Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3845/20 (Z. B.)

Odluka donesena 27. 11. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Krivični postupak
  • Propisano zakonom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3845/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3845/20, rješavajući apelaciju Zlatana Bektića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zlatan Bektić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 K 076681 20 Kž 2 od 25. kolovoza 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 K 076681 18 K od 15. srpnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zlatan Bektić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa odvjetnik Sanel Bektić iz Tuzle, podnio je 27. listopada 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 K 076681 20 Kž 2 od 25. kolovoza 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 K 076681 18 K od 15. srpnja 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelantu su kao branitelju po službenoj dužnosti – osuđenog M.H., određeni troškovi za sudjelovanje i danu odbranu osuđenog u određenom novčanom iznosu, dok je apelant odbijen sa preostalim dijelom zahtjeva iz troškovnika.

3. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je apelant bio branitelj osuđenog M.H., te je apelant podnio troškovnik u kome je precizirao za koje radnje, u kom iznosu i po kojoj odredbi Tarife o nagradama i naknadama za rad odvjetnika u F BiH (u daljnjem tekstu: Tarife) traži troškove. Dalje je naveo da je prvostupanjski sud djelomično usvojio dostavljeni troškovnik, te je zaključio da je sačinjen u skladu sa odredbama Tarife, dok je apelantov zahtjev za naknadu za odsutnost iz Ureda za vrijeme putovanja na sjednicu drugostupanjskog vijeća odbio kao neosnovan. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da nisu povrijeđene odredbe članka 26. točka 5. Tarife, jer je apelant tražio naknadu za odsutnost iz Ureda za vrijeme putovanja na sjednicu vijeća drugostupanjskog suda. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je člankom 26. točka 5. Tarife propisano da odvjetnik ima pravo da obračuna nagradu po utrošenom vremenu i to po 10 bodova za svako započeto pola sata, između ostalog i za čekanje na raspravu ili za vrijeme vijećanja, za odsustvo iz kancelarije za vrijeme putovanja i slično. Također je ukazao da je člankom 4. stavak 5. Tarife propisano da osim nagrade za sudjelovanje na pretresu, pripremnom ročištu ili sjednici vijeća, za drugi ili svaki započeti sat pretresa, ročišta ili sjednice vijeća, odvjetniku pripada naknada po članku 3. točka 1. Tarife (kojim člankom propisano da za sudjelovanje u svojstvu branitelja istom pripada za svaki drugi i svaki dalji započeti sat pred Kantonalnim sudom 25 bodova). Kako je uvidom u zapisnik sa sjednice vijeća koja je održana pred drugostupanjskim sudom utvrđeno da je sjednica vijeća trajala 15 minuta (manje od jednog sata), Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno odlučio, kada apelantu nije dosudio troškove na ime odsustva iz ureda za vrijeme putovanja na sjednicu vijeća drugostepenog suda. Dakle, naveo je da mu takva naknada ne pripada, sukladno članku 4. stavak 5. Tarife.

Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju jedino relevantna činjenica, koliko dugo je apelant odsustvovao iz kancelarije radi putovanja na sjednicu vijeća, a ne koliko dugo je ta sjednica trajala. Kada se uzme u obzir da je članom 26. stav 5. Tarife propisano da odvjetniku pripada nagrada po utrošenom vremenu, a da je apelant putovao na relaciji Živinice-Tuzla-Živinice, apelant smatra da da su redoviti sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3845/20 (Z. B.) | Sudska praksa | Aktio