Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2974/20 (H. H.)
Odluka donesena 27. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2974/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikomr vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. studenog 2020. godine, u predmetu broj AP-2974/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Hasan Hadžipašić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hasan Hadžipašić protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 18 0 P 016327 19 Rev od 7. svibnja 2020. godine, Presude Kantonalnoga suda u Bihaću broj 18 0 P 016327 18 Gž 2 od 17. siječnja 2019.
godine i Presude Općinskoga suda u Bosanskoj Krupi broj 18 0 P 016327 17 P od16. listopada 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Hasan Hadžipašić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Bosanske Krupe, kojega zastupa Hamdija Veladžić, odvjetnik iz Bihaća, podnio je 13. kolovoza 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 18 0 P 016327 19 Rev od 7. svibnja 2020. godine, Presude Kantonalnoga suda u Bihaću broj 18 0 P 016327 18 Gž 2 od 17. siječnja 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Bosanskoj Krupi broj 18 0 P 016327 17 P od16. listopada 2018. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, utvrđeno je da je ništavan ugovor o međusobnome poravnanju odnosa i prometu nekretnina od 12. svibnja 2005. godine, kojega su zaključili tuženici (Opća zadruga „Zadruga Otoka“ p.o. Bosanska Otoka kao prvotuženica i apelant kao drugotuženik).
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz odredbi Zakona o zemljišnim knjiga, Zakona o vlasničko pravnim odnosima, Općega zakona o zadrugama, te Zakona o obligacionim odnosima, kada su usvojili tužbeni zahtjev tužitelja (Unsko-sanski kanton) i utvrdili da je pobijani ugovor, zaključen između tuženika, protivan prinudnim propisima i da je isti ništavan. Vrhovni je sud istakao da su prvotuženica i apelant pošli od pogrešne pretpostavke da je prvotuženica u vrijeme zaključenja predmetnoga ugovora bila vlasnikom nekretnina koje su bile predmetom istoga, da je vlasništvo stekla dugotrajnim korištenjem istih, i na temelju dozvola Općinskoga suda u Bosanskoj Krupi za polaganje isprava radi stjecanja prava vlasništva na predmetnim nekretninama. Vrhovni je sud istakao da se vlasništvo na tuđoj nekretnini ne stječe samom činjenicom faktičkoga korištenja tuđe nekretnine određeno vremensko razdoblje, niti dozvolom za polaganje isprava radi stjecanja prava vlasništva na nekretninama, nego tek upisom prava vlasništva u zemljišnu knjigu, pod uvjetom da su za to ispunjeni svi zakonom propisani uvjeti. Vrhovni je sud istakao da činjenica da je prvotuženica eventualno zaključivala kupoprodajne ugovore sa ranijim vlasnicima istih (kao društveno-pravna osoba) i iste koristila duže vremensko razdoblje kao državne nekretnine, a na kojima nije bila uknjižena kao vlasnik, ne znači da su one samim postojanjem tih kupoprodajnih ugovora postili njezina imovina (imovina zadruge), kako to pogrešno smatraju tuženici. Vrhovni je sud istakao da prvotuženica nije u smislu odredbe čl. 94. Općega zakona o zadrugama po sili zakona postala vlasnicom svih nekretnina koje je koristila i koje drži u svojemu posjedu, nego to postaje na imovini koju trenutno koristi (razne pokretne stvari, prava i sl.). Vrhovni je sud istakao da u okolnostima konkretnoga slučaja, kada prvotuženica nije dokazala da su predmetne nekretnine njezino vlasništvo, iste i nisu mogle biti predmetom navedenoga ugovora. Vrhovni je sud istakao da je pobijani ugovor ništavan u smislu čl. 103. Zakona o obligacionim odnosima jer je zaključen protivno prinudnim propisima, te da su stoga nižestupanjski sudovi pravilno utvrdili ništavnost istoga.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise smatrajući da je „cjelokupan postupak proveden na potpuno proizvoljan način, odnosno potpuno proizvoljnim i iracionalnim konstituisanjem nepostojećih činjenica“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević