Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4050/20 (N. I.)
Odluka donesena 27. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalid
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Invalidnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4050/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-4050/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Nazif Imamović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nazif Imamović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 07 0 U 010285 16 Uvp od 9. jula 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nazif Imamović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prozor-Rame, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Sesar-Ćurić-Miletić“ iz Mostara, podnio je 9. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 010285 16 Uvp od 9. jula 2020. godine.
2. Rješenjem Kantonalne administrativne službe u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalna administrativna služba) broj 1982012385 od 27. novembra 2012. godine apelantu, kao invalidu druge kategorije invalidnosti, nisu priznata prava iz invalidskog osiguranja po osnovu promijenjene radne sposobnosti.
3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Kantonalne administrativne službe od 27. novembra 2012. godine, Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: FZ PIO) je Rješenjem broj FZ3/2-19820112385 od 18. februara 2014. godine (donesenim u izvršenju presude Kantonalnog suda od 11. decembra 2013. godine kojom presudom je rješenje FZ PIO od 22. marta 2013. godine poništeno i predmet vraćen na ponovni postupak), predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
4. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 010285 14 U od 8. aprila 2016. godine odbijena je tužba apelanta podnesena protiv rješenja tuženog (FZ PIO) od 18. februara 2014. godine.
5. Odlučujući o zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, presude Kantonalnog suda od 8. aprila 2016. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 07 0 U 010285 16 Uvp od 9. jula 2020. godine odbio predmetni zahtjev apelanta.
6. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog stanja utvrđenog u toku upravnog postupka proizlazi da je nalazom i mišljenjem Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja (u daljnjem tekstu: Institut), Odjeljenje za prvostepeni postupak od 22. oktobra 2012. godine i Nalazom i mišljenjem Instituta, Odjeljenje za drugostepeni postupak od 19. februara 2013. godine, saglasno ocijenjeno da kod apelanta postoji druga kategorija invalidnosti zbog bolesti. Vrhovni sud je naveo da su, stoga, upravni organi zaključili da apelant ne ispunjava uslove propisane Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) koji bi mu omogućili sticanje prava na invalidsku penziju, jer kod njega nije utvrđena prva kategorija invalidnosti, pa je apelant od strane upravnih organa pravilno odbijen sa zahtjevom za ostvarivanje predmetnog prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja. Dalje, da su upravni organi pravilno zaključili i da, s obzirom na nespornu činjenicu da je apelantu prestalo svojstvo osiguranika, apelant ne ostvaruje ni pravo po osnovu promijenjene radne sposobnosti u skladu sa odredbama člana 19. Zakona o PIO. Vrhovni sud je naveo da nije mogao prihvatiti kao osnovane navode iz zahtjeva za vanredno preispitivanje da u konkretnom slučaju nije postupljeno po presudi Kantonalnog suda 11. decembra 2013. godine, jer je u ponovnom postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja apelantu omogućeno da se izjasni na nalaze ljekarskih komisija, kao i da se izjasni o drugim činjenicama i okolnostima bitnim za donošenje pravilne i zakonite odluke, što je apelant i učinio podneskom od 5. februara 2014. godine. Vrhovni sud je u vezi s tim ukazao da je apelant u predmetnom podnesku naveo da se ne slaže sa ocjenom invalidnosti iz predmetnih nalaza ljekarskih komisija koje su pogrešno cijenile njegovu invalidnost, jer je kod njega nastupila prva kategorija invalidnosti po osnovu koje bi mu trebalo priznati pravo na invalidsku penziju i zbog čega mu treba omogućiti novi pregled. Vrhovni sud je naveo da je, dakle, tuženi u potpunosti postupio po uputi iz navedene presude, a apelant uz tužbu nije priložio drugu medicinsku dokumentaciju koja bi dovela u sumnju utvrđeno činjenično stanje i koja bi ukazivala da se radi o drugačijoj kategoriji invaliditeta. Vrhovni sud je naveo da je, stoga, prvostepeni sud pravilno postupio kada je tužbu apelanta odbio kao neosnovanu.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelant naročito ističe da mu nije bilo omogućeno da se očituje na nalaz i mišljenje Instituta, Odjeljenje za prvostepeni postupak od 22. oktobra 2012. godine.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević