Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2067/19 (N. M.)

Odluka donesena 10. 12. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Suvlasništvo
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2067/19

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2067/19, rješavajući apelaciju Nenada Malića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nenada Malića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 057325 18 Gž 2 od 31. januara 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 057325 17 P 2 od 31. jula 2018.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Nenad Malić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banje Luke, podnio je 13. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 057325 18 Gž 2 od 31. januara 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 057325 17 P 2 od 31. jula 2018. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda, Ane Đebro (u daljnjem tekstu: tužena) i Jekoslava Jagodića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 30. jula 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tuženi je dostavio odgovor 20. avgusta 2020. godine, Okružni sud 27. avgusta 2020. godine, a Osnovni sud 7. septembra 2020. godine. Tužena nije dostavila traženi odgovor.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 057325 17 P 2 od 31. jula 2018. godine odbijen je kao neosnovan apelantov primarni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je Mato Đebro (u daljnjem tekstu: graditelj) građenjem stekao pravo vanknjižne susvojine i pravo suposjeda sa 8/11 dijela pomoćne zgrade sagrađene na parceli označenoj kao k. č. br. 2624 (u daljnjem tekstu: k. č. 2624) precizirana u presudi, označene na tlocrtu vještaka geodetske struke kao Q2, Q3, Q4 i Q5 (u daljnjem tekstu: Q objekti), kao i da je stekao pravo korišćenja sa 4/55 dijela na k. č. 2624 na teret prava korišćenja tuženog, te je tuženi dužan trpjeti da se graditelj upiše kao suvlasnik i suposjednik na pomoćnom objektu i nosilac prava korišćenja na zemljištu ispod objekta u Republičkoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove, Područna jedinica Banja Luka (u daljnjem tekstu: Uprava), kao i da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji nepokretnosti, zaključen 31. jula 2000. godine između apelanta kao kupca i graditelja kao prodavca preciziran u presudi (u daljnjem tekstu: ugovor), u dijelu u kojem je graditelj prodao apelantu dio nepokretnosti označenih kao k. č. 2624 i što se odnosi na pomoćni objekat površine 68 m², da se obaveže tuženi da u roku od 30 dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja, preda u posjed apelantu, slobodne od lica i stvari, prostorije u pomoćnom objektu, označene kao Q objekti (stav 1).

6. Presudom je odbijen kao neosnovan i apelantov supsidijarni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je graditelj dosjelošću stekao pravo vanknjižne susvojine i pravo suposjeda sa 8/11 dijela pomoćne zgrade sagrađene na parceli označenoj kao k. č. 2624, pomoćna zgrada, površine 68 m² označeni kao Q objekti, kao i da je stekao pravo korišćenja sa 4/55 dijela na parceli označenoj kao k. č. 2624, pomoćna zgrada, površine 68 m² na teret prava korišćenja tuženog koji je dužan trpjeti da se graditelj upiše kao suvlasnik i suposjednik na pomoćnom objektu i nosilac prava korišćenja na zemljištu ispod objekta u Upravi; da se utvrdi da je pravno valjan ugovor i da se obaveže tuženi da u roku od 30 dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja, preda apelantu u posjed, slobodne od lica i stvari, prostorije u pomoćnom objektu, označene kao Q objekti (stav 2). Presudom je odbačena protivtužba i protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se utvrdi da je pravno ništav član 1 stav 2 ugovora i da se naloži apelantu da u roku od 30 dana od dana donošenja te presude preda u posjed tuženom, slobodne od lica i stvari, dvije prostorije u pomoćnoj zgradi, sagrađenoj na k. č. 2624 označene kao Q3 i Q5 koje apelant drži zaključane (stav 3). Stavom 4 izreke odlučeno je da svaka strana snosi svoje troškove postupka.

7. Obrazloženo je kako je, prije svega, utvrđeno da je Presudom tog suda broj 71 0 P 057325 09 P od 25. maja 2015. godine i dopunskom presudom od 5. maja 2016. godine odbijen apelantov tužbeni zahtjev, a protivtužba tuženog odbačena i odlučeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka, kao i da su rješenjem Okružnog suda od 31. decembra 2016. godine žalbe stranaka usvojene, ukinuta osporena presuda i predmet vraćen Osnovnom sudu na ponovni postupak u fazu pripremnog ročišta.

8. Zatim, istaknuto je da je u ponovljenom postupku na osnovu brojnih provedenih materijalnih dokaza, uključujući i uviđaj i vještačenje iz geodetske struke, utvrđeno kako slijedi: predmetni objekat je uplanjen na osnovu aerofotogrametrijskog snimanja koje je izvršeno 1969. godine; da je isti objekat dešifrovan 1972. godine i u katastarskoj evidenciji upisan kao stalni objekat bez dozvole, da je izlaganjem podataka aerofotogrametrijskog snimanja 14. aprila 1976. godine u popisnom listu broj 70 KO Vrbanja II upisana predmetna parcela k. č. 2624 kućište, dvorište površine 413 m² i kuća i zgrada površine 137 m² (69 m² + 68 m²) na ime Pero Đebre sa 1/1 dijela koji je u testamentu sačinjenom 14. januara 1977. godine raspolagao svom svojom imovinom i nepokretnostima, i to tako da njegovom unuku mldb. Josipu Đebro pripadnu nepokretnosti precizirane u presudi (stav 1 testamenta), a svim njegovim zakonskim nasljednicima poimenično navedenim u presudi, uključujući i graditelja, ostavlja na jednake dijelove svu svoju zemlju u KO Vrbanja koja ostane iza njega u času njegove smrti, osim zemljišta navedenog u stavu 1 tog testamenta. Zatim, istaknuto je da je rješenjem iz 1991. godine preciziranim u presudi i dopunskim rješenjem o nasljeđivanju iz 1994. godine utvrđeno da se imovina navedenog ostavioca sastoji od prava na nepokretnostima upisanim u posjedovni list broj 170 KO Vrbanja II sa 1/1 dijela, da su za zakonske nasljednike iza navedenog ostavioca proglašena poimenično navedena lica, uključujući i graditelja, i da se istovremeno na naslijeđenim nepokretnostima vrši uređenje sukorisničkih odnosa tako da je, između ostalih, na parceli k. č. 2624 za nasljednika sa pravom korišćenja na zemljištu i pravom svojine na zgradama proglašen Josip Đebro, ostaviočev unuk, sa 1/1 dijela, koje nepokretnosti su na skici lica mjesta vještaka geometra označene svjetlije plavom bojom.

9. Nadalje, utvrđeno je da u katastarskom operatu na parcelama preciziranim u presudi, uključujući i k. č. 2624, pravo raspolaganja ima Opština Banja Luka sa 1/1 dijela, a privremeno pravo korišćenja zemljišta imaju poimenično navedena lica, uključujući i graditelja, koji ima 2/8 dijela, da na stambenoj zgradi (stalnom objektu sa dozvolom) i na dvosobnom stanu pravo susvojine imaju poimenično navedena lica, uključujući i graditelja, koji ima 2/8 dijela, te su na pomoćnoj zgradi (stalni objekat bez dozvole) u površini od 68 m² upisani kao posjednici poimenično navedena lica uključujući, i graditelja, koji ima 2/8 dijela. Utvrđeno je i da je 2000. godine tuženi na osnovu valjanog kupoprodajnog ugovora kupio predmetne nepokretnosti od Josipa Đebre. Prema katastarskom operatu od 30. avgusta 2000. godine, na nepokretnostima, i to k. č. 2624, upisano je pravo raspolaganja sa 1/1 u korist Opštine Banja Luka, a pravo trajnog korišćenja zemljišta sa 1/1 u korist tuženog, na stambenoj zgradi (stalnom objektu sa dozvolom) pravo svojine u korist tuženog sa 1/1 dijela i na pomoćnoj zgradi (stalnom objektu bez dozvole) pravo posjeda u korist tuženog sa 1/1 dijela. Utvrđeno je i da prema zk. izvatku preciziranom u presudi na parceli k. č. 2624 pravo raspolaganja ima Opština Banja Luka sa 1/1 dijela, a trajno pravo korišćenja zemljišta ima tuženi sa 1/1 dijela, kao i na ostalim naprijed navedenim nepokretnostima, što proizlazi i iz izvatka iz 2013. godine, te da je 3. jula 2015. godine na navedenim nepokretnostima upisano pravo svojine u korist tuženog sa 1/1 dijela na osnovu pravosnažnog rješenja Uprave od 22. aprila 2015. godine preciziranog u presudi.

10. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da se, prema odredbama člana 20 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: Zakon), pravo svojine stiče po samom zakonu, na osnovu pravog posla i nasljeđivanjem, a odredbom člana 21 Zakona propisano je da se po samom zakonu pravo svojine stiče stvaranjem nove stvari, miješanjem, građenjem na tuđem zemljištu, odvajanjem plodova, održajem, sticanjem prava svojine od nevlasnika, okupacijom i drugim slučajevima određenim zakonom. Prema obrazloženju Osnovnog suda, u konkretnom slučaju apelant traži da se utvrdi da je na predmetnom pomoćnom objektu graditelj stekao pravo susvojine građenjem. U smislu odredbe člana 24 Zakona, prema obrazloženju tog suda, lice koje može biti nosilac prava svojine, a koje izgradi građevinski objekat na zemljištu na kojem drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine i na zemljištu na kome je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljištu koje je neophodno za redovnu upotrebu tog građevinskog objekta, ako nije znalo niti je moglo znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za građenje, a nije se odmah usprotivio. Nadalje je navedeno da je apelant tražio i da se naloži tuženom da apelantu preda u posjed, slobodne od lica i stvari, prostorije u pomoćnom objektu označene kao Q2, Q3 i Q4. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da za uspješnu stvarnopravnu zaštitu po osnovu odredbe člana 37 Zakona apelant je morao dokazati da je stvar koju traži njegova, da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog, te identitet stvari jer se može tražiti povrat samo individualno određene stvari, te da je vlasnik stvari čime bi bio ovlašćen da od lica koje drži njegovu stvar u posjedu prvenstveno traži povrat stvari. Osnovni sud je obrazložio da se svojina na nepokretnostima dokazuje upisom u zemljišnu knjigu u smislu odredbe člana 33 Zakona, a ugovor kao osnov sticanja prava svojine bez zakonom propisanog načina sticanja svojine (upis u zemljišnu knjigu) nije dokaz o apelantovoj svojini na predmetnim nepokretnostima. Istaknuto je da su pretpostavke za sticanje prava svojine pravnim poslom da svojina knjižnog prethodnika mora biti upisana, mora postojati valjana (tabularna) isprava, tj. takva koja ispunjava i formalne i materijalne pretpostavke valjanosti (javna ili javno ovjerena, podaci o licima, o nepokretnostima, pravnom osnovu, mjestu i vremenu zaključenja i klauzula intabulandi, tj. posebna izjava otuđivaoca da pristaje na upis), te mora biti izvršen upis u javne (zemljišne) knjige. Obrazloženo je da je odredbom člana 41 Zakona propisano da lice koje je pribavilo individualno određenu stvar po pravnoj osnovi i na zakonit način, a nije znalo i nije moglo znati da nije postalo vlasnik stvari (pretpostavljeni vlasnik) ima pravo zahtijevati njezin povrat i od savjesnog posjednika kod kojeg se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu, a kada se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno, te ako su pravni osnovi tih lica iste jačine, prednost ima lice kod kojeg se stvar nalazi.

11. U vezi s tim, Osnovni sud je obrazložio da se na osnovu izvedenih dokaza nije moglo utvrditi da je apelant vlasnik dijela nepokretnosti i predmetnog pomoćnog objekta jer je na osnovu naprijed navedenih izvedenih dokaza utvrđeno da je na navedenim nepokretnostima upisano pravo svojine u korist tuženog sa 1/1 dijela na osnovu pravosnažnog rješenja Uprave iz 2015. godine preciziranog u presudi, dok je na dvorištu i preciziranim zgradama upisano pravo posjeda sa 1/1 na ime tuženog. Osnovni sud je istakao da na osnovu provedenih dokaza apelant nije dokazao da je on vlasnik objekta, odnosno tri prostorije u predmetnom objektu čiju predaju u posjed traži predmetnom tužbom, a shodno načelu tereta dokazivanja iz člana 7 u vezi sa čl. 123 i 126 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve, da izvedu dokaze kojima se utvrđuju činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve, a ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu onda će o njenom postojanju zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja, zbog čega je i odlučeno kao u stavu 1 izreke presude. Osnovni sud je obrazložio da pored navedenog valja istaći da apelant drži u posjedu dvije prostorije u predmetnom pomoćnom objektu označene sa Q2 i Q5, a tužbenim zahtjevom traži da mu tuženi preda u posjed tri prostorije koje se nalaze sa desne strane objekta, gledano iz pravca kuće tuženog, pa kako nije dokazao da je apelant vlasnik predmetnih prostorija, uz činjenicu da se nalazi u posjedu dvije prostorije, to je, prema obrazloženju tog suda, i taj dio apelantovog tužbenog zahtjeva trebalo odbiti kao neosnovan.

12. Nadalje je navedeno da je apelant postavio i supsidijarni tužbeni zahtjev tražeći da se, ukoliko sud odbije primarni tužbeni zahtjev, usvoji taj drugi zahtjev. Prema odredbama člana 28 Zakona, kako je obrazložio taj sud, savjestan i zakoniti držalac nepokretne stvari na koju ima pravo svojine stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom deset godina, a samo savjestan držalac nepokretne stvari na koju drugi ima pravo svojine stiče pravo svojine na tu stvar protekom 20 godina. U vezi s tim je navedeno da je taj sud mišljenja da izvedenim dokazima apelant nije dokazao da je graditelj održajem stekao pravo svojine na dijelu predmetne nepokretnosti jer iz, između ostalog, pročitane izjave tužene, koja je supruga graditelja i koja je saslušana u svojstvu svjedoka u predmetu tog suda broj 71 0 P 29890 03 P, jasno proizlazi da se za graditelja udala 1993. godine, da su ona i graditelj živjeli u Njemačkoj, da ona u sporni dvorišni objekat nikada nije ušla, da o spornom objektu zna samo po kazivanju graditelja i da nikada nije vidjela da je graditelj išta radio na tom objektu. Nadalje je navedeno da iz apelantovog iskaza proizlazi da su njegova saznanja o činjenici da je sporni objekat gradio graditelj posredna, da je o tome čuo u razgovoru sa rođakom graditelja poimenično navedenim u presudi, a koji je apelanta i uveo u posjed kupljenih nepokretnosti, a što mu je u razgovoru potvrdio i graditelj, dok se saslušani svjedoci u svom iskazu nisu izjašnjavali na činjenicu građenja sporne pomoćne zgrade, a njihova saznanja u pogledu držanja u posjedu i korišćenju predmetnog pomoćnog objekta od graditelja su takođe posredna, do kojih su došli iz razgovora s trećim licima koja nisu saslušana u ovom postupku. Osnovni sud je istakao da kako apelant nije dokazao da je graditelj stekao pravo svojine na navedenim nepokretnostima, to nije dokazao ni da je valjan ugovor koji je apelant zaključio sa graditeljem u dijelu kojim je graditelj prodao apelantu dio nepokretnosti označene kao k. č. 2624 i što se odnosi na preciziranu pomoćnu zgradu s obzirom na to da graditelj kao prodavac nije mogao ugovorom prenijeti na apelanta više prava nego što sam ima. Osnovni sud je istakao da ne može pokloniti vjeru ni izjavi graditelja od 26. jula 2005. godine, koja je ovjerena kod Osnovnog suda pod preciziranim brojem jer se ona može cijeniti samo kao privatna isprava u vezi s drugim dokazima, a druge dokaze kojima sud može pokloniti vjeru vezano za korišćenje spornog pomoćnog objekta od graditelja, odnosno ispunjavanja uslova iz člana 28 Zakona za sticanje prava svojine održajem apelant nije izvodio, pa je slijedom toga Osnovni sud odbio i apelantov supsidijarni tužbeni zahtjev.

13. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je raspravljajući o protivtužbi kojom je tuženi tražio da se apelantu naloži da mu preda u posjed naprijed precizirane dvije prostorije, taj sud odbacio protivtužbu jer je o istoj stvari između istih parničnih stranaka već presuđeno. U vezi s tim je navedeno da je uvidom u spis tog suda broj 71 0 P 29890 03 P utvrđeno da je pravosnažno okončan parnični postupak po tužbi podnesenoj 30. aprila 2003. godine od tuženog kao tužioca protiv apelanta kao tuženog radi predaje u posjed precizirane dvije prostorije, te je Presudom broj 71 0 P 29890 03 P od 27. maja 2009. godine odbijen navedeni tužbeni zahtjev tuženog. Navedeno je i da iz iskaza tuženog, saslušanog u svojstvu parnične stranke, jasno proizlazi da on, od kad je stupio u posjed kupljenih nepokretnosti, nikada nije ušao u dvije precizirane prostorije u pomoćnom objektu, da su i tada te dvije prostorije bile zaključane. Kako je tuženi u navedenom postupku i u ovom postupku tražio od apelanta predaju u posjed iste dvije prostorije u istoj pomoćnoj zgradi, a koje prostorije drži apelant zaključane, to se, prema mišljenju tog suda, radi o istom zahtjevu o kojem je već pravosnažno odlučeno, pa je sud takvu tužbu i tužbeni zahtjev podnesen u ovom postupku, odnosno protivtužbu odbacio jer se radi o presuđenoj stvari.

14. Nadalje je obrazloženo da tuženi u protivtužbi traži da se utvrdi ništavost člana 1 stav 2 ugovora zaključenog između apelanta kao kupca i graditelja kao prodavca, precizirano u prethodnim tačkama ove odluke. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 60 ZPP-a propisano da dok parnica teče ne može se u pogledu istog zahtjeva pokrenuti nova parnica među istim strankama, a ako takva parnica bude pokrenuta sud će tužbu odbaciti, te da će sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti paziti da li već teče druga parnica o istom zahtjevu među istim strankama pred sudom u BiH. Osnovni sud je u vezi s tim istakao da je, što se tiče protivtužbe tuženog, taj sud protivtužbu odbacio u dijelu kojim se traži da sud utvrdi ništavost člana 1 stav 2 ugovora s obzirom na to da već teče parnica po tužbi o istom zahtjevu, tj. postoji pravni koneksitet tužbenog, odnosno protivtužbenog zahtjeva. Dakle, podnošenjem protivtužbe tuženog za utvrđenje ništavosti člana 1 stav 2 ugovora u parnici u kojoj je postupak povodom tužbe tužioca za utvrđenje pravne valjanosti navedenog ugovora već započeo, dolazi do procesnog dualiteta o istom pravnom odnosu – litispendencije, pa je shodno navedenom i odlučeno kao u izreci te presude, te je protivtužba u ovom dijelu odbačena kao nedozvoljena, zaključio je Osnovni sud.

15. Protiv navedene presude i apelant i tuženi su podnijeli žalbe Okružnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 057325 18 Gž 2 od 31. januara 2019. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio u st. 1 i 2, dok je žalba tuženog uvažena i ukinuta su rješenja sadržana u stavu 3 osporene presude i stavu 4 presude, te je predmet u tom dijelu vraćen na ponovni postupak prvostepenom sudu. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je taj sud mišljenja da je prvostepeni sud, u odnosu na odbijanje apelantovih tužbenih zahtjeva, u skladu s odredbom člana 8 ZPP-a, savjesno i brižljivo ocijenio sve provedene dokaze koje je predložio apelant, kao i dokaze koje je predložio tuženi, kako bi, na osnovu slobodne ocjene dokaza, odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane. Za takav svoj stav prvostepeni sud je, prema mišljenju Okružnog suda, dao objektivno prihvatljivo obrazloženje u skladu s odredbom člana 191 stav 4 ZPP-a koje kao pravilno u cijelosti usvaja i Okružni sud. Pri tome je Okružni sud naveo i da nisu povrijeđene ni odredbe čl. 123 i 126 istog zakona iz razloga što je prvostepeni sud, prema mišljenju Okružnog suda, slobodnom ocjenom dokaza utvrdio odlučne činjenice na osnovu kojih je donio odluku o apelantovom primarnom i eventualnom tužbenom zahtjevu primjenom pravila o teretu dokazivanja. Suprotno navodima apelantove žalbe, prema mišljenju Okružnog suda, činjenično stanje, koje se odnosi na primarni i eventualni apelantov tužbeni zahtjev, pravilno je i potpuno utvrđeno, na koje utvrđenje je pravilno primijenjeno i materijalno pravo.

16. U odnosu na žalbene navode tuženog, Okružni sud je naveo da je odredbom člana 67 ZPP-a propisano da sud po prethodnom ispitivanju tužbe donosi rješenje kojim se tužba odbacuje kada utvrdi da su se stekli uslovi propisani tačkama od 1 do 8 tog zakona. Navedeno znači, prema obrazloženju Okružnog suda, da je prvostepeni sud ovlašćen da u prethodnom ispitivanju tužbe pa do zaključenja pripremnog ročišta donese rješenje kojim se tužba odbacuje, ali ne i po zaključenoj glavnoj raspravi, odnosno nakon svih provedenih dokaza, kao što je učinio prvostepeni sud u ovoj parnici. Budući da je prvostepeni sud nepravilno odbacio protivtužbu tuženog, nakon provedenog dokaznog postupka, Okružni sud je obrazložio da je trebalo žalbu tuženog usvojiti, rješenje kojim je odbačena protivtužba ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu, u navedenom dijelu, na ponovni postupak. Istaknuto je i da je zbog navedenog primjenom odredbe člana 397 stav 3 ZPP-a trebalo ukinuti i rješenje o troškovima postupka o kojima će prvostepeni sud odlučiti u konačnoj odluci.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Apelant u veoma opširnoj apelaciji navodi da je drugostepeni sud izašao van okvira svoje nadležnosti jer je rješavao mimo žalbenih navoda preispitujući prvostepenu presudu u odnosu na protivtužbeni zahtjev o kojem se žalbom nije postavilo nikakvo pitanje, a da pri tom nije odgovorio na sve navode apelantove žalbe. Apelant navodi da su redovni sudovi izolovano cijenili iskaze svjedoka, a da ih nisu doveli u kontekst s ostalim provedenim dokazima, jer da jesu, bilo bi jasno da je apelant dokazao da je graditelj na originaran način

– građenjem stekao pravo svojine na predmetnom objektu bez obzira na to ko je prije njega bio vlasnik na nepokretnosti jer navedeno proizlazi iz rješenja i dopunskog rješenja donesenog u ostavinskom postupku. Smatra da je nesporno dokazao da je negraditelj koristio, gradio i imao u posjedu sporne nepokretnosti od 1966. godine do 1992. godine kada je u njihov posjed ušao apelant i zaključio sa graditeljem ugovor kojim mu je graditelj u vanknjižnu svojinu prenio predmetne nepokretnosti. Zbog navedenog apelant smatra da je pogrešno cijenjen iskaz tužene koja je graditeljeva supruga i da je pogrešno zaključeno da se iz njega nije moglo zaključiti da je graditelj bio u posjedu, gradio i koristio predmetne nepokretnosti. Smatra i da je pogrešno tumačena ovjerena izjava graditelja da se ne radi o privatnoj izjavi, već o javnoj ispravi. Takođe, navodi da mu je zbog takvog postupanja redovnih sudova onemogućen i adekvatan pristup sudu jer nije od samog početka mogao da zaštiti svoja prava budući da su redovni sudovi, iako nisu raspolagali sa dovoljno dokaza za svoja odlučenja, ipak donijeli osporene odluke. Apelant tvrdi i da nije tačan zaključak Okružnog suda da je prvostepeni sud još u fazi prethodnog ispitivanja tužbe morao odbaciti protivtužbeni zahtjev tuženog jer je odredbama člana 68 ZPP-a propisano da sud po službenoj dužnosti u toku cijelog postupka pazi na postojanje litispendencije, a ne samo do pripremnog ročišta.

b) Odgovor na apelaciju

18. Okružni sud je naveo sadržaj izreke svoje presude, te istakao da je svoj stav iskazao u obrazloženju te presude, pri kojem ostaje i dalje, te da zbog toga apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

19. Osnovni sud je naveo da nije bilo kršenja apelantovih prava i da apelaciju treba odbiti.

20. Tuženi je naveo hronologiju događaja i postupka, te istakao da nije bilo kršenja apelantovih prava, kao i da je apelacija neblagovremena.

V. Relevantni propisi

21. U Zakonu o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03; za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljivan u službenim glasilima) relevantne odredbe glase: Član 28. st. 2. i 4.

Savjestan i zakoniti držalac nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom deset godina.

Savjestan držalac nepokretne stvari na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom 20 godina.

Član 33.

Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnost stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

Član 37.

Vlasnik može tužbom zahtijevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari.

Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva.

Član 41.

Lice koje je pribavilo individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znalo i nije moglo znati da nije postalo vlasnik (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo da zahteva njen povraćaj i od savesnog držaoca kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.

Kada se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno. Ako su pravni osnovi ovih lica iste jačine, prvenstvo ima lice kod koga se stvar nalazi.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva.

Član 72. st. 2. i 3.

Državina je savjesna ako držalac ne zna ili ne može znati da stvar koju drži nije njegova.

Savjesnost državine se pretpostavlja.

22. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 8/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka Ustavnog suda, 45/09 – odluka Ustavnog suda, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 62.

Sud odmah po prijemu tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu.

Ove pripreme obuhvataju prethodno ispitivanje tužbe, dostavljanje tužbe tuženom na obavezni odgovor, održavanje pripremnog ročišta i zakazivanje glavne rasprave.

Član 67. stav 1. tač. 3) i 4) Po prethodnom ispitivanju tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi:

3) da o istom zahtjevu već teče parnica;

4) da je stvar pravosnažno presuđena;

Član 68.

Ako smatra da nema dovoljno činjenica za donošenje odluke o pitanju koje se postavilo u toku prethodnog ispitivanja tužbe, sud će o ovom pitanju odluku donijeti naknadno, čim bude raspolagao sa dovoljno činjenica.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

VI. Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 057325 18 Gž 2 od 31. januara 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. marta 2019. godine, a apelacija je podnesena 13. maja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

27. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

29. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. Ustavni sud, prije svega, naglašava da se u konkretnom slučaju radi o postupku sticanja prava svojine na nepokretnostima. Prema tome, član 6 stav 1 Evropske konvencije je u konkretnom slučaju primjenjiv.

31. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presude redovnih sudova tvrdeći da su redovni sudovi donoseći te presude proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

33. Dovodeći u kontekst naprijed citirane zakonske propise sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelantovim navodima, jasno i argumentovano obrazložili zašto je trebalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev, a u odnosu na protivtužbeni zahtjev tuženog predmet vratiti na ponovni postupak prvostepenom sudu pozivajući se pri tom na odredbe naprijed citiranih zakona, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da je Okružni sud rješavao mimo žalbenih navoda stranaka ili da nije dao odgovore na te navode. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav iskazan u dosadašnjoj praksi kao npr. u Odluci broj AP 3279/19 od 28. oktobra 2020. godine (dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) gdje je istaknuto „da je, slijedeći praksu Evropskog suda, Ustavni sud dosljedno isticao da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, te da član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke, zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima. Koliko će biti široka obaveza suda da u obrazloženju odluke navede razloge kojima se vodio pri njenom donošenju zavisi od okolnosti i prirode svakog pojedinog slučaja (mjerilo dovoljnosti). (…) Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli uticati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti, vidi, između ostalih, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, tačka 29, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, tačka 83 s daljnjim referencama, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34 i Ustavni sud, npr. odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22 s daljnjim referencama i AP 3174/17 od 19. septembra 2019. godine, stav 36, objavljene na www.ustavnisud.ba).“

34. Ustavni sud, osim toga, zapaža da, suprotno apelantovim navodima, iz obrazloženja redovnih sudova proizlazi da su provedeni svi dokazi relevantni za donošenje odluke o predmetu spora i da su tom prilikom redovni sudovi dali jasna i argumentovana obrazloženja zašto su neki dokazi prihvaćeni a neki ne, uključujući i iskaz tužene i izjavu graditelja, pri tom cijeneći svaki dokaz ponaosob i sve dokaze u međusobnoj vezi. Navedena analiza dokaza je rezultirala odbijanjem apelantovog i primarnog i supsidijarnog tužbenog zahtjeva jer je utvrđeno i zaključeno da apelant nije dokazao svoje tvrdnje, a takve zaključke Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

35. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je nesporno dokazano da se kao posjednik i vlasnik predmetnih nepokretnosti u zemljišnim knjigama vodi tuženi na osnovu rješenja Uprave o promjeni zk. stanja. Dokazano je i da apelant drži u faktičkom posjedu dva prostora precizirana u prethodnim tačkama ove odluke i da su redovni sudovi, imajući u vidu odredbe citiranog člana 41 Zakona, utvrdili da jače pravo pripada tuženom s obzirom na upise u javnim knjigama, te da apelant nije u smislu člana 33 istog zakona dokazao da je njihov vlasnik, što bi mu davalo ovlašćenje da traži njihov povrat u posjed. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da apelant, kako su obrazložili redovni sudovi, nije dokazao niti da je graditelj držao u posjedu predmetne nepokretnosti niti da je gradio što na njima, čime bi se stekli uslovi za sticanje prava svojine održajem. Ustavni sud pri tom zapaža i da apelant nije usmjerio tužbeni zahtjev ka utvrđivanju da je on stekao pravo svojine održajem, već je tražio da se utvrdi da je to graditeljevo pravo.

36. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da iz činjenica predmeta proizlazi da je prvobitno donesena presuda Osnovnog suda ukinuta i predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak u fazu pripremnog ročišta. Ustavni sud zapaža da je već u pripremnoj fazi u ovom postupku bilo poznato da je u predmetu broj 71 0 P 29890 03 P presudom od 27. maja 2009. godine pravosnažno okončana parnica po istovjetnom tužbenom zahtjevu tuženog kao što je njegov protivtužbeni zahtjev u konkretnom predmetu, ali u obrnutim ulogama – apelant je tuženi u tom predmetu, a tužilac je tuženi iz konkretnog predmeta. Ustavni sud, u vezi s tim, ukazuje da je prvostepeni sud, kako je to i zaključio Okružni sud, shodno odredbama čl. 62 i 67 ZPP-a već tada trebao odbaciti protivtužbeni zahtjev tuženog zbog postojanja litispendecije (što je taj sud i učinio u ukinutoj presudi). Ustavni sud u vezi s navedenim ukazuje i da je tačan apelantov navod da je sud dužan u toku cijelog postupka da vodi računa o mogućoj litispendenciji, a ne samo do početka glavne rasprave. Međutim, kako je već rečeno, u konkretnom slučaju ovaj stav se ne može primijeniti s obzirom na to da je podatak o pravosnažno okončanom postupku između istih stranaka s istim tužbenim zahtjevom bio poznat još u fazi prethodnog ispitivanja tužbe kao i na pripremnom ročištu jer je na njemu predložen i prihvaćen dokaz uvida u iskaz tužene, kao i drugi dokazi, uključujući i nalaz i mišljenje vještaka iz tog drugog postupka, a sve precizirano u presudi Osnovnog suda. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa proizlazi da je apelant imao i koristio mogućnost da u istom kapacitetu kao i tuženi predlaže i provodi dokaze i da je time imao i adekvatan pristup sudu, a da činjenica da nije uspio da dokaže svoje tvrdnje ne ukazuje da mu je pristup sudu onemogućen. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode neosnovanim.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava.

Pravo na imovinu

38. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno i pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava veže za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke, pri čemu nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

39. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo kada su odbili apelantov i primarni i supsidijarni tužbeni zahtjev jer apelant nije dokazao da je graditelj držao u posjedu i gradio nešto na predmetnim nepokretnostima, niti da je apelant imao pravo svojine na njima i kada je Okružni sud u odnosu na protivtužbu tuženog predmete vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak jer je redovni sud morao donijeti rješenje o odbacivanju protivtužbenog zahtjeva tuženog s obzirom na to da je već u vrijeme prethodnog ispitivanja protivtužbe i tužbe bilo poznato da je između istih stranaka po istom zahtjevu tuženog već pravosnažno okončan postupak.

40. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da pravo nije proizvoljno primijenjeno.

41. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2067/19 (N. M.) | Sudska praksa | Aktio