Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3793/20 (E. K., J. D. i mldb. E.Dž.)

Odluka donesena 27. 11. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3793/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. studenog 2020. godine, u predmetu broj AP-3793/20, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Edina Kurtić i dr., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Edina Kurtić, Jasmin Džombić i mldb. E.Dž. protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 32 0 P 161800 17 Gž 2 od 14. rujna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Edina Kurtić, Jasmin Džombić i mldb. E.Dž. (u daljnjemu tekstu: apelanti), koje zastupa Mirza Telalović, odvjetnik iz Tuzle, podnijeli su 21. listopada 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 161800 17 Gž 2 od 14. rujna 2018. godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-6729/18 od 10. siječnja 2019. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su podnijeli apelanti protiv Presude Kantonalnoga suda od 14. rujna 2018. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 32 0 P 161800 19 Rev od 16. srpnja 2020. godine revizija odbačena kao nedozvoljena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovome slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnoga suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Općinskoga suda u Tuzli od 5. lipnja 2017. godine obvezan je tuženik (JP Ceste Federacije BiH) da apelantima isplati na ime naknade nematerijalne štete određeni iznos i to apelantici Edini Kurtić određeni iznos na ime naknade za pretrpljene duševne bolovi zbog smrti supruga, apelantu Jasminu Džombiću određeni iznos na ime naknade za pretrpljene duševne bolove zbog smrti oca, te apelantu mldb. E.Dž. određeni iznos na ime naknade za pretrpljene duševne bolove zbog smrti oca, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Nadalje, obvezan je tuženik da apelantici Edini Kurtić isplati određeni iznos na ime naknade nematerijalne štete za izgradnju nadgrobnoga spomenika sa zakonskom zateznom kamatom. Nadalje, obvezan je tuženik da apelantima naknadi troškove parničnoga postupka u određenome iznosu. Nadalje apelanti su odbijeni sa viškom tužbenoga zahtjeva u odnosu na zakonsku zateznu kamatu za nematerijalnu štetu. Nadalje, odbijeni su apelanti sa viškom zahtjeva za naknadu troškova postupka.

4. Osporenom presudom Kantonalnoga suda od 14. rujna 2018. godine priziv tuženika je uvažen pa je prvostupanjska presuda preinačena i tužbeni zahtjev apelanata odbijen u cijelosti.

5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud, između ostaloga, utvrdio da je prema nalazu vještaka prometne struke (N.L.) 20. siječnja 2012. godine oko 19.50 sati došlo do prometne nezgode, tako što je vozač (prednik apelanata) teretnoga motornoga vozila (u daljnjemu tekstu: TMV) „VW“ CADDY krećući se iz pravca Srebrenika prema Tuzli, na dijelu ceste na kojemu se pruža oštra krivina u lijevu stranu izgubio kontrolu nad vozilom, što je dovelo do prelaska vozila djelomično na lijevu stranu kolnika i sudara sa autobusom marke „Mercedes Benz“, koji se kretao iz suprotnoga smjera. Kantonalni je sud istakao da je nadalje utvrđeno da je brzina kretanja TMV neposredno prije nezgode iznosila 82,00 km/h, da je vozač TMV mogao sigurno proći kroz krivinu bez zanošenja jer je navedena brzina bila manja od granične brzine kretanja na zanošenje kroz predmetnu krivinu i u danim uvjetima kolovoza (91/km). Kantonalni je sud istakao da je nadalje utvrđeno da je jedan od uzroka nastanka prometne nezgode nesigurno ponašanje vozača TMV, koji je izgubio kontrolu nad vozilom, te je u fazi nekontroliranoga kretanja ostvario kontakt prednjim dijelom vozila sa autobusom. Kantonalni je sud istakao da polazeći od navedenoga utvrđenja prvostupanjski sud nije izveo pravilan zaključak da postoji doprinos tuženika nastanku štetnoga događaja. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo tj. čl. 192. u svezi sa čl. 178. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjemu tekstu: ZOO) kada je na temelju predloženih i izvedenih dokaza izveo zaključak da je tuženik svojim činjenjem odnosno nečinjenjem doprinio nastanku prometne nezgode. Kantonalni je sud istakao da, pored činjenice da je prednik apelanata prekoračio brzinu kretanja u odnosu na dozvoljenu brzinu kretanja koja je iznosila 60,00 km/h, a on se kretao brzinom od 82,00 km/h, prednik apelanata je propustio da se kreće u gabaritima svoje prometne trake, odnosno da vozilo u kretanju drži što bliže desnoj ivici kolnika, a da je prema zaključku vještaka kroz spornu krivinu mogao proći bez zanošenja u danim uvjetima puta čak i pri brzini od 91,00 km/h. Kantonalni je sud istakao da imajući u vidu sve propuste prednika apelanata, onda nema doprinosa tuženika nastanku štetnoga događaja, u situaciji kada je vozilo tuženika, koje je bilo opremljeno utovarnim posipačem, plugom i pomoćnim radnikom na dan štetnoga događaja (u vremenu od 18.30 do 20.10 sati) bilo stavljeno u funkciju kako slijedi iz tahografskoga listića, i pored konstatacije vještaka da se ne vidi da je kolovoz magistralne ceste bio posut abrazivnim sredstvima, niti da su se ista mogla primijetiti na fotodokumentaciji, a niti da su ih u svojim izjavama spominjali očevici događaja. Kantonalni je sud istakao da je odredbom čl. 20. st. 1. Zakona o cestama Federacije BiH propisano da je, u slučaju prometne nezgode korisniku javne ceste, koji se pridržava prometnih i tehničkih propisa propisanim Zakonom o osnovama sigurnosti prometa na cestama ili drugom zakonskom regulativom, upravitelj ceste dužan naknaditi štetu, ako je šteta nastala zbog nedostataka na cesti. Kantonalni je sud istakao da bi apelanti imali pravo na naknadu štete koju potražuju od tuženika, potrebno je da postoji temelj odgovornosti tuženika po općim načelima o odgovornosti za štetu, sadržanim u odredbi čl. 154. ZOO. Kantonalni je sud istakao da to prvenstveno znači da su apelanti morali dokazati da im je štetu svojim ponašanjem prouzročio tuženik i da između tog ponašanja i nastale štete postoji uzročno-posljedična veza, što je u konkretnomu slučaju izostalo.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u biti, smatraju da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivnopravne propise navodeći da „drugostupanjski sud jednostavno ignoriše zapisnik o uviđaju, foto-dokumentaciju, nalaz i mišljenje vještaka prometne struke, te izvodi zaključak da apelanti nisu dokazali odgovornost tuženika zbog neodržavanja magistralne ceste“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dao jasne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitetu zaključaka redovitih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očite proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-661/04 od 22. travnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, cijeneći provedene dokaze, u obrazloženju svoje odluke dao razloge zbog čega smatra da nema doprinosa tuženika nastanku štetnoga događaja, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnoga slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju Kantonalnoga suda.. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojemu je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3793/20 (E. K., J. D. i mldb. E.Dž.) | Sudska praksa | Aktio