Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2938/20 (D. K.)
Odluka donesena 27. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Dosjelost
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2938/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. studenog 2020. godine, u predmetu broj AP-2938/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela Danka Kahvedžić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Danka Kahvedžić protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 P 072660 18 Gž 2 od 25. lipnja 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 P 072660 16 P 3 od 29. lipnja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Danka Kahvedžić (u daljnjemu tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Galiba Hrvačić – Karačić, odvjetnica iz Sarajeva, podnijela je 13. kolovoza 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 072660 18 Gž 2 od 25. lipnja 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 072660 16 P 3 od 29. lipnja 2018. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-4762/19 od 15. siječnja 2020. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je podnijela apelantica protiv Presude Kantonalnoga suda od 25. lipnja 2019. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 65 0 P 072660 20 Rev od 2. lipnja 2020. godine revizija odbačena kao nedozvoljena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovome slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnoga suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Osporenom presudom Općinskoga suda od 29. lipnja 2018. godine odbijen je kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je na temelju dosjelosti stekla pravo vlasništva sa dijelom 1/1 na stanu, predmetna nekretnina bliže označena u izreci prvostupanjske odluke, te da je slijedom takvoga utvrđenja tuženica (M.D.) dužna priznati i trpjeti da se apelantica na temelju presude uknjiži na predmetnim nekretninama u zemljišne knjige ovoga suda kao vlasnica sa dijelom 1/1.
4. Osporenom presudom Kantonalnoga suda od 25. lipnja 2019. godine priziv apelantice je odbijen kao neutemeljen i prvostupanjska presuda je potvrđena.
5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud zaključio da tužbeni zahtjev nije utemeljen jer nisu ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva putem dosjelosti. Kantonalni je sud istakao da predmetni stan nije podoban da bude predmetom dosjelosti iz razloga što je pod režimom stanarskih prava, jer na istome je nesporno postojalo stanarsko pravo roditelja apelantice. Kantonalni je sud istakao da apelantica vodi paralelni postupak, pokrenut u tijeku trajanja ovoga postupka, radi utvrđenja svojstva nositeljice stanarskoga prava, a što u cijelosti isključuje i samostalnost i savjesnost posjeda apelantice, neophodne za dosjelost. Kantonalni je sud istakao da je apelantica očigledno svjesna da joj eventualno može pripasti stanarsko pravo i da nakon toga eventualno može ostvariti svoje pravo sukladno lex specialis propisima. Kantonalni je sud istakao da je odredbom čl. 32. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, koji se primjenjuje na temelju čl. 372. Zakona o stvarnim pravima, propisano da posjednik dosjelošću stječe pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom roka od deset godina savjesnoga i zakonitoga posjeda, odnosno proteklom dvadeset godina savjesnoga posjeda. Kantonalni je sud istakao da apelantica nije u prvostupanjskome postupka dokazala ni savjesnost ni trajanje savjesnoga posjeda koji se navedenim zakonskim propisom zahtijevaju radi utvrđenja stjecanja prava vlasništva dosjelošću. Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise navodeći „da je ona od samoga rođenja u posjedu predmetnoga stana“
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovi činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Općinski sud i Kantonalni sud u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njezine tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević