodi izneseni u predmetnoj apelaciji jer odluka Vrhovnog suda ne vrijeđa apelanticina prava zagarantirana Ustavom. Na kraju, tužitelj smatra da je apelacija prima facie neosnovana.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11).

19. Za potrebe ove odluke koristi se tekst Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka i kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 371.

Potraživanja zastarevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarelosti.

Član 388.

Zastarevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom poveriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbeđenja ili ostvarenja potraživanja.

20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:

Član 56.

(1) Preinačenje tužbe je promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

(2) Ako tužilac preinačuje tužbu zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe tako da iz iste činjenične osnove zahtijeva drugi predmet ili novčanu sumu, tuženi se takvom preinačenju ne može protiviti.

(3) Tužba nije preinačena ako je tužilac promijenio pravni osnov tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode.

Član 57. stav (3) (3) Smatraće se da postoji pristanak tuženog na preinačenje tužbe ako se on upusti u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivio preinačenju.

Član 59. stav (2) (2) Tužba se, uz izričit pristanak tuženog, može povući i nakon zaključenja glavne rasprave do pravomoćnosti odluke kojom se postupak pred prvostepenim sudom dovršava. U tom slučaju tuženi svoj zahtjev za naknadu troškova postupka mora postaviti najkasnije u svojoj saglasnosti za povlačenje tužbe.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 163154 18 Rev od 7. marta 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelanticin punomoćnik je osporenu presudu primio 27. maja 2019. godine, a apelacija je podnesena 26. jula 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelantica pobija osporenu odluku tvrdeći da joj je tom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

28. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na apelanticino pravo na naknadu novčanog potraživanja od tuženog na osnovu ugovora o kreditu, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode. U skladu s navedenim, nesporno je da u predmetnom postupku apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/.e) Ustava Bosne i Hercegovine pa će stoga Ustavni sud ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

29. U vezi s apelacionim navodima koji se pokreću predmetnom apelacijom, a tiču se proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se pokreću predmetnom apelacijom, ispitati da li je osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

31. Ustavni sud zapaža da apelantica tvrdi da je proizvoljan stav Vrhovnog suda da je 4. aprila 2017. godine preinačila tužbu u pogledu činjenica i u pogledu pravnog osnova tužbe, te da nije pokrenula postupak radi naplate svojih potraživanja 4. aprila 2017. godine kako je utvrdio Vrhovni sud, već je postupak pokrenula 8. septembra 2010. godine podnošenjem prijedloga za izvršenje, te da je postupala u zakonskim rokovima i da nije protekao zakonski zastarni rok od tri godine propisan članom 372. ZOO-a.

32. Ustavni sud zapaža da je prvostepenom presudom, koja je potvrđena drugostepenom presudom, tuženi obavezan da apelantici isplati dug u iznosu bliže označenom u izreci presude. Nadalje, navedeno je da iz presude prvostepenog suda slijedi i da je tuženi učinio nespornim da je pao u docnju 16. maja 2009. godine (ugovor o kreditu zaključen 16. marta 2009. godine, mjesečna kamata na naplatu „došla“ 16. aprila 2009. godine, a kako je tuženi nije uplatio, shodno članu 4. tog ugovora, cjelokupno zaduženje tuženog na naplatu dospjelo je 16. maja 2009. godine). Budući da od 16. maja 2009. godine do 8. septembra 2010. godine kao dana kada je pokrenut postupak izvršenja nije prošlo više od tri godine, prigovor zastare potraživanja nije osnovan. Međutim, osporenom presudom revizija tuženog je usvojena i obje nižestepene presude preinačene tako što je tužbeni zahtjev odbijen. Ustavni sud nalazi da iz presude Vrhovnog suda slijedi da se u situaciji kada je došlo do preinačenja tužbe (član 56. ZPP-a), a kakva je predmetna situacija, ranija tužba je povučena, a povučena tužba (član 59. stav (2) ZPP-a) smatra se da nije ni podnijeta, pa svi rokovi, kao i zastarni, počinju teći iznova od dana kada je došlo do preinačenja tužbe. Budući da je prema stavu nižestepenih sudova kredit (cjelokupno potraživanje) dospio na naplatu 16. maja 2009. godine, to je od tog dana počeo teći rok zastarjelosti potraživanja u skladu s odredbom člana 361. ZOO-a i do dana podnošenja preinačene tužbe 4. aprila 2017. godine protekao je zastarni rok iz odredbe člana 371. ZOO-a.

33. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u dosadašnjoj praksi razmatrao gotovo identično činjenično i pravno pitanje u Odluci o dopustivosti broj AP 4504/16 od 11. januara 2017. godine u kojoj, u odnosu na iste prigovore o proizvoljnoj primjeni prava, nije utvrđeno kršenje prava na koja se apelantica u tom predmetu pozvala, te u nizu drugih odluka o dopustivosti koje su slijedile nakon nje, kao npr. br. AP 1602/17 od 7. septembra 2017. godine, AP 3007/17 od 11. oktobra 2017. godine, kao i u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 636/17 od 13. februara 2019. godine, a koje su se odnosile na gotovo identično činjenično i pravno pitanje (sve odluke dostupne na www.ustavnisud.ba), te da u vezi s tim Ustavni sud nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Naime, Ustavni sud podsjeća da je navedenim odlukama odbacio, odnosno odbio apelacije jer je utvrdio da u obrazloženjima redovnih sudova u odlukama koje su osporene apelacijama i kojima su odbijeni apelanticini tužbeni zahtjevi zbog zastare potraživanja po osnovu preinačene tužbe u predmetima u kojima je (preinačenom tužbom), umjesto mjeničnog potraživanja, istaknuto potraživanje po osnovu ugovora o kreditu, za šta su redovni sudovi utvrdili da se radi o preinačenju činjeničnog, a ne pravnog osnova, pa samim time i preinačenju tužbe u kojem slučaju prvobitna tužba se smatra povučenom, te se imaju primijeniti odredbe ZOO-a kojima je regulirano pitanje zastare.

34. Stoga, Ustavni sud ne vidi razlog zbog kojeg bi u ovoj odluci zauzeo drugačiji stav. Dakle, imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba ZPP-a i ZOO-a koje je Vrhovni sud imao u vidu prilikom odlučenja o apelanticinom tužbenom zahtjevu, Ustavni sud iz obrazloženja osporene odluke ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u segmentu primjene materijalnog prava. Navedeno a fortiori jer je Vrhovni sud u osporenoj odluci jasno obrazložio na kojim relevantnim propisima materijalnog prava je zasnovao odluku, dajući za svoj stav argumentirano obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim.

35. Nadalje, apelantica smatra da su njeni navodi u skladu s Odlukom Ustavnog suda broj AP 2338/15 od 17. februara 2016. godine i Odlukom Vrhovnog suda broj Rev 89300/2016(1) od 16. marta 2017. godine, te da je nedosljednošću sudske prakse povrijeđeno načelo pravne sigurnosti. Ustavni sud zapaža da apelantica, iako je ukazala na odluku Vrhovnog suda, nije Ustavnom sudu dostavila odluku Vrhovnog suda, zbog čega Ustavni sud u tom dijelu uopće ne može provjeriti te apelacione navode. U pogledu Odluke Ustavnog suda na koju je apelantica ukazala broj AP 2338/15 od 17. februara 2016. godine, Ustavni sud primjećuje da se ne radi o identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao u ovom predmetu. Naime, u Odluci Ustavnog suda broj AP 2338/15 je navedeno: „Vrhovni sud zauzeo stav da se u konkretnom slučaju radi o vlastitim bjanko mjenicama koje nisu imale označen rok dospjelosti pa da se one, primjenom člana 107. stav 2. Zakona o mjenici, imaju smatrati mjenicama po viđenju koje, prema članu 35. Zakona o mjenici, dospijevaju čim se podnesu i moraju se podnijeti na naplatu u roku od godinu dana od dana izdavanja“. U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da Vrhovni sud nije dao obrazloženje zašto je odstupio od dotadašnje prakse rješavanja istih ili sličnih predmeta pred tim sudom, zbog čega je povrijedio načelo pravne sigurnosti kao jedno od osnovnih vidova vladavine prava, koje je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S druge strane, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda u konkretnom predmetu slijedi da apelantica preinačenom tužbom ne potražuje više mjenični iznos po bjanko vlastitoj mjenici na osnovu koje je pokrenula izvršni postupak, već potražuje iznos duga po ugovoru o kreditu koji je utvrdio vještak finansijske struke nakon dospjelosti ugovora o kreditu. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelanticini navodi i u ovom dijelu.

36. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ostali navodi

37. Apelantica, također, navodi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje su istaknute u vezi s pravom na pravično suđenje (primjeni materijalnog prava), što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije također, neosnovani.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud reviziju tuženog usvojio i obje nižestepene presude preinačio tako što je tužbeni zahtjev odbio uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnih zakona, uz obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3082/19 (ZiraatBank BH d.d. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio