Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2070/19 (S. C.)
Odluka donesena 27. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pristup sudu
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Krivična optužba - utvrđivanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2070/19
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2070/19, rješavajući apelaciju Slobodana Cvijića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Slobodana Cvijića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 K 045360 18 Kž od 12. februara 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Slobodan Cvijić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srbca, kojeg zastupa Đorđe Krčmar, advokat iz Gradiške, podnio je 14. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 K 045360 18 Kž od 12. februara 2019. godine. Apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se odlaže izvršenje presude Okružnog suda do konačne odluke Ustavnog suda.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 2070/19 od 25. juna 2019. godine kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere (dostupna na www.ustavnisud.ba).
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i OJT Banja Luka (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 72 0 K 045360 17 K od 11. juna 2018. godine apelant je proglašen krivim da je na način naveden u presudi počinio krivično djelo oštećenja tuđe stvari iz člana 249. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ), pa je osuđen na novčanu kaznu u iznosu od 400 KM, koju je dužan platiti, a u slučaju neplaćanja ona će se zamijeniti kaznom zatvora. Istom presudom oštećeni je upućen na parnicu, a apelant obavezan na plaćanje paušala.
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da se apelant na ročištu za izjašnjenje o krivici izjasnio da nije kriv, te je sud u skladu sa članom 244. stav 4. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) zakazao glavni pretres.
7. U toku glavnog pretresa Tužilaštvo je ostalo pri podignutoj optužnici, te je ukazivalo da je na osnovu svih provedenih dokaza dokazalo da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način opisan u optužnici, dok je apelant negirao izvršenje predmetnog krivičnog djela, te naveo da nije pokidao kandžu (uređaj za blokiranje vozila), da ona nije ni bila zaključana pa ju je samo bez upotrebe ikakve sile skinuo i ostavio pored.
8. U dokaznom postupku provedeni su dokazi Tužilaštva (strana 2), dok je apelantova odbrana provela dokaz saslušanjem svjedoka Silvane i Aleksandra Cvijića.
9. Osnovni sud je naveo da je sve provedene dokaze, kako Tužilaštva tako i odbrane, cijenio u skladu sa članom 295. stav 2. ZKP-a, i to kako svaki dokaz pojedinačno tako i sve dokaze u međusobnoj vezi, pa je nakon takve ocjene dokaza Osnovni sud zaključio da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način opisan u dispozitivu presude.
10. Ovakav zaključak suda proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka i materijalnih dokaza koje je provelo Tužilaštvo. Osnovni sud, dalje, navodi sadržaj iskaza svjedoka D. D. koji je zaposlen u preduzeću koje je dobilo ovlaštenje za naplatu parkinga i kontrolu parkiranja vozila. Dana 25. jula 2017. godine blokirao je vozilo (naveden tip) jer je ono bilo parkirano na mjestu gdje parkiranje nije dozvoljeno. Stavio je uređaj za blokiranje vozila na točak, obavijest i upozorenje na prednjoj šajbi, a nakon toga je uslikao točak gdje je stavio uređaj za blokiranje. Kada je to uradio otišao je u drugi dio grada, a kada se ponovo vratio vidio je da auta nema i da je uređaj razvaljen, pa je pozvao pretpostavljene u svom preduzeću i policiju koja je izašla na lice mjesta. Na dodatne upite svjedok je pojasnio da isti posao radi dugi niz godina i siguran je da je uređaj propisno zaključao.
11. Osnovni sud je naveo da je prilikom saslušanja svjedoka tužilac koristio njegov iskaz dat u istrazi, te je u toj izjavi svjedok naveo da ga je s mobilnog telefona zvalo NN muško lice. Osnovni sud je također naveo da se na glavnom pretresu svjedok izjasnio da se ne sjeća da ga je apelant kontaktirao i da mu se obraćao, a kada mu je tužilac predočio fotodokumentaciju koju je sačinila PS Srbac, potvrdio je da je na zadnje dvije fotografije slikano vozilo na koje je on stavio uređaj za blokiranje i da je te fotografije on napravio, a da je na preostalim fotografijama slikano lice mjesta i pronađeni uređaj za blokiranje točkova koji je odbačen u travu.
12. Osnovni sud je dalje naveo druge materijalne dokaze koje je Tužilaštvo provelo (službena zabilješka, fotodokumentacija i drugo). Osnovni sud je naveo da je apelant u toku cijelog postupka negirao izvršenje predmetnog krivičnog djela, te isticao da je tačno da je na njegovom vozilu bio postavljen uređaj za blokiranje, ali uređaj nije bio zaključan, te da ga je on bez ikakve primjene sile skinuo i ostavio pored, te tom prilikom nije načinjena nikakva šteta na uređaju za blokiranje. Radi potvrđivanja svojih navoda apelant je proveo dokaz saslušanjem svjedoka Silvane i Aleksandra Cvijić, čiji je iskaz naveden na str. 4–5.
13. Kada je sve provedene dokaze doveo u međusobnu vezu i analizirao kako svaki dokaz pojedinačno tako i sve dokaze u međusobnoj vezi, Osnovni sud je zaključio da iz tih dokaza nedvosmisleno proizlazi da je svjedok D. D. prilikom obavljanja svojih redovnih poslova, odnosno kontrole parkiranih vozila zatekao apelantovo vozilo parkirano na ulazu u ulicu u kojoj je vidljiv znak zabrane parkiranja koji je slikan na fotodokumentaciji. Svjedok D. D. kazao je da je vozilo bilo parkirano više od pet minuta i da je stoga pristupio blokiranju vozila, te opisao postupak koji traje oko pet minuta i za to vrijeme se nije pojavio vlasnik vozila.
14. Ovaj iskaz svjedoka D. D., kako je naveo Osnovni sud, demantira iskaze svjedoka odbrane koji su kazali da su se u pekari zadržali 2–3, najviše 5 minuta, jer je svjedok naveo da je prije pristupanja blokadi vozilo već bilo parkirano pet minuta, a da je postupak blokiranja trajao još pet minuta i da se on tek nakon toga udaljio, a apelant se za sve to vrijeme nije pojavio. Sud je poklonio vjeru iskazu svjedoka D. D. jer je praktično nemoguće da je on za 2–3 ili 5 minuta nakon što se apelant s porodicom udaljio s lica mjesta uspio doći na lice mjesta, staviti uređaj za blokiranje na vozilo, popuniti upozorenje i slikati vozilo te napustiti lice mjesta. Sa stanovišta Osnovnog suda realno je da su sve ove radnje svjedoka D. D. sasvim sigurno trajale najmanje pet minuta, a kada se pri tome uzme u obzir i njegov iskaz da je prije stavljanja blokade vozilo bilo parkirano najmanje pet minuta, onda je jasno da nisu tačni navodi svjedoka odbrane da su vozilo ostavili na 2–5 minuta. Također, iz iskaza svjedoka D. D., te fotografija koje je sačinio prilikom izvršene blokade nesporno je da je uređaj za blokiranje postavljen na lijevom zadnjem točku apelantovog vozila, da je D. D. nakon izvršene blokade ostavio obavještenje, odnosno upozorenje, što je potvrdio i svjedok odbrane. Osnovni sud nije prihvatio ni iskaze svjedoka odbrane u dijelu kada kažu da uređaj nije bio zaključan i da ga je apelant skinuo bez upotrebe sile. Ovo je demantirao ne samo svjedok D. D. već to, kako je naveo Osnovni sud, proizlazi iz materijalnih dokaza (službena zabilješka policijskih službenika PS Srbac, koji su po primljenoj prijavi D. D. izašli na lice mjesta, fotografirali uređaj koji je odbačen na travu pored mjesta gdje je bilo parkirano vozilo). Osnovni sud je naveo da su u službenoj zabilješci policijski službenici konstatirali da je katanac nasilno otvoren, a da su metalne poluge ukrivljene. Dakle, na osnovu ovog materijalnog dokaza Osnovni sud je nedvosmisleno utvrdio da je apelant prilikom skidanja uređaja s točka vozila, isti oštetio.
15. Na osnovu svega navedenog, Osnovni sud je utvrdio da je radnjama apelanta, koji nasilno skida uređaj za blokiranje vozila koji mu je prethodno postavio radnik preduzeća koje je zaduženo za kontrolu parkiranja, došlo do oštećenja uređaja, čime se stječu obilježja krivičnog djela oštećenja tuđe stvari iz člana 249. stav 1. KZ-a.
16. Osnovni sud je naveo da je apelant, imajući u vidu njegova lična svojstva, znao da nije dozvoljeno skidati uređaj za blokiranje vozila koji su postavili ovlašteni radnici i da prilikom nasilnog skidanja njega može oštetiti, ali uprkos tom saznanju on to čini i na taj način pristaje na nastupanje zabranjene posljedice, pa je sud njegovu vinost cijenio kao eventualni umišljaj.
17. Osnovni sud je naveo da je apelant krivično odgovoran za počinjeno krivično djelo jer u toku postupka nisu utvrđene okolnosti koje bi isključivale ili umanjivale njegovu krivičnu odgovornost, pa ga je Osnovni sud proglasio krivim i izrekao mu novčanu kaznu u iznosu od 400,00 KM.
18. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio Presudu broj 72 0 K 045360 18 Kž od 12. februara 2019. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu od 11. juna 2018. godine.
19. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je na sjednici vijeća koja je održana u skladu sa čl. 318. i članu 304. ZKP-a ispitao žalbene navode, kao i žalbu po službenoj dužnosti. Okružni sud je dalje ukazao na žalbene navode apelanta (koji je naveo da je sud presudu zasnovao na netačnom iskazu svjedoka D. D., dok nije povjerovao svjedocima odbrane, negirao izvršenje, tražio vještačenje i poligraf za svjedoka), te naveo da oni nisu doveli u sumnju zaključke prvostepene presude i iskaz svjedoka D. D., koji je potkrijepljen drugim dokazima i kao takav objektivan i u cijelosti prihvatljiv, a koji je doveden u vezu s izjavama apelantove supruge i sina. Okružni sud je također naveo da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio KZ, nalazeći da se u apelantovim radnjama stječu obilježja krivičnog djela oštećenja tuđe stvari, o čemu je prvostepeni sud dao jasne i prihvatljive razloge, koje navodi iz žalbe nisu mogli dovesti u pitanje.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
20. Apelant u apelaciji navodi povredu prava na pravično suđenje, djelotvoran pravni lijek, pravo na pristup sudu, grubu povredu odredbi zakona i grube povrede činjenica, iz čega proizlazi da apelant ukazuje na povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i član 13. Evropske konvencije. U vezi s tim ukazuje da nije pozvan na sjednicu vijeća koje je odlučivalo o žalbi, suprotno članu 318. ZKP-a (citira tekst iz osnovnog teksta ZKP-a), te dalje ukazuje na propuste drugostepenog suda koji nije na pravilan način preispitao žalbene navode, niti je analizirao tok postupka pred prvostepenim sudom, kao i činjenice i dokaze provedene u toku postupka, što pojašnjava u apelaciji. U suštini, apelant navodi da nije oštetio tuđu stvar (kandžu koja mu je stavljena na točkove automobila), te osporava način na koji je sud cijenio dokaze, i to iskaz svjedoka D. D. kojem je sud poklonio vjeru, „a gubi iz vida da je isti svjedok vršio blokadu vozila“, dok izjavu apelanta i svjedoka odbrane nije cijenio. Apelant navodi da se radi o ulici u kojoj je dozvoljeno parkiranje, da su i druga auta bila parkirana ( da se svakodnevno parkiraju, bez kažnjavanja), te da on to nije znao jer živi u Austriji pa je trebao biti upozoren. Apelant ukazuje da je ovakvo postupanje blokadom vozila povreda prava na slobodu kretanja i protivustavno. Apelant je tražio da Ustavni sud do okončanja postupka po apelaciji donese privremenu mjeru kojom će odložiti postupanje (izvršenje) po presudi Okružnog suda.
b)Odgovori na apelaciju
21. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana i apelant nije ni tražio da bude obaviješten o sjednici vijeća, kako je propisano odredbama ZKP-a, koje su bile na snazi u vrijeme donošenje odluke, te da se apelant poziva na prvobitni zakonski tekst, koji je izmijenjen prije donošenja osporenih odluka.
22. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da je pravilno cijenio sve provedene dokaze, o čemu se izjasnio u prvostepenoj presudi.
23. Tužilaštvo je u odgovoru navelo da apelant očigledno nije upoznat s izmjenom ZKP-a (člana 318), te nije došlo do povrede apelantovog prava, kao i da navodi o utvrđenom činjeničnom stanju nemaju osnova.
V.Relevantni propisi
24. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku RS („Službeni glasnik RS“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) Za potrebe ove odluke naveden je osnovni tekst zakona i kasnije izmjene i dopune u relevantnom dijelu:
Sjednica vijeća Član 318. stav 1.
1. O sjednici vijeća obavijestiće se tužilac, optuženi i njegov branilac.
2. Ako se optuženi nalazi u pritvoru ili na izdržavanju kazne, obezbijediće se njegovo prisustvo.
3. Sjednica vijeća počinje izlaganjem podnosioca žalbe, a nakon toga druga stranka izlaže odgovor na žalbu. Vijeće može od stranaka i branioca koji prisustvuju sjednici zatražiti potrebna objašnjenja u vezi sa žalbom i odgovorom na žalbu. Stranke i branilac mogu predložiti da se pročitaju pojedini spisi i mogu, po dozvoli predsjednika vijeća, dati potrebna objašnjenja za svoje stavove iz žalbe, odnosno odgovora na žalbu, ne ponavljajući ono što je sadržano u objašnjenjima.
4. Nedolazak stranaka i branioca koji su uredno obaviješteni, ne sprečava održavanje sjednice vijeća.
5. Na sjednici vijeća kojoj prisustvuju stranke javnost se može isključiti samo pod uslovima određenim ovim zakonom iz čl. 251. i 252. ovog zakona.
6. Zapisnik o sjednici vijeća priključuje se spisima.
7. Rješenja iz čl. 325. i 326. ovog zakona mogu se donijeti i bez obavještavanja stranaka i branioca o sjednici vijeća.
25. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 91/17 od 4. oktobra 2017. godine), stupio na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku Republike Srpske“.
Član 6.
U članu 318. st. 1. i 2. mijenjaju se i glase:
(1)O sjednici vijeća bit će obaviješteni tužilac, optuženi i njegov branilac, oštećeni, lice od kojeg je oduzet predmet i lice od kojeg je oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom, koji su u žalbi ili u odgovoru na žalbu tražili da budu obaviješteni o sjednici vijeća. Predsjednik vijeća ili vijeće može odlučiti da o održavanju sjednice vijeća budu obaviještene stranke i kada to nisu zahtijevale, ako bi njihovo prisustvo bilo korisno za razjašnjenje stvari.
(2)Ako se optuženi nalazi u pritvoru ili na izdržavanju kazne, a tražio je da bude obaviješten o sjednici vijeća, osigurava se njegovo prisustvo, a tužilac i branilac će u tom slučaju uvijek biti obaviješteni o sjednici vijeća.".
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. aprila 2019. godine, a apelacija je podnesena 15. maja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant pobija navedenu presudu Okružnog suda tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
33. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.
34. Dakle, apelant prvenstveno ukazuje na povredu prava na pristup sudu, a zatim osporava dokaz kojem je sud poklonio vjeru, odnosno način na koji je sud cijenio dokaze, te na osnovu toga utvrđeno činjenično stanje, osporava primjenu zakona, te način na koji je drugostepeni sud odlučivao o žalbi.
35. U vezi s navedenim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
36. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ta procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).
37. Ustavni sud, također, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 295. stav 2. ZKP-a). Pri tome, prema članu 15. ZKP-a, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već prema načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ta slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
38. Razmatrajući apelantove navode Ustavni sud primjećuje da apelant osporava izjavu koju je dao D. D., a kojoj je sud poklonio vjeru, te daje svoje drugačije viđenje okolnosti događaja. Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud iznio dokaze koji su provedeni u toku postupka, naveo njihov sadržaj, te je dao svoje razloge zašto je poklonio vjeru svjedoku D. D., a čiji je iskaz potvrđen i drugim materijalnim dokazima, pa i iskazima svjedoka odbrane. Osnovni sud je također naveo zašto nije prihvatio izjave svjedoka odbrane da su se zadržali 2–5 minuta, za šta je također dao obrazloženje. Dakle, nakon provedenog dokaznog postupka u kojem je apelant mogao (što je i učinio) suprotstaviti svoje dokaze dokazima optužbe, te osporiti dokaze optužbe (u čemu očigledno nije uspio pred prvostepenim sudom), Osnovni sud je zaključio da je apelant počinio krivično djelo oštećenja tuđe stvari iz člana 249. stav 1. KZ-a. Ustavni sud, dalje, zapaža da su se najprije prvostepeni, a zatim drugostepeni sud dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili o načinu na koji su utvrdili činjenice i o materijalnom pravu koje su primijenili. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud ukazao na kojim dokazima je zasnovao svoju odluku, i to prije svega na iskazu D. D. koji je potkrijepljen drugim dokazima. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud zaključio da je apelant bio svjestan da ne smije skidati uređaj i da ga može oštetiti, ali to čini i na takav način pristaje na nastupanje zabranjene posljedice, odnosno da je postupao s eventualnim umišljajem. Ustavni sud, dalje, zapaža da su apelantovi navodi bili predmet ispitivanja po žalbi Okružnog suda koji je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i za one koje nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, kao ni elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. S obzirom na to, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda iznesenih u tom pravcu, nije ponudio odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da su oni neosnovani.
39. Ustavni sud, u pogledu apelantovih navoda da nije obaviješten o sjednici vijeća u smislu člana
318. ZKP-a, zbog čega mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje, ukazuje da optuženi mora imati mogućnost lično prisustvovati sjednici suda, te da se to pravilo odnosi prvenstveno na suđenje pred prvostepenim sudom. Međutim, pravo na pravično suđenje, također, podrazumijeva pravo prisustvovanja pred sudovima više instance koji odlučuju o žalbama, osim kada je razmatranje pred ovim sudovima ograničeno na procesna ili čisto pravna pitanja kada prisustvo optuženog nije značajno.
40. U vezi s tim Ustavni sud ističe da je, prema praksi Evropskog suda, član 6. st. 1. i 3. tačka c) Evropske konvencije uvijek povrijeđen kada apelant nije bio pozvan na sjednicu pretresnog vijeća ako je to propisano domaćim zakonom, a odluka se ticala činjenica i navoda krivičnog djela, okolnosti pod kojima je djelo počinjeno, kakvo je počiniočevo lično viđenje tih činjenica, a on je zahtijevao da bude prisutan radu pretresnog vijeća (vidi Evropski sud, Delcourt protiv Belgije, presuda od 17. januara 1970. godine, A.11, str. 14. i 15. i Monnell i Morris protiv Velike Britanije, presuda od 2. marta 1987. godine, A.115, stranica 25). Tako se u citiranoj odluci Delcourt protiv Belgije na str. 14. i 15. navodi: „[A] Krivična optužba nije riješena dok oslobađajuća ili osuđujuća presuda nije postala konačna. Krivični postupak čini cjelinu i mora se, obično, završiti izvršnom odlukom [...] [T] Evropska konvencija ne prisiljava strane ugovornice da ustanove, odnosno formiraju pretresne ili kasacione sudove. Ipak, od država koje su osnovale takve sudove zahtijeva se da osiguraju licima koja su podložna zakonima (na koja se zakon odnosi) uživanje svih osnovnih garancija sadržanih u članu 6. Evropske konvencije. Iz toga slijedi, ako je apelant ponudio činjenice i dokaze u žalbi za koje smatra da su mu korisni i zahtijeva da ih lično prezentira pred žalbenim vijećem, a takva je mogućnost predviđena domaćim krivičnim zakonodavstvom, da mu se to mora i omogućiti. U suprotnom, radi se o povredi prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.“ U tom kontekstu su i navodi iz tačke 57. navedene presude Evropskog suda Monnell i Morris protiv Velike Britanije, koji glase: „U vezi s aplikacijom kojom se traži dopuštenje za prisustvovanje žalbenom vijeću, žalbeni sud nije ponovno razmatrao činjenice slučaja, niti pozivao svjedoke, iako osnovi žalbe sadrže pitanja utvrđivanja činjenica nasuprot tumačenju samog zakona. Ali, suštinsko za odlučivanje u ovakvim postupcima jeste da li je apelant pokazao postojanje osnova koji bi opravdao saslušanje o žalbi. Ako su razlozi koji se navode zasnovani na zakonu i zaslužuju daljnju argumentaciju ili razmatranje, prisustvo žalioca će biti dopušteno.“
41. U vezi s navedenim Ustavni sud zapaža da apelant nije, kako je propisano odredbom člana 318. stav (1), tražio od suda da bude obaviješten o sjednici vijeća. Osim toga, Ustavni sud ističe da je u svojoj praksi zauzeo stav da „ne postoji kršenje prava na jednakost u postupku kao elementa prava na pravično suđenje kada je drugostepeni sud, u skladu sa zakonom, donio odluku na sjednici vijeća bez pretresa i bez izvođenja novih dokaza, te kada sjednici drugostepenog vijeća nije prisustvovala niti jedna stranka u postupku“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1124/05 od 9. februara 2006. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 45/06, stav 31. i Odluka broj AP 2367/08 od 7. aprila 2011. godine, st. 35–43, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da su se navodi iz žalbe odnosili na način na koji je prvostepeni sud cijenio izvedene dokaze, utvrdio činjenično stanje i kakvu je odluku donio, kao i da u žalbi nisu iznesene nikakve nove činjenice, niti dokazi koji nisu bili već prezentirani pred prvostepenim sudom. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju Okružni sud postupio onako kako je propisano odredbom člana 318. ZKP-a, odnosno da nisu osnovani apelantovi navodi da mu je zbog nedostavljanja obavještenja o terminu održavanja sjednice drugostepenog vijeća i njegovog neprisustvovanja sjednici povrijeđeno pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.
42. Zbog svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i povrede prava iz člana 6. Evropske konvencije.
Ostali navodi
43. Ustavni sud nalazi da nije potrebno posebno ispitati navode u odnosu na djelotvoran pravni lijek, imajući u vidu da je drugostepeni sud odlučivao o apelantovoj žalbi, te se čini da, osim apelantovog nezadovoljstva donijetom odlukom, nema ništa što pokreće navedeno pitanje.
44. Ustavni sud, dalje, primjećuje da apelant kroz navode u apelaciji „provlači pitanje“ slobode kretanja zbog načina na koji se postavlja „kandža“. Međutim, imajući u vidu da je postupak u kojem je donijeta osporena presuda vođen protiv apelanta zbog toga što je skinuo kandžu koja mu je stavljena na vozilo i uništio uređaj, odnosno jer je oštetio tuđu stvar, a što je sankcionirano u KZ-u, Ustavni sud nalazi da su navodi o slobodi kretanja za navedenu apelaciju potpuno irelevantni.
VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu primjene procesnog i materijalnog prava, te izvedenih dokaza i njihove ocjene, na osnovu čega su utvrdili činjenično stanje, te zaključili da je apelant počinio krivično djelo.
46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević