Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2669/19 (B.L.)

Odluka donesena 10. 12. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Izvršni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2669/19

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2669/19, rješavajući apelaciju B. L., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija B. L. podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 I 029144 18 Gž od 11. aprila 2019. godine i Rješenja Osnovnog suda u Kotor Varoši broj 73 0 I 029144 18 I 2 od 25. juna 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. B. L. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kneževa podnio je 25. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 I 029144 18 Gž od 11. aprila 2019. godine i Rješenja Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 I 029144 18 I 2 od 25. juna 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Opštine Kneževo (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 2. oktobra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i izvršenik su 9. odnosno 14. oktobra 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Rješenjem o prestanku radnog odnosa Komisije za izbor i imenovanje Skupštine opštine Kneževo broj 01-126-3/16 od 6. februara 2016. godine apelantu je prestao radni odnos kod izvršenika – funkcija predsjednika Skupštine opštine Kneževo s danom 27. juni 2013. godine.

6. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 018311 16 U od 4. oktobra 2017. godine (u daljnjem tekstu: presuda iz 2017. godine) uvažena je apelantova tužba i poništeno prethodno navedeno rješenje, te je obavezana Skupština opštine Kneževo da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime troškova upravnog spora u roku od 30 dana od dana prijema presude.

Postupak okončan osporenim odlukama

7. Apelant je 1. novembra 2017. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog za izvršenje na osnovu presude iz 2017. godine. U navedenom prijedlogu apelant je predložio da se odredi izvršenje protiv izvršenika tako da mu se naloži da apelanta vrati na posao i da mu omogući da obavlja poslove i radne zadatke radnog mjesta koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti u roku od osam dana od dana prijema rješenja o izvršenju. Dalje je predložio da ukoliko izvršenik u ostavljenom roku ne postupi po rješenju o izvršenju, da sud izvršeniku i odgovornom licu izvršenika izrekne novčanu kaznu u iznosima koje odredi sud, sve u smislu člana 17 Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). Takođe je predložio, radi naplate troškova upravnog spora i troškova izvršnog postupka, u određenim novčanim iznosima, sa zakonskim zateznim kamatama, da se odredi izvršenje na novčanim sredstvima izvršenika na računima kod banke i prenos na račun apelantovog punomoćnika, sve bliže precizirano u prijedlogu.

8. Osnovni sud je donio Rješenje o izvršenju broj 73 0 I 029144 17 I od 3. novembra 2017. godine, stavljanjem pečata na prijedlog za izvršenje, kojim je određeno predloženo izvršenje (u daljnjem tekstu: predmetno rješenje o izvršenju).

9. Nakon što su troškovi postupka, kako je to određeno izvršnom ispravom, isplaćeni apelantovoj zastupnici, Osnovni sud je Zaključkom broj 73 0 I 029144 17 I od 3. maja 2018. godine konstatovao da je postupak izvršenja u ovom izvršnom predmetu završen u dijelu koji se odnosi na naplatu novčanog potraživanja.

10. Osnovni sud je donio Rješenje broj 73 0 I 029144 18 I 2 od 3. maja 2018. godine kojim je naložio izvršeniku da u roku od osam dana od dana prijema rješenja postupi po izvršnoj ispravi – presudi iz 2017. godine i predmetnom rješenju o izvršenju, te vrati apelanta na posao i omogući mu obavljanje poslova i radnih zadataka radnog mjesta koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti, s upozorenjem da ako ne postupi po nalogu suda, izvršenikovom dužniku kao pravnom licu će se izreći novčana kazna u iznosu od 1.000.00 KM, a odgovornom licu u pravnom licu u iznosu od 500,00 KM, shodno članu 17 st. 1 i 2 ZIP-a.

11. Izvršenik je 4. juna 2018. godine podnio prigovor protiv prethodno navedenog rješenja (kao datum donošenja rješenja napisao 25. maj 2018. godine), koje je dostavljeno apelantu na odgovor i apelant je Osnovnom sudu dostavio odgovor na prigovor, koje je zatim dostavljeno izvršeniku.

12. Apelant je 8. maja 2018. godine podnio Osnovnom sudu prijedlog za donošenje rješenja o isplati naknade plate od dana pravosnažnosti odluke o vraćanju na posao do povratka na rad.

13. Osnovni sud je donio Rješenje broj 73 0 I 029144 18 I 2 od 25. juna 2018. godine kojim je usvojio prigovor izvršenika protiv Rješenja Osnovnog suda broj 73 0 I 029144 18 I 2 od 3. maja 2018. godine, ukinuo predmetno rješenje o izvršenju, a prijedlog za izvršenje odbacio u dijelu koji se odnosi na vraćanje apelanta na rad. Rješenjem je dalje odbačen kao nedozvoljen apelantov prijedlog za donošenje rješenja o isplati naknade plate od dana pravosnažnosti odluke o vraćanju na rad do povratka na rad.

14. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da presuda iz 2017. godine nije izvršni naslov na osnovu kojeg apelant može tražiti vraćanje na rad jer njom to nije ni utvrđeno. Dalje je citirao odredbe člana 215 st. 1 i 2 i član 216 ZIP-a. Osnovni sud je naveo da je iz prigovora izvršenika i dokaza priloženih uz prigovor, u vezi s apelantovim zahtjevom za vraćanje na rad i isplatu neisplaćenih plata, utvrđeno da se kod Osnovnog suda vodi parnica po tužbi apelanta kao tužioca protiv izvršenika kao tužene radi zaštite prava iz radnog odnosa pod brojem 73 0 Rs 025736 16 Rs. U vezi s tim obrazložio je da je Presudom zbog propuštanja Osnovnog suda broj 73 0 Rs 025736 16 Rs od 6. oktobra 2016. godine poništeno kao nezakonito Rješenje broj 01-126-3/16 od 6. februara 2016. godine, te je naloženo da apelanta vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu ili na druge poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima, te naložio da mu isplati određene novčane iznose na ime izgubljenih plata i da nadležnim fondovima uplati doprinose za apelanta, te naknadi troškove postupka. Dalje je obrazložio da je rješenjem Okružnog suda od 29. januara 2018. godine uvažena žalba izvršenika, ukinuta navedena presuda i predmet vraćen na ponovni postupak. Istakao je da je zatim izvršeno spajanje navedenog spisa sa spisom broj 73 0 Rs 028152 17, te da je parnični postupak u toku. Takođe je istakao da je parnični postupak pokrenut i bio u toku 31. oktobra 2017. godine, kada je apelant pokrenuo izvršni postupak.

15. Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 293 stav 3 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), koji se u izvršnom postupku primjenjuje na osnovu člana 21 ZIP-a, propisano da u toku cijelog postupka sud po službenoj dužnosti pazi da li lice koje se pojavljuje kao stranka u postupku može biti stranka u postupku i da li je parnično sposobno, da li parnično nesposobnu stranku zastupa njen zakonski zastupnik i da li zakonski zastupnik ima posebna ovlašćenja kad su za to potrebna. Dalje je citirao član 2 stav 1 tačka 4, član 22 i član 27 stav 1 ZIP-a i član 295 st. 1 i 4 ZPP. Osnovni sud je naveo da bi sud u izvršnom postupku sproveo izvršenje radi vraćanja apelanta na rad i isplatu neisplaćenih plata i da bi donio odluku o apelantovom prijedlogu za donošenje rješenja o isplati naknade plate od dana pravosnažnosti odluke o vraćanju na rad do povratka na rad, apelant mora posjedovati izvršnu ispravu kojom je to određeno. Prema mišljenju Osnovnog suda, zbog navedenog apelant ne može imati svojstvo stranke, odnosno tražioca izvršenja u ovom izvršnom postupku u dijelu koji se odnosi na vraćanje na rad i isplatu neisplaćenih plata jer to izvršnom ispravom, odnosno presudom iz 2017. godine nije ni utvrđeno, a u toku je parnični postupak radi zaštite navedenih prava. Istakao je da pribavljanjem izvršne isprave u kojoj će biti naznačeni tražilac izvršenja, izvršenik, utvrđen predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze, apelant može zaštitu svojih prava radi vraćanja na rad i isplatu neisplaćenih plata tražiti u izvršnom postupku. U smislu izloženog, s obzirom na to da je stranačka sposobnost procesna pretpostavka na koju sud po službenoj dužnosti pazi u toku cijelog postupka, da se bez postojanja izvršne isprave ne može ni pokrenuti izvršni postupak radi vraćanja apelanta na rad i isplatu neisplaćenih plata, kao i donošenje odluke o naknadi plate od dana pravosnažnosti odluke o vraćanju na rad do povratka na rad, Osnovni sud je u smislu člana 295 stav 1 ZPP u vezi sa čl. 21 i 49 ZIP-a donio odluku u izreci rješenja.

16. Rješenjem Okružnog suda broj 73 0 I 029144 18 Gž od 11. aprila 2019. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno rješenje Osnovnog suda od 25. juna 2018. godine.

17. U obrazloženju rješenja Okružni sud je citirao odredbu člana 63 stav 1 ZIP-a, te ocijenio da presuda iz 2017. godine, u smislu odredbe člana 23 stav 1 tačka 2 ZIP-a u vezi s odredbom člana 27 ZIP-a, nije podobna za izvršenje i ne može biti osnov za vraćanje apelanta na rad jer njom nije naloženu izvršeniku da apelanta vrati na radno mjesto. Dalje je naveo da je prvostepeni sud donio Rješenje broj 73 0 0 I 029144 17 I od 3. maja 2018. godine kojim je naložio izvršeniku da u roku od osam dana od dana prijema tog rješenja postupi po izvršnoj ispravi, presudi iz 2017. godine i predmetnom rješenju o izvršenju i vrati apelanta na posao i omogući mu obavljanje poslova i radnih zadataka radnog mjesta koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti, s upozorenjima u smislu odredbe člana 17 ZIP-a. Istakao je da je protiv ovog rješenja izvršenik izjavio prigovor, naznačivši da je prigovor izjavljen na rješenje od 25. maja 2018. godine. U vezi s tim obrazložio je da se, prema stanju spisa, takvo rješenje od tog dana ne zatiče u spisu. Međutim, kako iz sadržaja prigovora proizlazi da se radi o prigovoru na rješenje od 3. maja 2018. godine, a da je to rješenje izvršenik primio 25. maja 2018. godine, Okružni sud je ocijenio da je očigledno u prigovoru izvršenik greškom konstatovao da je rješenje od 25. maja 2018. godine. Slijedom iznesenog, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno po službenoj dužnosti utvrdio u fazi sprovođenja izvršenja da izvršna isprava nema svojstvo izvršnost i da je bez dejstva jer ne glasi na izvršenje neke činidbe, odnosno na određeno novčano potraživanje, kako u pogledu vraćanja na posao tako i postojanja pravosnažne odluke o isplati naknade plate apelantu.

18. Prema mišljenju Okružnog suda, odredbe na koje se sud pozvao u pogledu apelantove stranačke sposobnosti nemaju uticaja na odluku prvostepenog suda. U vezi s tim obrazložio je da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se bez postojanja izvršne isprave ne može dozvoliti izvršenje, pa kako apelant nije podnio prijedlog na osnovu izvršne isprave da mu se isplate neisplaćene plate od dana pravosnažnosti odluke o vraćanju na rad do povratka na rad, i sa stanovišta Okružnog suda, ovakav prijedlog je nedozvoljen. Okružni sud je naveo da apelant vodi parnicu radi zaštite prava iz radnog odnosa, vraćanja na rad i isplata plata pod brojem 73 0 Rs 025736 18 Rs 2, te da je u toku žalbeni postupak pred Okružnim sudom po žalbama stranaka protiv prvostepene presude od 11. januara 2019. godine.

19. Prema mišljenju Okružnog suda, ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značaja za odluku prvostepenog suda pa ih nije posebno obrazlagao. Dalje je naveo da je prvostepeni sud pobijanom odlukom usvojio prigovor izvršenika te ukinuo predmetno rješenje o izvršenju koje se odnosi na vraćanje apelanta na rad kod izvršenika zato što izvršna isprava ne glasi na tu činidbu, te je odbacio prijedlog za donošenje rješenja o isplati naknade plate kao nedozvoljen jer apelant nije priložio izvršnu i pravosnažnu odluku kojom je takva činidba nametnuta izvršeniku. U vezi s tim ocijenio je da su u konkretnom slučaju posljedice usvajanja prigovora te odbacivanja prijedloga u dijelu koji se odnosi na vraćanje na rad i isplatu naknade plate za apelanta iste, pa da nije bilo nužno preinačenje osporenog rješenja na obustavljanje izvršnog postupka u smislu odredbe člana 63 stav 1 ZIP-a, slijedom čega je apelantova žalba odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno na osnovu odredbe člana 235 stav 1 tačka 2 ZPP, u vezi s odredbom člana 21 stav 1 ZIP-a. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Apelant ističe da je ocjena dokaza i činjenica bila proizvoljna i paušalna, čime je apelantu povrijeđeno pravo na suđenje pred nezavisnim i nepristrasnim sudom. Takođe ukazuje na proizvoljnu i diskriminacionu primjenu zakona, te da su redovni sudovi proizvoljnom primjenom zakona i dozvoljavanjem izjavljivanja nedozvoljenog pravnog lijeka postupali pristrasno u korist izvršenika i diskriminaciono na štetu apelanta.

21. Apelant navodi da protiv predmetnog rješenja o izvršenju nije izjavljivan prigovor i da je ono 17. novembra 2017. godine postalo pravosnažno. Dalje navodi da prvostepeni sud nije postupio u skladu s odredbama čl. 216 i 17 ZIP-a i preduzeo radnje koje je zakonom bio obavezan iako je imao pravosnažno i izvršno rješenje o izvršenju. Tvrdi da je Osnovni sud rješenje od 3. maja 2018. godine donio bez ikakvog zakonskog osnova i prethodnog prijedloga, te otvorio postupak pod drugim brojem 73 0 I 029144 18 I 2, formalno obavezujući izvršenika na istu činidbu, koji je bio dužan da izvrši na osnovu predmetnog rješenja o izvršenju. Smatra je sud time „izigrao“ zakonsku odredbu o nemogućnosti ulaganja vanrednih pravnih lijekova protiv pravosnažnih rješenja o izvršenju iz člana 14 ZIP-a. Takođe tvrdi da je jedini cilj donošenja navedenog rješenja bio da se omogući izvršeniku da koristi pravni lijek i stavi van snage predmetno rješenje o izvršenju.

22. Apelant, takođe, tvrdi da je nakon dostavljanja prigovora izvršenika protiv Rješenja broj 73 0 I 029144 18 I 2 od 25. maja 2018. godine obavijestio Osnovni sud da nije upoznat s navedenim rješenjem, te da mu je tek nakon isteka roka za žalbu dozvoljen uvid u spis, prilikom čega je saznao da takvo rješenje ne postoji. Apelant navodi da Okružni sud nije cijenio njegove žalbene navode (nepostojanje pravnog osnova za donošenje rješenja od 3. maja 2018. godine, izigravanje člana 17 ZIP-a, nedostaci dostavnice, postupanje prvostepenog suda suprotno članu 206 stav 1 ZPP – prigovor izvršenika protiv rješenja od 25. maja 2018. godine kao da se radi o prigovoru protiv rješenja od 3. maja 2018. godine). Smatra da nema uticaja činjenica da je u toku radni spor budući da nijedna odluka iz tog spora nije bila osnov za vođenje predmetnog izvršnog postupka. Ističe da se opstankom na snazi osporenih odluka „obismišljava“ institut pravosnažnosti sudskih odluka i narušava princip pravne sigurnosti.

23. U pogledu dužine trajanja postupka, apelant ukazuje da Osnovni sud više od pola godine nije preduzeo nijednu radnju predviđenu odredbama ZIP-a da izvrši predmetno rješenje o izvršenju, kao i da Okružni sud nije donio svoju odluku u zakonskom roku iz člana 217 ZPP ni nakon tri urgencije, nego tek nakon preporuke Ombudsmena Bosne i Hercegovine.

b) Odgovori na apelaciju

24. Okružni sud navodi da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju drugostepene odluke, te smatra da su apelacioni navodi neosnovani i da nema povrede prava na pravično suđenje.

25. Osnovni sud navodi tok postupka kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te razloge za donošenje osporene odluke kako je navedeno u obrazloženju odluke. Osnovni sud je, između ostalog, dostavio i presude redovnih suda u radnom sporu koji je apelant pokrenuo protiv izvršenika pod brojem 73 0 Rs 025736 (posljednja presuda Vrhovnog suda Republike Srpske od 20. avgusta 2020. godine), iz kojih proizlazi da je pravosnažno odbačena apelantova tužba u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je traženo poništenje rješenja od 6. februara 2016. godine, usvojen tužbeni zahtjev u dijelu potraživanja plata za period od 6. februara do 11. novembra 2016. godine i naložena njihova isplata i uplata doprinosa za navedeni period, odbijen tuženi zahtjev u dijelu nalaganja vraćanja apelanta na posao, isplate plata i uplata doprinosa za period od 11. novembra 2016. do 31. jula 2018. godine, odnosno do vraćanja na posao i isplate regresa za 2017. godinu, dok je u pogledu dijela tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio isplatu regresa za 2016. godine, isplatu doprinosa za period od 27. juna 2013. do 6. februara 2016. godine i naknadu plate za novembar 2016. godine predmet vraćen na ponovni postupak. Takođe je dostavljeno i Rješenje o izvršenju ovog suda broj 73 0 Rs 025736 19 I od 4. decembra 2019. godine kojim je dozvoljeno izvršenje koje je apelant predložio na osnovu presuda iz prethodno navedenog postupka, u dijelu u kojem je usvojen njegov tužbeni zahtjev.

26. Izvršenik smatra da su sudovi postupili u skladu s odredbama ZIP-a u vezi s odredbama ZPP, pa su neosnovani apelacioni navodi. Ističe da apelant potpuno zanemaruje bitnu činjenicu – da ne postoji izvršna isprava na osnovu koje je navodno naloženo izvršeniku da apelanta vrati na rad i rasporedi na poslove koji odgovaraju njegovoj radnoj spremi.

V.Relevantni propisi

27. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17, 60/17, 115/17, 58/18 i 66/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:

Član 5.

(1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drugačije.

Član 17. st. 1, 2, 5. i 6.

(1) Kad je ovim zakonom novčana kazna predviđena kao sredstvo izvršenja, može se izreći fizičkim licima u iznosu od 100 KM do 5.000 KM, a pravnom licu u iznosu od 1.000 do 100.000 KM.

(2) U slučaju iz prethodnog stava, novčana kazna u iznosu od 500 KM do 5.000 KM može se izreći i odgovornom licu u pravnom licu.

(5) Novčanu kaznu rješenjem izriče sudija, vodeći računa pri odmjeravanju visine kazne o ekonomskoj snazi izvršenika, značenju njegove radnje koju je morao obaviti, te o drugim okolnostima slučaja. Rješenjem se određuje i rok plaćanja.

(6) Lice kojem je kazna izrečena može izjaviti prigovor protiv rješenja u roku od osam dana od prijema rješenja.

Član 21. st. 1. i 3.

(1) U izvršnom postupku na odgovarajući se način primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno.

(3) Na materijalnopravne pretpostavke i posljedice sprovođenja izvršnog postupka na odgovarajući se način primjenjuju odredbe zakona kojima se uređuju stvarna prava, odnosno obligacioni odnosi, i drugi propisi.

Član 23. stav 1. tačka 2.

(1)Izvršne isprave su:

2) izvršna odluka donesena u upravnom postupku i poravnanje u upravnom postupku, ako glasi na ispunjenje novčane obaveze, ukoliko zakonom nije drugačije određeno, Član 27. stav 1.

(1) Izvršna isprava podobna je za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze.

Član 63. stav 1.

(1) Ako ovim zakonom nije drugačije određeno, izvršenje će se obustaviti po službenoj dužnosti, ako je izvršna isprava pravosnažno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena van snage ili je na drugi način određeno da je bez dejstva, odnosno ako potvrda o izvršnosti bude pravosnažno ukinuta.

Izvršenje radi ostvarenja obaveze na radnju koju može obaviti samo izvršenik Član 209. st. 1, 2. i 3.

(1) Ako radnju može obaviti samo izvršenik, sud će rješenjem o izvršenju odrediti izvršeniku primjereni rok za ispunjenje obaveze.

(2) Rješenjem o izvršenju sud će istovremeno zaprijetiti izvršeniku, a i odgovornim licima u izvršeniku pravnom licu da će im izricati novčane kazne u skladu sa članom 17. ovog zakona ako u određenom roku ne ispuni obavezu.

(3) Ako izvršenik u roku koji mu je određen ne ispuni obavezu, sud će, na prijedlog tražioca izvršenja dalje postupati po odredbama člana 17.

ovog zakona.

Član 216.

Izvršenje na osnovu izvršne isprave kojom je izvršeniku naloženo da tražioca izvršenja vrati na rad, odnosno u službu sprovodi se primjenom odgovarajućih odredbi člana 17. i odredbama glave XIX ovog zakona o izvršenju radi ostvarenja obaveze na radnju koju može obaviti samo izvršenik.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 73 0 I 029144 18 Gž od 11. aprila 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 27. aprila 2018. godine, a apelacija je podnesena 25. juna 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

34. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

35. Ustavni sud, prije svega, konstatuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji je apelant kao tražilac izvršenja pokrenuo na osnovu izvršne isprave – presude iz 2017. godine, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

a) U odnosu na osporene odluke

36. U konkretnom slučaju apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno ocijenili dokaze i činjenice i proizvoljno primijenili odredbe ZIP-a. Osim toga, smatra da Okružni sud nije cijenio njegove žalbene navode, te da su sudovi postupali pristrasno.

37. U vezi s navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza i činjenica i proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

38. Ustavni sud, takođe, naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očito proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05).

39. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, tvrdi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe ZIP-a kada su, pored pravosnažnog predmetnog rješenja o izvršenju, donijeli rješenje od 3. maja 2018. godine, dozvolili prigovor izvršenika, te ukinuli predmetno rješenje o izvršenju i odbacili njegov prijedlog za izvršenje u dijelu koji se odnosi na vraćanje na posao. U kontekstu ovih apelacionih navoda, Ustavni sud podsjeća da je apelant u prijedlogu za izvršenje predložio da se odredi izvršenje protiv izvršenika, tako da mu se naloži da apelanta vrati na posao, te ukoliko izvršenik u ostavljenom roku ne postupi po rješenju o izvršenju, da sud izvršeniku i odgovornom licu izvršenika izrekne novčanu kaznu u smislu člana 17 ZIP-a. Nakon donošenja predmetnog rješenja o izvršenju (koje je doneseno stavljanjem pečata na prijedlog za izvršenje), Osnovni sud je, u nastavku sprovođenja izvršenja, donio rješenje od 3. maja 2018. godine kojim je naložio izvršeniku da u određenom roku postupi po izvršnoj ispravi – presudi iz 2017. godine i predmetnom rješenju o izvršenju, te vrati apelanta na posao, s upozorenjem o izricanju novčane kazne shodno članu 17 st. 1 i 2 ZIP-a. Nakon podnošenja prigovora izvršenika protiv navedenog rješenja, kao i apelantovog prijedloga za donošenje rješenja o isplati naknade plate, Osnovni sud je donio osporeno rješenje kojim je usvojio prigovor izvršenika i ukinuo predmetno rješenje o izvršenju, prijedlog za izvršenje odbacio u dijelu koji se odnosi na vraćanje apelanta na rad, te odbacio kao nedozvoljen apelantov prijedlog za donošenje rješenja o isplati naknade plate. Navedena odluka Osnovnog suda je potvrđena u žalbenom postupku osporenom odlukom Okružnog suda, odbijanjem apelantove žalbe.

40. Dovodeći navedene činjenice u vezu s relevantnim odredbama ZIP-a, Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost u ovakvom postupanju redovnih sudova. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da se prema članu 216 ZIP-a izvršenje na osnovu izvršne isprave kojom je izvršeniku naloženo da tražioca izvršenja vrati na rad sprovodi primjenom odgovarajućih odredbi člana 17 i odredbama glave XIX ovog zakona o izvršenju radi ostvarenja obaveze na radnju koju može obaviti samo izvršenik. Nadalje, sam apelant je u prijedlogu za izvršenje predložio izricanje novčane kazne u smislu člana 17 ZIP-a, te je Osnovni sud, u nastavku sprovođenja izvršenja, donio rješenje od 3. maja 2018. godine kojim je postupio u smislu odredbe člana 17 ZIP-a. U pogledu razloga zbog kojeg je ukinuto predmetno rješenje o izvršenje i odbačen prijedlog za izvršenje u dijelu koji se odnosi na vraćanje apelanta na rad, te odbačen kao nedozvoljen apelantov prijedlog za donošenje rješenja o isplati naknade plate, Ustavni sud podsjeća da se Okružni sud, kao sud koji je donio konačnu odluku u predmetu, pozvao na član 63 stav 1 ZIP-a. U vezi s tim ukazao je da je prvostepeni sud pravilno po službenoj dužnosti utvrdio u fazi sprovođenja izvršenja da izvršna isprava nema svojstvo izvršnosti i da je bez dejstva jer ne glasi na izvršenje neke činidbe, odnosno na određeno novčano potraživanje, kako u pogledu vraćanja na posao tako i postojanja pravosnažne odluke o isplati naknade plate apelantu. Imajući u vidu da je presudom iz 2017. godine (koja je donesena u upravnom sporu) samo poništeno rješenje o prestanku radnog odnosa, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u ovakvom stavu Okružnog suda, kao ni u primjeni člana 63 stav 1 ZIP-a. U pogledu apelacionih navoda da Okružni sud nije cijenio sve apelantove žalbene navode, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u osporenoj odluci odgovorio na svaki apelantov navod koji je ocijenjen kao bitan i relevantan za odlučenje, te da je za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge koji u svemu korespondiraju sa standardom obrazložene odluke iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da je, suprotno apelacionim navodima, Okružni sud dao jasno obrazloženje u pogledu okolnosti da je izvršenik u prigovoru označio pogrešan datum rješenja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi detaljno i jasno analizirali sve okolnosti konkretnog slučaja i dali dovoljno obrazloženje svojih odluka, te u razlozima osporenih odluka ne nalazi elemente koji bi ukazivali na arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih propisa na apelantovu štetu.

41. Ustavni sud, takođe, podsjeća da apelant smatra da su sudovi bili pristrasni prema izvršeniku. Međutim, apelant nije bliže precizirao svoje navode, niti je dostavio dokaze za svoje navode. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da ovi apelacioni navodi, sami po sebi, ne ukazuju na pristrasnost, odnosno iz spisa predmeta ne proizlazi bilo kakva činjenica koja nesporno ukazuje na pristrasnost. Stoga, imajući u vidu sve dokaze predočene uz apelaciju, kao i obrazloženje navedenih odluka, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da su redovni sudovi u toku predmetnog postupka bili pristrasni, zbog čega i ove navode ocjenjuje neosnovanim.

b) U odnosu na navode o dužini trajanja postupka Relevantni principi

42. Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja izvršnog postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26).

43. U vezi s predmetnim postupkom, Ustavni sud podsjeća da država ima pozitivnu obavezu da organizuje sistem za izvršenje presuda koji treba da bude efektivan, kako u normativnom dijelu tako i u praksi, i obezbijedi njihovo izvršenje bez nepotrebnog odlaganja (vidi Evropski sud, Scollo protiv Italije, 1995. godina).

Period koji se uzima u obzir

44. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 1. novembra 2017. godine, kao dana kada je apelant podnio prijedlog za izvršenje, pa do odluke Okružnog suda od 11. aprila 2019. godine, dakle period od oko godinu i pet mjeseci. Analiza dužine trajanja izvršnog postupka

45. Rukovodeći se navedenim kriterijumima ustanovljenim praksom Evropskog suda, Ustavni sud u pogledu ocjene složenosti predmeta zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku pokrenutom na osnovu pravosnažne presude. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu. S obzirom na to da se u predmetnom postupku radi o izvršenju presude iz 2017. godine kojom je poništeno rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu, Ustavni sud smatra da se radi o postupku koji je značajan za apelanta.

46. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud uočava da su u relevantnom periodu redovni sudovi na dvije instance donijeli četiri rješenja. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud donio predmetno rješenje o izvršenju tri dana nakon što je apelant podnio prijedlog za izvršenje (3. novembra 2017. godine), te da je nakon toga preduzimao procesne radnje radi izvršenja dijela izvršne isprave kojim je izvršenik obavezan na naknadu troškova postupka koji je uspješno okončan. Nadalje, nakon donošenja rješenja Osnovnog suda od 3. maja 2018. godine, postupak po prigovoru protiv navedenog rješenja je trajao oko mjesec i po, a postupak po žalbi pred Okružnim sudom oko deset mjeseci (sve računajući od prethodne odluke). Ustavni sud naglašava da dužinu trajanja postupka ocjenjuje u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, da su sudovi nesporno kontinuirano preduzimali procesne radnje i postupali u predmetu, te da su donijeli četiri rješenja na dvije sudske instance, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

47. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Zabrana diskriminacije

48. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U vezi s navedenim Ustavni sud primjećuje da se apelacione tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni procesnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. Osim toga, apelant nije ponudio bilo kakav argument i dokaz koji bi upućivao na to da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminisan, odnosno da je, u smislu standarda tog prava, drugačije tretiran u odnosu na druga lica u istoj situaciji bez razumnog opravdanja. Stoga, budući da apelant u apelaciji ne nudi relevantne argumente koji bi uputili na suprotan zaključak, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke o usvajanju prigovora izvršenika protiv Rješenja Osnovnog suda broj 73 0 I 029144 18 I 2 od 3. maja 2018. godine, ukidanju predmetnog rješenja o izvršenju i odbacivanju prijedloga za izvršenje u dijelu koji se odnosi na vraćanje apelanta na rad, te odbacivanju apelantovog prijedloga za donošenje rješenja o isplati naknade plate, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je predmetni postupak trajao oko godinu i pet mjeseci, u okviru kojeg perioda su sudovi kontinuirano preduzimali procesne radnje i donijeli četiri rješenja na dvije instance, što se, u ocjeni dužine trajanja postupka u cjelini, u okolnostima konkretnog slučaja ne može smatrati nerazumno dugim trajanjem postupka.

50. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da apelant nije ponudio nikakve argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji.

51. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2669/19 (B.L.) | Sudska praksa | Aktio